MALI TEST

Nisi siguran jesi li sposoban za vezu i brak? Možda bi ti ovaj test mogao pomoći

Svatko od nas, pa i mala djeca, sposoban je za uspostavljanje veza. No teže je pitanje u kojoj dobi zapravo postajemo sposobni za život u zajedništvu. Međutim, odgovor je iznenađujuće jednostavan, a glasi ovako: sposobni smo za partnerstvo onda kada zavolimo sami sebe i kada sami sebe više ne doživljavamo kao osobu važniju od svih drugih.

Foto: www.pixabay.com

Foto: www.pixabay.com

U pubertetu je važno da osoba nađe i otkrije samu sebe. Zato se mora toliko u mislima vrtjeti oko sebe! Odraslim postaje tek onda kada više ili manje uspije “pronaći” i prihvatiti vlastiti identitet. Tek tada se prestaje baviti sobom i u prvi plan dolazi drugi: određena stvar, druga osoba ili Bog.

A kada već govorimo o ljubavi prema samima sebi, jednom sam upitala münchenskoga svećenika Tilmanna Bellera: “Zrači li kršćanin privlačnijom snagom od nekršćanina?” Odgovorio mi je ovako: “Samo ako voli sebe.” Iznenađujuće, zar ne? Ali bio je to vrlo mudar odgovor. Da, biti kršćanin čini nas privlačnima, ali tu moguću privlačnost prvo moramo okrenuti prema samima sebi, kao app na iphoneu kojom snimaš selfie! No samo snimiti i pohraniti nije dovoljno.

Testirajte na nekoliko pitanja jeste li sposobni za vezu i brak

Tekst se nastavlja ispod oglasa

  • Jesam li dovoljno opušten? Mogu li sam sebi ponekad reći: “Pa što onda?”
  • Mogu li se radovati dobru, iako nemam posebne koristi od toga?
  • Mogu li biti iskren prijatelj čak i kada to znači da za drugoga trebam učiniti nešto od čega ne ću imati nikakve koristi?
  • Mogu li se dragovoljno odreći neke ugode samo da bi nekome drugom bilo bolje? Mogu li tanjurić s većim komadom kolača pružiti drugome?
  • Čuvam li sebično svoj spokoj ili želim da i drugim ljudima bude dobro? Razmišljam li ponekad čime bih mogao nekoga obradovati? I razmišljam li kako će moji postupci, stavovi i izjave djelovati na druge ljude?
  • Mogu li raditi timski i suočavati se s poteškoćama i svladavati ih?
  • Mogu li oprostiti tuđe pogrješke, ne zato da se pokažem nadmoćnim, već da tako moja dobrota dopre do drugoga?
  • Mogu li doista suosjećati s nekim ili se iza moje suosjećajnosti zapravo skriva želja za ogovaranjem, pa možda čak i oholost da meni ide bolje?
  • Nakon prekida neke veze prije ili kasnije će se javiti pitanje: kada ću biti spreman za sljedeću vezu? Koliko trebam čekati? I ovdje vrijedi pravilo: sve dok ne prestanem biti jadnik koji vida svoje bolne rane i u mislima se vrti samo oko vlastite patnje. Kada me pomisao na bivšega ili bivšu više ne čini bijesnim i povrijeđenim, već punim razumijevanja i meka srca.

Uf, sada će mnogi reći: pa tko je onda uopće spreman za partnerstvo? Dobro pitanje! Činjenica je da danas s ovim stvarima mnogi imaju problema. Visoka stopa rastavljenih brakova odavno nije državna tajna. Kod ovakvih ispita savjesti radi se o cjeloživotnomu učenju koje nikada ne prestaje niti se može staviti u stranu. Zato recimo da bi barem trebalo biti na toj valnoj duljini i ići u tomu smjeru.

Previše teorije? Onda dobro, slijede dvije priče da se malo opustimo. Jedan dobar i jedan loš primjer. Počnimo prvo s onim dobrim:

Znamo da je Abraham imao samo Izaka, sina jedinca. Zato se pomno dao u potragu da mu nađe dobru ženu. Na koncu konca, Bog mu je obećao brojno potomstvo, poput pijeska na obali morskoj. No, pomalo neuobičajeno za naša očekivanja, Abraham šalje najstarijega slugu u svoj rodni kraj da ondje pronađe pravu ženu za Izaka i dovede mu je. Naravno, uz Božju pomoć. I tako je sluga na zdencu pokraj Nahorova grada naišao na Rebeku:[1]

…dođe Rebeka… s krčagom na ramenu. Djevojka je bila krasna, djevica… Siđe ona k vrelu, napuni krčag, i eto je opet gore. Sluga joj potrča u susret i reče: “Daj mi malo vode iz tvog vrča!” “Pij, gospodine!” – odgovori ona. Brzo spusti krčag na ruku i dade mu piti. Kad je njega napojila, reče: “Nalit ću i tvojim devama da se napoje.” Izlivši brzo krčag u korito, otrča natrag zdencu da ponovo zahvaća. I tako nali svim njegovim devama. Čovjek ju je šutke motrio…

Kako je sluga baš u Rebeki prepoznao pravu ženu za Izaka? “Nalit ću i tvojim devama da se napoje”, rekla mu je pa krenula iznova dolje po još vode, da i ne spominjemo napor ponovnoga uspona od zdenca, pritom opterećena teškim krčagom. I tko zna koliko je to puta morala ponoviti jer ne vjerujem da bi za deset deva bio dostatan jedan krčag vode. Učinila je i puno više no što se tražilo od nje ne očekujući za to baš nikakvu nagradu. U njoj je samo plamtjela brižnost za drugoga – nije se brinula za nove sandale, ni za bolne mišiće, ni za sve drugo što je još morala obaviti. Nije bila preosjetljiva niti je pokazivala krhkost. Jednostavno, nije mislila na sebe! I baš je u tomu trenu u njezinu životu sve sjelo na svoje mjesto, sve ono što je istinski važno.

Držim da su posebno dojmljive njezina hrabrost i spremnost da pođe u nepoznato, i to sa slugom koji će je odvesti posve nepoznatu muškarcu. Sluga želi konačno krenuti natrag pa obitelj donosi odluku:

“Pozovimo djevojku i upitajmo što ona misli!” Dozovu Rebeku pa je upitaju: “Hoćeš li poći s ovim čovjekom?” Ona odgovori: “Hoću.”

Rebeka nije prije donošenja odluke stala telefonom nazivati sve svoje prijateljice. Nije se bojala ni oklijevala – bila je spremna krenuti, poput zrele jabuke. Zašto? Jer je u cijelosti bila spremna za partnerstvo; odrasla je sa sviješću o svojim zadaćama u životu i stoga nije bila iznenađena. Usto, bila je pobožna i osjećala je da je to ispravna odluka. I mi bismo iz Rebekina pouzdanja u Boga mogli puno toga naučiti.

I što se tada dogodilo? Znamo samo da ju je Izak volio. Imao je i zašto!

A sada onaj loš primjer. Tijekom jednoga susreta naših samaca na programu su bila četiri dana ispunjena športom i druženjem. U tu sam svrhu unajmila prekrasno staro zdanje s debelim zidinama i izrezbarenim gredama. Sve su sobe bile zauzete, osim jedne. Za sobu 421 predvidjela sam dvije dame koje su trebale stići dan kasnije.

Na moju žalost, upravo je ta soba bila i najljepša. Golemi prozor što je gledao na uređeno dvorište, posebno topla peć, zasebne postelje umjesto jednoga velikog kreveta. Kako je skupina cijeli dan trebala provesti na otvorenom, njima sam dvjema ostavila poruku da se, ako dođu dok nas još nema, mogu smjestiti u tu sobu. No ispostavilo se da bi u toj sobi jedna treća dama iz skupine željela prenoćiti s jednom od ove dvije zakašnjele te da bi se rado iselila iz sobe u kojoj je već provela noć. U redu, nikakav nerješiv problem. Samo, ispostavilo se da se ni jedna od zakašnjelih, za koje sam tako neoprezno predvidjela sobu 421, ne želi preseliti u “lošiju” sobu. Između te tri žene izbila je oštra svađa. Ni jedna nije željela popustiti i svaka se osjećala zakinutom. A sve su se pritom pozivale na moju raspodjelu ove jedine slobodne sobe; posljedica svega bila je i prijetnja da će, ukoliko budu morale odustati od sobe 421, odmah napustiti naš susret i staro imanje.

Na kraju dvije prijateljice nisu mogle boraviti u istoj, zajedničkoj sobi; dvije zakašnjele nerado su bile primorane podijeliti sobu 421 koja je otpočetka bila predviđena za njih. Ovaj je događaj upropastio raspoloženje cijeloj skupini. Ostaje pitanje: jesu li sitne prednosti “najljepše” sobe bile vrijedne svega toga.

“Ja sam zakinut”, to je opasna misao koja se nameće kada smo okruženi drugima. Stav “želim bolju sobu i ne vidim zbog čega bih se trebala preseliti u lošiju” nije nimalo privlačan, a upućuje na to da se radi o osobi koja nije spremna za partnerstvo. Takav je stav i u suprotnosti s kršćanskim ponašanjem jer će kršćanin neprimjetno i iz ljubavi izabrati ono lošije.

Biti autentičan

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Papa Ivan Pavao II. napisao je: “Zrelost je površina koja seže do dna.”[2] Za mene ova rečenica znači da čovjek tijekom “sazrijevanja” postaje sve autentičnijim. A zahvaljujući toj autentičnosti postaje sigurniji i snažniji. Djevojka koja se samo želi drugima svidjeti polako sazrijeva u ženu koja je smirena u sebi. Mladić koji bi se rado igrao sazrijeva u muškarca koji preuzima odgovornost. Obuzdati i nadvladati sama sebe – to je postupak sazrijevanja kojim svatko od nas postaje autentičan, a time i sposoban za ljubav i partnerstvo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler Kako pronaći ljubav svoga života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.netKnjigu možete prelistati ovdje.

 


[1]  Post 24,1–66.

[2]  Na engleskomu: “Maturity is the surface reaching the bottom.” Izvor: Myśli o dojrzewaniu, iz Rozwaźanie o smierci, u: Wojtyła, Poezje i dramary, str. 91−92. Preuzeto iz: George Weigel, Zeuge der Hoffnung, Johannes Paul II., Schöningh, 2002.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 28. lipnja 2019.

Možda vam se svidi