Kako razumjeti potpuni smisao čistoće? Prema Aristotelu, promatrajući moralni život ljudi, mogu se u njemu zapaziti različite kreposti koje se nadalje mogu klasificirati i složiti u određeni sustav. Istu je misao uzeo sv. Toma Akvinski, stvarajući vrlo širok, a ujedno pronicav i podroban traktat o krepostima u svojoj Sumi teologije (II—II). U sustavu kreposti neke su kreposti glavne, one koje na poseban način usavršavaju glavne moći ljudske duše, kako umske moći: razum i volju, tako i osjetilne, odnosno nagonske moći (appetitus irascibilis) i požudne moći (appetitus concupscibilis), koje su već bile spomenute u ovomu poglavlju. Te glavne kreposti, nazvane još i kardinalnima (od lat. cardo – stožer, dakle, koji su nešto kao stožeri cijeloga moralnog života), predstavljaju uporište za mnoge druge kreposti od kojih svaka ili nosi u sebi nešto od kardinalne kreposti, nekakvu njezinu znakovitu crtu, ili je kardinalnoj kreposti u smislu da bez nje ova potonja ne bi bila punovrijedna krepost.

Čistoća je u sustavu sv. Tome povezana s krepošću umjerenosti (temperantia) i njoj je podređena. Krepost umjerenosti, čiji je neposredan subjekt u čovjeku – po sv. Tomi – požudna moć (appetitus concupiscibilis), prisutna je u toj moći kako bi suzdržavala požudne prohtjeve koji se rađaju u odnosu na različita materijalna i tjelesna dobra koja se nameću osjetilima. Osjetilni pokreti (erga bonum semsibile, za razliku od dobra koje se osjetilno spoznaje) trebaju se podrediti razumu: upravo je to zadaća kreposti umjerenosti. Kada bi ona nedostajala u čovjeku, volja bi mogla lako podleći osjetilima i izabrati kao dobro samo ono što osjetila osjećaju kao dobro i što kao takvo žude. Krepost umjerenosti ima zadaću braniti razumsko biće od takva “izobličenja naravi”. Za razumsko biće, kakvo je čovjek, naravno je, odnosno suglasno s naravi, žudjeti za onim i težiti prema onom što je razum priznao kao dobro. Samo u takvoj težnji, u takvu odnošenju prema dobrima, izražava se i ostvaruje istinska savršenost razumskoga bića, osobe. Krepost umjerenosti pridonosi tomu, pomaže razumskome biću živjeti na razuman način, dakle da postigne savršenost koja odgovara njegovoj naravi. Motrište cijele Aristotelove, kao i Tomine, etike jest u osnovi perfekcionističko, što se uostalom slaže s osnovnom orijentacijom Evanđelja koja je izražena u poznatim riječima: “Budite dakle savršeni…” (Mt 5,48).

Stalo nam je u ovomu slučaju do potanjega problema, naime do podređivanja kreposti čistoće kardinalnoj kreposti umjerenosti. Ta krepost usavršava volju, a prije svega požudnu moć (appetitus concupiscibilis), za svladavanje osjetilnih pokreta. To su također požudni pokreti koji nastaju u čovjeku zajedno s reakcijom osjetilnosti (u drugomu značenju – zajedno s reakcijom osjećajnosti – s raznovrsno obojenim i raznovrsno orijentiranim reakcijama na vrijednost sexusa). Krepost čistoće, po gornjemu shvaćanju, predstavlja jednostavno umijeće ovladavanja požudnim pokretima koji su povezani s navedenim reakcijama. Umijeće označava više od sposobnosti. Krepost je umijeće, i to “stalno” umijeće; kada bi bilo samo trenutačno, ni ne bi bilo umijeće, moglo bi se tada kazati da je dotičnomu čovjeku pošlo za rukom ovladati pokretom dok bi krepost trebala davati jamstvo da će taj čovjek njime sigurno ovladati. Umijeće isključivo trenutačna ovladavanja požudnim pokretima, koji potječu od osjetilnosti, još nije punovrijedna krepost, još nije čistoća u punomu značenju te riječi, čak i ako to čovjeku uvijek polazi za rukom. Punovrijedna je krepost umijeće koje počiva na stalnomu držanju u ravnoteži požudne moći kroz habitualan odnos prema istinskomu dobru (bonum honestum) koje određuje razum.

Tako, dakle, “umjerenost” u prvome i manje potpunu značenju predstavlja umijeće trenutačnoga obuzdavanja požudnih pokreta, makar se to dogodilo svaki put; u drugomu i potpunijemu značenju to je umijeće koje osigurava stalnu mjeru, a zajedno s njom i razumnu ravnotežu osjetilno-požudne moći.

Teško je ne priznati da je ta teorija kreposti duboko realistična. Ako je, međutim, riječ o izvođenju potpunije biti čistoće iz umjerenosti, onda se javljaju određene refleksije. Javlja se, naime, pitanje: ističe li se na taj način najbolje njezina bitna vrijednost i značenje u ljudskomu životu? Dakle, na pozadini svih dosadašnjih razmatranja i analiza čini se da treba puno snažnije izvući i naglasiti srodnost čistoće s ljubavlju.

Čistoća se ne može razumjeti bez kreposti ljubavi. Ima ona zadaću oslobađati ljubav od uporabnoga stava. Taj stav, kako proizlazi iz prethodno provedenih analiza u okviru ovoga poglavlja, proistječe ne samo (i čak ne toliko) iz same osjetilnosti ili požudnosti tijela, nego iz subjektivizma osjećaja, a osobito subjektivizma vrijednosti koji se ukorjenjuje u volju i stvara neposredne uvjete koji pogoduju različitim egoizmima (egoizam osjećaja, egoizam osjetila). To su najbliže dispozicije za “grešnu ljubav”, u njoj je pak prisutna upravo usmjerenost na “uživanje” pokriveno prividima ljubavi. Krepost ljubavi, čija je zadaća oslobađati ljubav od uporabnoga stava, mora uhvatiti ne samo osjetilnost i požudu tijela, nego donekle još više ona nutarnja središta u čovjeku iz kojih se rađa i razrasta uporabni stav. Ne može postojati čistoća bez nadvladavanja spomenutih oblika subjektivizma u volji, kao i egoizama skrivenih ispod njih: uporabni je stav to opasniji što je više zakrinkan u volji; “grešna ljubav” najčešće se ne naziva “grešnom”, nego naprotiv “ljubavlju”, nastojeći nametnuti (sebi i drugima) uvjerenje da je upravo tako i ne može biti drukčije. Biti čist znači: imati “proziran” odnos prema osobi drugoga spola – čistoća je isto što i “prozirnost” nutrine, bez koje ljubav nije ljubav i ne može to biti sve dok želja za “uživanjem” nije podređena spremnosti na “ljubljenje” u svakoj situaciji.

Ta prozirnost odnošenja spram osobe drugoga spola ne može počivati na nekakvu umjetnomu potiskivanju vrijednosti tijela (ili osobito vrijednosti sexusa) u podsvijest, na stvaranju takva privida kao da one ne postoje i nisu djelatne. Vrlo se često poima čistoća kao donekle “slijepo” kočenje osjetilnosti i pokreta tijela, pri čemu vrijednosti tijela i vrijednosti sexusa bivaju potisnute u podsvijest, gdje čekaju na priliku da provale. To je, naravno, krivo razumijevanje kreposti čistoće koja, ako je tako prakticirana, uistinu stvara opasnost takvih “provala”. Zbog takva kriva pogleda na bit čistoće s njom se vežu sugestije o čisto negativnu karakteru te kreposti i čistoća, to je samo “ne”. Međutim, čistoća je prije svega “da”, iz kojega tek proistječe “ne”. Nerazvijenost kreposti čistoće počiva na tome da netko “ne stiže” do afirmacije vrijednosti osobe, dopušta da bude prevladan vrijednostima sexusa koje, ovladavši voljom, loše oblikuju cio odnos prema osobi drugoga spola. Bit čistoće počiva upravo na tome da se u svakoj situaciji “stiže” do vrijednosti osobe i da se do nje “rasprostire” svaka reakcija na vrijednost “tijela i spola”. To je osobit nutarnji, duhovni napor jer afirmacija vrijednosti osobe može biti samo plod duha,  ali taj je napor prije svega pozitivan, stvaralački “iznutra”, a ne negativan i destruktivan. Nije riječ o uništavanju u svijesti vrijednosti tijela i spola, potiskivanjem njezina doživljaja u podsvijest, nego o trajnoj i dugovalnoj integraciji: vrijednost “tijela i spola” mora biti ukorijenjena i utemeljena u vrijednosti osobe.

Nije, dakle, na mjestu prigovor koji govori o negativnu karakteru kreposti čistoće. Takav karakter čistoća ne posjeduje ni najmanje time što je povezana s krepošću umjerenosti (temperantia). Jer “obuzdavanje” doživljaja i djela povezanih sa spolnom vrijednošću služi vrijednosti osobe i ljubavi. Istinska čistoća ne vodi pritom ni do prijezira spram tijela ni do zapostavljanja braka i spolnog života. Do toga vodi čistoća koja je do određene mjere krivotvorena, čistoća s određenim napadom farizejstva, a još više upravo nečistoća. To je možda iznenađujuće i čudno, a ipak, ne može biti drukčije. Uvjet za priznavanje i doživljavanje pune vrijednosti ljudskoga tijela i spola upravo je to dvo-vrednovanje: njezino privlačenje k vrijednosti osobe, to je simptomatično i bitno upravo za čistoću. Tako su samo čista žena i čist muškarac sposobni za istinsku ljubav.

Čistoća oslobađa njihovo uzajamno općenje, ali i njihov zajednički bračni život, od usmjerenosti na uporabu osobe, što je u svojoj objektivnoj biti protivno ljubavi, a samim time uvodi u općenje i zajednički život dispoziciju za ljubljenje. Povezanost čistoće s ljubavlju proistječe iz personalističke norme u kojoj je sadržan dvojak sadržaj: pozitivan (“ljubi”) negativan (“ne uživaj”). Druga je stvar da svi ljudi — muškarci na nešto drukčiji način od žena — moraju tek iznutra i izvana dorastati do takva čista “ljubljenja”, dozrijevam do njegova “okusa”, jer svaki je čovjek po naravi opterećen požudnostima tijela i sklon je vidjeti “okus” ljubavi prije svega u njihovim zadovoljavanjima. Imajući to na umu, čistoća je teška i dugotrajna stvar: treba čekati na njezine plodove, na radost ljubljenja koju ona donosi. Istodobno, ipak, čistoća je nezabludiv put prema tome.

Čistoća ne vodi prema preziranju tijela, no sadrži u sebi određenu pokornost tijela. Pokornost je stav vlastit za odnos prema svakoj istinskoj veličini, pa i prema vlastitoj, ali prije svega prema onoj koja nije ja i koja se nalazi izvan mene. Ljudsko tijelo treba biti pokorno pred onom veličinom kakvu predstavlja osoba; to je istinska i konačna veličina čovjeka. Osim toga, ljudsko bi tijelo trebalo biti pokorno pred onom veličinom kakvu predstavlja ljubav; pokorno, znači njoj i podređeno. Čistoća upravo tomu pridonosi. U nedostatku čistoće tijelo nije podređeno istinskoj ljubavi, nego, posve suprotno, nastoji joj nametnuti svoje zakone i podložiti je sebi; tjelesni užitak temeljen na intenzivnu zajedničkome doživljavanju vrijednosti sexusa preuzima u tome slučaju na sebe bitnu osobnu ulogu ljubavi i na taj je način zapravo poništava. Stoga je potrebna pokornost tijela.

Treba ono biti pokorno i pred velikom stvari ljudske sreće. Kako često tijelo stvara sugestiju da ono samo posjeduje ključ za otvaranje vlastite tajne! Sreća bi se u tome slučaju poistovjećivala s nasladom, sa zbrojem ugoda koje daju tijelo i sexus u zajedničkome životu žene i muškarca. Jasno je da takvo površno gledanje na sreću zaslanja u najmanju ruku istinu da žena i muškarac mogu i trebaju tražiti svoju prolaznu, zemaljsku sreću u trajnome sjedinjenju koje ima osobni karakter. Tim više može tijelo – ako nije pokorno, podređeno punoj istini o sreći čovjeka – zasloniti njegovu konačnu viziju sreće: sjedinjenje ljudske osobe s osobnim Bogom. U tome smislu treba razumjeti ono što je kazao Krist u Govoru na gori: “Blago čistima srcem, oni će Boga gledati” (Mt 5,8). Valja dodati kako upravo istina o sjedinjenju ljudske osobe s osobnim Bogom, što se u punini ima dogoditi u dimenzijama vječnosti, tim potpunije osvjetljava i tumači vrijednost ljudske ljubavi, vrijednost sjedinjenja muškarca i žene kao dviju osoba. Nije bez značenja okolnost da Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta govori o “braku” Boga s čovječanstvom (u izabranomu narodu, Crkvi), a djela mističara o “bračnomu” sjedinjenju ljudske duše s Bogom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ljubav i odgovornost”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.