UVOD U SVETU MISU (1)

O tumačenju pojedinih dijelova svete mise, tog središta kršćanskog života

Vlč. Tomislav Šagud, župnik Župe sv. Josipa Radnika u Zagrebu autor je ovoga teološkoga niza koji će u tri dijela pojasniti temeljne teološke i liturgijske pojmove povezane sa svetom misom, tim središtem i izvorištem kršćanskog života.

Foto: Shutterstock

Uvod

Zamislite da dođete na neki važan događaj, primjerice na dodjelu diploma, prepuni ponosa i očekivanja. Na pozornicu izlazi govornik i počinje recitirati pjesmu koja savršeno, kao ništa do sada, opisuje vaš život, nadanja, smisao… sve one osjećaje koje mlada osoba nosi u sebi prije negoli se otisne u svijet. Možete li zamisliti taj predivan trenutak i doživljaje koji se nezaboravno utiskuju u vas? Ali zaboravio sam spomenuti jednu sitnicu: pjesma je na kineskom, a vi kineski, naravno, ne znate. Kako biste se osjećali? Vjerojatno pomalo čudno. Pogledavali biste druge ljude, možda koji put zavirili u mobitel i na kraju biste sa svima ostalima pljeskali, ali vaš život ne bi bio promijenjen. Došlo je do pogreške u komunikaciji! Pjesnik je recitirao na jednom jeziku, a vi govorite drugi. Nažalost, nešto se slično događa i prilikom odlaska na svetu misu, zato što ona ima svoj jezik koji mi često ne razumijemo. Ne govorimo ovdje o hrvatskom ili latinskom, nego o jeziku liturgije. Dičimo se time koliko nam je misa važna i kako je ona središte našeg kršćanskog života, no prosječan vjernik teško da može složiti dvije-tri suvisle rečenice o svetoj misi.

Nekoliko osnovnih principa

Tema je ovog niza članaka sveta misa, ali kako bismo uopće mogli početi tumačiti pojedine dijelove mise, moramo krenuti od određenih principa koji obilježavaju liturgiju. Pojam liturgije u Katoličkoj Crkvi obuhvaća sve sakramente i molitvu časoslova. Razumjeti liturgiju ne znači znati što, kada i kako treba napraviti, nego znati koja logika stoji iza naših čina. Tada sva pitanja poput „Treba li sada kleknuti ili se prekrižiti?” odnosno treba li nešto izgledati ovako ili zvučati onako, postaju suvišna. Krenimo dakle s tim principima na koje ćemo se poslije stalno vraćati i pozivati.

Nastanak svetoga

Kako bismo došli do kršćanskog kulta i razumjeli pojave u njemu, moramo najprije, ali samo u kratkim crtama, opisati početke ljudske religioznosti. Predmet prvih štovanja bile su stvarnosti koje su odvojene od svakodnevice. Primjerice, nekakva planina na koju se nije moglo lako popeti, staro drvo koje je negdje stajalo od davnina, neka udaljena nebeska tijela ili božanski carevi koji su živjeli skriveni u palači i nitko ih nije vidio… Na taj je način nastao pojam svetoga. Sveto znači ‘odvojeno’ ili ‘odsječeno’, nešto što nije dio redovnog i svakodnevnog života, što na neki način nadilazi ovaj svijet i upućuje na nešto više. Suprotnost je svetoga profano. Ta riječ doslovno znači ‘ispred hrama’ – dakle, sve ono što nije sveto jest profano ili svjetovno. Kršćanska liturgija i sveta misa trebale bi biti nešto odvojeno od ovoga svijeta, od naše svakodnevice, nešto što nas uvodi u drugi svijet.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sjećanje na događaje iz povijesti spasenja

Židovski kult donosi preokret na tadašnju religijsku scenu te preobražava poimanje i štovanje svetoga.  Sveto za Izraelce nije neka odvojena, neshvatljiva i zastrašujuća sila, već osobni Bog koji se unutar povijesti objavljuje jednom narodu. Izraelova vjera utemeljena je na nizu povijesnih zahvata kojima je Bog spašavao izraelski narod. Ne slave se godišnja doba, nebeska tijela ili mitska bića, već ključni događaji iz povijesti spasenja: stvarni događaji u kojima je Bog djelovao spašavajući svoj narod i po kojima je s njime sklopio savez.

Zbog toga što je Bog ušao u povijest, kod Židova nestaju granice između vjere, kulta i morala koje su postojale u drugim religijama. Mnogi su ljudi u ono doba zapravo bili filozofski ateisti, ali su svi kadili i prinosili žrtve bogovima iz običaja, dok su moral uglavnom živjeli po vlastitom nahođenju. Tek sa židovskom vjerom te granice nestaju: uloga je židovskog kulta da oblikuje život. Drugim riječima, ne može se subotom dolaziti u Hram, a kroz tjedan živjeti ne mareći za Zakon.

Nakon Isusova uskrsnuća prvi su kršćani u Jeruzalemu još neko vrijeme nastavljali ići u Hram na molitvu, ali su se osim toga svake nedjelje okupljali i na svojim susretima. Što su tamo radili? Nastavljali su logiku židovskog bogoslužja. Dok su se Židovi u Hramu prinošenjem žrtava prisjećali Izlaska – povijesnospasenjskog događaja kojim ih je Bog izveo iz Egipta – i tako obnavljali savez sklopljen na Sinaju, kršćani su se prisjećali Božjeg povijesnospasenjskog djela i sklapanja saveza koje se ostvarilo u osobi Isusa Krista, u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Tim su prisjećanjem obnavljali Novi savez, koji je Bog po svome Sinu sklopio s ljudima. Na svojim su okupljanjima ponavljali Isusove riječi s Posljednje večere. No nisu se okupljali četvrtkom, kada je bila Posljednja večera; ni petkom, kada je Krist razapet; ni subotom, kada su Židovi odlazili na bogoštovlje; nego u nedjelju, kada je Krist uskrsnuo. Nedjelja je osmi dan stvaranja – dan u kojem Bog stvara novo čovječanstvo. Time se jasno davalo na znanje da su kršćanski susreti prvenstveno spomen-čin Kristova uskrsnuća.

Aktualizacija

Ovo je definicija svete mise! Liturgija nije puko sjećanje, nije obljetnica ili spomendan, a nije ni ponavljanje određenog događaja, već aktualizacija, odnosno ulazak u taj događaj. Mi na svakoj misi ulazimo u Veliki petak, u Kristovu muku, ali ulazimo i u noć kada je Krist uskrsnuo i pobijedio smrt. Isus nam je za euharistiju rekao: „Ovo činite meni na spomen.“ Nije rekao: „Sjećajte se ovoga” ili „Razmišljajte o ovome meni na spomen.” Rekao je da radimo ono što je on radio. Kad slavimo misu, mi ulazimo u taj događaj, on postaje aktualan; mi bivamo dio njega, bivamo uronjeni u događaj muke, smrti i uskrsnuća.

Zato u molitvama na misi nikada nećemo čuti „na današnji dan”, kao u TV kalendaru, ili „Crkva se prisjeća”, nego čujemo riječ danas: „Danas je Krist kršten na Jordanu”, „Danas je Krist prikazan u Hramu” – danas, tj. upravo sada to se događa, a mi smo dio toga događaja. Koliki priželjkuju da su se rodili kada je Isus hodao zemljom, da mogu biti dio tih događaja! Ali biti na misi znači biti dio tih događaja! Nemamo za čime žaliti. U hvalospjevu vazmenoj svijeći, koji Crkva pjeva na Veliku subotu, slušamo: „Ovo je noć kad je Krist raskinuo okove smrti.“ Ne govorimo da je jednom davno, prije dvije tisuće godina Krist uskrsnuo, nego da ova noć, danas, za nas okupljene postaje noć Uskrsnuća. Mi aktualiziramo taj događaj, ulazimo u to otajstvo koje se tada dogodilo, jednom i zauvijek – ne ponavljamo ga, nego ga aktualiziramo.

Dakle, kada nas netko pita što je sveta misa, sada znamo odgovor: sveta misa je aktualizacija Kristova djela spasenja. Za širu definiciju može se još dodati da je to spomen-čin njegove muke, smrti i ukrsnuća kojim obnavljamo savez koji je Bog u Isusu Kristu sklopio s ljudima.

Simbolička komunikacija

Na početku smo primjerom pjesme na kineskom jeziku ilustrirali pogrešku u komunikaciji. Liturgija je također jedan oblik komunikacije kojim se putem vidljivih simbola pred ljude stavlja nevidljiva stvarnost. Ako ne razumijemo te simbole, ako ih ne shvaćamo na ispravan način, komunikacije neće biti i sudionici mise neće biti dio Kristova spasenja o kojem smo govorili.

Zato najprije moramo shvatiti što se u liturgiji podrazumijeva pod pojmom simbola. U svakodnevnom govoru riječ simbol upotrebljavamo u drukčijem značenju od onoga koje ona ima u liturgiji. Dolazi od grčke riječi συνβάλλω (sin-balo), što znači ‘zajedno baciti’, odnosno spojiti dvije stvarnosti: vidljivi simbol i nevidljivu stvarnost koju on simbolizira. Treba razlikovati simbol od znaka. Znak je uvijek informativan, u funkciji je prenošenja znanja i uvijek predstavlja doslovno ono što on jest. Prometni znak samo je prometni znak. Simbol uvijek ide dalje i – što je ključno za liturgiju – uprisutnjuje ono što simbolizira. Primjerice, na ulazu u Split imamo znak na kojem piše ime toga grada. Kada bismo maknuli znak, taj bi grad i dalje postojao, samo bi turisti možda izgubili informaciju kako se zove. S druge strane, kada muž i žena sklapaju brak, dok izgovaraju „Ja, Josip, uzimam tebe, Mariju…”, svojim riječima stvaraju brak. Te su riječi simboli koji ukazuju na činjenicu da tada nastaje jedna nevidljiva stvarnost, a ona nastaje upravo po tim riječima. One nisu znak, jer i bez znaka stvarnost na koju on ukazuje svejedno postoji, samo što mi ne znamo za nju. Suprotno tome, u liturgiji, ako simbola nema, stvarnost na koju on ukazuje ne postoji.

Ovakve primjere imamo i izvan liturgije. Kada dečko djevojci pokloni ružu, ona nije tek predmet koji ima vrijednost od 10 kn, nije samo informacija da se ona tom dečku sviđa – ona je simbol ljubavi. Po darivanju te ruže djevojka se osjeća voljeno; ona prima ljubav po toj ruži i bez te se ruže čin ljubavi ne bi dogodio.

Zašto je ovo važno za shvaćanje liturgije? Zato što liturgija koristi simbole ne samo da informira o svetom i božanskom, nego kako bi aktualizirala, uprisutnila to božansko, da ljudi koji u njoj sudjeluju zaista mogu kušati i dobiti iskustvo povijesnospasenjskog događaja, biti dio spasenja. Netko tko ne zna za ovu logiku može se sablazniti kada u djelima crkvenih otaca pročita da oni govore o euharistiji kao simbolu Tijela Kristova. Ali zaboravimo na značenje koje ova riječ ima u svakodnevnom govoru! U jeziku liturgije simbol znači nešto stvarno. Liturgija ujedinjuje, spaja dvije stvarnosti – ovu zemaljsku vidljivu i onu božansku nevidljivu: kruh i Tijelo Kristovo, ulaznu procesiju i hod Crkve prema nebeskoj domovini, prinos darova i žrtvovanje Krista… Sve se te stvarnosti u liturgiji spajaju. Kao što momak ružom ne samo pokazuje nego i daruje ljubav odabranoj djevojci, tako i Bog putem sakramenata i liturgije daruje ljubav izabranicima svoga srca.

Važno je znati koje otajstvo uprisutnjuju pojedini simboli kako bismo sudjelujući u misi mogli prihvatiti tu komunikaciju, jer bi inače moglo doći do pogreške. Primjerice, djevojka prihvati ružu i nabode se na trn, zaključi da je momak želi ozlijediti pa počne vrištati i zvati policiju jer joj nitko nije objasnio da se u našoj kulturi darivanjem ruže izražava posebna naklonost prema nekoj osobi. Dogodila se pogreška u simboličkoj komunikaciji: zbog neznanja simbol nije uprisutnio ono što je trebao, nego nešto drugo. Tako i na misi mnogi požele pobjeći van jer misle da ih se pokušava ubiti dosadom, a istina je upravo suprotno. Simbole u liturgiji ne možemo tumačiti gledajući njihovo značenje u svakodnevnom životu, nego značenje koje imaju u povijesti spasenja. Tako simbol vode u Bibliji označava kaos iz kojega je Bog uspostavio red pri stvaranju svijeta (usp. Post 1,6–10), smrt u kojoj je Bog uništio grijeh u Noino doba (usp. Post 7,11–23), izbavljenje od progonitelja prilikom izlaska iz Egipta (usp. Izl 14,15–31), izvor života u pustinji kod Meribe (usp. Izl 17,1–6), ulazak u Obećanu zemlju u Jošuino doba (usp. Jš 3,14–17) i otpuštenje grijeha u vrijeme Ivana Krstitelja (usp. Mk 4,1s). U liturgiji krštenja simbol vode obuhvaća sve navedeno i govori nam o nevidljivoj stvarnosti koja se tada uprisutnjuje. Cilj je ovog rada izbjeći pogreške u komunikaciji koje nastaju na svetoj misi kako bismo po svakoj svetoj misi mogli iskusiti puninu doživljaja Božje ljubavi.

To ne znači da se bez znanja ne može imati mistično iskustvo na misi ili da je ona beskorisna. Ipak, Crkva uči da moramo razumjeti što se na misi događa ako je želimo doživjeti u punini, kao što je navedeno u dokumentu Drugog vatikanskog koncila: „A da se postigne takva potpuna djelotvornost, nužno je da vjernici pristupaju svetome bogoslužju s raspoloženjem pravoga duha, a svoju pamet usklade s glasom te da surađuju s višnjom milošću, kako je ne bi uzalud primali“ (SC 11). Osim otvorenosti srca, da bismo Boga mogli štovati u punini, moramo biti svjesni što radimo i posjedovati određeno znanje o bogoštovlju.

Struktura i naziv mise

Nazivi za misu

Krenimo od termina kojima se označava sveta misa. Najstariji je Gospodnja večera iz Prve poslanice Korinćanima, no taj se naziv nije zadržao. U Evanđelju po Luki, Djelima apostolskim i Didaheu nalazimo sintagmu lomljenje kruha, naziv koji je bio raširen u prvoj Crkvi. Do danas se zadržao pojam euharistein ili euharesteia, što znači ‘davati hvalu’, jer je kršćansko bogoslužje iskazivanje hvale Bogu zbog Kristova djela otkupljenja. Tijekom povijesti pojavljivali su se i drugi nazivi: oblatio i prosfora (što znači ‘žrtva’), anafora (naziv za euharistijsku molitvu), dominicum (Gospodnje), sacrum, officium, actio, collecta.

Danas je najrašireniji latinski naziv missa, iako je dosta nepoznato što taj pojam znači i zašto se toliko proširio. Najvjerojatnije je povezan s otpustom na kraju mise „Ite, missa est”, što prevedeno glasi: „Idite u miru.” Taj se izraz u latinskom jeziku upotrebljavao kako bi označio kraj gladijatorskih igara, kazališnih predstava ili drugih događanja. Jedan bi od izvođača rekao: „Ite, missa est”, što bi značilo ‘gotovo je’, ‘otpušteni ste’, ‘fajrunt’. Svi prethodno navedeni pojmovi naglašavali su samo jedan dio onoga što misa jest (zahvala, večera, žrtva…), a budući da riječ missa nije imala posebno značenje, ona se mogla upotrebljavati za sve što misa jest u cjelini.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Struktura mise

Većina ljudi zna za dva glavna dijela svete mise: liturgiju riječi i euharistijsku službu. Danas su oni uokvireni uvodnim i završnim obredima, koji se počinju uvoditi u VI. stoljeću. Ako ih pogledamo, vidjet ćemo da su prilično simetrični.

↓ Uvodni obrediZavršni obredi
ulazna procesijaodlazak
iskazivanje časti oltaruiskazivanje časti oltaru
znak križaznak križa
uvodni pozdravblagoslov i otpust

Ta simetričnost i identičnost uvodnih i završnih obreda ima zadaću pokazati kako se ne radi o dva spojena obreda, nego o jednom jedinstvenom slavlju.

Uvodni obredi

Uvodnim obredima smatramo sve od početka mise do zborne molitve, uključujući i nju. Uvodni obredi imaju tri glavne zadaće:
1. stvoriti zajedništvo okupljenih
2. oraspoložiti zajednicu za slavlje
3. uvesti zajednicu u otajstvo slavlja.

Valja napomenuti da slavlje počinje prije nego zazvoni zvonce, i to puno prije. Misu treba započeti predslavljem, tj. vremenom osobne pripreme u kojem se otvaramo za slavlje i zajedništvo. Pripremiti se možemo molitvom, razmatranjem čitanja za taj dan, postom, ispitom savjesti, hodočašćem itd. Treba imati na umu da se ne pripremamo samo za susret s Kristom nego i sa zajednicom, našom braćom i sestrama.

Okupljanje zajednice

Prvi je čin svete mise okupljanje zajednice. Ono se događa spontano, stoga to nije obredni čin. Riječ Crkva potječe od grčke riječi ecclesia, što znači ‘zbor okupljenih’. Stare crkve imale su prostor ispred ulaza (dvorište ili atrij) u kojem se zajednica okupljala prije ulaska u crkvu. Nije samo svećenik taj koji slavi svetu misu, nego cijela zajednica. Stoga, kada govorimo o nekoj misi, ne kažemo da je svećenik slavio svetu misu, nego da ju je predslavio, zato što je cijela zajednica ta koja slavi.

To mi u sjećanje priziva jedno vrlo drago iskustvo iz prošlosti: odlaske na zornice u mojoj rodnoj župi, u crkvi sv. Blaža u Zagrebu. Gradovi su obično pusti u 6 ujutro, ali dok bih prolazio ulicama i raskršćima svoga kvarta, svako bi se malo pojavila neka osoba koja bi išla u istom smjeru, prema crkvi. Svi ljudi koje bih putem susretao išli su na misu. Oko crkve bi se već mnoštvo ljudi slijevalo prema ulazu, a prizor je izgledao kao da se nekoliko manjih pritoka spaja u jednu veliku rijeku. Kako je prosinac rano ujutro poprilično studen i mračan, svaku sam osobu doživljavao kao da sija nekim unutarnjim svjetlom, kao da svojim životom unosi Kristovo svjetlo u pomračen svijet. Već sâm taj put prema crkvi bio je odlična priprema za misno slavlje.

Ulazna procesija

Prvi je obredni čin ulazna procesija. Ona je hodočasnički hod Crkve prema Kristu. Zemaljska Crkva je putujuća Crkva: kršćani su prognanici iz svoje nebeske domovine i njihov je život priča o povratku u tu domovinu. Zato u misi imamo čak četiri procesije, koje naglašavaju hodočasničku narav Crkve.

Na čelu procesije nalaze se križ i evanđelistar. Kroz naše izgnanstvo vode nas Kristov križ i Božja riječ. Svijeće koje ih prate znak su Kristova svjetla, a kad i tamjan označavaju božanstvo. Uočite da je ovdje riječ o znakovima, a ne simbolima. Oni nas samo informiraju da je Krist prisutan, a on je prisutan u narodu koji se okupio i hodi, jer je Crkva Kristovo Tijelo. Narod koji se okupio predstavlja simbol, a križ je samo znak. Kada ne bi bilo okupljenog naroda, ni Krist se ne bi uprisutnio. No ako maknemo križ i evanđelistar, Krist i dalje ostaje tu. Posvijestimo si i biblijsku pozadinu: sve je ovo prikazano u slici izraelskog naroda koji putuje prema Obećanoj zemlji predvođen Kovčegom saveza, nad kojim se nadvija oblak koji je znak Božje prisutnosti.

Vrhunac ulazne procesije predstavlja susret s oltarom, koji je ujedno prostorni vrhunac u arhitekturi crkve. No je li svaka crkva građena tako da je oltar njezin vrhunac? Procesija prolazi kroz zajednicu da pokaže kako su i ljudi okupljeni u zajednicu sudionici slavlja, a ne samo svećenik i ministranti. Zato bi bilo najprikladnije da sakristija bude na ulazu u crkvu, a ne kod oltara.

Kada vidimo ulaznu procesiju, trebamo si posvijestiti da to nije obična grupa ljudi koja nekamo ide, nego okupljena prognana zajednica koja putuje prema svojoj domovini. I ja sam dio tog naroda koji putuje, a vođa su mu Kristov križ i njegova riječ.

Ulazna pjesma

Ona prati ulaznu procesiju. Svaka nedjelja i svaki blagdan imaju vlastitu ulaznu pjesmu koju nalazimo u misalu, knjizi u kojoj je zapisan red mise. Zadaća je ulazne pjesme stvarati zajedništvo, otvarati za slavlje i uvesti u otajstvo ili događaj spasenja koji se toga dana slavi. To bi trebala biti hodočasnička pjesma koja izražava dinamiku hoda prema Kristu. Ako govorimo o radosnom hodu prema Kristu, onda ne možemo pjevati u molu, osim ako je korizmeno vrijeme. Nekoć su ove pjesme bile toliko jake da su nedjelje dobivale nazive po njima, npr. treća nedjelja došašća zvala se Gaudete (što znači ‘radujte se’), prema prvoj riječi ulazne pjesme za tu misu. Danas se ovo izgubilo pa se rijetko kad za ulaznu pjesmu pjeva propisana pjesma, nego se odabiru neke druge pjesme, često bez prevelike povezanosti s dotičnom misom ili otajstvom dana.

Pozdrav oltaru i uvod

Došavši pred oltar, poslužitelji i svećenici iskazuju mu čast naklonom, poljupcem, kađenjem i ophodom oko oltara. To su geste pozdrava zajednice Kristu. Kada ljubim oltar, sjetim se bazilike Kristova groba u Jeruzalemu, koju nikada nisam posjetio, ali sam vidio mnoge snimke hodočasnika koji stoje u redu kako bi se naklonili i poljubili kamen na kojem je Krist uskrsuo. Oltar koji imam čast poljubiti jest kamen na kojem se to isto otajstvo aktualizira. Ne moram otputovati u Jeruzalem da bih ga iskusio.

Nakon ophoda predsjedatelj čini znak križa, izgovarajući: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Taj početak znači da se sve što radimo radi u snazi i prisutnosti triju božanskih osoba.

Ovdje smo preskočili nešto što možemo vidjeti uvijek kada dođemo na misu i na što pazimo svaki put kad uđemo u crkvu, a to je poklon svetohraništu. Svetohranište nema neko liturgijsko značenje. Ono je nastalo s vremenom, iz praktične potrebe, jer je trebalo na dostojno mjesto spremiti posvećeni kruh koji se poslije nosio bolesnicima. Tijekom povijesti, kako su ljudi sve manje pristupali pričesti, pobožnost euharistijskog klanjanja počinje dobivati veću važnost od euharistijskog pričešćivanja, pa tako i svetohranište zauzima važnije mjesto u arhitekturi crkve. No, kada započne misno slavlje, Krist je na oltaru i oltar je središte naše pozornosti. Stoga se svi nakloni za vrijeme mise rade isključivo prema oltaru, a ne svetohraništu. Ovdje često čitači griješe. Neki se bune da tijekom mise svećenik okreće leđa Isusu. To nije istina, jer Krist je na oltaru. Ipak, trebamo se pokloniti Kristu u svetohraništu prije mise, prilikom ulaska u crkvu, jer je on doista prisutan u preostalim hostijama, ali ta prisutnost nema svoju ulogu u liturgiji niti važnost u tumačenju i doživljavanju svete mise.

Nakon znaka križa svećenik zajednici upućuje riječi pozdrava. Za pozdrav se mogu uzeti četiri obrasca:

  1. „Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha svetoga sa svima vama” – redoviti završetak Pavlovih poslanica.
  2. „Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista” – redoviti uvod Pavlovih poslanica.
  3. „Gospodin s vama” – pozdrav iz Evanđelja (npr. anđelov pozdrav Mariji).
  4. „Mir vama” – pozdrav uskrsloga Krista.

Kao što vidimo, sve su ovo dijelovi Svetog pisma, Božje riječi. Nakon što zajednica pozdravi Krista časteći oltar, Krist po službi svećenika odgovara i pozdravlja zajednicu. Potom zajednica moli za dotičnog svećenika da službu predsjedanja vrši u snazi Kristove prisutnosti, odgovarajući: „I s duhom tvojim.“ Neki vole istaknuti kako je ovo najkraća i najsnažnija molitva Crkve za svećenika. Nakon toga svećenik izgovara kratak uvod u otajstvo dana. Naglasak je na riječi kratak.

Pokajnički čin

Započinje uvodom, tj. pozivom na kajanje, a također mora biti kratak. Slijedi šutnja za osobno kajanje u kojoj vjernici ispituju svoju savjest i mole za oprost svojih grijeha. Šutnja je nužna i potrebna, ona pripada obrednoj dinamici jednako kao i same riječi koje se izgovaraju. Ako preskočimo šutnju, preskočili smo dio mise i okrnjili komunikaciju. Potom slijedi opća ispovijed, koju svatko izgovara za sebe, a govori se u prvom licu jednine. Svećenik je započinje riječima „Ispovijedam se…“ Pokajnički čin završava molitvom odrješenja, koju izgovara svećenik uključujući u nju i sebe, čime se svrstava u zajednicu grešnika. Vrijedi uočiti da oblik odrješenja nije jednak onome u ispovijedi („Ja te odrješujem…“), nego glasi: „Smilovao nam se svemogući Bog, oprostio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni.“ U početku, sve do 13. stoljeća, formula odrješenja u ispovijedi također je imala ovakav oblik i taj se oblik još uvijek koristi u Pravoslavnoj Crkvi. Pred Boga ne smijemo s grijehom pa nam se ovom općom ispovijedi i svećenikovim odrješenjem otpuštaju svi laki grijesi. Za teže grijehe potrebno je pristupiti sakramentu pomirenja.

Poklik Kyrie eleison

Ovo je jedini ostatak grčkog jezika u današnjoj liturgiji. Ovaj poklik nema značenje koje mu mi danas pridajemo. On nije povezan s pokajničkim činom, nego je to, kao što je rečeno, poklik Gospodinu. Izvorno nije kršćanski: nalazimo ga u pretkršćanskom Rimu. Štovatelji boga Sunca ujutro bi se okretali prema istoku, prema izlazećem Suncu, i klicali: ”Kyrie eleison!” Jednako bi tako  narod klicao rimskom caru, kojega je častio kao božanstvo. Tim se klicanjem Sunce ili cara nazivalo Kyriosom, odnosno Gospodinom, božanstvom. Ljudi su klicali zato što su i oni htjeli biti dionici tog božanstva koje je pripadalo njihovim idolima. Takvo je značenje preuzela rana Crkva, koja je naslov Kyrios (Gospodin) pripisala Isusu. Kršćani su na svojim okupljanjima klicali kako bi ispovjedili da ni nebeska tijela ni carevi nisu božanstvo, već samo Krist, i da oni žele biti dionici jedino njegova božanstva. S vremenom se naglasak u pokliku prebacuje s Kyrie na eleison (s ‘Gospodine’ na ‘smiluj se’), čime se šalje kriva poruka. To je najviše vidljivo u glazbi. Dok u pjesmarici iz 8. stoljeća možemo uočiti da je najviše ukrasa i taktova posvećeno riječi Kyrie, s vremenom se sve više naglašava eleison. Postojali su prijedlozi, ali nisu prihvaćeni, da se u blagdanskim misama, kada se pjeva „Slava“, izostavi „Kyrie eleison“, s obzirom na to da je riječ o „maloj ‘Slavi’“. Stoga, kada izgovaramo ili pjevamo ovaj poklik, nemojmo prigibati glave srameći se svoje grešnosti, nego ih podignimo i radosno kličimo Kristu, jer je on jedini pravi Bog i poziva nas da budemo dio njegova božanstva.

vlč. Tomislav Šagud | Bitno.net


Objavljeno: 25. studenoga 2019.

Možda vam se svidi