KRŠĆANI BLISKOG ISTOKA - PROGANJANA CRKVA (6)

Maronitska Crkva – poznata po odanosti i ljubavi prema Svetoj Stolici

Naš suradnik povjesničar Ante Vučić u nekoliko će nastavaka obraditi temu kršćanskih Crkvi na Bliskom istoku, Crkvi koje trenutačno prolaze kroz pravi progon od strane islamističkih terorista. Odlučili smo se na ovaj niz kako bismo bliže upoznali duhovno bogatstvo naše braće i sestara koje pripadaju Crkvama istočnog kršćanstva o kojima, nažalost, premalo znamo i s čijom se teškom sudbinom trebamo solidarizirati. Poseban naglasak dat ćemo na Crkve Sirije i Iraka koje su u uniji s rimskim biskupom. Ostale tekstove iz niza pročitajte OVDJE.

slider_03_san-charbel

Sv. Šarbel Makhluf jedan je od najpoznatijih svetaca Maronitske Crkve.

Maroniti imaju drugačiju povijest od ostalih sui iuris istočnih Crkava.

Za razliku od do sada opisanih zajednica, oni se mogu pohvaliti neprekinutom tradicijom vjernosti Svetoj Stolici. Samu Crkvu najbolje opisuje pet osobina koje je objavio Maronitski patrijarški sabor. Prema njima oni su:

1. Pripadnici antiohijske tradicije – dijele iste liturgijske, duhovne i povijesne odlike kao i drugi kršćani (pravoslavni i katolici) nastali iz okrilja nekadašnje Antiohijske patrijaršije.

2. Oni su Kalcedonci, tj. izrazito su branili, pa i pod cijenu mučeništva, Kalcedonsko vjerovanje nastalo 451. godine prema kojemu je Isus „pravi Bog i pravi čovjek“.

3. Crkva je patrijaršijska i monaška. To znači da je u korijenu duhovnosti ove zajednice vrlo važan samostanski pokret nastao u Siriji u IV. stoljeću, te apostolska sukcesija Antiohijske patrijaršije.

4. Odlika je Maronitske Crkve, te je po tome i poznata diljem svijeta, ljubav i odanost Stolici sv. Petra.

5. Maronitska Crkva je neodvojiva od Libanona, svoje duhovne domovine i domovine njenog patrijarha.

Povijest

Začetak Crkve se nalazi u jednom čovjeku, sv. Maronu Sirijcu iz Antiohije. Živio je u drugoj polovici IV. st. i početkom V. (+410). On je želio slijediti tradiciju velikih pustinjaka; Antuna i Pahomija. Zbog toga se krajem IV. st. uputio iz rodnog grada prema rijeci Oront. Tu je započeo redovnički život. Oko njega su se uskoro počeli okupljati njegovi učenici, te je tako nastala zajednica. Nakon njegove smrti učenici će izgraditi samostan u njegovu čast. To će postati mjesto duhovnog razvoja i širenja ove duhovnosti. Prvi dodiri maronita s današnjim Libanonom su vezani uz Abrahama Cirskog, učenika sv. Marona. On se početkom V. st. zaputio u brdovite dijelove Libanona gdje su još dominirali pogani, kako bi im navijestio Evanđelje.

No, povijesne okolnosti će dovesti do toga da maroniti kao duhovni smjer unutar Crkve postanu kroz povijest ekskluzivno vezani uz libanonske brdovite krajeve. Pripadnici navedenog samostana će 451. godine stati uz Kalcedonsko vjerovanje, isto ono koje su odbijali u Aleksandriji, Antiohiji i Armeniji. To će izazvati bijes protivničke strane, monofizita, koji će razrušiti samostan, a redovnike mahom pobiti. Oni koji su preživjeli pobjegli su put Libanona.

Car Justinijan I. (527. – 565.) naknadno će obnoviti zidove samostana, ali on više nikada neće dobiti nekadašnju važnost. Ovaj nemili događaj je izrazito vezao redovnike za Rim, jer su se istakli, u očima Rima, kao branitelji pravovjerja. Nemili politički događaji koji zahvaćaju to područje u VII. i VIII. stoljeću dovest će do zauzimanja tog područja od strane muslimana. Uslijed tih povijesnih događaja stolica Antiohijske patrijaršije će ostati ispražnjena, te će maroniti izabrati 685. godine patrijarha među vlastitim redovnicima.

Tako će Ivan Maron postati prvi maronitski patrijarh. Papa Sergij I. (687. – 701.), rodom Sirijac, priznaje mu tu čast.

Sve veća dominacija muslimana nad tim područjem četverostoljetnim prekidom komunikacije između Rima i maronita. Tek će Rajmund Tuluški, jedan od vođa križara, tijekom Prve križarske vojne otkriti u brdima Libanona maronite. Oni će odmah postati ispomoć križarima, te će potvrditi svoju vjernost Petrovoj stolici. Stoga će im papa Inocent II. (1130. – 1143.) priznati autonomiju, te ponoviti priznanje patrijarške časti. Tom prilikom će potvrditi naslov Antiohijskog patrijarha poglavaru Crkve. Nakon toga će prisustvovanje patrijarha na općim saborima Crkve postati redovito. On se nalazio već na Prvom lateranskom koncilu (1215.), te na koncilu u Ferrari (1438.). Krajem XIII. st. križari gube sva uporišta u Svetoj Zemlji, a muslimani kreću u osvetnički pohod na maronite. Mnogo ih je tada pobijeno, no oni koji su preživjeli nisu prekinuli svoje veze s Rimom.

Ta veza sa Svetom Stolicom nastavila se i za vrijeme osmanske vladavine, iako ni ona nije bila laka za njih. Sukobi s novim vladarima se javljaju već u XVII. st., te prestaju na intervenciju katoličke Francuske. Ponovno se javljaju u XIX. st., kada još jednom vojno intervenira Francuska, te zaustavlja moguće etničko čišćenje. Tijekom XX. st. to će područje biti najprije dio Francuskog protektorata (nakon Prvog svjetskog rata), te naposljetku samostalna država Libanon (od 1941.). U oba razdoblja maroniti će izboriti određenu autonomiju, a ona će se očitovati u vjerskoj i etničkoj slobodi, te u tome da im je uvijek zajamčeno kako će predsjednik Libanona biti etnički i vjerski maronit.

Maroniti danas

Iako im je domovina i ishodište Libanon, velika većina pripadnika danas živi van Libanona, točnije oko 60% maronita od 3,4 milijuna je razasuto diljem svijeta. U Libanonu ih je danas ostalo oko 1,5 milijuna. Nešto ih ima i u susjednim zemljama. U Siriji ih je 2015. bilo oko 65 000. Pitanje je koliko ih je danas ostalo u toj državi, posebice u Damasku i Alepu koji su dosta zahvaćeni ratnim sukobima. Veliki broj ih se nalazi u zemljama Južne Amerike kao što su Brazil (cca. 500 000) i Argentina (720 000). Nezanemariv broj ih se nalazi i u zemljama Sjeverne Amerike: Kanada (88 000), SAD (85 000) i Meksiko (156 000). U Australiji ih je danas oko 150 000. Ponešto pripadnika Crkve se nalazi i u Svetoj Zemlji (Izraelu), Cipru, Egiptu, Francuskoj, Jordanu itd. Njihova rasprostranjenost podosta svjedoči o teškim povijesnim okolnostima.

Ustrojstvo

Na čelu Crkve je patrijarh sa sjedištem u Bkerkeu. Tu dužnost od 2011. obnaša Bechara Boutros al-Rahi. Zanimljiv je način na koji patrijarh potvrđuje svoju vjernost Rimu nakon izbora. On tada traži pričest iz ruku Svetog Oca, te na taj način potvrđuje svoju vjernost Stolici sv. Petra, te euharistijsko jedinstvo s Katoličkom Crkvom. Osim patrijarha, Crkva broji još 42 biskupa u gotovo svim zemljama u kojima postoje pripadnici ove zajednice.

Maroniti imaju svoju posebnu liturgiju koja je u tradiciji zapadno-sirijskih obreda. Jezik liturgije je arapski i aramejski. Posebice je važno da određeni dijelovi, kao što je blagoslov kruha i vina, budu izgovoreni na aramejskom, jeziku Isusa i njegovih učenika. Tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća provedena je liturgijska reforma. Tada su se vratili izvornijim oblicima, pokušavajući izbaciti određene latinizirane dodatke. U tome ih je podržala Sveta Stolica.

Zanimljivo je i pitanje celibata među svećenstvom. Naime, kako pripadaju tradiciji istočnih Crkava, svećenici su slobodni ženiti se. No, to se ne odnosi na one u Sjevernoj Americi, njima je određeno obdržavanje celibata. Isto tako redovnici (monasi) moraju obdržavati celibat, a samim time se među njima najčešće izabiru biskupi, jer se od njih očekuje beženstvo.

S maronitima smo došli do kraja serije članaka o kršćanima Bliskog istoka, istinske Crkve mučenika. Povijest svake od tih zasebnih katoličkih Crkava u sebi na neki način odražava povijest Katoličke Crkve u cjelini, sve sukobe koji su razdvajali i sve napore „da budu jedno“ (ut unum sint). Danas se pripadnici tih drevnih zajednica suočavaju s rastućim fundamentalizmom, toliko jakim da ne želi, niti misli podnositi pored sebe pripadnike Katoličke Crkve, kao ni ostale kršćane.

Ante Vučić | Bitno.net

Objavljeno: 14. rujna 2016.

Možda vam se svidi