RAZGOVOR S DR. PETEROM KWASNIEWSKIM

Moderni vijek i misa vjekova: prigovori i odgovori o tradicionalnoj liturgiji

“[Stara misa me] privukla i izazvala, jer sam se počeo pitati: ako doista vjerujemo u ono što kažemo da vjerujemo o misi i euharistiji, zašto se ne bismo prema njima uvijek odnosili s tim ogromnim obožavanjem i poštovanjem i pobožnošću i pažljivošću i ozbiljnošću? Zašto ne bismo to uvijek činili?”

Nedavno je obilježena 10. godišnjica slavnog motuproprija Summorum pontificum, kojim je Benedikt XVI., praktično govoreći, svim svećenicima latinskog obreda omogućio slavljenje starije forme rimskoga misala, poznate pod nazivom tradicionalna latinska misa, izvanredna forma ili tridentska misa (među ostalim imenima). Uza sve rasprave o liturgijskoj orijentaciji i liturgijskim prijevodima u zadnje vrijeme, čini se da predmet ispravnog, neispravnog, dobrog, lošeg i ružnog načina slavlja mise jednostavno ne želi nestati iz katoličkog diskursa.

Prikladno je da smo stoga nedavno imali prigodu razgovarati s dr. Peterom Kwasniewskim, profesorom filozofije, teologije, povijesti umjetnosti i glazbe upravo o tim pitanjima. Dr. Kwasniewski jedan je od redovitih autora na stranici New Liturgical Movement te je napisao dvije knjige o nekim od navedenih liturgijskih „vrućih pitanja“. Ako ste tek usputno ili čak prosječno dobro upoznati s temom liturgijske reforme, njezinih motiva, razloga, argumenata za nju i svega što se s njom dogodilo nakon Drugoga vatikanskog sabora, vjerojatno ste većinski bili izloženi jednoj strani rasprave, a taj omjer vjerojatno ne bi promijenio ni formalni studij teologije. Zanimalo nas je kako bi druga strana predstavila ukratko svoja mišljenja i odgovorila na neke više ili manje tipične apologije liturgijske reforme. Smatrali argumente dr. Kawniewskog uvjerljivima ili ne, čini se ipak korisnim poznavati ih i na temelju razumijevanja obje strane donijeti solidno formirani sud. Evo našeg razgovora.

Prije nego započnemo s pitanjima danas, dr. Kwasniewski, recite našim čitateljima nešto o sebi. Gdje ste studirali i gdje predajete?

Rođen sam u Chicagu, Illinois. Odrastao sam u New Jerseyju, gdje sam pohađao katoličku osnovnu školu i srednju školu za dječake koju su vodili benediktinci. U tom sam razdoblju pjevao u raznim župnim i školskim zborovima te počeo učiti glazbu. Studirao sam na Thomas Aquinas College u Kaliforniji te stekao bakalaureat u slobodnim umijećima i potom na Američkom katoličkom sveučilištu, stekavši magisterij i doktorat iz filozofije s posebnim naglaskom na Aristotelu i sv. Tomi Akvinskom. Zaposlio sam se pri Međunarodnom teološkom institutu u Gamingu, Austriji, pod kardinalom Schönbornom i tamo predavao filozofiju i teologiju gotovo osam godina. Iz Austrije sam otišao kako bih pomogao ustanoviti novu školu „velikih knjiga“ slobodnih umijeća u Sjedinjenim Državama koja se zove Wyoming Catholic College. Tijekom posljednjeg desetljeća, predavao sam kolegije iz filozofije, teologije, povijesti umjetnosti i glazbe. Ono što me najviše ispunjava je ravnanje korom i scholama za liturgiju.

Kako ste se zainteresirali za staru misu? Odakle je proizišao interes?

Dogodilo se donekle postupno. Nisam uopće odrastao sa starom misom. Rođen sam 1971. i stoga je jednostavno nikad nisam vidio; nisam ni znao da postoji, kao što je slučaj s mnogim ljudima iz moje generacije i mlađima. Mi smo oni o kojima je papa Benedikt XVI. govorio u svojem pismu 7. srpnja 2007. upućenom biskupima, kad je rekao da se „isprva mislilo kako će interes za staru liturgiju izumrijeti sa starijim naraštajima, ali se u međuvremenu ispostavilo da su mladi u toj formi pronašli susret s otajstvom presvete euharistije koji im je osobito primjeren“. To se dogodilo meni. Pri kraju srednje škole, kad sam imao možda 17 ili 18 godina, saznao sam da postoji takva stvar kao tradicionalna latinska liturgija. Nije je bilo nigdje u blizini i stoga se radilo o vrsti teoretskog znanja. Ali sam se sve više zanimao za vjeru u tom razdoblju. Pažljivije sam ju proučavao, pokušavao sam ju punije živjeti i stoga, kad mi se na fakultetu ukazala prilika da povremeno otiđem na tradicionalnu liturgiju, dobila je posebno mjesto u mojem životu.

Kako Vas se dojmila kad ste ju isprva počeli pohađati?

Otkrio sam vrlo dubok osjećaj za otajstvo mise, za poštovanje koje joj dugujemo. I ozbiljnost liturgije me se stvarno dojmila. Dakako, znamo da je misa slavljena s ispravnom nakanom i ispravnom materijom valjana misa, ali u mnogim liturgijama na kojima sam bio u svojem životu, jednostavno se činilo da ljudi nisu bili doista ozbiljni oko onoga što su radili. A kad sam otišao na staru misu, jednostavno se činilo da postoji totalan fokus na Boga i našega Gospodina Isusa Krista. To me i privuklo i izazvalo, jer sam se počeo pitati: ako doista vjerujemo u ono što kažemo da vjerujemo o misi i euharistiji, zašto se ne bismo prema njima uvijek odnosili s tim ogromnim obožavanjem i poštovanjem i pobožnošću i pažljivošću i ozbiljnošću? Zašto ne bismo to uvijek činili?

Time sam započeo putovanje od nekoliko godina, na koncu kojeg sam jednostavno uvijek kad sam mogao išao na tradicionalnu liturgiju te odlazio na novu kad sam morao ili kad sam mogao pozitivno utjecati na način kako se slavila, obično vođenjem sakralne glazbe.

Dr. Peter Kwasniewski

Standardni liturgijski narativ nekih profesora je da su prije Drugog vatikanskog sabora bili „Loši Stari DaniTM“. Liturgija je bila udaljena, nerazumljiva za vjernike, poimala se gotovo kao magijski ritual: svećenik se bavio svojom magičnom stvari tamo, a vjernici su bili pasivni promatrači kao u kazalištu ili operi. U biti, baka je molila svoju krunicu i to je bio domet njezina liturgijskog sudjelovanja. Onda je došao Vatikan II. i reforme nakon njega. I oni su odstranili nepotrebna ponavljanja te sve srednjovjekovne nakupine i nečistoće koje su se uvukle u izvornu, čistu liturgiju rane Crkve. Vatikan II. je inzistirao na uvođenju narodnoga jezika kako bi se misa učinila shvatljivom, da se oltari okrenu kako bi ljudi mogli razumjeti što se događa i aktivno sudjelovati u činu. Stoga, mi živimo u „Dobrim Novim DanimaTM“. Ali Vi dijelite taj narativ, zar ne?

Ne, ne dijelim ga i, naravno, spomenuo si puno različitih tema, stoga ću se pokušati osvrnuti na neke od njih.

Prva i osnovna činjenica je da nikada nećemo proniknuti otajstvo svete liturgije, nikada je nećemo obuhvatiti. Sv. Augustin kaže: „Ako ga proničeš, onda nije Bog.“ Očito, želimo imati neku ideju o tome što činimo, u što smo uključeni, ali pomisao da sve učinimo shvatljivim ljudima zapravo vodi određenom zaglupljivanju liturgije te se iznenada molitve izražavaju svakodnevnim jezikom te otajstvo nestaje – tj. ideja da sudjelujemo u zapanjujućoj, kozmičkoj žrtvi koja nadilazi vrijeme i koja je važnija od bilo čega drugoga što činimo i misterioznija od bilo čega drugog što radimo; nešto što je doista transcendentno, što bi nas trebalo ostaviti bez teksta, zadivljene.

Ideja da to nekako možemo zamotati u paket, dati ga ljudima i reći: „U redu, sad ga shvaćate, mi smo učinili svoj posao“ – to je duboko protivno naravi liturgije. To je zašto vidimo, kad pogledamo povijest liturgije u svakom razdoblju i svakom mjestu, da uvijek postoje dijelovi liturgije koji naglašavaju njezinu svečanost, njezinu svetost, njezinu posebnost, činjenicu da je ona nešto odvojeno od svakodnevnog života.

Bizantska liturgija je puna toga. I premda je bizantska liturgija na narodnom jeziku, ima ikonostas, mnogo je stvari koje čini samo kler, mnogo je tihih molitvi, ima svakovrsne načine odavanja počasti i strahopoštovanja koji nam pokazuju da nismo na tržnici, da nismo u uredu, da nismo u učionici – da se radi o posebnom i sakralnom vremenu. I stoga liturgija treba imati elemente koji nam to komuniciraju. Jedan od njih na Zapadu je bio latinski. Da, jednom su ljudi govorili latinski, ali nitko nije govorio liturgijski latinski – vrlo formalni, visoki, uglađeni, elegantni, elokventni latinski, poetični latinski. Prolaskom vremena, latinski je postao poput znaka raspoznavanja za liturgiju: to je jedino mjesto gdje biste susreli te molitve izrečene na te načine. I eventualno je postao, ja bih argumentirao, vrsta sakramentala, poput svete vode ili krunice; postao je nešto što nas vodi svetosti, iako je sam po sebi latinski samo jedan jezik, ali liturgijski latinski je postao poput posvećenog sredstva koje nas spaja s božanskim.

Druga stvar koju vezano za to želim reći je da su liturgičari iz 50-ih, 60-ih i 70-ih godina često bili krivi za određeni prezir spram običnog puka u smislu da su govorili o njemu kao da ništa ne razumije – da je tako ignorantan, nepismen, neopran i sramotan… a mi, inteligentni, stručni liturgičari, mi ga moramo iznova obučiti i pokazati mu što doista znači biti kršćani. To je nevjerojatna arogancija. Katolička je vjera stoljećima i stoljećima cvjetala s ljudima koji „nisu razumjeli liturgiju“, a sad, sa svim stručnim savjetima – cvjeta li? Čini se da ne. Ne može se za to nužno okriviti samo reformu liturgije, ali se sigurno nije dogodilo ono što su predvidjeli – dapače, suprotno se dogodilo. Stoga, je li to uzrok ili slučajnost, to je druga rasprava.

Katekizam Katoličke Crkve citira Arškog župnika. Prema poznatoj priči, Arški župnik je vidio starca u crkvi kako dugo samo sjedi tamo i konačno ga je župnik jednog dana pitao: „Što radiš?“ I on je odgovorio: „Ja gledam njega, On gleda mene.“ I Katekizam to navodi kao kontemplativnu molitvu, kao bit molitve. To je vrsta molitve koju ljudi susreću u staroj liturgiji i to je ono što je baka radila češće nego ne – nije samo bezumno prevrtala zrnca krunice.

Mislim da moramo ponovno steći ili prepoznati duboku pobožnost koju su ljudi imali i koju je liturgija hranila. Pitao si o više drugih stvari – želiš li da ih prođemo jednu po jednu?

Predložit ću Vam više ili manje standardne prigovore koje se može čuti i dati Vam prigodu da odgovorite. Stoga, jedan prigovor bi išao otprilike ovako: Vatikan II. je pozvao na aktivno sudjelovanje. Ali ne možeš aktivno sudjelovati ako ne razumiješ molitve ili čitanja ili što se događa. Stoga nam je potrebna liturgija na narodnom jeziku.

U redu. Sad, mislim da mogu biti precizniji u vezi s ovim. Aktivno sudjelovanje – čak i kako ga je definirao Vatikan II. – primarno se tiče uronjenosti uma i srca u ono što se događa. Stoga, prva stvar koju aktivno sudjelovanje pretpostavlja je shvaćanje toga što je misa, što je liturgija – to jest, sveta žrtva Križa, da sudjeluješ u otkupljujućoj muci našega Gospodina i u svim otajstvima njegova života. Stoga, ako to ne shvaćaš, ako liturgija ne hrani to duboko razumijevanje u umu i srcu, onda nije važno koliko stojiš, sjediš, klečiš, govoriš, pjevaš, plješćeš; nije važno što aktivno, izvanjski radiš ako nemaš to unutarnje sudjelovanje u misi.

Čini mi se da je istina kako su postojala vremena i mjesta kad su ljudi mogli biti više uključeni u liturgiju, mogli su imati bolje razumijevanje njezinih molitvi, mogli su pjevati kao što je Pio X. tražio – Pio XI., Pio XII., mnogi su pape to tražili – i to se događalo u mnogim mjestima, ali je istina da vanjsko sudjelovanje ima svoje mjesto, međutim ono nije najvažnije mjesto. Ono čemu smo svjedočili je prijelaz iz katoličkog svijeta u kojem je sudjelovanje bilo stvarno, ali uglavnom tiho i unutarnje, u svijet u kojem je sudjelovanje izvanjsko i glasno, ali nije jako unutarnje i bez puno stvarnog shvaćanja ili bez osjećanja duha liturgije na način kako su Guardini i Ratzinger govorili o njemu. Jasno je da nam je potrebno i unutarnje i vanjsko sudjelovanje i da oboje čine aktivno sudjelovanje. Postoji stvarna opasnost prejednostavnog razumijevanja „aktivnog“.

Nekad se spominje da bi možda bolji prijevod izraza „aktivno sudjelovanje“ bio „zbiljsko sudjelovanje“, budući da latinska riječ actuosa znači zbiljsko, ne aktivnost u smislu „radim sve ove stvari“.

Da, mislim da je to istina. Znači u cijelosti uključeno, sa svim svojim moćima.

Što kažete na ovo: izvorni jezik rimskog obreda bio je grčki i preveden je na latinski samo kad ga ljudi više nisu razumjeli. Stoga, ono što su reformatori učinili je u biti isto. Učinili su liturgiju razumljivom ili barem ljudima pristupačnijom iz pastoralne skrbi. Zašto bismo htjeli nešto što ljudi ne mogu razumjeti?

To je zanimljivo pitanje. Rana Crkva je molila na grčkom. To nije nužno bio zajednički jezik za sve, ali je zasigurno bio jedan rasprostranjen jezik te je bio jezik obrazovanih ljudi kako bi se liturgija mogla slaviti na formalan način na tom jeziku. I čini se da je Crkva, uvijek postupajući iz dubokog konzervativizma, dugo oklijevala prije nego je prešla s grčkog na latinski – to jest, Crkva u Rimu, Zapadna Crkva, takoreći. I kad je promjena učinjena, vrsta latinskog na koji je liturgija prevedena bila je, kao što sam ranije rekao, plemenita i uzvišena inačica latinskog jezika. Nije bio jezik ulice; nije bio narodan u smislu svakodnevnog govora.

Ali zanimljivo je da, nakon što je učinila taj temeljni prijelaz, čini se da Crkva nije nikada – nikada do kraja 20. stoljeća – to ozbiljno dovela u pitanje. Moramo poštovati činjenicu da stopa promjena u liturgijskoj povijesti usporava kroz stoljeća. Stvari se dodaju, ali se ono što već postoji čuva. I kao katolici, vjerujemo da Duh Sveti vodi razvoj liturgije, organski razvoj liturgije. Stoga, da je doista bilo nužno ili čak poželjno da se Crkva prebaci s latinskog na druge jezike, to bi već puno ranije i učinila. Činjenica da to nije napravila, čak i nakon što su se drugi jezici razvili iz latinskog – osobito romanski jezici – te nakon što su misionari donijeli latinsku liturgiju u Novi svijet i u afrička plemena koja nisu imala pojma o latinskom – činjenica da se Crkva čvrsto držala te latinske liturgijske predaje značila je da joj je postala nešto više od praktične konvencije. Postala je nešto sveto, nešto dragocjeno, nešto iznimno vrijedno, ne stvar puke vanjštine; ne poput boje nečije kose ili očiju ili mode odijevanja.

Ovo je dobra usporedba: liturgijska odjeća se donekle razvijala nekoliko stoljeća. Kao što znate, liturgijska odjeća je prilagodba stare rimske odjeće, običnog rimskog ruha. Međutim, nakon određene točke, razvoj liturgijskog ruha je prestao, dok se sekularna odjeća nastavila razvijati i nastale su stotine različitih stilova odijevanja, međutim liturgijsko ruho – razvilo se malo, postoje različite vrste, različiti rezovi, različiti stilovi, ali su fundamentalno isti: uvijek imate albu, misnicu, amikt, manipul, premda mogu imati različite oblike ili boje. I stoga, u liturgijskoj povijesti imate više razvoja u ranom periodu i manje razvoja kasnije. Čini mi se da to ima smisla s obzirom na to da se liturgiju vodilo sve većoj i većoj punini i savršenstvu te se ne bi trebala više puno mijenjati.

Zanimljivo mi je da su stručnjaci jedini koji se žale na latinsku liturgiju. Takozvani stručnjaci su oni koji govore: „O ne, moramo to promijeniti za običan puk.“ Običan puk nije bučao i potpisivao peticije ili marširao s transparentima, govoreći: „Trebamo liturgiju na talijanskom ili španjolskom ili francuskom ili njemačkom.“ Sviđala mu se činjenica da je uvijek ista i da, kamo god otišao, našao bi istu liturgiju.

Možda je relevantna činjenica da je sam saborski tekst o liturgijskoj reformi, Sacrosanctum concilium, rekao kako se latinski treba zadržati, a ne ukinuti.

Upravo tako. Rekao je da se narodni može uvesti u većoj mjeri, da se njegovo korištenje može proširiti, ali je zatim rekao da bi imalo smisla prošiti ga samo u onim dijelovima mise koji se mijenjaju iz dana u dan.

Jedan drukčiji način razmišljanja o tvojem pitanju je ovaj: većina crkvene liturgije je vrlo stabilna i repetitivna. Dovoljno ti je da nekoliko puta čuješ Kyrie ili Gloria kako bi shvatio što govori. Znam iz iskustva da moja djeca i djeca mnogih drugih obitelji u zajednicama u kojima sam živio može pjevati, recitirati i razumjeti bez poteškoća latinske molitve koje se u liturgiji ponavljaju.

Tako da, opet, mislim da se to vraća na prezir prema inteligenciji običnih katolika. Liturgija mise može se ispisati na nekoliko stranica – ne radi se o puno teksta. I mimo toga, naravno, imamo činjenicu da se prolaskom vremena povećava pismenost i da je dio Liturgijskog pokreta u njegovoj zdravoj fazi bilo uvođenje ljudi u molitvu liturgije putem tiskanih misala. Kad dođete do sredine 20. stoljeća, svatko tko može čitati može pratiti čitavu liturgiju od početka do kraja – ne moraju to činiti u svakom pojedinom trenutku, ali su sposobni to činiti i često su upravo to i radili. Radi se, zapravo, o educiranju ljudi o bogatstvu njihove predaje prije negoli mijenjanju svega na temelju pretpostavke da nisu obrazovani i da se nikada neće educirati. To mi se čini poražavajućim stavom.

Mislite li da je egzodus vjernika od sredine 60-ih do sredine 70-ih godina imao veze s liturgijskom reformom?

Imao je puno kulturalnih uzroka, ali neupitno je da je broj, omjer i brzi tempo promjena odigrao ogromnu ulogu u dezorijentaciji, razočaranju i razbaštinjenju katoličkih vjernika spram njihove vlastite Crkve. Kao da je kler iznenada na njih nametnuo novu religiju s novim „vrijednostima“ i novim „prioritetima“. Neki su se dobrovoljno prilagodili, neki su pristali s negodovanjem, no daleko previše ih je izašlo ravno kroz vrata i nikad se nisu vratili. Bill Buckley, poznati američki politički novinar, rekao je da je želio vjerovati kako su promjene koje je provela hijerarhija nekako morale biti dobre za puk, ali je rekao da je to bio najteži čin vjere koji je ikada morao učiniti – i plodovi mu nikad nisu postali jasni. To bi se moglo gotovo okarakterizirati kao obrnuta transsupstancijacija: imali smo živo tijelo katoličke tradicije sa svim njezinim bogatstvom i plemenitošću, a sad kao da se Crkva preobražava nazad u obični kruh. Ali u srcima želimo živo tijelo. Svijet je pun kruha i obilno ga dijeli onima koji služe njegovim interesima. Crkva nam treba dati ono što svijet ne može. Stoga, na koncu, pretpostavljam da samo elaboriram Ratzingerovu trijeznu izjavu: „Kriza u Crkvi je u velikoj mjeri uzrokovana krizom u liturgiji.“

Kardinal Sarah govori slične stvari o kontroverznoj temi liturgijske orijentacije. Jedan argument za versus populum je da se laici trebaju pridružiti misnoj žrtvi jer i oni imaju kraljevsku svećeničku narav, mimo ministerijalne svećeničke naravi samog svećenika. Stoga, laici imaju pravo vidjeti što se događa na oltaru, što znači da je versus populum bolja opcija.

Bez uvrede, ali mislim kako se radi o vrlo slabom argumentu. Vjernici nemaju „pravo“ vidjeti što se događa na oltaru jer, u određenom smislu, nemaju što vidjeti. Čudo transsupstancijacije nije vidljivo i – kao što je jedna osoba rekla – kad se svećenik okrenuo i ljudi su mogli vidjeti što radi, odjednom nisu više mislili da je to tako posebno. Jer, zapravo, misa je upućena našoj vjeri, ne našem vidu. Nije kao gledanje emisije – recimo, kuharske demonstracije pred vama, u kojoj trebate staviti malo ovog začina i one biljke i naučite kako ih sami pomiješati. Pa, osim ako si svećenik, nikad to nećeš sam raditi, stoga ne moraš to „vidjeti“.

Dublja stvar ovdje je da kad je svećenik okrenut prema istoku, okrenut je u istome smjeru kao i narod. Ili, radije, ljudi su okrenuti u istom smjeru kao i svećenik. I jasnije je da svi prikazuju žrtvu – svećenik na svoj vlastiti svećenički način i puk na svoj krsni način, sa svojim krsnim svećeništvom. Svi su ujedinjeni u prikazivanju žrtve prema istoku – i Pismo kaže da je istok simbol Krista koji dolazi i koji će nam doći s istoka. To je stoga eshatološki znak naše čežnje za nebom, za Kristovim ponovnim dolaskom. Kao što kaže u Knjizi Otkrivenja, Maranatha, „Dođi, Gospodine Isuse“. Taj čitav simbolizam, u mojem iskustvu, čini da se ljudi osjete više, a ne manje uključeni u prikazivanju mise.

Ako se svećenik okrene te je usmjeren prema narodu, odjednom nastaje dinamika svećenika i puka koji su jedan nasuprot drugoga i sad je svećenik pred njima kao netko tko ih treba zabaviti ili animirati, privući njihovu pažnju ili paziti na izgled svoje kose ili lica. Iznenada postoji jedna dihotomija, možda čak i antagonizam između dvije strane. Međutim, kad je svećenik okrenut, on postaje anoniman, postaje ikona Krista i čitav narod može, takoreći, „uzići na nebo“ na njegovoj misnici. Mislim da je upravo to iskustvo koje ljudi imaju kad se misa slavi ad orientem.

Kad ljudi idu na misu i vide da svećenik nije okrenut njima, možda se isprva osjećaju nelagodno, ali im to pomaže shvatiti da se ne radi o nama. Svećenik ne govori nama; obraća se Bogu. Svećenik prikazuje žrtvu Bogu, u našu korist. I stoga je jako važno da misa nije okrenuta prema nama – to je temeljna pogreška, to je ono što nazivamo antropocentrizmom.

Misa slavljena “ad orientem” i uključenost u liturgiju. Foto: Flickr.com

Je li to bio Ratzinger koji je rekao da svećenik ne „okreće leđa narodu“, nego je to više kao da ih vodi?

Upravo tako. I kako je humoristično primijećeno, bi li htjeli da je pilot vašeg aviona okrenut prema vama ili prema naprijed? Kad god idete nekamo, svi bi trebali biti okrenuti u istom smjeru.

Ljudima koji zagovaraju „reformu reforme“ i tradicionalistima se često kaže: „Pa, vi inzistirate na organskom razvoju. Prigovarate odborskoj konstrukciji. Ali ono što je Trident učinio nije bio organski razvoj; učinio je istu stvar kao i reformatori nakon Drugog vatikanskog: najbolje kako je mogao, okupio je stručnjake i oni su pokušali obnoviti liturgiju Otaca. I onda je nametnuo taj obred, koji je bio rezultat rada stručnjaka.“

To je strašno neispravan argument. Svatko tko je studirao liturgijsku povijest zna da su reforme koje su se dogodile nakon Tridentskog sabora bile minorne u usporedbi s onima koje su se dogodile u srednjim i kasnim 60-im godinama. Primjerice, red mise sadržan u misalu Pija V., koji je proglašen 1570., fundamentalno je jednako onome što biste pronašli u Rimu u 15. stoljeću, što je jednako onome što biste pronašli u 14. stoljeću – i možete ići tako unazad.

Samo srce mise, Rimski kanon, ide sve do 6. stoljeća i ranije, ali je njegova definitivna forma već zadana od kasnog 6. stoljeća. Stoga su zapravo promjene u tridentskom razdoblju pod Pijom V. bile takve da bi ih svi prepoznali kao kozmetičke, minorne promjene. Možda je najveća promjena bila ukidanje većine posljednica (sekvenci). I danas ima ljudi koji žale za tim, ali ono što je njegov odbor vidio je da su od svih dijelova mise one bile najnedavniji dodaci te kako bi sačuvali ono što su svi dotad sačuvali, mislili su da je prikladno pojednostavljenje posljednica. Možete se složiti ili ne, ali je meni zanimljivo da je to bila jedina velika meta ili žrtva, takoreći, tog odbora: nešto što se razvilo relativno nedavno – ne stvari koje su stoljećima bile ustaljene. Nikad ne bi ni pomislili o ukidanju tih stvari.

Još jedna stvar koju možemo napomenuti je da je izdanje misala pape Pija V. dodalo neke stvari redu mise. Primjerice, molitve podno oltara – koje su vrlo drage katolicima koji pohađaju staru misu diljem svijeta (Psalam 42, dvostruki Confiteor, dijalog, molitve dok se uzlazi k oltaru) – te stvari su započele kao privatne svećeničke molitve za pripravu, ali je Pio V. naredio da se uključe u red mise. I to je bilo obogaćenje mise, to nije bila promjena ili oduzimanje, nego dodavanje. To je općenito način kako liturgijska povijest funkcionira – dodavanjem, ne oduzimanjem. Slično, Posljednje evanđelje se spojilo s liturgijom, dok je prije toga bila svećenikova privatna molitva zahvale.

Trebamo razlikovati liturgijsku promjenu koja se sastoji u obogaćenju ili dodavanju od liturgijske promjene koja se sastoji u dekonstrukciji ili čak uništenju.

Kad smo kod teme obogaćenja, ne bi li netko mogao reći: Nova misa je uvela puno, puno opcija, čak i mnoge nove kanone – uključujući euharistijske molitve za mise s djecom i slične stvari. Stoga, ako se liturgija razvija dodavanjem, pa, imamo čitavu gomilu novih opcija. Nije li to dobro?

Ne, ne, opcije su loše, loše, loše. Vode onome što nazivam „opcionitis“. U svim tradicionalnim liturgijama Istoka i Zapada možete vidjeti da, gdje god pogledali – bilo da se radi o mozarabitskoj, siro-malabarskoj, bizantskoj, ambrozijanskoj ili rimskoj, koju god tradiciju pogledali – postoji određena točka nakon koje (i ona dolazi poprilično rano, zasigurno u prvom tisućljeću, čak i u prvoj polovici prvog tisućljeća) se razvija fiksnost liturgijskih formi; svećenici i biskupi nasljeđuju određeno tijelo molitvi, tekstova, napjeva i čitanja te koriste njih. Ne prčkaju s njima, nego ih perpetuiraju. Što god se događalo u ranim stoljećima – a imamo vrlo raštrkane i nepotpune zapise o tom razdoblju – svejedno je činjenica da je u kršćanstvu postojala unutarnja tendencija prema fiksnosti liturgijskih formi. I to nije neko kasno, srednjovjekovno iskvarenje. To je nešto što vidimo rano – vidi se u papi Grguru Velikom koji je umro, vjerujem, 604. To je stoga doista rano. I papa Grgur Veliki je onaj koji je finalizirao razne molitve kako bi imale tu plemenitost i uvriježenost forme.

Čini mi se kako je razlog za to jednostavan: kad se radi o najsvetijoj i najsvečanijoj stvarnosti od svih, onda želite koristiti najplemenitije, najljepše, najpravovjernije i najbolje sročene molitve. I ako ste ih naslijedili, zašto biste mislili da ste bolji od svojih predaka; da možete izmisliti bolju molitvu ili da možete spontano napraviti nešto bolje? Zapravo, kad većina ljudi treba nešto nepripremljeno izmisliti, rezultat je pomalo sramotan. Možete to vidjeti na vjenčanjima, pri zdravicama. Kad bi zapamtili neku slavnu zdravicu, vjerojatno bi učinili puno bolje nego da jednostavno sami pokušaju nešto izmisliti. I to je samo zdravica bez trajnog značaja. Ali kad govorimo o uzvišenoj misnoj žrtvi ili krštenju ili potvrdi ili pokori ili bilo kojem od sakramenata, postoji razlog zašto kršćanski puk ima taj instinkt za očuvanjem, fiksnošću i stabilnošću.

Ono što su moderne opcije učinile liturgiji – osobito otvorenja da svećenik svojim riječima nešto izmisli, da koristi „ove ili slične riječi“ – zapravo je dovelo do puno banalnosti u liturgiji, puno substandardne, drugorazredne pseudo-liturgije. I problem je što nikad ne znaš što ćeš dobiti. Kao da ideš u McDonalds ili Burger King – hoćeš li dobiti ovu opciju ili ovu opciju ili onu opciju? U tom smislu, vrlo je uznemirujuće za vjernike, koji jednostavno žele izaći iz konfuzije i kompleksnosti sekularnoga svijeta te se najbolje što mogu usredotočiti na Gospodina i doista dati to vrijeme Gospodinu. Ako se stvari stalno mijenjaju, to je kao da se tlo stalno pomiče pod tobom, vrlo je teško ustanoviti molitveni odnos. To je jednostavno duboko uznemirujući aspekt nove liturgije.

S obzirom na razne opcije koje su liturgijski zakonite u misalu pape Pavla VI., nova se misa može slaviti na takav način – ad orientem, koristeći isključivo latinski, pjevajući čitanja – da bi vanjskom promatraču bila praktično neraspoznatljiva od stare mise, ali se može slaviti na potpuno drukčiji način, koji naglašava razlike između onoga što danas nazivamo dvjema formama.

To je istina. Martin Mosebach je jednom rekao: „Nije li moguće slaviti novu misu lijepo i s poštovanjem? Da. Ali problem je što je to moguće.“ Drugim riječima, trebalo bi biti nužno postupati na taj način. I tako je sa starom liturgijom: ako slijediš rubrike, bit će učinjeno na ispravan način; bit će prikladno i odgovarajuće. Mosebach kaže da s novom misom svećenik mora biti sveta osoba. Sad, dakako, svećenik bi uvijek trebao biti svet, ali s novom misom, ako to nije, onda liturgija može biti katastrofalna, a ako je svet, onda će učiniti nešto prožeto molitvom i poštovanjem.

U interesu vremena, dopustite mi jedan posljednji argument. Benedikt XVI. je slavno rekao da se ono što je jednom naraštaju bilo sveto ne može odjednom smatrati opasnim ili u potpunosti odbaciti. Ali nova misa je obnovila mnoge stvari koje su starima bile svete u njihovim liturgijama, poput molitve vjernika ili darovne procesije ili pričesti na ruku. Stoga te stvari ne treba smatrati opasnima ili ih danas odbaciti.

To je ono što ljudi nazivaju sofističkim argumentom. Postoje dvije razine na koje se može odgovoriti na ovu vrstu argumenta. Jedna razina je jednostavno napomenuti, kao što je učinio Pio XII. u svojoj velikoj enciklici Mediator Dei iz 1947., da samo zato što su se neke stvari radile u drevnoj Crkvi te su više stoljeća ispale is prakse, to ne znači automatski da ih se može ili treba uvesti danas. Zapravo, Crkva produbljuje, raste u svojem razumijevanju liturgije i onoga što čini. Zbog toga uopće imamo liturgijski razvoj.

U drevnoj Crkvi, ljudi su primali pričest na ruku – i, usput, učenjaci raspravljaju o tome koliko je taj običaj bio raširen i čak kako tumačiti određene otačke tekstove o tome – i primali su na ruku s velikim poštovanjem, pokrivali su ruku tkaninom i poduzimali mnoge mjere kako se nijedan dio kruha ne bi izgubio – mjere koji mi više ne poduzimamo. Stoga, oživjeli smo na lažan način nešto što se drukčije činilo u antičkoj Crkvi. Ali razlog zašto je ta praksa prestala je zato što su ljudi u jednom trenutku shvatili: „Znaš, ovo ne funkcionira jako dobro. Idemo prijeći na sustav koji bolje radi.“ I tako, zapravo imamo bolji način dijeljenja pričesti te zazivati arhaične prakse – pokušavamo vratiti te prakse, a čak ih i ne činimo na način kako su ih drevni činili, te u međuvremenu okrećemo leđa boljoj praksi koja se mudro razvila.

Stoga, žao mi je reći da ima puno… kako da kažem… prijetvornosti u takvoj vrsti argumenata. Ljudi se žele „vratiti ranim praksama“ ne zato što su puni pobožnosti prema drevnim kršćanima (to možete vidjeti u tome kako zatvaraju oči na njihove asketske prakse!), nego zato što nerazvijeni pluralizam ranih praksi lako služi kao matrica za njihove modernističke agende – poput agende nijekanja stvarne prisutnosti ili stavljanja stvarne prisutnosti na istu razinu kao i Kristovu prisutnost u ljudima.

Druga vrsta odgovora na ovaj argument je da nekad ono što učenjaci ili stručnjaci kažu da se činilo u drevnoj Crkvi, kad rekonstruiraju ovo i ono na temelju dijelova fragmentarnih dokaza – kasniji učenjaci dođu i dokažu da su bili u krivu. U ranoj latinskoj tradiciji nije postojala darovna procesija poput one koju imamo danas, u kojoj par ljudi donese kruh i vino do oltara i predaju ih svećeniku, koji ih onda stavi na oltar. Postoji jako malo dokaza da se išta takvo ikada odvijalo u zapadnim liturgijama. S druge strane, ironično, uvijek je postojao nekakav obred ofertorija, a upravo je to što su Bugnini i Consilium izbacili iz liturgije kad su je reformirali. Način kako se to čini u novus ordo ne odgovara ničemu što se povijesno ikada činilo u kršćanskoj liturgiji. I stoga se radi o određenom umjetnom arheologizmu – nije čak ni pravo vraćanje nečemu.

Dr. Peter Kwasniewski

Što je s molitvama vjernika?

Ista stvar: to je teorija koju nalazite u ljudima poput Josefa Jungmanna, da kad svećenik kaže „Oremus“ na početku ofertorija, to je određeni ostatak uvoda u molitve vjernika. Ali postoje drugi dobri učenjaci koji kažu: „Ne, to nije uopće tome služilo“ i da su molitve koje nalazimo, recimo, na Veliki petak – one duge molbe – bile za posebne prigode, nisu bile svakodnevna ili čak nedjeljna stvar. (Govorimo ovdje o rimskom obredu i obredima nastalima od njega. Ambrozijanski obred ima divne molbe, slične onima u bizantskoj liturgiji.)

Osim što trebamo paziti da ne zanemarujemo kako Duh Sveti vodi Crkvu i nadahnjuje razvoj liturgije, također trebamo biti sumnjičavi spram učenjačkih teorija jer se one često dokažu neispravnima. Primjerice, bilo je učenjaka koji su argumentirali da je versus populum bio izvorni format liturgije. Ali gotovo nitko danas to ne misli. Učenjaci imaju svakakve stavove, ali ne taj. Opasna je stvar nakačiti se, vezati se na kolica koja vuku učenjaci jer je sasvim moguće da te odvedu negdje niz provaliju. Ali ako se vežeš za tradiciju, imaš jamstvo da ćeš slijediti liniju koju je Duh Sveti želio za Crkvu.

Na koncu, napisali ste nekoliko knjiga o liturgiji, zar ne? I pridonosite stranici New Liturgical Movement – možete li nam reći malo o tome?

Naravno, hvala na pitanju. Prije tri godine objavio sam knjigu Oživljena usred krize, s podnaslovom „Sveta liturgija, tradicionalna latinska misa i Crkva“. Radi se o više eseja koji se tiču raznih važnih vidika liturgije. Pokušao sam pokazati ljudima što je u igri u tim pitanjima. Puno toga ovisi o njima. Primjerice, jedno poglavlje je o tome zašto je bila tako loša ideja odustati od privatnih slavlja mise u korist koncelebracije. Jedno drugo poglavlje se zove „Latinski: idealni liturgijski jezik“, u kojem argumentiram da latinski nije samo simpatična, prošla tradicija, nego nešto od životne važnosti za jedinstvo, samopoimanje Katoličke Crkve u postmodernom, pluralističkom svijetu. Ta knjiga, mogu sretno reći, prevedena je na češki, poljski i njemački, te će uskoro biti dostupna i na španjolskom, portugalskom, talijanskom, francuskom i bjeloruskom. Čini se da je „pogodila živac“.

Novija knjiga izašla je prošlog ljeta: Plemenita ljepota, transcendentna svetost: zašto moderni vijek treba misu vjekova. Opisao bih tu knjigu kao apologetiku na visokoj razini za obnovu tradicionalne liturgije za moderne i postmoderne ljude – to jest, pretpostavljajući radi argumenta da je tradicionalna liturgija imala središnje mjesto u prošlosti, želim predstaviti argument da je osobito važna za ljude sada – da odgovara na naše posebne potrebe danas više nego ikad. I to, naravno, zvuči paradoksalno, jer ljudi mogu pomisliti: „Kako može složena, srednjovjekovna liturgija odgovoriti na čovjekove potrebe u 21. stoljeću?“ Ali naširoko argumentiram upravo za to: naši problemi, ono što nam manjka, što nam nedostaje, oko čega smo zbunjeni – tradicionalna liturgija odgovara na te stvari na način na koji nova liturgija to ne radi. Nova liturgija nas potvrđuje i podupire u nekim našim modernim pogreškama i krivim poimanjima; ne pomaže nam raspršiti naše moderne duhovne slabosti. La messe du toujours, „misa svih vremena“ nas provocira i izaziva na načine koji su nam potrebni.

Razgovarao: Hrvoje Juko SJ | Bitno.net

Objavljeno: 29. listopada 2017.

Možda vam se svidi