Život doista piše čudesne i prekrasne priče, a ta jednostavna (i lijepa) istina, osim što vrijedi danas, vrijedila je i u daljoj prošlosti.

Jedna od tih prekrasnih priča je sveta Taida, kurtizana koja je postala redovnica, a kasnije i svetica.

Sveta Taida živjela je u 4. stoljeću, u egipatskom gradu Aleksandriji koja je u to vrijeme bila jedan od najvažnijih kršćanskih gradova.

Izvori – od kojih najstariji, napisan na grčkom, potječe iz petog stoljeća te je kasnije preveden na latinski s naslovom Vita Thaisis (Taidin život) – tvrde kako se radilo o bogatoj ženi nevjerojatne ljepote, ali i nemorala, koja je svoj život posvetila “najstarijem zanatu na svijetu”.

No, kako u kratkoj biografiji za NCR navodi Angelo Stagnaro, dotaklo ju je svjedočanstvo kršćana koji su se odrekli svega što imaju, uključujući nakita i šminke, pomažući siromasima. Ta ju je gesta tako dirnula da je uskoro razvila privrženost prema kršćanskoj religiji te ju je počela istraživati.

Priča dalje kaže kako je jednog dana u njezine odaje ušao redovnik, glumeći mušteriju, kako bi obratio Taidu. Premda postoji nekoliko različitih izvještaja o tome tko je taj redovnik bio (neki navode svetog Pafnucija, drugi svetog Serapiona, treći, pak, svetog Besariona) čini se kako je Taida već odustala od prostitucije.

Kad ju je redovnik upitao koji je tome razlog, izjavila je kako sada vjeruje da je Isus Spasitelj svijeta. Njih su dvoje tada započeli razgovor u kojem joj je nesuđena “mušterija” poučila o kršćanstvu i Bogu, pripremivši je za krštenje.

Prema izvještajima, sveta Taida je, u velikom kajanju zbog života u grijehu, spalila svu svoju odjeću i imetak, zamolivši redovnika da uđe u klauzuru u pustinji.

Nakon toga tri je godine živjela život molitve i pokore u pustinjačkoj ćeliji. Nakon tri godine čišćenja, napustila je ćeliju, pridruživši se obližnjoj ženskoj redovničkoj zajednici.

U knjizi “Put čišćenja”, koju je priredio monfortanac, pater Miljenko Sušac, nalazimo sljedeću zgodu između svete Taide i svetog Pafnucija:

“Sveta Taida, obraćajući se jednoga dana svetom Pafnuciju, reče mu: ‘O, oče moj, što moram činiti? Sjećanje na moj bijedni život plaši me.’ Bila je velika grešnica i uvijek puna strahova zbog počinjenih grijeha. Dobri svetac joj odgovori: ‘Bojte se, ali nadajte se. Bojte se zbog straha da ne postanete ohola i ponosita, ali i nadajte se zbog straha da ne padnete u očaj i obeshrabrenje. Strah i nada ne smiju nikada biti razdvojeni tako da ako strah nije popraćen nadom, neće biti više strah, nego očaj i nada bez straha je prije preuzetnost.’ Potrebno je ispuniti doline iskopane spoznajom nesavršenosti i počinjenih grijeha, s pouzdanjem ujedinjenim sa strahom Božjim”. Dakle, mi koji živimo imamo sadašnji trenutak i imamo Mariju, koja nam zadobiva milost. Tko, dakle, može još očajavati?“

Iako postoje sumnje u povijesnost svih crtica iz njenog života, pa čak i u samo postojanje svete Taide, Crkva ju i dalje spominje u službenom kalendaru. Njezin spomendan pada na 8. listopad.