EKONOMIJA I KRŠĆANSTVO

RAZGOVOR Vlč. Robert Sirico (Acton Institute): Slobodno tržište je nužno, ali nije dovoljno za istinu o čovjeku

“Sv. Toma Akvinski je rekao kako zbog mogućnosti zloupotrebe određenog dara ne treba odbaciti njegovo korištenje. Činjenica da sloboda u ekonomskom prostoru može biti zloupotrebljena, da ljudi mogu napraviti idole od materijalnih stvari, da mogu dopustiti ekonomiji narušiti obiteljski život ili obezvrijediti život radnika, ne znači da se tržišna ekonomija ne smije koristiti za dobre svrhe”

Foto: Acton.org

Vlč. Robert Sirico vjerojatno je najveći zagovaratelj slobodnog tržišta među klerom. Ovaj 68-godišnji Amerikanac godine 1990. osnovao je danas vrlo ugledni Acton institute čiji je cilj promicanje slobodnog tržišta unutar judeo-kršćanskog moralnog okvira, ili kako moto instituta kaže “spajanje dobrih namjera s razumnom ekonomijom”.

S vlč. Siricom razgovarali smo o tome kako ekonomija slobodnog tržišta može odgovoriti na goruće izazove suvremenog društva, te koje odgovore nudi na neka pitanja od značaja za Socijalni nauk.

Kako ste kao svećenik došli na ideju da ga pokrenete ACTON institut?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U vrijeme kad sam bio bogoslov, tijekom ranih 1980-ih, teologija oslobođenja bila je u središtu pozornosti. Znao sam da su njezine ideje apsurdne jer ja sam bio politički uključen na strani ljevice tijekom 1970-ih, i doživio sam obraćenje, prvo ekonomsko, a zatim duhovno. Na bogosloviji sam smatrao da je suludo što se stalno ponavljaju određene pogreške i želio sam odgovoriti na njih.

Tijekom studija upoznaoznao sam suosnivača Acton instituta, Krisa Maurena, koji je studirao ekonomiju i međunarodne odnose. Nakon što je on diplomirao, a ja bio zaređen za svećenika, odlučio sam da je vrijeme da neke od ideja koje sam imao stavim u institucionalni oblik i tako je nastao Acton

Kao što ste i sami rekli u prošlosti ste bili promicatelj lijeve političke ideje. Što je utjecalo vaše ‘obraćenje’ na promicatelja slobodnog tržišta? 

Prije svega, uvijek sam bio iskrena osoba, čak i kada bih shvatio da sam u krivu. Još kao mlad čovjek upoznao sam se s jednim poznanikom s kojim sam počeo imati rasprave vezane uz ekonomska pitanja, i on mi je dao neke knjige koje sam počeo čitati. Nakon šest mjeseci čitanja sam počeo shvaćati kako je ono što sam želio istovjetno onome o čemu sam čitao, samo što je put do toga bio potpuno različit. Nije bila riječ o prepuštanju ekonomije državi, nego o zaštiti ljudske slobode, privatnog vlasništva. To mi je omogućilo da shvatim kako društvo zapravo funkcionira. Ono što je važno vezano za to iz moje sadašnje perspektive kao katolika i svećenika, jest što sam dobio širu sliku ljudske svrhe, ljudskog porijekla. To je utjecalo i na moje vraćanje vjeri koju sam bio zapustio 13 godina prije toga.

Papa Ivan Pavao II. u enciklici Centesimus Annus kada govori o komunizmu kaže da se nije urušio primarno zbog krivog pogleda na ekonomiju, nego upravo zbog krivog pogleda na ljudsku narav. Kakav pogled na čovjeka promovira ekonomija slobodnog tržišta?

Ako pogledate tko je ljudska osoba vidjet ćete da je prva očita stvar to da je tjelesna, ali ne samo tjelesna, nego i transcendentna. Imamo želje koje idu iznad tjelesnog, poput osjećaja časti, osjećaja za lijepo, osjećaja ljubavi. Sve su to nedodirljive, netjelesne stvarnosti, koje nisu ništa manje stvarne samo zato što nisu tjelesne. Nadalje, ljudska bića su istovremeno i individue i članovi društva. Individue smo u genetskom smislu. Od prvog trenutka našeg začeća imamo vlastiti genetski kod, dakle u tom smo smislu autonomni, ali ostvarujemo odnos s našom majkom u trbuhu.

Ostatak našeg života prolazi u tome da smo i individue i članovi društva. Dakle, te stvarnosti oblikuju temelj onoga što nastaje dok ljudska bića djeluju, dok razmišljaju, dok pokušavaju preživjeti. Ekonomija nastaje kao posljedica činjenice da smo preplašeni, da živimo usred opasnosti, te da moramo donositi odluke kako raspodijeliti naše resurse na najučinkovitiji, ali i najmoralniji način. Mislim da je to temelj ne samo slobodne ekonomije nego i slobodnog društva, onoga što zovemo društvom slobode i vrlina. Slobodno tržište je jednostavno izraz načina na koji ljudska bića djeluju kako bi oni i njihove obitelji imali koristi od toga.

Nema sumnje da slobodno tržište ima velik zasluge što se tiče materijalnog napretka u društvu, ali činjenica je da postoje i neki negativni pokazatelji kao što su manjak pažnje usmjeren prema obitelji, otuđenja među ljudima, opadanja vjere u društvu, kako bi ste to komentirali?

Sve što ste rekli o negativnim stranama slobodne ekonomije može se reći i o negativnim stranama slobode. Može se reći i o negativnim stranama ljudske spolnosti. A ipak, ljudska spolnost je sakramentalizirana u braku. Sveti Toma Akvinski je rekao kako zbog mogućnosti zloupotrebe određenog dara ne treba odbaciti njegovo korištenje. Činjenica da sloboda u ekonomskom prostoru može biti zloupotrebljena, da ljudi mogu napraviti idole od materijalnih stvari, da mogu dopustiti stvarima, ili ekonomiji da naruši obiteljski život, ili obezvrijedi život radnika, ne znači da se tržišna ekonomija ne smije koristiti za dobre svrhe. Zato je jako važno reći, i to naglašavamo u Acton institutu, da iako je ekonomska sloboda nužna, nije dovoljna.

Ekonomska znanost nam govori neke istine o ljudima, o ljudskom životu, ali ne govori nam cijelu istinu. Ne govori nam da postoji veća istina o onome tko ljudska bića jesu, te da je ta veća istina, telos, ono što bi trebalo voditi naše djelovanje na tržištu. Dakle, te je stvari nužno držati zajedno. Važno je reći da Acton nije jednostavno slobodnotržišni think tank, mnogo je takvih i mi ne bismo bili toliko uspješni kada bismo bili samo to. Ono što mi dodajemo ovoj priči jest pitanje: Koja je čovjekova svrha? Zašto postojimo? Tržište je samo jedna dimenzija tog šireg pitanja.

Više puta ste isticali kako ljudi kada kritiziraju slobodnotržišni kapitalizam, zapravo kritiziraju ortački kapitalizam, što je često slučaj i u Hrvatskoj. Što biste predložili kao prvi korak od ortačkog kapitalizma prema slobodnotržišnom kapitalizmu?

Prvo što treba učiniti jest identificirati i razlikovati ove stvari. Ljudima pomaže naučiti razliku između poduzetnika i ortačkog kapitaliste. To je najbolje učiniti preko primjera. Znate li odakle potječe riječ lobiranje? Potječe od lobija jednog hotela u Washington D.C.-u. U lobiju tog hotela, prije nego što su ga preuredili, postojalo je prekrasno kružno sjedište iz 19. stoljeća. Političari iz Bijele kuće ili Kongresa dolazili bi u taj hotel kako bi jeli u restoranu. Predstavnici pojedinih kompanija bi se vrtjeli oko tog okruglog sjedišta i čekali političare da izađu iz restorana kako bi im mogli prići i reći “Znate, viski koji mi proizvodimo je bolji od konkurencije, zato što je stariji. Trebali biste zabraniti proizvodnju tog lošijeg konkurentskog viskija zato što Amerikanci zaslužuju samo dobar viski. Trebali biste dati licencu samo nama.”

Prema meni, u cijelom mom životu, nitko nije vršio lobiranje za takvo nešto jer ja nemam moć. Tajna okončanja ortačkog kapitalizma jest u ograničenju moći zakonodavaca, u ograničenju moći političara da mogu favorizirati jednog sudionika na tržištu nad drugim. To se mora dogoditi regionalno, nacionalno i globalno. Naravno, danas imamo međunarodne lobije koji su u stanju kupiti čitave vlade kako bi zaštitili svoje poslovne interese i dobili ekskluzivno pravo na, primjerice, rudarenje i slično. Najvažnija stvar koju treba učiniti jest ograničiti moć političke klase. Politička klasa je ono što ortačkim kapitalistima da je moć, a ne tržište. Tržište je natjecateljsko, političari su protiv natjecanja.

Kad smo spomenuli lobiranje, danas postoji sve veća opasnost da neki veliki igrači na tržištu poput Facebooka, Googlea, Netflixa… postanu toliko veliki da mogu nametati određene vrijednosti čitavom društvu, primjerice LGBT agendu, liberalizaciju pobačaja, surogatstvo, itd. Pri tome često djeluju sinkronizirano. Kako odgovoriti na taj izazov nametanja ideologije od strane utjecajnih igrača u okvirima slobodnog tržišta?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dopustite mi dvije primjedbe. Prva je da ovo nije prvi puta da se suočavamo s velikim korporacijama koje izgledaju kao da imaju monopol. Sjetite se IBM-a 1950-ih, 1960-ih, 1970-ih. Bilo je nezamislivo da bi se netko mogao natjecati s IBM-om. Danas je Microsoft uništio IBM. Mislim da već sada vidimo dolazak konkurencije Netflixu, Googleu, Facebooku, te smatram da će im ona u roku 5-10 godina značajno smanjiti utjecaj.

Druga stvar koju bih htio istaknuti jest da ako pažljivo promatrate vidjet ćete da su ove nabrojene kompanije svjesne da utjecaj mogu zadržati samo tražeći državu da im pomogne. Već smo vidjeli da Zuckerberg zove vladu da intervenira u njegov posao. Što to znači? To znači da želi zaštitu, koju bi vlada trebala ponuditi njegovom poslovanju. On se ne želi natjecati u okviru tržišne ekonomije. To se događalo mnogo puta u povijesti i dogodit će se opet. Doći će kreativni ljudi koji će se natjecati s današnjim liderima i imat ćemo alternative.

No postoji jedna stvar oko koje sam ovdje skeptičan. Nedavno je vlasnik Tesle Elon Musk izjavio da svaki onaj tko želi promijeniti nešto u svijetu mora raditi 80 – 100 sati tjedno. Uz tu količinu rada nemoguće je voditi kvalitetnu brigu o obitelji, prijateljima, odnosu s Bogom. No, ako na tržištu postoje ljudi koji su spremni toliko luđački raditi, kako da se katolik s njima natječe bez zanemarivanja drugih dužnosti.

Mislim da je apsurdno misliti da raditi dulje nužno znači raditi bolje. Zapravo, brojne studije o učinkovitosti su pokazale da nakon određenog broja radnih sati čovjek postaje umoran i ne može raditi na razini na kojoj radi kada je odmoran. Istovremeno, dok Musk to govori, postoji čitave industrije koje pozivaju ljude da posvijeste potrebu za, opuštanjem, odmorom, meditacijom. To je ono što u teologiji zovemo molitvom ili danom za Boga.

Moramo imati te druge stvari koje utječu na naš život ako želimo biti učinkoviti. Helenistički narodi koji su okruživali Židove smatrali su ih lijenčinama. Rimljani su držali da su Židovi lijeni zato što su svaki sedmi dan zaustavljali svoj posao. Naravno, to nije bilo zato što su bili lijeni ili zato što su mrzili rad, nego zato što su shvaćali da rad treba shvaćati kao sredstvo. Da moraju razmišljati nad onime što su radom ostvarili kako bi bili učinkovitiji. Dakle, mislim da Muskovi ovog svijeta završavaju sa živčanim slomovima, ili ovisnošću o drogama, ili samoubojstvom, ili rastavom. Sve je to vrlo stresno i ne dovodi do učinkovitosti koju misle da ostvaruju.

Što se tiče potrebe za odmorom, kakav je vaš stav o zakonskoj regulaciji rada nedjeljom? Katekizam kaže da se “kršćani moraju truditi da nedjelje i blagdani Crkve budu zakonski priznati kao neradni dani”, ali s druge strane mnogi tvrde da bi to ugrozilo slobodu tržišta. Bismo li se, po vama, trebali boriti za neradnu nedjelju?

Mislim da je pouzdanije i učinkovitije od toga nastojati da kultura prepozna potrebu odmora. Želim blagdane, ali kako bismo ih imali, ne možemo očekivati da će pogani, koji su sve brojniji među zakonodavcima, biti jamac naše duhovnosti. Mislim da ljudi trebaju imati slobodne dane. Francuska revolucija je naučila tu lekciju. Oni su ukinuli nedjeljni odmor i prebacili se na desetodnevni tjedan. To je imalo jako loš učinak.

Ipak, smatram da zakonodavstvo nije prvo na što se trebamo usredotočiti. Moramo promijeniti kulturu, ako želimo da stvari budu učinkovite. Možete reći nekome: “Ne smiješ raditi nedjeljom”, ali ako njegova djeca nemaju što za jesti, onda će ta osoba morati raditi i nedjeljom. To čak i Crkva u Katekizmu dopušta. Ne kaže da je rad zabranjen nego da je zabranjen rad koji nije nužan.

Možda ovo još uvijek ne primjećujete u Hrvatskoj, ali, kada govorimo o blagdanima, porazno je da u SAD-u ljudi ne znaju što je Došašće. Vodi se kulturološka bitka i mislim da se mi u nju trebamo uključiti, ali nećemo je pobijediti time što ćemo postati lobisti. Razgovarali smo o ortačkom kapitalizmu, to bi bilo ortačko kršćanstvo. Tjerat ćemo druge ljude da obave posao za nas. Ne, ne slažem se s time. Naš je posao da promijenimo kulturu.

Često se postavlja pitanje kako slobodno tržište može dati odgovor na globalne probleme, poput pitanja zaštite okoliša. Možemo li jednostavno pustiti da tržište kazni one koji ne brinu za okoliš, ili možemo zatražiti od vlade da uvede određene regulacije kako bi se okoliš zaštitio?

Problem zaštite okoliša je problem definicija i granica privatnog vlasništva. Problemi nastaju kada se ljude ne kažnjava za narušavanje vlasništva drugih ljudi. Zagađenje je dobar primjer toga. Kada jasno definirate prava vlasništva, potičete ljude da čuvaju svoje vlasništvo. Primjer bi bila rasprava u dvije Afričke zemlje, mislim da je riječ o Zambiji i Nigeriji, po pitanju bjelokosti i populacije slonova. Država koja je omogućila plemenima vlasništvo nad slonovima na kraju ima više slonova. S druge strane, država koja je nacionalizirala slonove kako bi ih očuvala ima manje slonova. Zašto? Zato što kad nešto nacionalizirate onda nitko nije u vlasništvu i nitko nema interesa štititi posjed.

Plemena koja žive u područjima kretanja slonova, koja nisu mogla imati koristi od njih, molila bi krivolovce da ih ubiju jer su slonovi prolazili njihovim selima i činili im štetu. Tada bi krivolovci ubijali slonove i uzimali samo bjelokost. S druge strane, plemena koja su posjedovala slonove osiguravala bi zaštitu od krivolovaca. Kada bi na kraju vršili odstrjel slonova nisu uzimali samo bjelokost, nego bi iskoristili čitavog slona, zato što im je to predstavljalo vrijednost. Mislim da je to metafora, ili primjer onoga što se općenito događa s vlasništvom. Kada su ljudi u posjedu svojeg vlasništva, bolje ga čuvaju od ljudi koji nisu u vlasništvu. To vidite u mnogim životnim područjima. Primjerice, biste li radije išli u javni wc ili u wc kod svog prijatelja?

Dotaknimo se malo i pape Franje i nekih njegovih stavova. U Evangelii Gaudium (Radost evanđelja) Papa upozorava na veliku neravnotežu između manjine koja živi u velikom bogatstvu i većine koja živi u teškim ekonomskim uvjetima. “Dok malobrojni sve više i više zarađuju, većini je sve dalje blagostanje koje uživa ta manjina koja je bila sretne ruke. Ta neravnoteža ima svoje ishodište u ideologijama koje brane apsolutnu autonomiju tržištâ i financijskih spekulacija”, piše Sveti Otac. Po vašem mišljenju, postoje li neki mehanizmi kojima se može umanjiti spomenuta neravnoteža, te bismo li je uopće trebali nastojati smanjiti?

Dopustite da se prvo složim s Papom prije nego što izrazim neslaganje. Ono s čime se slažem jest da sam protiv apsolutne autonomije tržišta. No, razlika između onih koji imaju više bogatstva od onih koji imaju manje nije središnje moralno pitanje. Gornja granica koliko osoba može zarađivati nije središnje moralno pitanje. Središnje moralno pitanje vezano je za one koji su na dnu i način na koji oni žive. Ono što želimo učiniti jest podići one koji žive u najtežim uvjetima. Želimo podići njihov životni standard. Ako želimo znati kako to učiniti, sve što trebamo jest pogledati u povijest.

U posljednjih 150-200 godina imali smo iznimnu eksploziju porasta bogatstva po cijelome svijetu. Istina je da neki ljudi postaju bogatiji brže nego drugi, ali nije istina da ti drugi postaju siromašniji. Nije istina da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Bogati postaju sve bogatiji, ali i siromašni postaju sve bogatiji, samo ne postaju bogatiji jednakom brzinom. Pitanje koje se nameće je sljedeće: Ako imate ekonomski sustav koji omogućuje da ukupno bogatstvo društva raste, ali unutar njega neki ljudi brže postaju bogati, a drugima bogatstvo raste nakon toga, jeste li spremni uništiti takav sustav i što biste stavili umjesto njega? Jer ako uništite taj sustav 6-7 milijardi ljudi koji danas žive u svijetu neće imati za životne potrebe. Potrebno je jako malo kako bi se razmontirao složen mehanizam, i jako puno kako bi se sastavio.

Još jedna stvar s kojom se slažem s Papom je njegova izjava da ga nije briga za ekonomiju. Opisao je sebe kao osobu koja je alergična na ekonomiju. Mislim da ne razumije ekonomiju, nije ga briga za nju, i mislim da je jako opasno kada jednostavno izražavate želje i osjećaje, bez shvaćanja mehanizma koji stvara bogatstvo. Većinu povijesti je cijeli svijet živio na sličnoj razini dohotka, sve do prije 200 godina, a ono što je promijenilo stvari je industrijalizacija, a sada još i više suvremena tehnologija. Pogodili smo jackpot. Većinu vremena na ovom planetu ljudi su se mučili kako preživjeti, danas se moramo mučiti s pitanjem kako živjeti s obiljem. To je pravo pitanje. Bilo bi mi drago kada bi Sveti Otac jasnije govorio o tom pitanju.

Jedno od osnovnih načela koje kapitalizam naglašava jest da u njemu stvari ne funkcioniraju zbog pohlepe za novcem, nego zbog zadovoljavanja društvenih potreba. Ipak, danas vidimo kako, primjerice, mnoga djeca u 2. razredu osnovne škole imaju iPhone uređaje iako ne koriste niti 5% njihovih mogućnosti, pa je očito riječ o kupovini učinjenoj pod društvenim utjecajem. Sličnih primjera bi bilo mnogo. Možemo li reći da je danas dobar dio proizvodnje ipak u prvom redu uvjetovan pohlepom za gomilanjem stvari, a ne samo potrebom?

Mislim da nije ili jedno ili drugo, mislim da je oboje. Ja sam župnik, a u Americi mnoge župe imaju svoje privatne katoličke škole. U školi koju ja vodim djeci nije dozvoljeno imati iPhoneove u učionici, iako smiju posjedovati pametne telefone ako im roditelji to dopuštaju. Mislim da je dobro da ih imaju zbog, primjerice, sigurnosnih razloga. Sada znamo gdje su, mogu nam se javiti, mi se možemo javiti njima, tako da ne mislim da je utjecaj samo negativan. Ono što moramo učiniti jest naučiti djecu da je telefon sredstvo koje služi svojoj svrsi, ali kojemu se ne smije dopustiti da ovlada nama. To u našoj školi i radimo.

Ipak, htio bih reći kako ne trebamo iPhoneove kako bismo se natjecali po pitanju statusa s drugima. Djeca su to radila i kada sam ja bio dijete, davno prije pametnih telefona. Ponekad je bilo riječ o tenisicama, ili čarapama koje bismo nosili. Trendovi su uvijek bili prisutni. U ljudskoj je naravi htjeti se natjecati u nekim površnostima s drugima, i zato trebamo moralnu disciplinu.

Zaključimo s jednim pitanjem koje uključuje i jednu filozofsku dimenziju. Opća deklaracija Ujedinjenih naroda iz 1948., čiji je potpisnik i Sveta Stolica, navodi određena pozitivna prava poput prava na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, kulturu, hranu pa čak i stanovanje. Mogu li ta prava biti zadovoljena bez da se naruši princip slobodnog tržišta, ili ih jednostavno treba proglasiti ‘popisom lijepih želja’?

Mislim da se sva ta prava odnose na pravo na težnju za tim stvarima, ili kao što bismo mi rekli u Američkoj deklaraciji neovisnosti pravo na “potragu za srećom”. Ipak, nitko nikome ne može jamčiti sreću.

Mislim da moramo biti jako oprezni kada proglašavamo prava i kada kažemo da nam netko nešto duguje. Ne smijemo tražiti stvari koje bi zahtijevale da netko drugi bude naš rob. Dakle, reći da osoba ima pravo na određeni predmet je opasno jer to podrazumijeva da netko ima obavezu omogućiti nam to. Ako želimo omogućiti da ljudi imaju kulturu, zdravstvenu zaštitu, dom, hranu… onda moramo postaviti pitanje kako te stvari nastaju: Kako se kuće izgrađuju? Kako se hrana proizvodi? Kako nastaje kultura? Kako nastaje zdravstveni sustav? Odgovor na to je: tako što ljudi slobodno koriste svoj razum kako bi proizveli stvari koje omogućuju život njima i drugima oko njih. Mislim da tržišna ekonomija to čini na iznimno učinkovit način, kada joj se dopusti da to čini.

Ivo Džeba | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 14. kolovoza 2019.

Možda vam se svidi