*Kritike kršćanstva kao ‘mizogine’ religije, koje se redovito mogu čuti u javnom prostoru, često su zapravo temeljene na pseudopovijesnim i neznanstvenim argumentima, tvrdi povjesničar Ante Vučić u članku koji je originalno objavljen na našem portalu 2018. godine. S obzirom na to da spomenute kritike, unatoč dokazima i primjerima koji pokazuju suprotno, i dalje nalaze svoje mjesto u javnosti, odlučili smo tekst ponovno objaviti povodom Dana žena.

„Rani kršćani su vjerovali u jednakost muškaraca i žena, Origen je raj zamišljao kao mjesto gdje muškarci i žene sjede i razmjenjuju lijepe misli“ – objašnjava profesorica na jednom ‘sekularnom’ sveučilištu. „Ako nešto želim da ponesete sa sobom s mojih predavanja, to je onda upravo ovo: Rano kršćanstvo je vjerovalo u jednakost muškaraca i žena“ – još jednom ponavlja, sada očigledno svjesna nelagode koju je izazvala među studentima. Zbunjena lica su u nevjerici gledala u profesoricu, pitajući se otkud joj ovakva ideja. Jedan student je s odobravanjem klimao glavom što je kod profesorice izazvalo olakšanje, barem se do nekoga probila njezina poruka.

Zaista, zanimljivo je gledati studente zainteresirane za rano kršćanstvo kako dolaze s formiranim predrasudama o ‘mizoginoj’ naravi religije koja je itekako promijenila i oblikovala zapadnu civilizaciju. Danas, u ‘mainstream’ kulturi, prevladava ideja kako je ženomrstvo i zatiranje bilo kakvih ‘ženskih’ prava, utjecaja i slobode bilo sastavni dio kršćanstva od samih početaka. Unatoč činjenici kako je civilizacija, u kojoj je ravnopravnost muškaraca i žena daleko najizraženija, itekako obilježena tim istim kršćanstvom. Razlozi i procesi koji su doveli do takvog razmišljanja su višestruki, i nije mi intencija u ovom članku pokušati objasniti ili analizirati ih, to vjerojatno zahtijeva jednu dužu studiju i jedno poveće istraživanje.

Članak će pokušati na nekoliko primjera pokazati kako je tvrdnja neimenovane profesorice točna. Svjestan opasnosti kako ovako kratak rad olako vodi prema prevelikoj simplifikaciji, kroz “Walk of Life” – kako je Mark Knopfler pjevao – rimske žene ukazat ću na to kako je shvaćanje žene kao one koja je uz bok muškarcu, kao one koja može postići slične/iste uspjehe kao i muškarac bilo od starta dio kršćanstva. Prije nego krenemo dalje, važno je upozoriti na još jednu grešku koja se često javlja, a to je prosuđivanje prošlih razdoblja kroz prizmu suvremenih ideja o tome što je ‘poželjno’, ‘ispravno’, ‘pravedno’ i sl. To je u potpunosti loš i neproduktivan pristup povijesti, no isti taj pristup se nalazi u korijenu predrasuda i krivih percepcija o ranom kršćanstvu ili srednjem vijeku koje su postale sastavni dio dominantne kulture. Ovo je još jedan aspekt analiziranje kojega zahtijeva znatnu količinu vremena i temeljitog istraživanja, te zbog jednostavnosti ovog članka namjeravam ga zaobići, pri čemu sam svjestan opasnosti da i sam zapadnem, ako već nisam, u tu istu grešku.

Celzo i Origen

Najpoznatiji protukršćanski spis iz drugog stoljeća napisao je izvjesni Celzo. U želji da pokaže kako je kršćanstvo praznovjerno, loše, infantilno naglasio je kako kršćanima postaju samo “robovi, djeca i žene”. Time nam je pokazao i kakav je pogled na žene bio u rimskom društvu drugog stoljeća, one su stavljene na razinu djece i robova, nešto što je bilo interesantno ženama samo po sebi nije moglo biti mudro, nije moglo biti nešto dobro. I zaista, ovakav pristup se očituje i u samoj pravnoj regulativi tog doba, žena čak i kad bi ostala udovica nije mogla odrađivati pravne poslove a da nije imala nekog muškog zastupnika koji bi odobravao njezine akcije, a najčešće se od udovice očekivala ponovna udaja, jer je bilo teško prihvatljivo da žena bude bez muškog ‘nadzora’. Tako nam Celzo, hotimično ili ne, otkriva u kakvom društvenom okruženju nastaje kršćanstvo.

Nešto manje od stoljeća kasnije crkveni autor Origen je napisao poduže djelo u kojem odgovara na Celzove napada točku po točku. Naravno, nije zaobišao ni ovo pitanje, tj. da kršćanima pristupaju samo pripadnici s dna društvene ljestvice (robovi, žene, djeca). Origen mu je odgovorio potvrdno, rekavši da je istina kako oni koje je Celzo naveo pristupaju kršćanstvu, no, nadodao je kako uz njih i ostali ljudi iz ostalih sfera društva pristupaju kršćanstvu koje ih onda sve skupa čini boljim osobama. Već u ovom dijelu se vidi drugačiji pristup u pogledu dostojanstva ljudske osobe. Origen kršćansku poruku vidi kao univerzalnu, onu koja je namijenjena svima bez obzira na društveni status, stalež ili spol.

Ostavljanje djece

No, krenimo sada kroz “Walk of Life” jedne kasnoantičke žene. Prva postaja, naravno, je rađanje. Početak života je mogao biti itekako okrutan u prvim stoljećima poslije Krista. Rimsko društvo je prakticiralo jednu izrazito groznu praksu. Neželjena nejačad bi bila ostavljana na ulici gdje bi ili umirala od gladi ili bi ih netko našao i pretvarao najčešće u robove. Praksa je bila spolno obilježena, u patrijarhalnom društvu kakvo je bilo rimsko i gdje se uvijek težilo muškom nasljedniku, neželjena ženska djeca su bila ostavljana na ovaj način. Da su upravo ženske bebe najčešće izvlačile deblji kraj svjedoči nam i pismo mornara Hilariona iz prvog stoljeća koji je iz Aleksandrije u Egiptu pisao svojoj trudnoj ženi i bez ikakve trunke grižnje savjesti (barem se iz pisma ne vidi) svojoj voljenoj poručuje da “ako dijete bude muško zadrži ga, a ako bude žensko riješi ga se”.

Kršćanima je od početka bila mrska ova praksa, kao što nam svjedoče već i apostolski oci (spisi nastali krajem prvog i početkom drugog stoljeća), te kasniji crkveni oci. Možda najzanimljiviji i najočajniji jauk po pitanju ove prakse nalazimo kod Klementa Aleksandrijskog koji u jednom trenutku preklinje poganske očeve da ne ostavljaju svoju žensku djecu na takav način jer bi im se mogao dogoditi neželjeni incest ako neka od djevojčica bude uzeta i pretvorena u prostitutku kada odraste. Klementovo preklinjanje samo pokazuje kakve su argumente rani kršćanski autori bili spremni upotrijebiti ne bi li spasili neko novorođenče. Stoga, ovdje možemo vidjeti kako je od samog početka života ljudskog bića kršćanstvo zanemarivalo spolnu razliku, te vjerovalo kako i muško i žensko novorođenče imaju jednako pravo na život. Već ova činjenica pokazuje da je položaj za žene bio puno bolji unutar kršćanstva, tj. šanse za preživljavanje ženskog djeteta su bile jednake kao i za muško, nešto što se nije moglo očekivati u rimskoj kulturi.

Sveci/svetice i mučenice/mučenici

Ako je početak života, tj. pravo na život, bio jednak bez obzira na spol djeteta, kako su kršćani gledali na spolne razlike u smrti, jesu li one davale ikakvo posebno mjesto muškarcima? Odgovor je opet niječan, već sama činjenica kako su u najranijem razdoblju mučenice imale jednaku čast kao i mučenici, pokazuje da se na jednak način gledalo na muškarce i žene koji su bili pogubljeni poradi vjere u Isusa. Za rane kršćane ženski i muški mučenici su bili jednako štovani, jer su dali jednako svjedočanstvo svoje vjere. Perpetua i Felicita nisu bile ništa manje vrijedne od Ignacija Antiohijskog ili Polikarpa iz Smirne. Štoviše, Perpetua i Felicita su dokaz kako po pitanju štovanja mučenika ni društveni stalež nije igrao veliku ulogu. Naime Felicita je bila ropkinja i sluškinja Perpetue. Danas je kalendar Katoličke Crkve (a ni pravoslavne ne zaostaju) prepun imena svetica, te su samim time one na istoj razini kao i njihovi muški ‘kolege’ sveci. Sveti Ivan od Križa ne smatra se ništa većim niti boljim od svete Terezije Avilske, niti je sv. Franjo, zbog toga što je muškarac, išta veći od sv. Klare.

Između rođenja i smrti

No, naravno, najveći dio života ljudske osobe je između ovih dvaju događaja, između rađanja i umiranja. Kako je izgledao život jedne kršćanke? Je li mogla postići iste/slične stvari kao i muškarac, tj. je li mogla dostići istu razinu priznanja unutar društva? Odgovor je, još jednom, potvrdan, štoviše, svjestan opasnosti anakronizma, predložit ću kako je upravo kršćanstvo omogućilo samoodređenje, tj. izbor, ženama u Rimskom Carstvu.

Od rimske žene se očekivalo, štoviše u određenim situacijama i pravno zahtijevalo, udaju i rađanje djece. Zbog već rečenog ostavljanja neželjene novorođenčadi, koje je najviše pogađalo žensku novorođenčad, postojao je nedostatak žena u rimskom društvu, tj. bilo je više odraslih fertilnih muškaraca nego žena. Budući da se žena u pravilu smatrala vlasništvom muškarca, tj. oca, često ih se koristilo kao ‘robu za trgovanje’ pokušavajući preko dogovorenih vjenčanja ostvariti bolji društveni status.

Još jedna praksa prihvatljiva rimskom društvu je uvjetovala veći broj muškaraca nego žena. Rimljani su abortus smatrali potpuno prihvatljivim, štoviše u određenim situacijama i poželjnim. No, izvođenje abortusa u tom razdoblju je bilo, u pravilu, smrtno opasno za žene. Tadašnje društvo nije poznavalo higijenske standarde koje mi danas posjedujemo, te su instrumenti kojima se izvodio ovaj čin često bili ‘nositelji’ infekcija. Veliki broj fertilnih žena bi umiralo ubrzo nakon počinjenog abortusa, što je bio dvostruki demografski udarac, osim smrti fetusa dolazilo je i do smrti žene koja je trebala roditi još djece radi održavanja demografskog prirasta. Naravno, kršćanstvo je abortus smatralo neželjenim, štoviše grijehom i ubojstvom, samim time kršćanke nisu činile abortuse, te nisu tako bile u opasnosti umrijeti uslijed komplikacija koje su bile česte. Zbog toga je, kako je predlagao američki sociolog i povjesničar Rodney Stark, kršćanstvo bilo jako privlačno rimskim ženama.

Problem nedostatka fertilnih žena je doveo do još jednog fenomena, naime, u želji da se ne ostane bez supruge mnogi muškarci su zahtijevali što ranije vjenčanje. Često su se djevojčice morale udati, te postati i seksualno aktivne, prije dvanaestog rođendana. Postojao je zakon koji je donju granicu za udaju postavio na dvanaest godina, no u samom zakonu nisu postojale nikakve kazne za one koji bi ga kršili, što je vjerojatno rezultat ‘neimanja političke volje’ za provođenjem ove mjere. Stoga su se mnoge djevojčice udavale i prije puberteta, tj. prije prve menstruacije, a jedan od posrednih dokaza za to nam je i mišljenje nekih rimskih liječnika koji su tvrdili da se menstruacija dobiva tek nakon prvog seksualnog iskustva. Mnoge od tih djevojčica su umirale vrlo rano pri porodima, o čemu nam svjedoče nadgrobni spomenici na kojima su ‘brižni muževi’ odavali počast svojim ženama koje su umrle prilikom poroda u dvanaestoj, trinaestoj ili četrnaestoj godini.

Kršćanstvo, s druge strane, nije vidjelo jedini ideal u bračnom životu, štoviše, određene duhovnosti u kršćanstvu su izraziti naglasak stavljali na djevičanstvo. Kršćanska žena je u startu bila suočena s izborom, hoće li se udati ili ostati djevica, živjeti samačkim životom. To, naravno, nije uvijek išlo glatko, bez roditeljskog pritiska. Primjer za to je Makrina, sestra Bazilija Velikog i Grgura iz Nise. Ona je, nakon što joj je umro zaručnik, poželjela ne udati se, već postati redovnica. Njezin otac nije bio sretan tom idejom, jer su bili iz dobrostojeće obitelji i vjerojatno je preko udaje svoje kćeri želio steći još veći ugled u društvu. No, nakon rasprave morao je popustiti te je Makrina postala redovnica, tako donijevši sama odluku o tome što želi u svom životu. Slično je i sv. Ambrozije u Rimu učinio za jednu mladu djevojku čija obitelj nije željela da ona postane redovnica, podržavši ju u tom pothvatu te savjetujući joj kako bi bilo dobro da pridobije i obitelj jer će joj nakon toga sve ostalo biti lakše. Ono što je zanimljivo je da je upravo asketska duhovnost u kršćanstvu omogućila ženama ‘samoodređenje’ koliko god to sada anakrono zvučalo. Kršćansko shvaćanje kako je djevičanstvo dobro i posvećeno zvanje omogućilo je ženama četvrtog i narednih stoljeća izbor – biti djevica, živjeti samački ili biti udana žena.

No, što ako bi kršćanska žena izabrala bračni život, a ne redovnički? Situacija za nju je opet bila bolja nego u jednoj poganskoj obitelji. Već u samom shvaćanju braka razlika je bila velika, no daleko najizraženija razlika se nalazila u shvaćanju bračne vjernosti. U rimskom društvu se od žene očekivalo da bude vjerna svome mužu, ponajviše zbog brige za nasljedstvom, muž vjerne žene je mogao biti siguran da su njegova djeca biološki zaista njegova. U slučaju ženine nevjere postojali su čak i pravni zahtjevi da ju muž ostavi, u suprotnome mogao je biti optužen za svodništvo. S druge strane, za rimskog muškarca nisu vrijedila ista pravila, on je mogao slobodno ‘švrljati’, tj. varati svoju ženu, i to se nije smatralo nekom moralno teškom stvari niti nečim nepoželjnim, unatoč tome što su postojali određeni filozofski pravci koji su zagovarali veću samokontrolu. No, takvi filozofski pravci su bili u pravilu ograničeni na jako mali broj ljudi iz više klase.

Od najranijeg razdoblja u kršćanstvu je vladao drugačiji pogled po pitanju bračne vjernosti. Očekivalo se isto od muškog i od ženskog bračnog druga, tj. od oboje se očekivala potpuna vjernost. To se jako dobro očituje u nekim propovijedima sv. Ivana Zlatoustog, koje su često više upravljene spram muškaraca, gdje od njih traži puno više pozornosti po ovom pitanju. To nas ne treba čuditi, zasigurno su neki muški kršćani bili i dalje obilježeni kulturom u kojoj su rođeni, pa je carigradski patrijarh posebno njih upozoravao kako moraju biti vjerni svojim ženama. Slične zahtjeve obostrane vjernosti nalazimo i kod drugih crkvenih otaca kao što su Augustin, Grgur iz Nise i mnogi drugi.

Po pitanju razvoda uslijed nevjere postojala je, opet, jednakost između muškaraca i žena. Tj. razvod je bio nemoguća opcija čak i zbog nevjere, i to se jednako odnosilo na oba supružnika. Od njih se očekivalo, tj. propovijedalo im se opraštanje u slučaju nečeg takvog. Muž-kršćanin, za razliku od pogana-kršćanina, svoju ženu nije mogao ‘otpustiti’. Ovim pristupom su rani kršćani na još jedan način ženi dali ista prava kao i muškarcu. Njihova ‘prava’ u bračnoj zajednici su bila izjednačena, oboje su trebali biti vjerni i obje su bili pozvani na oprost u slučaju nevjere.

Pasivna ili aktivna žena

No, čak i ako smo vidjeli kako je prilikom rođenja žensko dijete smatrano jednakim muškom djetetu po pitanju prava na život, čak i ako smo zaključili kako u smrti žena ima jednaku šansu kao i muškarac postati svetom, pa čak ako smo vidjeli kako po pitanju braka, razvoda i bračne vjernosti muško i žensko su bili na istoj razini, još uvijek ostaje pitanje kakvu je ulogu mogla imati žena u društvu. Naime, dominantno mišljenje je kako je kršćanska žena od početka bila zamišljena kao pasivni dodatak muškarcu, ona koja stoji sa strane i ‘poslušno klima glavom’. Još jednom mainstream shvaćanje ne može biti dalje od povijesne realnosti kakva nam se ocrtava u prvim stoljećima kršćanstva.

Žene prvih stoljeća kršćanstva izranjaju kao one koje su izrazito aktivne i poštovane unutar vjerničkih krugova. Društveno priznanje kakvo je jedna žena mogla zadobiti unutar Crkve bilo je u potpunosti nedostupno unutar rimskog društva. Već od prvog i drugog stoljeća one se javljaju kao aktivni sudionici u pokrštavanju kao što nam pokazuju primjeri Priscile ili Junije iz Novog zavjeta ili Tekle iz apokrifnog “Djela Pavla i Tekle”.[1] Čak nam i poganski izvori potvrđuju važnost žena u kršćanskoj zajednici, spominjući đakonise, tj. one koje su imale određena zaduženja unutar same zajednice.

Izrazito važnu poziciju u društvu su često zadobivale bogate udovice, koje su bile pokroviteljice karitativnog rada, a često su osnivale i samostane, bilo u gradovima, ponajviše Rimu, ili u područjima poznatima po asketskim zajednicama kao što su Egipat i Sveta Zemlja. Često su te osnivačice redovničkih zajednica bile na čelu svojih samostana, kao npr. Melanija Mlađa, Marcela i Paula koje su osnovale ženske samostane u Jeruzalemu i okolici te su pisale samostanska pravila. No, njihova aktivna uloga u životu Crkve nije završavala samo na osnivanju i vođenju tih zajednica. Paula, rimska aristokratkinja koja se odselila u Palestinu i osnovala samostan, bila je izrazito obrazovana te je poznavala grčki i hebrejski jezik. Prema Jeronimu toliko dobro je znala hebrejski da se uopće nije čuo latinski naglasak dok bi ga govorila. Zbog svojih izvanrednih lingvističkih sposobnosti pomagala je Jeronimu u prijevodu Biblije na latinski, a sam Jeronim priznaje da je od nje često učio nove stvar. Vjerojatno inspiriran njezinim primjerom Jeronim savjetuje u pismima nekim kršćanskim ženama da omoguće dobro obrazovanje svojim kćerima, po mogućnosti i učenje jezika.

Marcela, još jedna rimska aristokratkinja koja je osnovala samostan u Svetoj Zemlji, sudjelovala je, zajedno s Rufinom, u teološkoj debati koja se odvijala u Siriji, te prema nekim izvorima povećem broju monaha objasnila što je ortodoksno vjerovanje, koji su zbog toga napustili krivovjerje. Dok je bogata udovica Olimpija, koja je živjela u Carigradu, bila uključena u problem nepravednog smjenjivanja patrijarha Ivana Zlatoustog, ona ga je podržavala do te razine da je i pod prijetnjom pravnih sankcija odbila priznati i sudjelovati u euharistiji s nekanonski postavljenim patrijarhom. Naposljetku, odigrala je važnu ulogu u vraćanju Ivana Zlatoustog na poziciju carigradskog patrijarha. Dakle, vidimo ove žene kako sudjeluju u teološkim raspravama, prijevodima svetih spisa i crkveno-pravnim sukobima, i to dosta aktivno sudjeluju. Izvori koji nam svjedoče o njihovim djelovanjima nigdje ne osuđuju njihovu aktivnu ulogu, štoviše, ‘uplitanje’ u ove stvari se smatralo dobrim i pohvalnim.

Zanimljivo je primijetiti kako su neke od ovih žena bile u braku te su svoje odluke trebale donositi zajedno sa svojim muževima. I po tom pitanju se još jednom vidi kako je ideja odnosa muž-žena u ranom kršćanstvu bila drugačija negoli u rimskom poganstvu. Značajan je primjer Melanije Mlađe, koja je zajedno sa svojim mužem odlučila krenuti putem askeze i osnivanja samostana. Ona je u tom pothvatu bila ‘aktivni’ sudionik, tj. nagovorila je svog muža na odricanje od bogatstva, života u luksuzu te da se okrenu brizi za siromašne i osnivanju samostana. U početku on baš i nije bio izrazito sretan takvom idejom, no nakon dužeg razgovora i rasprave pristao je na takav način života. Dakle, u bračnom odnosu njih dvoje su mogli međusobno raspravljati o svojim potezima, oboje su mogli davati prijedloge, a krajnja odluka je ovisila o tome hoće li se oboje složiti. Baš kako je Augustin savjetovao bračnim parovima u svome djelu „De bono coniugali“ – bračni drugovi trebaju razgovarati i raspraviti stvari od zajedničkog interesa i koristi.

No, žene, promatrane u ovom tekstu do sada, uglavnom su iz višeg društvenog sloja, te postoji uvijek mogućnost da se ugled koji su stekle objasni i kroz ‘klasnu’ prizmu. Ipak, određen broj žena iz srednjeg i nižeg sloja društva koje su postale izrazito cijenjene kao osnivačice samostana ili kao primjeri svetosti dokazuju kako to nije bio slučaj. Štoviše, neke jako popularne žene su kroz život bile prostitutke, da bi kroz obraćenje, askezu i pokoru dostigle nevjerojatan ugled i glas svetosti, time došavši na istu razinu kao i muški paralelni primjeri. Jedna od takvih je bila Pelagija iz Antiohije (poznata kao i Pelagija prostitutka), koja je na prijelazu s četvrtog na peto stoljeće napustila, obrativši se, prostituciju, te živeći asketski do kraja svog života stekla veliku slavu. Sličnu životnu priču je doživjela Taida iz Egipta, obrativši se napustila je prostituciju te stekla, kroz askezu, značajan ugled u kršćanskoj zajednici. Redovito su o ovakvim ženama pisana hagiografska djela koja se u potpunosti mogu usporediti sa sličnim hagiografijama muškaraca-svetaca. Stoga, vidimo, kako je kroz prakticiranje istog/sličnog načina života, kasnoantička žena mogla steći jednak ugled, neovisno o njezinu staleškom porijeklu, kao i muškarac.

Kada prođemo kroz samo ovih nekoliko primjera, vidimo kako je tvrdnja profesorice s početka teksta itekako točna. Kasnoantička žena postavši kršćanka imala je puno veće mogućnosti da izabere vlastiti poziv, odabere što želi u životu, te napreduje i zadobije poštovanje u društvu. Često su žene zadobivale toliku popularnost da su o njima pisani životopisi, tj. u kršćanskom kontekstu hagiografije koje su bile u potpunosti paralelne s onima koje su obrađivale živote muškaraca-svetaca. Neovisnost žene je bila puno veća od one koju je imala unutar rimskog društva koje je okruživalo ranu kršćansku zajednicu. Po pitanju samog braka obveze bračnih drugova su, za razliku od rimskog društva, bile jednake. Od njih se očekivala cjeloživotna vjernost, te poštivanje supružnika. Ni muž ni žena nisu mogli donijeti samostalno odluku koja je utjecala na drugog.

Kad se sagleda pravni i društveni položaj žene u rimskoj kulturi, te kad se pogleda položaj žene u kršćanskom shvaćanju društva, napredak je više nego očit. Štoviše, cjelokupna zapadna ideja o ravnopravnosti žene i muškarca svoje korijene nalazi u kršćanskoj ideji i jednakom dostojanstvu svake ljudske osobe, bez obzira na spol, društveni položaj i sl. Ideja kako je kršćanstvo bilo mizogino je, ništa više, od još jednog popularnog pseudopovijesnog mita. Zaista je zanimljivo da je taj mit nastao unutar civilizacije koja ima daleko najrazvijeniju svijest o ravnopravnosti muškarca i žene, a tu svijest prije svega duguje svojim kršćanskim korijenima.

—————-

[1] Čak i ako ne možemo pokloniti povijesnu točnost ovome djelu, prikaz Tekle, te široko prihvaćanje ovoga spisa u ranom kršćanstvu svjedoče o tome kako je aktivna žena, ona koja prati jednog apostola na njegovom misijskom putovanju, te aktivno sudjeluje u pokrštavanju, bila u potpunosti prihvatljiva ranim kršćanima.