KATOLICI U POTRAZI ZA SRCEM BIBLIJE (4)

Protestantski nauk o ‘sola scriptura’ je zabluda! Evo i zašto!

U prvom nastavku ovog niza,  Knjiga sa sedam pečata…, potražili smo ključ za čitanje brojnih knjiga od kojih je Sveto pismo sastavljeno i pronašli smo ga u jednoj priči – priči o Isusu Kristu. Zatim, u drugom članku u nizu, Shvaćate li Bibliju doslovno? tumačili smo Katekizam koji kaže da se svaki smisao Sv. pisma temelji na doslovnom smislu. No kako se upravo vezano za doslovni smisao pojavljuju mnoge zlouporabe, da bismo se zaštitili od proizvoljnih tumačenja, pristiglih najčešće pod utjecajem protestanata, Pismo se, prisjetili smo se dalje Katekizma Katoličke Crkve, mora “čitati u živoj Predaji cijele Crkve” jer “Sveto pismo je većma napisano u srcu Crkve nego u tvarnim knjigama”. U trećem nastavku, Je li Bog bio fer kad nije Mojsiju dopustio ući u Obećanu zemlju? smo dali konkretan primjer kako je lako krivo shvatiti Sveto pismo. Sada ćemo se u ovom četvrtom nastavku pozabaviti s protestantskim naukom ‘Samo Pismo’ (sola scriptura) jer se po tom protestantskom nauku niječu upravo ovi gornji navodi iz Katekizma da se Pismo mora “čitati u živoj Predaji cijele Crkve” jer je “Sveto pismo većma napisano u srcu Crkve nego u tvarnim knjigama”. No protestantski nauk sola scriptura je zabluda, a u ovom odličnom članku Georgea Sima Johnstona vidjet ćemo i zašto.

www.freeimages.com člašđ

Foto: www.freeimages.com

Protestantsko učenje da je Biblija jedini duhovni autoritet, sola scriptura, ne može se pronaći nigdje u Bibliji.

Pismo, kao što nam naši prijatelji evangelici govore, je nepogrešiva Riječ Božja. Točno, odgovaraju katolici; ali kako znate da je to istina?

Ovo nije jednostavno pitanje za protestante, jer nakon što su odbacili tradiciju i Crkvu, ostali su bez objektivnog autoriteta za svoje tvrdnje o Svetom pismu. Ne postoji nigdje u Bibliji popis kanonskih knjiga, a niti jedna knjiga (uz izuzetak Apokalipse sv. Ivana) za sebe ne tvrdi da je inspirirana. Prema tome, kako „biblijski kršćani“ znaju da je Biblija doista Riječ Božja?

Ako želi izbjeći navali misli koje će ga na kraju odvesti u Katoličku Crkvu, protestant može odgovoriti samo na jedan način: kružnim argumentom koji upućuje sam na sebe (ili na Luthera ili na dušobrižništvo Jimmyja Swaggarta ili nekog drugog tko se ne spominje u Bibliji) kao na nepogrešivi autoritet koji mu govori da je to jednostavno tako. Takav argument zbunio bi i kršćane iz prvog ili drugog stoljeća, koji u velikoj većini nisu nikada vidjeli Bibliju.

Krist je osnovao Učiteljsku Crkvu. Koliko znamo, on sam nije nikada napisao niti jednu riječ (osim u pijesku). Niti je zadužio apostole da bilo što napišu. S vremenom su neki apostoli (i neki ne-apostoli) sastavili dvadeset i sedam knjiga koje čine Novi zavjet. Većina se ovih dokumenata odnosi na specifične probleme koji su se pojavljivali u ranoj Crkvi i nijedno ne tvrdi da predstavlja cjelokupnu kršćansku objavu. Sumnjamo da je sv. Pavao uopće ikada pomislio da će njegovo kratko pismo Filemonu u kojem moli za pomilovanje odbjeglog roba biti jednoga dana čitano kao dio Svetog pisma.

Tko je, onda, odlučio da je to Pismo? Katolička Crkva. I za to joj je trebalo nekoliko stoljeća. Tek nakon sabora u Kartagi (397.) i dekreta Pape Inocenta I., koji je uslijedio nakon toga, kršćanstvo je dobilo fiksni kanon Novog zavjeta. Do tog su vremena Mediteranom kružila lažna evanđelja i „apostolski“ spisi: Tomino evanđelje, Pastir Herma, poslanica sv. Pavla Laodicejcima, itd. Štoviše, neki tekstovi koji su kasnije bili ocijenjeni kao nadahnuti, kao na primjer Pismo Hebrejima, u to vrijeme bili su osporavani. Katoličko Učiteljstvo, vođeno Duhom Svetim, odvojilo je žito od kukolja.

No, protestanti smatraju da je Katolička Crkva u četvrtom stoljeća već bila pokvarena i idolopoklonička i da je stoga izgubila sav autoritet koji je u početku imala. Na temelju čega onda protestanti prihvaćaju kanon Novog zavjeta? I Luther i Calvin bili su nejasni oko tog pitanja. Luther je izbacio sedam knjiga iz Starog zavjeta (to su tzv. Apokrifi u protestantskoj Bibliji); za taj čin on se opravdavao ortodoksnim židovima koji su to isto učinili na sinodi u Jamniji oko 90. godine nakon Krista; ali ova sinoda je bila izuzetno antikršćanska, stoga njezine odluke o Svetom pismu nisu osobito dobro mjerilo za kršćane.

Protestantsko učenje da je Biblija jedini duhovni autoritet, sola scriptura, ne može se pronaći nigdje u Bibliji. Sv. Pavao je pisao Timoteju da je Pismo „korisno“ (što je nedovoljan izričaj), ali niti Pavao niti bilo tko u ranoj Crkvi nije poučavao sola scriptura. I zapravo nitko to nije vjerovao sve do Reformacije. Newman je ideju da bi Bog ostavio da prođe tisuću petsto godina prije nego što objavi da je Biblija jedini autoritet za kršćane nazvao „nedopustivim  paradoksom“.

Newman je također napisao: „Potpuno je nerazumno pretpostaviti da je knjiga, koja je tako kompleksna, tako nesistematična, na nekim mjestima tako nejasna, i koja je plod tolikih umova, vremena i mjesta, trebala biti dana odozgor bez nekog autoriteta koji bi je štitio; i kao da bi se uopće mogla, po svojoj prirodi, sama interpretirati…“ I doista, jednom kada su stavili po strani autoritet učenja Crkve, reformatori su počeli raspravljati o glavnim odlomcima Pisma. Luther i Zwingli, na primjer, žestoko su se sukobili oko toga što je Krist mislio pod riječima „Ovo je moje tijelo“.

Sv. Augustin, Lutherov uobičajeni vodič i mentor, trebao bi imati zadnju riječ o sola scriptura: „Ali što se tiče autoriteta Katoličke Crkve, ne bih vjerovao Evanđelju.“

(Ostale članke iz niza Katolici u potrazi za srcem Biblije vidi ovdje!)

George Sim Johnston, izvor: CERC, prijevod. J.V.

Objavljeno: 25. siječnja 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi