Htjeti sažeti na nekoliko stranica doprinos jedne dvotisućljetne religije humanizaciji oružanih sukoba, doista grani­či s uobraženošću; najprije, zbog širine polja istraživanja; potom, zbog predrasuda koje opterećuju vrijednosni sud i koje imaju tendenciju k pojednostavljivanju i uniformiziranju jedne poruke čiji su se sadržaj i udjelotvorenje u tijeku vremena prilagođavali različitim varijantama.

Svi se stručnjaci slažu u priznanju da kršćanski nauk ima svoje temelje u Svetom pismu. Međutim, njegovo se tu­mačenje u ovome području ne nameće s takvom očitošću kakva prevladava na nekim drugim područjima. To uglavnom dolazi od prekida između Starog i Novog zavjeta. Prema viziji Starog zavjeta povijest, ispunjena nemirom i bijesom, čini se da je dominirana udesom židovskog naro­da. Izrael, kojeg je Bog izabrao da čuva i prenosi njegovu poruku, uvjeren je da je njegov udes u rukama jedne Pro­vidnosti koja se ne ustručava ispremetati tijek vremena, kojiput da kazni židovski narod zbog njegove nevjernosti, i opet kojiput da ga oslobodi od njegovih neprijatelja te mu omogući da ispuni svoje poslanje (što je simbolizirano po­vratkom u »obećanu zemlju«).

Evanđelje, međutim, odlučno prekida s tom teokrat­skom vizijom. Krist se obraća savjestima pojedinaca, ali on ne donosi neku kolektivnu poruku koja bi bila podobna za prevođenje ili za iskorištavanje u političkim ili pravnim terminima. On je razočarao očekivanja dobrog broja svojih suvremenika, on se nije postavio kao kandidat za obnašanje vlasti niti kao osloboditelj zemlje podvrgnute pod tuđinsku vladavinu. Ono što on kaže nema nikakvog odnosa s ne­kim političkim modelom (porez ide Caru), pa ni s ekonom­skim i društvenim modelom (usp. »nepošteni upravitelj« ili »radnici jedanaestoga sata«) niti s nekim međunarodnim uzorom. Njegova misao o ratu i miru na prvi se pogled čini teško odgonetivom. Ako anđeli pozdravljaju njegovo ro­đenje sa zazivom punim obećanja (»Mir na zemlji ljudima dobre volje«) te ako blaženstva mirotvorcima obećavaju da će se zvati »sinovi Božji«, prispodobe se kojiput pozivaju na zdrav razum i na najbanalniji realizam u bavljenju među­narodnim problemima (»Koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će po­slanstvo da zaište mir«, Lk 14,31-32). Događa se i to da Krist zauzima osvetnički stav (trgovci u Hramu) ili samoga sebe predstavlja kao znak protivljenja u onih koji se pozivaju na njega (»Nisam došao donijeti mir, nego mač«). Napokon, svako pozivanje na evanđelje mora istaknuti važnost ovog navoda, prečesto zaboravljanog, iz govora nakon Posljednje večere: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje« (Iv 14,27).

To nas upozorenje treba držati u budnosti s obzirom na one koji kane izvesti »politiku iz čistih riječi Svetoga pisma« (Bossuet). Mir koji je trenutačno osiguran ma­lom broju vjernika moći će se u potpunosti proširiti tek u Kraljevstvu Božjem, »koje nije od ovoga svijeta«. Sve do paruzije »svijet« ostaje Sotoninim kraljevstvom, podložan vladavini nasilja i raspojasanosti strasti. Sve do te točke is­punjenja događaj zajedničkog spasenja i nada u mir prolaze kroz širenje individualnih obraćenja.

Držati se, međutim, samo tog jednog tumačenja zna­čilo bi reducirati ili čak i krivotvoriti domet evanđeoske poruke. Ako naime ta poruka ruši mostove s teokratskom vizijom Staroga zavjeta, ona ipak postavlja dva temeljna aksioma koji mogu i trebaju poslužiti uspostavi novog po­retka u čovječanstvu. Prvi se odnosi na načelo ljubavi: ne samo da vrijedi ona iz Dekaloga – »Ne ubij!« – nego odsa­da vrijedi ova: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!« ili također; »Ljubite jedni druge!« (Iv 15,17), uključujući i »svoje neprijatelje«: »ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone« (Mt 5, 44). Drugi se aksiom odnosi na isto­vjetnost ljudske naravi preko svih podjela po granicama, razlikama gledom na rasu, spol, nacionalnost pa čak i gledom na vjerovanje. Povlašten položaj, koji je dosad uživao Izabrani narod, zamijenjen je odsad poimanjem jedne zajednice ljudskog roda koja obuhvaća univerzalnost ljudi ujedinjenih uzajamnim bratstvom. Da bi se uočila veličina promjene, dovoljno je samo podsjetiti na brojne strance, rođene Izraelove neprijatelje, vojne osvajače, ako ne i na javne grješnike i nevjernike s kojima se Isus susreće ili koje on navodi tijekom svojeg propovijedanja, u kontrastu sa žestokim napadima protiv farizeji ili zakonoznanaca.

Pacifizam (ljubav prema bližnjemu) i internacionalizam (ukidanje svih diskriminacija) jesu dakle dva temeljna na­čela koja kršćanstvo od početka daje svijetu. No njihovo će ostvarenje tijekom povijesti pretrpjeti brojne primjene i promjene, od sjajnih intuicija do kažnjive šutnje, ako ne i do prekršaja. To ne proizlazi samo iz podjela do kojih je došlo u krilu kršćanstva nego i od otpora koje su krutost institucija, otežalost postignutih okolnosti i strategija i političari pružali prodiranju tih revolucionarnih ideja. Dva će nam primjera pomoći da razumijemo nužnost, ali i prisile koje su inherentne svakom ljudskom posredovanju između evanđeoske poruke i prakse.

Prvi jest onaj velikih mističara koji imaju tu povlasticu da se oslobode vremenitih nesreća kako bi izravno pristu­pili božanskoj kontemplaciji. Tako primjerice sveta Terezija Avilska: »Zamislite si kakav god hoćete nemir ili i , mi ćemo ih podnijeti ako smo, kao što rekoh, našle mir unutar nas samih.« Ali, kao što utemeljiteljica Karmela priznaje, za to valja imati »dobru kob da se živi izvan svijeta«. Odatle dolazi savjet razboritosti koji je ona dala »svojim« sestrama: »Nije vaša stvar da obratite cijeli svijet; zadovoljite se time da budete korisne osobama u društvu od kojih živite« (svi navodi preuzeti su iz Zamka duše [Chateau interieur], 1577.). Ovdje bi bilo mjesto za veliku raspravu o odlomku iz govora nakon Posljednje večere u kojem Krist podsjeća na situaciju svojih učenika koji »su u svijetu«, ali koji »nisu od svijeta«. Držanje velikih mističara doslovno je u skladu sa Svetim pismom. Ali budući da golema većina ljudi nema načina da se uzdigne sve do praga te sublimne odijeljenosti, bit će im – za njihov opstanak u svijetu – jako potrebno da posegnu za kompromisima koji će im dopustiti da pomire apsolutnost načela sa specifičnošću konkretnih situacija u koje su umiješani.

Drugi nam primjer dolazi od pristaša nenasilja koji su naumili ostvariti, bez ikakvih restrikcija, evanđeosko pra­vilo sveopće ljubavi. U ime toga oni u svakoj prilici odbi­jaju posegnuti za nasiljem, pa bilo to i protiv onih koji ga prvi primjenjuju. No to ponašanje nije osigurano od svake kritike. Posvuda u svijetu ima nasilja. Pustiti mu da se slo­bodno širi, ne znači samo to da smo se sami osudili da mu budemo žrtvom, nego i to da mu na milost i nemilost prepuštamo one nedužne (uključujući i vlastite najbliže rođake) te da tako ne udovoljimo dužnosti pomaganja osobama u opasnosti. Taj primjer, koji bi se dao ilustrira­ti mnogim aktualnim slučajevima, dobro pokazuje kako primjena evanđeoskih načela pretpostavlja individualno, ili još bolje: kolektivno posredovanje, koje uzima u obzir narav onoga što je tu u igri te uzrok i svrhu nasilja. Takva je uloga političkih instancija i političke misli. Povijest po­tvrđuje osnovanost toga gledišta.

Iskustvo kršćanstva

Kroz više stoljeća (barem sve do obraćenja cara Konstantina 313. godine) kršćani, koji su na početku bili manjina i raspršeni diljem svijeta, bili su osuđeni na skrivanje ili su bili proganjani te si nisu sami po sebi trebali postaviti problem legitimnosti primjene sile. Čini se da je jedina ra­sprava bila ona koja se ticala sudjelovanja u vojnoj službi. U odsutnosti statističkih podataka stručnjaci smatraju da su odgovori na to bili raznovrsni i u vremenu i u prostoru, ali da se ukidanje početne zabrane [»Svi koji se mača laćaju od mača i ginu«, Mt 26, 52] postupno nametalo počev od konstantinskog doba. Uostalom, naputci apostola poticali su vjernike da se podvrgnu svakoj ljudskoj ustanovi (usp. 1 Pt; Ef 2,13-17), a sveti Pavao nudi još i više zahtijevajući da se »svaka duša podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vla­sti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami će na se navući osudu« (Rim 13,1-2). Što se pak »doktrine« tiče, ona se počela oblikovati pod perom svetog Augustina (naime u njegovoj Božjoj državi) počet­kom V. stoljeća, to jest nakon Alarikova osvajanja Rima, što se može uzeti kao prvi pad Rimskog Carstva.

No prava se rasprava mogla otvoriti tek onog trenutka kad se religija institucionalizirala te se počela sukobljava­ti sa zahtjevima političkih vlasti. To je bila gotova stvar na početku onoga što se običava nazivati srednji vijek. Za vrijeme tog razdoblja Crkva će se staviti u poziciju dominirajuće sile sučelice kršćanskim vladarima koji su u teoriji podvrgnuti njezinom autoritetu. Ona će ponajprije zahti­jevati podjelu vlasti s vladarem Svetog Rimskog Carstva njemačkog naroda: on će imati vremeniti mač (tj. svjetov­nu vlast), dok će Vrhovni svećenik imati duhovni mač (tj. duhovnu vlast). Taj duumvirat, koji je naumio vladati nad cjelinom kršćanstva (to je u ono vrijeme bila većina u za­padnoj Europi), bio je obilježen neprekidnim rivalstvom te se pokazao nesposobnim osigurati mir u području svoje jurisdikcije. Stoga je Crkva na jednom manje ambicioznom i njoj bliskijem području poduzimala inicijative koje su išle u prilog uspostavi mira.

Ponajprije, Crkva se trudila da spriječi ratove i to zahva­ljujući funkciji arbitraže koju je vršilo papinstvo. Dakako, feudalna organiziranost društva išla je u prilog izvršenju arbitražne vlasti suverena kako bi stavili u red međusobno konkurirajuće zahtjeve njihovih vazala. No prije svega, kao suveren u duhovnome poretku, papa je zahtijevao i također često dobio pristanak stranaka za sređivanje vremenitih zahtjeva i osporavanja koja su ih dovela u sukob. Tako je Aleksandar VI. predsjedao sklapanju sporazuma u Tordesillasu (7. srpnja 1494.) u kojem je bila utvrđena demarkaciona linija između španjolskih i portugalskih posjeda u Novome svijetu [tj. u Americi]. Tradicija se održala pa je papa Ivan Pavao II. mnogo držao do toga da ponudi svoju arbitražu u sporu između Čilea i Argentine oko razdio­be kanala Beagle (1982.-1985.) U isto vrijeme, ne mogavši spriječiti rat (naum koji još danas ovisi o utopijskoj viziji društva), Crkva se trudila kodificirati posezanje za oruža­nom silom (jus ad bellum) te kanalizirati primjenu te sile (jus in bellum).

U toj prvoj stvari ona je preuzela teoriju o pravednome ratu koju je nadahnuo sveti Augustin a formalizirao je sveti Toma Akvinski (1226.-1274*), i to u svojoj Teološkoj sumi (ii-n, q. xi). Prema toj doktrini zakonitost posezanja za oru­žanom silom podvrgnuta je trima uvjetima: 1) Biti ovlašten povesti rat (»pravi naslov«), što u načelu isključuje privatne ratove, koje započinju pljačkaši ili šefovi bandi, i, općeni­tije, ono što se danas naziva građanski rat u suprotnosti s međunarodnim sukobima. 2) Braniti pravednu stvar, kao što je primjerice zakonita obrana protiv stranog napadača. 3) Biti vođen pravom nakanom, to jest motiviran brigom da se (ponovno) uspostavi pravni poredak, a ne da se zadovolje osobne ambicije (pa bilo to i kroz obranu pravedne stvari). Svaki od ta tri uvjeta ima svoje interpretativne poteškoće o kojima je, u krajnjoj liniji, sudila samo religiozna vlast. No ti su sudovi mogli biti popraćeni osobnim sankcijama kao što je npr. ekskomunikacija (u ono doba strašno oruž­je) ili poduprti na terenu intervencijom oružane sile koju su tvorili vojničko-monaški redovi kao što su bili templari (predznak naših današnjih »plavih šljemova«…).

Ako doktrina o »pravednome ratu« ostaje temeljnim doprinosom Crkve teoriji o konfliktima za vrijeme spome­nutog razdoblja, ipak ne treba zanemariti napore koji su se u isto vrijeme poduzimali kako bi se suzilo polje i trajanje neprijateljstava – to je druga prije spomenuta točka. Sino­da u Narboni je u kolovozu 1054. godine uspostavila Božji mir (pax Dei) i Božje primirje (treuga Dei). Snagom tog prvog načela iz neprijateljstava su trebali biti izuzeti ne sa­mo crkveni ljudi i crkveni posjedi (to je bila u ono vrijeme velika restrikcija) nego i žene i djeca. Božje se pak primirje odnosilo na prestanak borbi u vrijeme vjerskih blagdana (uključujući i nedjelju) te za vrijeme određenih godišnjih razdoblja (napose za vrijeme korizme). Te preporuke, u posvemašnjoj suprotnosti s razularenošću nasilja što obi­lježuje moderne ratove, dobro pokazuju da cilj Crkve nije bio ukidanje rata nego kanaliziranje njegove uporabe tako da se što je moguće više smanje njegove štetne posljedice. Stoga je u tijeku istog razdoblja došlo i do toga da su vjerski autoriteti i drugi duhovni poglavari poticali na ratovanje protiv »nevjernika«. Sredinom XII. stoljeća sveti se Bernard iz Clairvauxa nije ustručavao poticati križare da »hrabro jurišaju na neprijatelje Isusova križa« (Militia nova, 1132. godine); pritom se poslužio terminima koji podsjećaju na fanatizam kakav danas pokazuju određeni muslimani u svojim tumačenjima »džihada« (»svetog rata«).

S tim elementima doktrine može se obnoviti irenička vizija kršćanstva. Crkva je kao nositeljica jednog dijela političke i zakonodavne vlasti te monopola pravosuđa pokrivala i kontrolirala cjelokupnost profanih ustanova i obavljala funkcije neophodne za održavanje reda u druš­tvu. Dakako, praksa je često daleko zaostajala za teorijom. Vladari, zabrinuti za afirmaciju svojega suvereniteta, sve su se više pokazivali kolebljivima s obzirom na pretenzije duhovne oblasti. Ali, ono bitno je drugdje: postavljajući na noge tu konstrukciju, Crkva je utemeljila jedan sustav referencija za kojim će naknadno posizati, kao što to pokazuje uvijek obnavljana aktualnost rasprave o teoriji o prave­dnome ratu. Još više, iznoseći svoja vlastita načela ona je razradila jedan model na koji će se morati odnositi također reformatori profane inspiracije: smanjivanje nasilja, podlaganje država odredbama sveopćeg prava, uspostava sre­dišnje vlasti, postavljanje sustava sankciji protiv izazivača nereda – to su još i danas zahtjevi koji se postavljaju pri prelasku od stanja prirode u stanje društva. Je li evolucija dovršena ili nije ili je pak na putu prema dovršetku – to je druga priča. Pokušavajući unijeti u kaotičnu stvarnost srednjovjekovnog svijeta evanđeoske zapovijedi o nenasilju i univerzalnosti, Crkva je pripremala dolazak organizira­noga međunarodnog društva.

Taj je napredak bio priznat kao jedna bitna etapa u povi­jesti čovječanstva i pozdravljen kao »političko remek-djelo ljudske mudrosti« od strane autora koji nisu nimalo sum­njivi da gaje simpatije prema metafizičkom dobu (Augu­ste Comte, Cours de la philosophie positive, sv. IV). Papa Pio XI. imao je, dakle, dobre razloge da 1922. godine napiše ovo: »Ne postoji nijedna ljudska institucija koja bi bila u stanju nametnuti cjelokupnosti nacija kodeks zajedničkog zakonodavstva, prilagođen našem vremenu. To se postiglo u srednjem vijeku, u onom pravom Društvu nacija koje je bilo zajednica kršćanskih naroda. Stvarno i bez sumnje, pravo je i ondje podnosilo teška nasilja. No nepovredivost prava ipak je u svom principu ostala na snazi zahvaljujući jednom zaštitnom pravilu prema kojem su i same nacije bile suđene« (enciklika Ubi arcano Dei).

Ako je utjecaj kršćanstva u jednom dugom razdoblju bio bitno smanjen (od konca XV. stoljeća do druge polovice XX. stoljeća), to nije bilo zbog toga što bi njegove preporuke bile loše utemeljene, nego stoga što one više nisu nailazile na povoljan odjek u sredini koja je bila zahvaćena dubokim promjenama.

Povlačenje i nestajanje

Renesansa i reformacija poklopile su se s pojavom suvere­nosti državi koje odsada odbijaju svaku ovisnost o nekom višem autoritetu. Sliku feudalnog društva, razlomljenog i hijerarhiziranog, zamijenila je druga: usporedni položaj međusobno neovisnih političkih jedinica koje su slobodne u svojim izborima. Ta je preobrazba naglašena lomom koji će u krilu kršćanstva izvesti protestantska reforma. Religij­ski ratovi neće završiti sve dotle dok se Westfalskim mirom (1648.) neće postići kompromis prema kojem vladareva vje­ra treba biti također vjera njegovih podanika (cujus regio, ejus religio). Iz toga slijedi da odsada protestantske države neće više ni u čemu biti podvrgnute papinstvu. Što se pak tiče katoličkih vladara, njihova će pokornost biti samo te­oretska te će postajati sve više samo formalna, sve dotle da će jednog dana opći trijumf laičnosti dovesti do prekida veza između vlada i Crkve.

Podjela kršćanstva imat će tim teže posljedice po tijek međunarodnih odnosa što će one uslijediti upravo lanča­nom reakcijom. Osporavanje papinskog autoriteta ubrzat će podjelu između dvaju područja, duhovnog i vremeni­tog: prvo će se sve više premještati na razinu individual­ne savjesti – osim u slučajevima kad će silovito, ali samo privremeno, izroniti kao faktor političkog (rat u zapadnoj francuskoj pokrajini Vendee) odnosno nacionalnog iden­titeta (Poljska). Drugo će područje proklamirati svoju autonomiju i utvrdit će se u njoj kako bi opravdalo svoje postupanje koje će biti diktirano obranom materijalnih in­teresa ili zastupanjem osobnih ambicija. Tu će moral teško doći na svoj račun.

Na drugoj će se pak strani Crkva, koja će izgubiti svoju pretenziju da vlada kršćanskim društvom, povući u obra­nu vlastitih interesa, počev od onih koji se tiču Papinske Države, u koju je ona bila usađena. Premda je uvijek kao svoje pravo potraživala barem simboličko priznanje svoje vrhovne vlasti (što je bilo tako reći posvećeno naslovom dekana diplomatskog zbora koji je nakon Bečkoga kongre­sa 1815. godine bio priznat apostolskom nunciju), Crkva je postala državom uz države, država poput drugih: ona je ratovala te sklapala i raskidala saveze (prema potrebi i sa sultanom) kako bi sačuvala svoj »rang« u društvu, u kojem su se nagomilavale napetosti.

To ne znači da se duhovna oblast odrekla slanja poruke o miru. No ta je poruka, oslabljena podjelom među Crkva­ma, izgubila svoje jedinstvo. Katolici i protestanti imaju svaki svoju viziju svijeta i svojeg odnosa prema spasenju: prvi se uvijek sklanjaju iza autoriteta rimske institucije koja će održavati – i još uvijek održava – minimum poveza­nosti u krilu katoličanstva; drugi će tolerirati različitost mišljenja što će kojiput ići sve do odobravanja ekstremnih pozicija: od puritanskog rigorizma pa sve do sustavnog ne­nasilja koje su pretjerano isticale i hvalile neke sekte kao što su primjerice kvekeri. Nasuprot tomu treba primijetiti da je taj radikalizam na protestantskoj strani često bio kompen­ziran jačim angažmanom u humanitarnim, nacionalnim ili međunarodnim organizacijama. Kršćanska će poruka iz tih nesuglasica izići i obogaćena raznovrsnošću i oslabljena u svojoj koherentnosti.

Katkad će i unutar same jedne te iste Crkve doći do kon­troverzija s obzirom na pitanja od veće važnosti, između pastira ili teologa i vjerske hijerarhije, koja je popustljivi­ja s obzirom na ciljeve i metode političke vlasti. To je bio slučaj u vezi s kolonizacijom koja je postavila dotada još nepoznati problem: što činiti s »Indijancima« otkrivenima u Americi? Teritorijalna osvajanja bila su izvršena silom oružja; ali i obraćenje »pogana« bilo je također postignuto prisilom. Las Casas, izravni svjedok »zvjerstava« i »okrut­nosti« koje su izvršile osvajačke čete, zaklinjao je 1640. godine španjolskoga kralja da to zaustavi. Štoviše, on je europskim državama osporavao pravo da slobodne narode stavljaju u položaj ovisnosti pa bilo to i pod izlikom evan­gelizacije. Njegovo je gledište podržao glasoviti onodobni španjolski teolog Vitoria; on je izvršenje prava osvajanja podvrgao strogim uvjetima, napose onom »zajedničkog dobra ljudskoga roda«, što se smatralo višim od koristi ove ili one države. Nije se shvatila odvažnost tog obrasca, a kršćanski vladari, i katolički i protestantski, bez ikakvog su obzira nastavili svoju osvajačku i asimilacijsku politiku.

Ako su i ti prosvjedi koje smo upravo spomenuli bili izolirani i ostali bez učinka, valja ipak zauzvrat spomenuti (uglavnom nepoznate) napore poduzete od strane papin­stva u prilog poboljšanja životnih uvjeta urođenika te na­stojanje da se izbjegne konfuzija između katoličkih »misi­ja« i ambicija kolonizatorskih zemalja. Valja priznati da je često bilo teško održati tu distinkciju, bilo zbog pritisaka koje su vršile vlade, bilo zbog funkcija jezične i kultural­ne integracije koje su i mimo svojega znanja vršile misije. Utemeljenje Svete kongregacije »De Propaganda Fide« (Danas Kongregacija za evangelizaciju) 1620. godine dobro pokazuje brigu Rima da izuzme katoličke misije od svake »zaraze« kolonijalnim pothvatima. Unatoč tim naporima dvosmislena tema »civilizacijske misije« na koncu će ipak, u očima velikog broja ljudi, samo maskirati ili opravdavati imperijalističke ciljeve velikih sila.

Beskorisno je ponovno pisati povijest. Nitko ne zna što bi se bilo dogodilo da je kršćanski humanitarizam uprav­ljao mirnim širenjem Europe u prekomorske zone. No ipak je vjerojatno da bi autentično poštivanje dostojanstva ljudi i naroda od strane osvajača izbjeglo nagomilavanje odboj­nosti i kasnu, ali brutalnu eksploziju antikolonijalizma u XX. stoljeću.

Izvan tog operativnog polja kršćani su zbog svoje slizanosti s političkom vlašću bili uhvaćeni u zamku svađa između velikih sila te su ostali jako pasivni. Ušančili su se iza načela »naravnoga prava« koje nije ništa drugo do­li transpozicija individualnog morala na razinu njegove uporabe u korist država te se čini da su izgubili iz vida kolektivnu sudbinu čovječanstva. Velike humanitarne inicijative, koje će obilježiti povijest XIX. stoljeća (ukidanje trgovanja crnim robljem, ukidanje ropstva i kmetstva, ute­meljenje Crvenoga križa) nisu potekle od njih. Pritom se samo jedan bljesak probio kroz monotoniju i sivilo crkve­nog diskursa: odvažno i upozoravajuće djelo o. Taparellija d’Azeglio, Essai theorique de droit naturel base sur les faits (1841.-1843.); ponovno će ga se otkriti i razumjeti tek stoti­nu godina poslije. Ako se podsjeti na to da je Sveta Stolica bivala sve više i više paralizirana obranom svoje vremeni­te vlasti protiv navala partizana talijanskoga ujedinjenja, shvatit će se šutom kršćanskog utjecaja na međunarodne odnose za vrijeme od gotovo tri stoljeća. Tek će preokret međunarodne scene potaknuti katolike i protestante da iziđu iz svojega rezerviranog držanja. (…)

Od ljudske države k Božjoj državi

Na kraju tog i suviše brzog pregleda kršćani nemaju razlo­ga za trijumfalizam. Oni su čuvari poruke o spasenju, ali nisu uvijek bili na visini svoje odgovornosti. Dakako, na svom putu oni su se sudarali s jakim otporima; no oni su također pravili pogreške time što su ulazili u kompromise sa svjetskim moćnicima ili time što su zaboravili na svoje poslanje. Ali na kraju tog puta ipak se valja radovati što su se crkve trgnule te se ozbiljno angažiraju u prilog stvari mira i pravde. Na rubovima profanih institucija, koje su trajno ugrožene da padnu pod utjecaj svakojakih interesa, kršćanstvo ne predstavlja samo neko utočište nego i mo­ralnu instanciju i institucionalni model koji jedini mogu inkarnirati – pred virtualnim i ledenim svijetom komu­nikacija – vrednote univerzalnosti i bratstva bez kojih bi povijest bila neodgonetljivi kaos.

Poneki turobni duh možda će se začuditi zbog uloge koju smo tako dali jednoj instituciji koja nije uvijek bila primjerna i koja sada ulaže svoje sile u osinjak vremenitih stvarnosti. Promatrano s jednog određenog gledišta pred­stavljanje te bilance može dati dojam rješenja u kontinui­tetu između svetopisamskih izvora i tradicije koju su u ti­jeku vremena izgradile Crkve i njihovi vjernici. Već se čuje Maritainovo mrmljanje: »Primat duhovnoga…«. Ustvari, pak, nema proturječja između dviju poruka niti ima ne­kog prekida u vremenu. Samo evanđelje već je predvidjelo zamku i ponudilo ono što nedostaje, a što treba osigurati vezu između individualne kontemplacije i kolektivne akcije kršćana: »Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar« (Mt 5,23-24).

Kao što je uvijek slučaj u evanđelju, tako je i ovdje zacr­tan put na jasan način za one koji umiju čitati. Ne može se reći jasnije da put koji vodi k Bogu ide preko drugog čovje­ka pa je pomirenje s njime nužni prethodni uvjet za svako poklonstvo Bogu. Ta zapovijed otvara trajno i neograni­čeno polje onima koji rade na izmirenju svih sukobljenih sila u svijetu. One, pak, koji bi bili u napasti da se povuku pred teškoćom zadaće ili bi u nestrpljivosti htjeli vidjeti kako kraljevstvo Božje već nastaje pred njihovim očima, podsjećamo na opomenu svetog Pavla: »Djelomično je na­še spoznanje, i djelomično prorokovanje. […] Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice!« (1Kor 13,9.12).

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Velika iznašašća kršćanstva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


[1] »Legge delle Guarentigie«, Zakon o jamstvima koji je ta­lijanska vlada jednostrano donijela i kojim je papi (tada je to bio Pio IX.) jamčila slobodno vršenje duhovne vlasti uz još neka druga posebna jamstva. Papa nije taj zakon potpisao, a u enciklici Ubi nos napisao je kako se za njega duhovna vlast ne može odijeliti od vremenite; time je istaknuo kako on hoće biti suveren na svome teritoriju, a ne podanik talijanske države (op. prev.).

[2] Sintagmom »kršćansko društvo« (»kršćanluk«) nastojimo prevesti fr. termin »chrétienté«, za razliku od »christianisme«, ko­jim se izriče »kršćanstvo« shvaćeno kao religija odnosno vjera (op. prev.).