Nedavna izjava novog patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Porfirija Perića o navodno “duboko problematičnim mjestima” u Stepinčevim pismima papi Piju XII., izazvala je veliku polemiku u javnosti. Ubrzo je reagirao postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja dok je povjesničar Hrvoje Klasić objavio negativan osvrt na pisma. Potaknut Klasićevim tekstom dr. Jure Krišto za naš je portal napisao odgovor u kojem analizira zašto “sporna” pisma nisu problematična. Tekst objavljujemo u dva dijela. U ovom članku Krišto analizira drugo pismo blaženog kardinala, dok analizu prvog pisma možete pročitati OVDJE.

Pismo: Datirano 14. lipnja 1941., po prilici mjesec dana nakon prvoga. Pisano je nakon Stepinčeva povratka iz Rima (u Rim je putovao 3. lipnja). Taj je dan papa Pio XII. odlučio poslati svoga predstavnika u NDH, o čemu je razgovarao sa Stepincem dok je bio u Rimu.

Još o hrvatskoj državi

a) Optužba: Stepinac se zalagao za priznanje NDH!

Posve je očekivano da patrijarh Porfirije i to smatra stajalištem i ponašanjem koje optužuje Stepinca i zbog kojega zavrjeđuje kaznu (koju je, uostalom, i dobio). Očekivano je, jer je to od uspostave NDH do danas, službeno stajalište Crkve kojoj je on sada na čelu. Ono što nije normalno, pak, jest da i povjesničar Klasić zastupa isto stajalište, iako ne zbog stajališta Pravoslavne Crkve, nego zbog Komunističke partije Jugoslavije koja je zbog toga osudila Stepinca na 16 godina zatvora i pet godina gubitka ljudskih prava i građanskih sloboda.

b) Kontekst i obrazloženje:

Za Stepinca je, kao i za većinu hrvatskog naroda tada, NDH bila hrvatska država i smatrao je poželjnim, štoviše normalnim, da bude priznata i od Svete Stolice. U pismu koje je pisao Papi nakon povratka iz Rima i razgovora s poglavnikom Pavelićem jasno je obrazložio smisao i nužnost te države, služeći se i Pavelićevim mislima i argumentima.

Po povratku u Zagreb, Stepinac je posjetio Pavelića i obavijestio ga o razlozima zašto Sveta Stolica ne može priznati NDH, a najvažnije je to što bi se priznanje „moglo protumačiti kao prianjanje [Svete Stolice] uza Sile osovine“, ali i zato što se Vatikan drži načela nepriznavanja novih državnih tvorevina u jeku rata kojima granice nisu potvrđene međunarodnim ugovorom.

Očekivano, Pavelić nije bio oduševljen obrazloženjem, jer je to značilo da to priznanje neće ni doći. Stepinac je ipak imao prihvatljivu vijest za Pavelića, a to je mogućnost da Papa pošalje „apostolskoga vizitatora, koji bi ponovno uspostavio kontakt s katolicima slobodne Hrvatske, kontakt koji se prekinuo s posljednjim događajima“.

Klasiću je sve to nekako zanimljivo, ali ne previše. Posebno ga ne zanima Pavelićevo pravaško obrazlaganje o statusu hrvatske države kroz povijest, o čemu Stepinac detaljno obavještava Svetog Oca.

Stepinac opisuje i narav velikosrpstva onako kako ga je osjetio i osjećao, što se s današnjega gledišta može činiti donekle pretjeranim ili, kako se patrijarh Porfirije izrazio, „problematičnim“, što ne znači da Stepinčev opis nije povijesno i činjenično odgovarajući.

2. Jugoslavija i hrvatska država

Pozivajući se na Pavelićeve misli, Stepinac prenosi Papi iskustvo i položaj hrvatskog naroda u Kraljevini Jugoslaviji, o čemu je Pavelić imao neposredne osobne doživljaje: „Jugoslavija je pogazila sve sporazume s Hrvatima počevši od Krfske deklaracije i zatim od Ženevske konvencije sve do svečanih jamstava regenta Aleksandra, poslanih 16. prosinca 1918. skupini Hrvata okupljenih na vijećanju u Zagrebu. Dok su se Srbi obvezali prema Hrvatima, ovi se nisu vezali nikakvom obvezom prema Srbima, ali su trpjeli njihovo nasilje. – Može se dodati da je dinastija Karađorđevića došla na prijestolje Srbije putem užasna masakra kralja i kraljice 1903. godine.“

Sve to na jednoj strani i na drugoj doprinos Hrvata u čuvanju katolicizma uzvraćen nepriznavanjem Svete Stolice, jest nešto što muči „dušu poglavnika“. Na stranu Klasićev blagi sarkazam o tome da Stepinac „pomalo lirski nastoji omekšati papu“, ali je Stepinac bio vrlo ozbiljan. Svetu je Stolicu, osobito Državno tajništvo, zanimalo što hrvatski biskupi misle o situaciji u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj, napose ih je zanimalo mišljenje predsjednika Biskupske konferencije A. Stepinca, i Stepinac o tome piše jednostavno i izravno.

a) Sukobljene strane u Hrvatskoj

Sad kad su Hrvati stekli neovisnost, ide dalje Pavelićeva misao u dopisu: „Hrvati su čvrsto odlučni braniti stečenu nezavisnost sve do posljednje kapi krvi, uvjereni da im ne preostaje drugo, osim da ono što je stvoreno 10. travnja 1941. propadne i dođe do obnove Jugoslavije, koja ih je žrtvovala u časti, u dobrima, u vjeri kroz duge 22 godine.“

Tko su sukobljene strane u toj borbi? Klasić se izgleda oneraspoloži kad Stepinac tumači Papi „da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koja je predstavljena u srpstvu i katoličanstva predstavljenog u Hrvatima”. Nije se teško složiti s time da taj izričaj nije jezik današnjeg ekumenizma (o tome malo kasnije), ali bi mnogi vjerojatno tvrdili da je iskreniji. U svakom slučaju, to je izraz Stepinčeve brige za sudbinu katoličanstva na ovome dijelu Europe i sudbinu Hrvata u kojima je katoličanstvo utjelovljeno već 13 stoljeća, a i njegova neposredna iskustva da srpsko pravoslavlje nastoji pomaknuti granice svoje domene još više na Zapad.

Tko čini tu šizmu? To su četnici, koji se predstavljaju kao kraljevska vojska, a među njima ima i pravoslavnih svećenika, i to kao zapovjednika oružanih četa. To su također „pobunjenici“, kako se često u crkvenim dokumentima u ranome razdoblju sukoba označavaju partizani. I oni su u najvećem broju pravoslavni Srbi, koje je čovjek Kominterne Josip Broz upotrebljavao za ciljeve svjetske proleterske revolucije kakvu su u Rusiji proveli boljševici. I jedni i drugi bore se protiv hrvatske države i žele je uništiti te obnoviti Jugoslaviju; jedni kao kraljevinu, drugi kao dio socijalističke domene.

Donosim nastavak pisma o borbi između šizme i katoličanstva, što Klasić nije naveo: „Posljednjih godina šizma je postala tako agresivna, čak drska, da bi – da nije prikraćen život Jugoslaviji – pojačavajući među katoličkim Hrvatima škodljive postupke državnoga nasilja: korupcije, mješovitih ženidaba, pomoći i prednosti za odmetnike od vjere itd., nastalo vrlo pogibeljno stanje i za hrvatski narod i za njegovu religiju. Dovoljno je podsjetiti da su tim metodama uspjeli tijekom 22 godine odvojiti od katoličke vjere tisuće i tisuće duša.“

Stepinac piše Papi samo ono što je osobno iznosio pred državne vlasti putem posebnih memoranduma i u osobnim razgovorima otkad je postao nadbiskup Zagrebačke nadbiskupije, a s čime je bio upoznat i kroz slične aktivnosti nadbiskupa Bauera, kojemu je bio koadjutor. O državnome nasilju, nasilnim prevođenjima katolika u pravoslavlje, državnim potporama starokatolika, neproporcionalnim financijskim dotacijama Pravoslavnoj i Katoličkoj Crkvi, o zatvaranju i ukidanju katoličkih zavoda i o drugim nepravdama koje su Hrvati trpjeli od 1918. do tada pisali su i katolički intelektualci, a i strani diplomati su izvješćivali svoje vlade. Nije se Stepinac sjetio toga kad su ustaše preuzele vlast u Zagrebu, nego je to dio njegova osobnog iskustva i o tome upoznaje Papu iskreno, nimalo „lirski“ i bez diplomatskih formalnosti.

Klasić kaže kako je „zanimljivo“ Stepinčevo viđenje opredjeljivanja pripadnika HSS-a. Ne samo da je zanimljivo, nego je i informativno. Hrvatski su historiografi – onaj dio koji nije slušao što dirigira KPJ – potvrdili Stepinčevo viđenje opredjeljivanja u do tada najjačoj političkoj stranci. Podsjećam usput da su se slična opredjeljivanja događala i u redovima Hrvatskoga katoličkog pokreta, iako korifeji srbijanske historiografije vide danas samo one koji su se pridružili ustašama – a onda njih i ustaše proglašavaju klerikalcima, klero-fašistima, na čelu s ultra-klero-fašistom Stepincem; djela su Partije, očito, neuništiva!

Razumljivo je da u samom početku Stepinčeva politička i psihološka prosudba o Paveliću kao „dobru katoliku“ ne može biti potpuna, jer će je i on sam tijekom vremena modificirati, niti ta prosudba može biti potpuna o Hrvatskoj kao „katoličkoj državi“, pogotovo zato što su mu već tada i poglavnik i njegovi ministri govorili neistinu s obzirom na muslimane: Ademaga Mešić od početka NDH Pavelićev je doglavnik, a Osmanbeg Kulenović imenovan je već 16. travnja dopredsjednikom Vlade.

b) Još o iseljavanjima i prevjeravanjima

Ono što je Nadbiskup načuo, bilo je istina – „njemačke vlasti planiraju protjerati s područja dijeceza Maribora i Ljubljane 200.000 Slovenaca, a možda i sve, i naseliti ih u Makedoniji“.

Već na temelju toga da se zaključiti – a iz arhivskih materijala znamo pouzdano – nekoliko stvari. Prvo, „njemačke su vlasti“ o svemu odlučivale, koga će iseliti i kamo i koga doseliti. Drugo, Pavelićevo je pitanje za Stepinčevo mišljenje samo oblikovanje privida da ga se nešto pita – Nijemci su odlučili da će Slovenci biti preseljeni ne u Makedoniju, nego u Srbiju i da će isti broj pravoslavnih Srba iz NDH biti prebačen u Srbiju. Samo će vanjske okolnosti prisiliti Nijemce na obustavu procesa preseljenja Srba. Treće, Stepinčev odgovor Paveliću u smislu da bi „za nesretne Slovence“ bilo bolje preseljenje u katolička područja nego u Makedoniju posve je ljudski, razuman i kršćanski. Klasićeva primjedba: „Zanimljiv pogled na ljudska i vjernička prava Srba, za koja se, kako kaže monsinjor Batelja, uvijek zalagao zagrebački nadbiskup“ površna je i zlonamjerna. I sve to, kako suosjećajno piše Stepinac, na račun „nesretnih Slovenaca“.

Zbog takva odnosa prema izvorima potrebno je citirati ostatak pisma u kojem Stepinac govori o tome što je učinio za slovenske svećenike:

„Više od 100 slovenskih svećenika prognano je s područja Mariborske i Ljubljanske dijeceze i preseljeni su u Hrvatsku, sve sam ih bratski primio, kako ne bi umrli od gladi i drugih nevolja. Ratni me ministar obavješćuje da Nijemci kane protjerati i prebaciti u Srbiju ostalih 300 svećenika iz istih biskupija, koji su do sada bili zatvoreni ili u kućnom pritvoru u spomenutim dijecezama. U međuvremenu naš je ratni ministar, kao dobar katolik, predložio da spomenuti svećenici budu prevezeni u Hrvatsku, a za uzvrat da s hrvatskoga područja bude prevezeno 300 Srba. Njemačke su vlasti već odobrile ovaj protuprijedlog. Stoga sljedećega tjedna, kako mi javljaju iz Ratnoga ministarstva, počinje ovo preseljenje katoličkoga klera, bolno preseljenje za Crkvu u Sloveniji, ali ipak sreća u nesreći, jer ipak mogu spasiti život. U Makedoniji u zatočeništvu sigurno bi nestali. Ionako ne bi imali mogućnosti slaviti svetu misu.

Zamolio sam ratnoga ministra da redovnici budu odmah primljeni u samostane koji su odgovarajućega Reda u Hrvatskoj. A da svjetovni svećenici, koji budu preseljeni u Hrvatsku pod uvjetom privremene internacije budu smješteni u pristojna mjesta, sve dok stvar ne bude predana zaboravu. Dakle, koliko bude moguće, ondje ćemo se zauzeti za pastirsko djelovanje.“

Opet je jasno da Stepinac ne može utjecati na politička zbivanja, nego pokušava pomoći najviše i najbolje što se može u nastaloj situaciji, „ponajpače domaćima u vjeri“ (Gal 6,10).

c) Opet o vjerskim prijelazima

Klasić je završio svoje komentare dvaju Stepinčevih pisama Papi navodom jednog dijela iz drugoga pisma kako bi pokazao da je odnos Alojzija Stepinca prema građanima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti bio problematičan. Evo toga dijela pisma: „Velik je priljev srpskih raskolnika za ulazak u Katoličku Crkvu. To sigurno čine pod dojmom snažnog katoličkog naglaska nove Vlade. Ali ne može se poreći da je tu i sva bijeda raskolničke crkve. Duboko moralno propadanje njihova svećenstva snosi krivicu za nesreće stanovništva. U ovom metežu [buffera] koji ih je zahvatio nisu pružili nikakvu pomoć vjernicima.

Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi posve nestali u Hrvatskoj.“

Klasić svoju prosudbu temelji na rečenici koju sam istaknuo podebljanim slovima. Znam da će izići s argumentom da nisam dobro preveo tekst (u talijanskom stoji „liquidati“). No, valja držati na umu da i riječi u „živim jezicima“ tijekom vremena mijenjaju značenje i komunikacijsku snagu. Klasić je zacijelo vidio da je i srpski prevoditelj upotrijebio riječ „сбрисани“ (zbrisani), a ja „nestali“. Hrvatska enciklopedija objašnjava da se riječ „likvidacija“ (lat. liquidatio) upotrebljava ponajprije u pravu i ekonomiji za označavanje postupka za prestanak pravne osobe; u financijama likvidacija računa znači izravnavanje dugovanja i potraživanja; u osiguranju, likvidacija štete u smislu isplate osigurnine. Tek na kraju, u prenesenom značenju, znači „uništenje neprijatelja; smaknuće, pogubljenje“.

Čini mi se da dobar dio nejasnoća u ovome dijelu Stepinčeva teksta proizlazi iz neobično složenih rečenica. Naime, prepoznatljiv je sljedeći red misli: razlog povećana interesa za primitak u Katoličku Crkvu jest to što je vlast katolička. Vjerojatno se želi reći da nekatolici osjećaju želju, možda i potrebu da budu dio te zajednice kad je i vlast katolička. No, Nadbiskup navodi i drugi razlog, a taj je loše stanje Pravoslavne Crkve, koje vidi u moralnome propadanju njezina svećenstva. Takve svoje dojmove o stanju u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi pribilježio je na više mjesta u svojoj Kronici (Dnevniku) prije nego je postao nadbiskup ordinarij i poslije. No, onda slijedi argument da je to moralno propadanje pravoslavnog svećenstva povezano s nastalim nedaćama pravoslavnog stanovništva iz čega se ne vidi objašnjenje. Još je iznenadniji skok na zaključak tog odjeljka da bi šizmatici potpuno nestali u Hrvatskoj kad bi Pavelić ostao na vlasti 20 godina (prijevod sam objasnio gore). Moj je dojam da je Stepinac htio reći puno stvari u malo riječi, a to ne ide uvijek u korist jasnoće misli.

To je bilo tumačenje teksta sa stilske i jezične strane. Valja, međutim, držati na umu da je Stepinac bio glava lokalne Crkve koji je poznavao povijest Crkve i dogmatska objašnjenja statusa Katoličke Crkve i drugih kršćanskih Crkava (tada se to pisalo malim početnim slovom). U tadašnjem sustavu mišljenja, katolička je vjera jedina prava i potpuna vjera, jer sadržava doktrinarnu, liturgijsku i upravnu puninu, dok vjernici drugih Crkava imaju to samo djelomično i ako žele puninu spasenja, pridružit će se punini Katoličke Crkve. Na tragu takvih teoloških nazora Stepincu se možda nije moglo činiti neobičnim što se u NDH 1941. naglo povećao broj zahtjeva pravoslavaca za primanje u Katoličku Crkvu, iako su materijalni interesi igrali važnu ulogu. Svakako bi mu bilo problematično, pak, ako se u tim slučajevima ne bi poštivala pravila kanonskoga prava o slobodnom zahtjevu za prijelaz u katolicizam.

Od Drugoga vatikanskog koncila, takvo je stajalište zamijenjeno metodom ekumenskoga dijaloga.

Iako je danas inzistiranje na dijalogu znak političke korektnosti, ne bi bilo korektno ni razumno iz okvira te korektnosti prosuđivati događaje 1941. godine. Kada nadbiskup Stepinac 1934. nakon posjeta beogradskih župnika piše u svome Dnevniku: „Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi bila za 20 godina katolička“, on to piše iz pouzdanja u kvalitetu katoličkih radnika koji, više primjerom nego riječju, dovode to golemo stado istini katolicizma. Netko mu se može čuditi kako je vrlo optimističan i da je velika njegova vjera u Srbiju i Srbe, ali istim stilom 1941. iznosi svoje mišljenje Papi o Srbima u Hrvatskoj: „Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi posve nestali u Hrvatskoj.” Njegovo takvo „vjerovanje“ ili mišljenje opet počiva na broju i predanosti propovjednika i svjedoka katoličkog nauka i života. I da je prevodio tu rečenicu o „katoličkoj Srbiji“, vjerojatno bi i tu bio upotrijebio riječ da bi šizmatici bili „liquidati“. Neodgovorno je tumačiti tu Stepinčevu rečenicu zalaganjem za „etničko čišćenje“, pogotovo ako bi dolazilo od profesionalnih povjesničara, koji moraju imati u vidu povijesne okolnosti. Osim toga, Stepinac je živio i djelovao u vremenu u kojem su državno-politički pojmovi poput „državne religije“ bili razumljiv dio političkog horizonta. Načelo jedne vjere, jednog zakona, jednog kralja bilo je primijenjeno u Kraljevini Jugoslaviji: jedan narod, a tri plemena! Jedna vjera – pravoslavna, koja je državna religija i ima pravo širenja na sve strane i uporabom prozelitskih mjera kupovanjem služba ili ženidbama! Pobuna protiv konkordata sa Svetom Stolicom izvirala je iz emocionalna naboja protiv pokušaja da se to pravilo remeti.

Na Stepinca je morala i u tom smislu djelovati činjenica proglašenja hrvatske države i dolaska hrvatskog vladara, koji se, k tomu, deklarira katolikom. Zato mu je vjerovao i preporučio ga Svetoj Stolici! Nadbiskup je nedvojbeno htio ukazati Papi na mnoge razloge zašto bi Sveta Stolica trebala priznati hrvatsku državu. Neke je uspio objasniti dobro, druge možda manje dobro. Tu mi pada na pamet misao kolege da Stepinac nije svet zato što je pisao dobra pisma, nego zato što je činio dobra djela i trpio za Crkvu!

d) Političko čitanje procesije

Zato ću završiti ove komentare na drugo Stepinčevo pismo Papi onim u čemu je Stepinac bio bolji, tj. prepoznavanjem simboličkih značenja u pojavama. Završio je pismo izvješćem o Tijelovskoj procesiji: „Godišnja euharistijska procesija Tijelova, možda je prvi put u povijesti našega grada, bila bez službena sudioništva državnih predstavnika. Aktivno je i pasivno sudjelovao nebrojen narod. Svi su očekivali vidjeti Poglavnika, ali Poglavnika nije tu bilo. Nisu bili ni drugi državni predstavnici. Hrvatsku državu nije priznala Sveta Stolica, govorili su, i stoga Vlada ne može službeno sudjelovati.“

Cijela povijest odnosa ustaša i Stepinca sadržana je u tih nekoliko rečenica. Uvijek se znalo kakvi su politički odnosi po prisutnosti ili odsutnosti i po mjestu koje uglednici zauzimaju u procesiji. I Papa je savršeno razumio taj liturgijski rječnik. Stepinac nije više trošio riječi, nego je pokazivao simboličko značenje događaja: Pavelićeva je odsutnost iz procesije pokušaj ucjene Pape i Nadbiskupa s obzirom na priznanje države. Stepinac je samo mogao misliti da Pavelić ipak nije ni „dobar katolik“ niti može stvoriti „katoličku državu“. Od tada pa do trenutka kad je nestao i iz države, Stepinac je s poglavnikom održavao formalne odnose jer mu je stalo do države, a ne do režima.