Uvod

Negdje između dva svjetska rata bila je biskupska vizitacija u jednoj našoj otočnoj župi. U zapisniku o njoj stoji da je biskup na kraju svoga pohoda javno pohvalio župnika što za vrijeme mise muškarci u dnu crkve čitaju crkveni tisak. Kada ljudima pričam ovu zgodu, obično komentiraju kako je to neki vrlo duhovit biskup. No nakon što objasnim da tu nema sarkazma, ostanu zbunjeni. S vremenom se u prošlosti dogodio velik jaz u simboličkoj komunikaciji. Misa je bila na stranom jeziku, a svećenik je bio udaljen, govorio tiho i nitko ga ništa nije razumio niti ga je mogao pratiti. Zato su žene za vrijeme mise molile krunicu, a muškarci su radili tko zna što. Misa je postala nešto što svećenik privatno obavlja. Stoga dotični biskup pohvaljuje župnika jer je muževe iz svoje župe naučio da za vrijeme mise barem rade nešto korisno. Ovaj mentalitet nije iščeznuo. Jedna mi je časna sestra pričala što je doživjela na misi u svojoj rodnoj i voljenoj Bosni. Za vrijeme mise neke su žene u prvom redu neprestano razgovarale. U jednom trenutku svećenik je stao i upozorio ih da prestanu, na što su one njemu odgovorile: „Aj ti, pratre, čitaj svoju misu, a nas pusti na miru!“

Još malo teorije

Crkva je još u 19. st. osjetila potrebu za promjenom ovakvog mentaliteta, zbog čega razni crkveni pokreti i pape počinju poticati na aktivno sudjelovanje svih vjernika. Drugi vatikanski koncil u svojem dokumentu o liturgiji na nekoliko mjesta naglašava kako narod mora „djelatno sudjelovati“ u liturgiji: „Stoga Crkva usmjeruje svoju brižljivu skrb na to da vjernici ne prisustvuju tom otajstvu vjere poput tuđinaca ili nijemih gledatelja, nego da time što to po obredima i molitvama dobro shvaćaju, svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u svetome činu” (SC 48). Ovaj se izraz često pogrešno shvaća kao uputa da što više ljudi mora nešto raditi na misi. Neka svako čitanje čita druga osoba, u molitvu vjernika možemo ugurati sedam osoba, onda možemo uvesti pet tumača, u zbor možemo ugurati pedeset ljudi, dva tehničara za projektor, jednoga za rasvjetu, tri za zvonce, pet za milostinju, za prinos darova možemo njih deset, a za preostale tu je pisanje molitava na papiriće, pa neka se svi osjete uključenima. To nema veze s duhom liturgije. Djelatno sudjelovati znači imati udjela u Kristovu djelu spasenja koje se odvija u liturgiji, a to postižemo, između ostalog, svjesnim sudjelovanjem, odnosno razumijevanjem simbola koji su sastavni dio mise. Uključenost i djelatno sudjelovanje vjernika u misi ispravno se postiže odgajanjem za liturgiju, a ne putem „liturgijskog zapošljavanja“.

Nadalje, liturgija nije magija. U magijskim obredima vrač izgovara svoj hokus-pokus, svojim formulama izvodi magiju, manipulira onostranim i nevidljivim, prisiljava nebeske sile da se pokore njegovim naredbama. U liturgiji svećenik ne pokušava čarobnim riječima prisiliti onostrano na djelovanje: obredom se ne stvara spasenje, nego se otvara Božjem djelu spasenja. Liturgija jest rad, kao što smo već rekli, no svećenici i vjernici moraju biti svjesni da ona nije njihov, nego Kristov rad, a mi se putem simbola tom Božjem radu otvaramo.

Zadaća je liturgije i svrha mise uvesti ljude u iskustvo Kristova vazmenog otajstva te ih tim susretom preobraziti, učiniti sličnijima Bogu. Možda je pomalo neprikladno upotrijebiti riječ iskustvo jer ona obično podrazumijeva da nešto osjećamo, a to uopće nije nužno, premda nije ni isključeno. Primjerice, u liturgiji ispovijedi možemo doživjeti dubok i autentičan osjećaj Božjeg milosrđa, praštanja i pomirenja. No što ako drugi put ne osjetimo ništa, a napravimo istu ispovijed, kod iste osobe, u istoj crkvi? To nipošto ne znači da ispovijed nije valjana ili da grijesi nisu oprošteni. Ali poanta svih tih simbola o kojima govorimo i njihove vidljivosti jest to da nam omoguće iskusiti onu nevidljivu stvarnost. Ne ovisi o nama niti o uspješnoj izvedbi obreda hoćemo li iskusiti Božje djelo spasenja u određenom sakramentu, nego to ovisi o Bogu, a na nama je da uvijek surađujemo i budemo otvoreni simbolima koji nam njegovo spasenjsko djelo žele komunicirati.

U liturgijskom iskustvu mogu se dogoditi dvije krajnosti. U jednoj se krajnosti prevelika važnost pridaje vidljivom dijelu simbola: u ime ljepote obreda zanemaruje se nevidljiva stvarnost. Rezultat je kruti formalizam, ritualizam i rubricizam u kojem se prevelika pozornost pridaje tome da se do najsitnijih detalja točno izvrši obredna forma, a u potpunosti se zanemaruje raspoloživost duha i unutarnje stanje milosti. Obred je okvir koji nam pruža sigurnost, tako da se možemo opustiti i prepustiti poniranju u otajstvo. Kod krutog rubricizma događa se obrnuto: umjesto opuštenosti dolazi do trajne napetosti i brige oko vidljivog dijela simbola, te se čovjek niti ne stigne prepustiti onome nevidljivom.

U drugoj se krajnosti u ime nevidljivog dijela simbola zanemaruje vidljivi dio. U ime nekakve duhovnosti prestaje biti važno radi li se nešto ispravno, onako kako je propisano, a postaje važno jedino unutarnje raspoloženje i Bog koji nas ljubi kakvi god mi bili. Ne vodi se briga jesu li liturgijsko posuđe, ruho, glazba, prostor i drugo u skladu s onim što se događa. To je zaista osiromašenje i pogrešna percepcija liturgije. Dopuštajući si proizvoljnu liturgiju, dopuštamo si i proizvoljnu vjeru te još štošta drugo. To nešto drugo može biti vrlo ugodno i lijepo, ali to nije Kristovo djelo spasenja, već naša predstava. Obred je tu da svećenika sačuva od napasti pomisli kako je on taj koji ovdje djeluje i da zajamči pravovjerno, autentično iskustvo nevidljivog otajstva.

Ovdje možemo opravdano postaviti pitanje čemu služe ti vidljivi znakovi Božje prisutnosti, odnosno sakramenti? Zašto uopće moramo imati simbole, i to toliko kruto propisane? Nije li dovoljno zatvoriti oči i susresti duhovnog Boga? Zar nas Bog ne može duhovno hraniti bez pričesti, odriješiti od grijeha bez ispovijedi, ozdraviti bez bolesničkog pomazanja? Odgovor je da, može, ali mi ne možemo primiti čisto duhovne darove jer nismo čisto duhovna bića. Anđeli u nebu sudjeluju na takvoj posve duhovnoj misi. No mi smo ljudi tjelesni. Često zaboravljamo da nismo tek duša nastanjena u tijelu, nego da mi jesmo i to tijelo. Ono je od nas toliko neodvojivo da ćemo ga imati i u vječnosti. Bogu sigurno nisu potrebni obredi da bi nas ljubio, ali oni su potrebni nama kako bismo mogli iskusiti njegovu ljubav. Vratimo se na spomenuti primjer momka i djevojke. Zašto oni imaju potrebu držati se za ruke, darivati si znakove pažnje, udijeliti zagrljaj ili poljubac? Zar im nije dovoljno riječima obznaniti da se vole? Nije – zato što smo mi ljudi tjelesni i želimo tijelom izraziti sve što radimo. Kada je riječ o hrani, nije nam dovoljno da ona bude hranjiva, nego mora i lijepo izgledati, mirisati i biti ukusna. Glazbu nam nije dosta slušati, nego je povrh toga pokušavamo vizualizirati koreografijom i plesom. Dakle, ako se ni na jednom području svojega života ne možemo odvojiti od tjelesnosti, zašto onda mislimo da to možemo u onom najvažnijem – u našem odnosu s Bogom? Potrebno nam je na vlastite uši čuti riječi „Ja te odrješujem…” da bismo u njih mogli povjerovati; treba nam mazanje uljem kako bismo iskusili da nas Bog liječi; treba nam kruh koji je Krist da bismo ojačali. Onaj tko tvrdi da je nadišao svoju tjelesnost i ostvario izravan pristup Bogu sâm sebe zavarava. Takav se udaljuje od liturgijske stvarnosti i gubi u fantazijama. Nama ljudima trebaju vidljivi znakovi, jer smo tjelesni i drukčije ne možemo funkcionirati. Bog to zna i zato nam se daje kroz simbole koji obuhvaćaju sva naša osjetila: očima gledamo crkvenu arhitekturu, pokrete i simbole, ušima slušamo govor i glazbu, nosom mirišemo tamjan, jezikom kušamo kruh i vino, rukom dodirujemo druge prilikom pružanja znaka mira… Postoje vjernici i svećenici koji za vrijeme mise zatvore oči kako bi se lakše orijentirali na Boga. To je krivi put. Liturgija zahtijeva da potpuno uključimo sva osjetila kako bismo putem simbola ostvarili susret s Bogom.

Himan „Gloria“

Na blagdane, svetkovine i nedjelje, osim tijekom korizme i došašća, nakon poklika „Kyrie eleison“ slijedi himan „Slava Bogu na visini”. „Slava“ je himan – svečani proglas ili pozdrav Bogu Ocu i Kristu. Započinje riječima anđeoske hvale prigodom Kristova rođenja. Izvorno nije bio dio mise, nego je bio dio časoslova i molio se svaki dan u noćnoj službi. S vremenom je uvršten u misu. Himni su zamišljeni isključivo za pjevanje, a ne recitiranje. Također, kao i „Kyrie“, ovo je nepromjenjivi dio mise. Postoje dijelovi mise u kojima svećenik može odabrati između ponuđenih obrazaca (npr. za uvodni pozdrav) ili po svom nahođenju nešto reći (npr. u uvodu u otajstvo dana ili molitvi vjernih). No misa je najvećim dijelom nepromjenjiva, što znači da svećenik slijedi propisani obred. Ta nepromjenjivost čuva vjeru od proizvoljnosti i zastranjenja te osigurava da imamo udjela u Kristovu djelu spasenja, a ne u nečemu drugomu, primjerice tek u nekakvom lijepom glazbenom iskustvu. Stoga pjesma koja u sebi sadrži riječ slava nije isto što i himan „Slava Bogu na visini“. To je kao da umjesto državne himne izvodimo pjesmu „Lijepa li si“ zato što ona počinje istom riječju. To nije isto. Također, himan nije pjesma zbora, nego cijeloga naroda. Sav okupljeni puk pjevanjem himna slavi Boga. Ako je himan toliko glazbeno zahtjevan da ga je običnom čovjeku nemoguće pratiti ili su mu riječi nerazumljive, on gubi svoj smisao. Znači li to da nam, ako želimo biti potpuno liturgijski ispravni, na izbor ostaju tek dvije ili tri kompozicije? Onaj tko smatra da je ponuda liturgijske glazbe koja zadovoljava sve ove uvjete siromašna, možda je pozvan skladati nešto novo što bi predstavljalo uspješan spoj liturgijskih normi i glazbenog izričaja današnjih ljudi.

Ovo je tema oko koje se znaju lomiti koplja, što samo pokazuje koliko je nama ljudima glazba važna. Ona nije neki dodatak ili ukras na misi koji je tu zato da nam liturgija bude ugodnija. Glazba je sastavni dio ljudskog života i od pamtivijeka se njome služimo da bismoizrazili ono nevidljivo. Stoga je oduvijek bila dio bogoslužja svih vrsta, jer na ovome svijetu ne postoji ništa drugo toliko snažno što nas u tren oka može odvući od vidljivog svijeta i odvesti u neka druga prostranstva. Zato glazba i jest toliko popularna u svim kulturama: čovjek zna da materijalni svijet nije njegova konačna domovina i želi ga nadići. Nažalost, u raspravama oko toga što treba pjevati na misi često se polazi od „ritualističkih“ argumenata („Ovo je odobreno i propisano pa se samo to smije“) ili od „duhovnjačkih“ argumenata („Ova me pjesma približava Bogu“). Glazba, kao i svi drugi simboli u misi, ima ulogu komunicirati onu nevidljivu stvarnost koju misa uprisutnjuje. Postoji puno predivnih skladbi koje nas uvode u neko mistično iskustvo, ali ne u iskustvo onog otajstva koje se upravo odvija. Za vrijeme pričesti ne možemo pjevati „Klanjam ti se smjerno” jer se mi tada Bogu ne klanjamo, nego ga jedemo. Pjesme trebaju uvoditi u otajstvo, a ne obrađivati neku proizvoljnu duhovnu temu, koliko god ona možda bila važna. Također, ako imamo na umu da pojam svetog označava nešto odvojeno od svakodnevice, o čemu smo govorili u prethodnom članku, onda je jasno da bi i liturgijske pjesme trebale biti odvojene od ostalih, skladane isključivo i samo za liturgijske potrebe. Znalo mi se dogoditi da neka pjesma na misi započne tonovima koji bi me u mislima prenijeli iz crkve u noćni klub. To se ne smije događati. Također, nekoliko sam puta doživio da se za vrijeme pričesti na orguljama izvodi predivna skladba iz filma „Misija“, „Gabrijelova oboa“. To je jedna od najljepših melodija koje sam ikad čuo: od prvog me takta osvoji ljepotom i smirenošću i već se vidim kako lebdim iznad idiličnih krajolika Amazonije, čiji ugođaj ona pokušava dočarati. No to nije uloga liturgijske glazbe! Sličan problem imamo i u slučajevima kada se „Aleluja“ pjeva na melodiju istoimene pjesme Leonarda Cohena. „Aleluja“ bi nas trebala uvesti u Božju riječ, a ne na terasu Davidove palače. Na svjetovnom nam području takve stvari ne padaju na pamet: primjerice, da na svadbi pjevamo „Otiš’o je otac moj polako”. Ta pjesma nije prikladna ni za sprovode, jer je i u tom slavlju u središtu Krist i njegova pobjeda nad smrću, a ne oplakivanje pokojnika. Zato su gregorijanski korali bili toliko uspješni: Crkva je razvila poseban način pjevanja koji se upotrebljavao isključivo u liturgiji. Duhovnu glazbu ne smijemo stvarati po uzoru na svjetovnu kako bi je ljudi voljeli, već tako da ona ispunjava svoju svrhu uvodeći nas u nevidljivu stvarnost s kojom se susrećemo u liturgiji. Kada znamo ove principe, tada sve dvojbe oko sviranja gitare i drugih instrumenata na misi postaju suvišne. Ako ih možemo uklopiti u skladbu na način koji zadovoljava sve rečeno, onda je to prihvatljivo, a ako ne možemo, onda nije. To vrijedi za svaki instrument, bez iznimke. Znao sam ponekad na misi čuti i disonantne orguljaške skladbe, od kojih bih dobivao grčeve u želucu. Naposljetku, valja voditi računa i o tome da glazbom ne treba previše podilaziti ljudima i njihovim ukusima. Glazba bi trebala biti čovjekov autentičan izraz, no ljudi često nisu autentični: nisu svoji jer se prepuštaju raznim utjecajima. Stoga ih treba odgajati da razumiju liturgijsku glazbu.

Kada je riječ o slavljenju, često čujemo taj pojam, pogotovo u izrazu misno slavlje. Za sve sakramente kažemo da su oni slavlje. Danas riječ slavanoznačava vanjski sjaj. Imamo slavne i poznate osobe. Izvorno, u hebrejskom jeziku, riječ slava označava unutarnju vrijednost nečijeg bića. Korijen te riječi odgovara hebrejskoj riječi za težinu. Zlato je teško, vrijedno, slavno. Slavan je onaj koji ima vrijednost u sebi, koji ima težinu, a u Bibliji je to Bog. Zato u Svetom pismu slavni ljudi nisu veliki kraljevi, nego ljudi vjerni Bogu, koji je izvor svake slave. Slaviti Boga, odnosno slaviti liturgiju, znači ispovjediti vjeru u Boga, priznati da je on slavan, da nadvisuje čovjeka. Božja je slava razlog našega slavljenja. No zašto mi uopće slavimo Boga? Jednom je na televiziji neki voditelj upitao svećenika koji mu je bio u gostima: „Zar Bog ima koristi od toga što ga mi slavimo?“ Odgovor nalazimo u samoj liturgiji, u IV. općem predslovlju, gdje molimo: „Tebi naša hvala nije potrebna, nego je tvoj dar što smo ti zahvalni. Po našim hvalama ti ne bivaš veći, nego mi stječemo milost spasenja.“ Ne slavimo radi Boga, nego radi sebe, kako bismo mi imali udjela u njegovoj slavi, unutarnjoj vrijednosti njegova bića, odnosno kako bismo postali poput njega. U čovjeku postoji iskonska želja da postane poput Boga, da bude dio njegove prirode, da bude s njim u trajnom zajedništvu. Zmija je u edenskom vrtu iskoristila tu čovjekovu želju i lagala ženi rekavši da će ona ičovjek „biti kao bogovi“. Mi postajemo nalik Bogu po Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću, a upravo je misno slavlje način na koji to postižemo. Slaveći Boga postajemo dio njegove slave, postajemo poput njega, pobožanstvenjujemo se.

Zborna molitva

Nakon „Slave“ slijedi zborna molitva ili collecta, što znači ‘brati’, ‘skupljati’, ‘sabirati’. Njezino nam ime govori kako joj trebamo pristupiti. To je molitva koja sabire molitve svih pojedinaca na misi u jednu molitvu. Počinje pozivom na molitvu „Pomolimo se“, nakon čega slijedi šutnja u kojoj bismo si trebali posvijestiti da se nalazimo u Božjoj prisutnosti i pred njim izreći osobnu molitvenu nakanu s kojom smo došli na dotičnu svetu misu. Nakon toga slijedi molitva koja sabire sve te pojedinačne nakane u jednu. Na kraju cijeli narod dodaje „Amen!“, što nije samo potvrda izrečene molitve nego i znak da je u tu molitvu Crkve uključena osobna molitvena nakana svih prisutnih.

Zborna molitva predstavlja vrhunac uvodnih obreda. Već smo objasnili koji je cilj uvodnih obreda: stvoriti zajedništvo okupljenih, oraspoložiti zajednicu za slavlje i uvesti zajednicu u otajstvo misnog slavlja. Sve to radi zborna molitva: nakon nje više nismo skup pojedinaca, nego molimo jednim glasom. Od sada su naše molitve u prvom licu množine i slavimo Boga kao Crkva, a ne skup pojedinaca. Zborna molitva u sebi sadrži otajstvo dana. Postoje zagovaratelji teorije da se ključ za razumijevanje odlomka koji čitamo iz Evanđelja nalazi upravo u ovoj molitvi. Ona ima svoju jasnu strukturu: na početku je zaziv upućen Bogu, nakon čega redovito slijedi neki Božji atribut ili poklik hvale poput „Bože svemogući”, „Bože radosti vjernika” i slično. Potom slijedi spomen na Božja djela spasenja. U njemu nalazimo sažetak ili smisao otajstva koje se slavi toga dana, blagdana, svetkovine ili vremena u kojemu se nalazimo (npr. „Bože, tvoj se jedinorođenac pojavio u našem tijelu i postao nam sličan ljudskim obličjem…”). U sljedećem dijelu imamo molitveni zaziv za Crkvu, odnosno zajednicu vjernika. Zaziv proizlazi iz konkretnog spasenjskog događaja koji se aktualizira vršenjem spomen-čina (npr. „Molimo te da nas iznutra obnoviš na njegovu sliku”). Zborna molitva završava trinitarnim izrazom hvale Bogu u kojem se spominju sve tri božanske osobe.

Služba riječi

Dolazimo do prvog od dva središnja dijela mise. Ovdje nije riječ o običnom čitanju Biblije kakvo imamo kada to radimo kod kuće ili na biblijskoj grupi. Riječ je o navještaju Riječi. Liturgija riječi je događaj u kojem Bog progovara svojoj Crkvi, okupljenoj zajednici. Čitač, ili bolje rečeno poslužitelj Riječi, posuđuje svoj glas Bogu, koji kroz njega progovara narodu. Bog se direktno obraća i govori zajednici. U skladu s time, crkveni su oci razvili govor o svetoj misi koja se odvija na dva stola: stolu riječi i stolu kruha. Stoga, kao što vjernici pobožno i pažljivo pristupaju pričesti euharistijskim kruhom pazeći da nijedna posvećena mrvica ne padne, da ne bude pogažena ili obeščašćena, jednako tako trebaju pristupati i pričesti Božjom riječju: pažljivo slušajući, tako da nijedna riječ ne bude uzaludno izgovorena, da se ne obeščasti i ne pogazi.

U latinskom se jeziku pojam riječi izražava na dva načina: riječju scriptum, koja se odnosi na pisanu riječ, te riječju verbum, koja se odnosi na izgovorenu riječ i kojom se označava Božja riječ. Time se jasno želi reći da Božja riječ nije tekst, nego da ona biva Riječ onda kada se izgovara, kada se čita. Krist nije knjiga: on nije utjelovljen u tekstu na papiru, nego u riječi koja se naviješta.

Liturgijskom obnovom nakon II. vatikanskog koncila htjelo se dati veću važnost Božjoj riječi (odnosno Svetom pismu) pa je zato uveden trogodišnji ciklus čitanja. Stoga danas postoje tri liturgijske godine, koje nazivamo slovima A, B i C, a svaka se oslanja na Evanđelje jednog od sinoptika (Matej, Marko i Luka). Ivanovo evanđelje čuva se za posebna vremena. Prije reforme postojao je samo jedan ciklus, koji je bio vrlo sličan sadašnjoj godini A, dok se kroz tjedan uvijek čitao nedjeljni evanđeoski odlomak. Osim spomenutih novina, uvedeno je i drugo čitanje nedjeljom i svetkovinama te dvogodišnji ciklus prvih čitanja radnim danima. Prije se u liturgiji čitalo 17 posto Novog zavjeta, a danas, ako svaki dan idemo na misu, u tri godine možemo čuti 71 posto teksta.

Kako se odabiru tekstovi za nedjeljna čitanja? Evanđelje je nosivi tekst i naviješta se redom, u odlomcima, uz izostavljanje onih odlomaka koji su vlastiti svetim vremenima ili blagdanima, zato što se oni čitaju tada. Dakle, na početku crkvene godine krećemo od početka Evanđelja za tu godinu i na kraju liturgijske godine polako dospijemo do završetka dotičnog Evanđelja. Prvo se čitanje odabire tako da bude tematski povezano s odlomkom iz Evanđelja. Drugo čitanje nije povezano s čitanjem iz Evanđelja, nego se tijekom više nedjelja obrađuju pojedine tematske cjeline iz poslanica (npr. tema odnosa Zakona i milosti kod Pavla).

Postoji nekoliko načela povezivanja prvog čitanja i čitanja Evanđelja:

1. Načelo citiranja – ako je u odlomku iz Evanđelja citiran neki starozavjetni tekst, tada se za prvo čitanje uzima taj tekst (ali to nije uvijek pravilo).

2. Načelo suprotstavljanja – služi naglašavanju radikalne novosti koju donosi Krist (npr. u prvom se čitanju navode zabrane doticanja gubavaca, a onda ih Krist u Evanđelju dotiče).

3. Načelo tematskog nastavljanja – povezuju se srodne teme (npr. u prvom čitanju prorok poziva na obraćenje, a u odlomku iz Evanđelja Krist također poziva na obraćenje).

4. Načelo proroštva i ispunjenja – povezuju se starozavjetna proroštva s njihovim novozavjetnim ispunjenjem (npr. proroštvo o rođenju Mesije i Kristovo rođenje).

Ponekad se u istom paru čitanja primjenjuje više navedenih načela.

Nedjelje u svetim vremenima i svetkovine imaju vlastita čitanja i tada su sva tri čitanja tematski povezana. Psalam je tematski uvijek vezan za prvo čitanje i predstavlja odgovor zajednice na to čitanje, na naviještenu Božju riječ. Ako u prvom čitanju slušamo o progonima, psalam nudi odgovor zajednice koja se utječe Bogu; ako je riječ o čudesnom izbavljenju, u psalmu se daje slava Bogu za čudesa koja čini itd. Stoga vidimo koliko neumjesno ispada kada se umjesto psalma pjeva neka pjesma koja nema veze s Božjom riječi. Čak i odabir krivoga psalma narušava ovu dinamiku: ako u prvom čitanju slušamo o uništenju Jeruzalema, potpuno je neprimjereno da se zajednica nakon toga raduje kličući „Vječna je ljubav njegova!”

Čitanja kroz tjedan imaju vlastitu dinamiku. Prvo čitanje slijedi zaseban dvogodišnji redoslijed biblijskih knjiga i nije povezano s čitanjem iz Evanđelja, dok psalam ostaje kao odgovor na prvo čitanje. Evanđelje kroz tjedan isto je za sve tri godine.

Da bi liturgija riječi uspješno iskomunicirala ono što se događa, oblikovane su određene geste, poklici i riječi koje prate navještaj. Evanđelistar se časti tijekom mise: prvo u ulaznoj procesiji, a potom i u procesiji prije navještaja. Prate ga svijeće, kadi ga se i ljubi nakon čitanja. Tim se čašćenjem ispovijeda vjera u Kristovu prisutnost u njegovoj riječi, kao što se kađenjem i ljubljenjem oltara ispovijeda vjera u Kristovu prisutnost u posvećenom kruhu.

Prije čitanja Evanđelja pjeva se poklik „Aleluja“. Nedjeljom se dodaje odgovarajući redak iz Svetog pisma koji je tematski vezan uz evanđeoski odlomak, dokpreko tjedna te povezanosti nema: odabire se redak koji naglašava važnost Božje riječi, a nositelji su takve poruke pojmovi poput riječ, svjetlo, put, naredba, pouka, ZakonRiječi aleluja,ameni riječ sabaot, koju ćemo spomenuti u tumačenju drugog dijela mise, jedini su ostaci hebrejskog jezika u našoj liturgiji.Aleluja doslovno znači ‘slavimo Gospodina’. Stoga su njezina melodija i pripadajući redak u slavljeničkom i radosnom tonu.

Prije nego što krene prema ambonu, svećenik se nakloni oltaru i potiho moli: „Svemogući Bože, očisti mi srce i usne da mogu dostojno navijestiti tvoju svetu Blagu vijest.” Ovo je jedna od mnogih svećeničkih obrana ili apologija, kojih je prije bilo više, a u kojima se naglašava svećenikova nedostojnost da bude poslužitelj Božjih otajstava i moli za Božju milost.

Neposredno prije no što će navijestiti evanđelje, navjestitelj izgovara zaziv „Gospodin s vama“, čime očituje Kristovu prisutnost u evanđeoskoj riječi kako bi se zajednica dostojno pripravila za primanje Riječi. Odgovorom „I s duhom tvojim“ zajednica moli Boga da čitač mogne dostojno navijestiti Riječ. Nakon čitanja čujemo navjestiteljev poklik: „Riječ Gospodnja!” To nije obična informacija ili potvrda da je pročitano bila Božja riječ, nego poklik kojim navjestitelj kliče Kristu jer se uprisutnio u svojoj riječi, kao Riječ. Zajednica se pridružuje slaveći Boga klicanjem „Slava tebi Kriste”.

O svetosti navještaja svjedoči i bogato urešen evanđelistar: prije je često bio optočen zlatom, srebrom i draguljima, a danas ima tvrde, ukrašene korice u boji. Tu svetost sugerira i ambon, koji bi trebao biti mjesto odakle se naviješta isključivo Božja riječ i gdje se ne rade uvodi, pozdravljanja, čestitanja i poklanjanja. Također, ako znamo da je Božja riječ neprolazna, da je ona stijena na kojoj čovjek treba graditi svoj život (usp. Mt 7,24–27), tada mjesto na kojem se Božja riječ naviješta ne može bitiod stakla ili sklepano odtri drvene letvice, nego mora biti načinjeno od materijala koje karakterizira čvrstoća i neprolaznost.

Propovijed ili homilija, koja slijedi nakon čitanja Evanđelja, mora biti tijesno povezana s naviještenom Božjom riječi, otajstvom dana ili kontekstom slavlja (što može biti neka obljetnica, vjenčanje i slično). Ipak, orijentir prvenstveno treba biti prethodno naviještena evanđeoska riječ. Kada govorimo o dužini propovijedi, opet se mora voditi računa o prigodi i trajanju cijeloga slavlja. Neki je misionar u Africi u svojoj nastupnoj misi imao propovijed od 20 minuta. Poslije mu je pristupila jedna ljutita župljanka i poručila kako ne želi hodati dva sata da bi on propovijedao 20 minuta te da, ako propovijed ne bude trajala barem 45 minuta, ona više neće dolaziti na misu. S druge strane, ne možemo imati misu koja traje ukupno 40 minuta, a da pritom 20 minuta utrošimo samo na propovijed. Trajanje pojedinih dijelova mise treba biti usklađeno jer su svi njezini dijelovi jednako važni.

Potom slijedi ispovijest vjere, odnosno „Vjerovanje“. Postoje dva obrasca: nicejsko-carigradski (koji se najčešće moli) i apostolski (koji se također moli na početku krunice), a mogu se uzeti oba. „Vjerovanje“ ili „Simbol vjere“ čini ispovijest koja je nastala na prvim koncilima uslijed burnih rasprava i borbi oko ispravnog shvaćanja Kristova nauka. U njoj se nalaze teološki sažeci naše vjere, njezina srž. Bilo je potrebno formulirati je na ovakav, možemo reći, filozofski način kako bi se vjera zaštitila od krivih tumačenja i kako bi se vjernici razlikovali od onih koji negiraju određene vjerske istine. „Vjerovanje“ se izvorno na grčkom zvalo „Simbol“, jer tu opet imamo dvije stvarnosti koje se spajaju: vjernika i njegovu vjeru. Stoga i danas u teološkoj literaturi možemo naći da se „Vjerovanje“ spominje pod nazivom „Simbol vjere“.

„Vjerovanje“ je isprva bilo sastavni dio krštenja, odakle je uvedeno u misu. To nije učinjeno samo zato da ljudi nauče ponavljati ispravnu formulu vjere i da se iskorijeni krivovjerje, nego je razlog još jedan važan simbolički govor: poruka da zajednica, ujedinjena u jednoj vjeri, postaje jedno Kristovo Tijelo. Zato u prvom licu jednine govorimo „vjerujem“, a ne množinski „vjerujemo“, kao da smo skup pojedinaca. Značenje je dakle: „Ja, Tijelo Kristovo, vjerujem.“

Tijekom ispovijesti vjere radimo naklon tijelom dok izgovaramo „utjelovio se po Duhu Svetom“, zato što tu spominjemo otajstvo utjelovljenja. Ovo nije neko posebno iskazivanje časti na spomen najvećeg otajstva naše vjere, nego rječita gesta. Na dva blagdana u obredniku piše da umjesto naklona trebamo kleknuti: na blagdan Navještenja i na Božić. Kleknuti znači spustiti se i dotaknuti zemlju, a to je upravo ono što je Krist učinio svojim utjelovljenjem. „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik…“ (Fil 2,6s). Riječ oplijeni ovdje doslovno znači da se Krist ispraznio, spustio na zemlju. Naklonom tijela, odnosno gestom spuštanja prema zemlji na spomen utjelovljenja, mi si posvješćujemo Kristovo ispražnjenje i poniženje, odlučujući se u vlastitom životu također lišavati svoga bogatstva kako bismo mogli biti na spasenje drugima.

Simbol zaključujemo poklikom „Amen!” Radi se o još jednoj hebrejskoj riječi, a njezino izvorno značenje povezano je s pojmovima vjere, postojanosti i čvrstoće. Nakon što je ispovjedio svoju vjeru, usklikom „Amen!“ vjernik jasno potvrđuje da vjeruje u sve navedeno, da je ta vjera izvor i oslonac njegova života i da ima beskrajno povjerenje u to da ga Bog, kojega je upravo priznao svojim, nikada neće iznevjeriti.

Molitva vjernika ili sveopća molitva pripada isključivo zajednici vjernika – zato su nekada otpuštali katekumene prije ove molitve. Ovo je molitva Crkve za cijelu Crkvu, a ne samo za okupljenu zajednicu (kao što su to ostale molitve), pa se u nakanama ta svrha mora vidjeti. Dobro je što se ove molbe oslanjaju na naviještenu Božju riječ, ali naglasak im je primarno na univerzalnosti. Polazimo od mjesne Crkve prema sveopćoj Crkvi: prvo molimo za okupljenu zajednicu, potom za biskupe, zatim za papu i sve ljude na svijetu te u konačnici za preminule, jer su i oni dio Crkve. Kako bi se lakše pratilo, molitve istoga dana imaju istu strukturu. Budući da moli Crkva, a ne pojedinačne osobe, sve nakane moraju biti u množini. Također, ovo nije trenutak kada okupljeni pojedinci trebaju pridodati svoje osobne molitve – to se radi prije zborne molitve.

Molitva vjernika čini završni dio liturgije riječi, a potom započinje euharistijska služba, o kojoj ćemo govoriti u idućem nastavku.

vlč. Tomislav Šagud | Bitno.net