POVJESNIČARI O ISUSU

Povjesničar Richard Carrier i (ne)postojanje Krista: nova kvalitetna teorija ili stara neuvjerljiva priča o nepovijesnosti Isusa?

Miticistička teorija (engl. Mythicist theory) prema kojoj Isus iz Nazareta nije nikada postojao nikad nije zadobila ozbiljniju pažnju akademske zajednice. Naravno, ne znači da je neka teorija pogrešna samo zato što nije prihvaćena od strane znanstvenika. No, ako je više od 100 godina istraživanja povijesnog Isusa u kojem je sudjelovalo i još uvijek sudjeluje na tisuće povjesničara, teologa i bibličara različitih svjetonazora iznjedrilo unison zaključak i odbacilo miticističku teoriju, prosječnom bi čitatelju to moralo bar nešto značiti

Miticistička teorija (engl. Mythicist theory) prema kojoj Isus iz Nazareta nije nikada postojao uspijeva se poput nekakvog kometa svakih nekoliko desetljeća pojaviti na kozmičkom nebu popularnosti. Jedina je razlika što čovjek u kometu može vidjeti nešto zanimljivo i vrijedno divljenja. Doduše, kod miticista (engl. Mythicists) količina pogrešnih pretpostavki, zaključaka i potpuno nepoznavanje konteksta skoro pa dovede čovjeka do divljenja. Skoro… Riječ je o teoriji koja nikad nije zadobila ozbiljniju pažnju akademske zajednice. Naravno, ne znači da je neka teorija pogrešna samo zato što nije prihvaćena od strane znanstvenika. No, ako je više od 100 godina istraživanja povijesnog Isusa u kojem je sudjelovalo i još uvijek sudjeluje na tisuće povjesničara, teologa i bibličara različitih svjetonazora (katolika, protestanata, ateista, agnostika, židova…) iznjedrilo unison zaključak i odbacilo miticističku teoriju, prosječnom bi čitatelju to moralo bar nešto značiti.

Tijekom godina miticisti su iskazali zavidnu razinu nepoznavanja ranokršćanske povijesti i dostupnih izvora. Također, lišenost razumijevanja metodologije povijesnog istraživanja iznenađuje čak i najveće optimiste. Jedan od najvećih junaka miticističkog „kampa“ svakako je američki povjesničar Richard Carrier.[1] Carrier je široj javnosti (posebice u anglo-saksonskom području) postao poznat po svome ingenioznom korištenju Bayesova matematičkog teorema (u knjizi Proving History: Bayes’s Theorem and the Quest for the Historical Jesus) u određivanju točnog postotka vjerojatnosti da je Isus postojao.[2] Navodno je vjerojatnost da je Isus postojao 33 %. Bar tako tvrdi Carrier. O upotrebljivosti Bayesova teorema u historiografiji najbolje svjedoči činjenica da su jedine dvije osobe koje ga koriste Carrier i Richard Swinburne. Prvi da bi dokazao kako Isus gotovo sigurno nije postojao, a drugi da bi dokazao da je Isus vrlo vjerojatno uskrsnuo.[3] Kako je Isus uspio u isto vrijeme nepostojati i uskrsnuti, ostaje misterija. Čini se da se Carrier pri korištenju kompleksnih matematičkih formula u historiografiji nadao da će ga slijediti niz istomišljenika kojima će glavna misao vodilja biti: „Ne razumijem o čemu ovaj priča, mora da je istina!“.[4]

Posljednja knjiga (na više od 700 stranica!) u nizu i ona na koju se miticisti u bespućima interneta najviše pozivaju naslovljena je O povijesnosti Isusa: zašto imamo razloga za sumnju (engl. On the Historicity of Jesus: Why We Might Have Reason to Doubt) objavljena 2014. godine. Upućenijem čitatelju nije nužno iščitavanje cijele knjige kako bi shvatio dubinu neuvjerljivosti i ogromnu količinu kvazi-argumenata. Kao što stara poslovica kaže: „Ne morate popiti cijeli ocean da biste shvatili da je more slano“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prema Carrieru, Isus je izvorno bio smatran mitološkom figurom nalik židovskom arkanđelu istog imena u kojeg su vjerovali određeni krugovi Židova i prije nastanka kršćanstva.[5] Povijest kršćanstva 1. st. je zapravo povijest procesa koji se kreće od mitološke figure prema povijesnom Isusu. Proces historizacije izvorno mitološke figure dogodio se, tvrdi Carrier, negdje između 70. i 100. godine, a ubrzan je židovsko-rimskim ratom (66-70. god.).[6] Posljedično tome, Pavao, kao naš najraniji izvor o Isusu, pokazuje elemente vjerovanja u nebesko biće, arkanđela imena Isus, bez ikakvih naznaka njegovog povijesnog postojanja. Carrierov temeljni zaključak stoji na nekoliko „argumentativnih stupova“. Ja ću se ovdje, zbog opsega članka, fokusirati na dva najvažnija:

Antički izvori pokazuju da su određeni Židovi pretkršćanskog razdoblja vjerovali u nebesku anđeosku figuru imena Isus kojega su smatrali istovremeno i sinom Božjim.
Pavao u svojim poslanicama portretira Isusa isključivo u nadnaravnom kontekstu, kao arkanđela kojeg su prvi kršćani štovali samo kao nebesko biće.

Inspiriran središnjom idejom Earla J. Dohertyja, Carrier vjeruje da Isus u najranijim fazama kršćanstva nije bio shvaćen kao čovjek u prostoru i vremenu već isključivo kao nebesko anđeosko biće. Dokaze za tezu kako su pretkršćanski Židovi vjerovali u arkanđela imena Isus Carrier pronalazi u jednom djelu židovskog filozofa iz 1. st. Filona Aleksandrijskog (De Confusione Linguarum, 63). Jednostavno čitanje ovog djela otkriva da se Filon ondje bavi alegoriziranjem starozavjetne knjige proroka Zaharije (usp. Zah 6, 11-12). Carrier tvrdi da se ondje spominje anđeoska figura imena Isus. Međutim, to jednostavno nije istina. Portretirana su dva različita lika: svećenik imena Jošua te druga osoba koja se tek treba pojaviti a naziva se Izdanak.[7] Dakle, Carrier pada na elementarnoj razini interpretacije izvora. Nema nikakvog lika koji bi se zvao Isus Izdanak – niti u knjizi proroka Zaharije niti kod Filona. Osim toga, kontekstualno čitanje Filona jasno otkriva kako ovaj uopće ne govori o arkanđelima. Filonov je cilj ponuditi alegorijsku/simboličku interpretaciju određenih starozavjetnih priča kako bi time odgovorio poganskim kritičarima koji tvrde da su te priče besmislica. Također, ne postoji niti jedan književni ili arheološki dokaz koji bi potvrdio postojanje židovskog vjerovanja u arkanđela imena Isus. Prozopografska analiza židovske tradicije otkriva da su najčešća imena anđela bila: Mihael, Gabriel, Sariel te Rafael.[8] Drugim riječima, ime Isus ne povezuje se niti u jednom pretkršćanskom izvoru s nadnaravnim anđeoskim bićem. Upravo suprotno, niz suvremenih studija povezanih s poviješću židovstva iz razdoblja Drugog hrama pokazuje da se ovo ime uvijek pojavljuje vezano za neku osobu. Ime Isus je bilo toliko popularno da je bilo među šest najpopularnijih muških imena.[9] Prozopografska analiza također otkriva nisku popularnost anđeoskih imena (npr: Mihael, Gabriel i Rafael) među židovskom muškom djecom što je dodatan argument kontra Carrierove tvrdnje.

Ima li Carrier više sreće u zaključcima vezanima za Pavla i njegovo portretiranje Isusa? Valja napomenuti kako su Pavlove poslanice naš najraniji kršćanski izvor općenito. Drži se da je Pavao pisao poslanice između 49. i 60. godine. Dovodi li nas analiza njegovih poslanica do istog zaključka kojeg nam Carrier tako uvjerljivo nameće? Ni blizu. Nesumnjivo je da Pavao afirmira visoki kristološki pogled na Isusa, ali to je daleko od teze da on ne vidi Isusa kao čovjeka koji je živio u Palestini u 1. stoljeću. Čini mi se da Carrierovo rezoniranje otkriva dvije temeljne greške u interpretaciji izvora koje pak sugeriraju da su miticisti skloni koristiti a priori postavljenu tezu da bi oblikovala dokaze, a ne obrnuto.

Prije svega, Pavao nigdje, ali baš nigdje, ne spominje Isusa kao nekog arkanđela. Štoviše, u poslanici Rimljanima radi snažnu distinkciju između anđeoskih bića i Isusa (usp. Rim 8, 38-39). Nadalje, postoji ogroman dio materijala u poslanicama koji jasno potvrđuje da je za Pavla Isus bio i povijesna osoba. Primjerice, tradicija koju je Pavao primio vjerojatno par godina nakon Isusova života spominje Isusovu smrt, pokopu i uskrsnuće (usp. 1 Kor 15,1-11). Ako je netko umro i bio pokopan, onda je valjda i živio prije toga. Pavao spominje i specifičan način na koji je Isus umro – raspeće. Smrt razapinjanjem predstavlja tipičnu vrstu kazne koju su Rimljani prakticirali, a koja je bila namijenjena za najteže zločine – često zločine protiv samog carstva. Kada je posrijedi raspeće, Carrier tvrdi da nisu Rimljani ti koji su razapeli Isusa (s obzirom na to da Isus zapravo nije postojao). Pavao, a slijedom toga i prvi kršćani, vjerovali su da su Isusa razapeli „vladari ovoga svijeta“ – odnosno demoni koji nisu pripadali ovome svijetu.[10] Drugim riječima, raspeće nije nešto što se dogodilo u ovom prostoru i vremenu već u nekom drugom, nadnaravnom. Na stranu to što nemamo niti jedan antički izvor o razapinjanju nekoga u transcendentnom prostoru – svi izvori koji spominju raspeće su uvijek smješteni u kontekst ovoga svijeta. Temeljni problem Carrierove interpretacije jest činjenica da, osim ovog, jedino mjesto na kojem Pavao spominje vladare (grč. ἄρχων) dolazi u njegovoj poslanici Rimljanima gdje je iz konteksta eksplicitno jasno da se radi o Rimljanima – vladarima Pavlova doba (usp. Rim 13,3). Također, Carrier je misteriozno propustio spomenuti da se u grčkoj litetaruri pluralni oblik te riječi (grč. ἄρχωντες) obično koristio da bi označio političke vladare, a ne nekakve nadnaravne sile (usp. Iv 3,1; Dj 3,7). Također, većina crkvenih otaca iz prvih stoljeća Crkve Pavlovu referencu u Poslanici Korinćanima povezuje jasno s Rimljanima, što je također uspjelo na čudan način izbjeći Carrierovu istraživačkom oku.

Osim toga, Pavao eksplicitno izjavljuje da je Isus rođen od žene i rođen pod Zakonom (usp. Gal 4,4). Jednostavno čitanje ovog stiha neizbježno vodi ka zaključku da se radi o čovjeku rođenom od žene i rođenom pod Zakonom – pri čemu se misli na židovski zakon. Carrieru je problematična činjenica što Pavao, govoreći o Isusovu rođenju, koristi grčki oblik γενόμενον.[11] Doduše, istina je da se u grčko-rimskoj literaturi pri spominjanju nečijeg rođenja češće koristi oblik γεννάω, ali primjeri iz Josipa Flavija i Platona jasno pokazuju da to nije nužno slučaj.[12] Najjasniju afirmaciju Isusove povijesnosti u korpusu Pavlovih djela nalazimo u Poslanici Rimljanima: „Stoga, kao što po jednom čovjeku (grč. ἀνθρώπου) uđe u svijet grijeh….Jer ako prijestupom jednoga mnogi pomriješe, mnogo prije milost Božja i dar milošću jednoga čovjeka, Isusa Krista (grč. ἀνθρώπου Ἰησοῦ Χριστοῦ) mnoge preplaviše (usp. Rim 5,12, 15). Isus je za Pavla nesumnjivo bio i čovjek. Naravno, šteta je što Pavao nije napisao više informacija o povijesnom Isusu (njegova djela, parabole, više izjava i sl.), ali to proizlazi kao posljedica prirode njegovih poslanica. One nisu dokumenti usmjereni ka Isusovu životu – već partikularne poslanice usmjerene određenim kršćanskim zajednicama s ciljem rješavanja gorućih pitanja i problema.

Za kraj samo valja napomenuti kako će se miticističke teze vjerojatno nastaviti širiti posredstvom globalizacije i interneta, ali gotovo je sigurno da će se širiti jedino i isključivo ondje. Konsenzus oko postojanja Isusa postoji i teško je vjerovati, posebice kada pogledamo dokaze ispred sebe, da će se on ikada promijeniti.

mag.hist. Marko Marina | Bitno.net

—————————————-

[1] Carrier sebe opisuje kao „povjesničara, filozofa i prominentnog branitelja američkog pokreta za slobodu govora“. Usp. About Dr. Carrier, [https://www.richardcarrier.info/about], 29.7.2018.

[2] Popularnost njegova rada nije vezana isključivo na anglo-saksonsko područje. Najbolje to pokazuje i predavanje teologa i filozofa Željka Porobije u organizaciji Društva za promociju znanosti i kritičkog mišljenja u kojem Porobija nastoji koristiti istu metodologiju da bi došao do 66 % vjerojatnosti da je Isus postojao. Dotično je predavanje dostupno na Youtubeu.

[3] Usp. Richard Swinburne, The Resurrection of God Incarnate, Oxford: Oxford University Press, 2003.

[4] O svim problemima ovakvog metodološkog pristupa u historiografiji vidi više u: Bayes Theorem Provig What?, [https://rjosephhoffmann.wordpress.com/tag/bayes-theorem/], 29.7.2018.

[5] Usp. Richard Carrier, On the Historicity of Jesus: Why We Might Have Reason for Doubt, Sheffield: Sheffield Phoenix Press, 2014, xi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

[6] Usp. Richard Carrier, On the Historicity of Jesus, 607.

[7] Stih 13 (Sklad će biti među njima) jasno pokazuje da se radi o dvije zasebne figure.

[8] Usp. Aleksander R. Michalak, Angels as Warriors in Late Second Temple Jewish Literature, Tübingen: Mohr Siebeck, 2012, 58-81.

[9] Usp. Richard Bauckham, Jesus and the Eyetinesses: The Gospels as Eyewitness Testimony, Grand Rapids: Eardmans, 2008, 67-92.

[10] Usp. Richard Carrier, On the Historicity of Jesus, 329.

[11] Usp. Richard Carrier, On the Historicity of Jesus, 578.

[12] Usp. Joseph. AJ. 1.393: 7-154; Plat. Rep. 8.533.

Objavljeno: 30. srpnja 2018.

Možda vam se svidi