„Patrijarh Porfirije dobro bi učinio da je u svom TV intervjuu 19. ožujka naveo mjesta koja on ocjenjuje da su duboko problematična. A ako ostavi ovako nedorečeno, ostaje dojam podvojenosti u hrvatskoj javnosti i među katoličkim vjernicima.

Ne vjerujem da može biti patrijarhova namjera da se stvara nepovjerenje između katolika u Hrvatskoj i Petrova nasljednika u Rimu, i između katolika i bl. Alojzija Stepinca – još manje da želi produbiti nepovjerenje između hrvatskog i srpskog naroda.

O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca.

Zar nadbiskup Stepinac griješi kad moli Papu da bude blizu katoličkim vjernicima u Hrvatskoj?! Zar je problematično to što je informirao Papu o prilikama koje su sudbonosne za Crkvu u njegovom narodu?! Zar se iznevjerio svome zvanju moleći od Pape zaštitu za hrvatski narod i pomoć u očuvanju njegova vjerskog i nacionalnog identiteta?!

Pisma koja je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac uputio Piju XII. odraz su njegove vjere i ljubavi prema hrvatskom narodu. Ako je duboko problematično to što Hrvat želi svoju državu i voli svoju zemlju, onda je duboko problematičan i svaki Hrvat koji svoju državu izgrađuje i voli.

Njegova svetost patrijarh Porfirije pridonio bi mnogo više i povjerenju i pomirenju da je spomenuo kako su vladike SPC-a sve do 1935. godine kad god bi došli i odakle god bi došli u Zagreb odsjedali u dvoru zagrebačkog nadbiskupa. Ili da je uzeo u obzir da je nadbiskup Stepinac odlazio zagrebačkom pravoslavnom metropolitu čestitati velike blagdane, a metropolit bi takve čestitke uzvratio u Nadbiskupskom dvoru. Ili, da su u selima kroz koja je nadbiskup Stepinac prolazio autom pravoslavni Srbi pravili slavoluke, izlazili na ulice i klicali mu. On bi čak izašao iz auta i u pratnji paroha družio se s pravoslavnim vjernicima.

Pogotovo bi patrijarh pridonio jasnijoj slici stanja u Hrvatskoj da je napomenuo kako su neki pravoslavni intelektualci u Zagrebu izgubili posao ili doživjeli poniženja, među njima i njegov prethodnik vladika Emilijan, jer su na montiranom sudskom postupku 1946. godine htjeli posvjedočiti o ljubavi i pomoći koju je zagrebački nadbiskup pružio Srbima u Drugom svjetskom ratu.

Patrijarh bi više pridonio povijesnoj istini i pomirenju da je spomenuo kako se SPC borila protiv jednakosti katolika i pravoslavaca u Kraljevini Jugoslaviji; da se SPC zalagala za ukinuće Banovine Hrvatske; da je SPC u državnom puču 1941. i sama pripomogla rušenju države kada je osjetila da u njoj gubi dotadašnju poziciju.

Svjestan da Katolička Crkva može biti slobodna samo u slobodnoj državi, nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku. Baš zato ga je sv. Ivan Pavao II. i prozvao najsvjetlijim likom Crkve u Hrvata. Možemo se s njime samo ponositi i gledati vedro u našu budućnost.“