Vlč. Tomislav Šagud, župnik Župe sv. Josipa Radnika u Zagrebu autor je ovoga teološkoga niza koji će u tri dijela pojasniti temeljne teološke i liturgijske pojmove povezane sa svetom misom, tim središtem i izvorištem kršćanskog života. Prvi dio možete pronaći ovdje, a drugi dio ovdje.

Foto: Shutterstock.com

Misa mora ispravno komunicirati

Dijabolična liturgija

Govorili smo kako riječ simbolično doslovno znači ‘baciti ili spojiti zajedno’ dvije stvarnosti. No kada se na svetoj misi dogodi pogreška u komunikaciji, kada simbol ne govori ono što bi trebao, tada ne dolazi do spajanja, nego do razjedinjenja dviju stvarnosti. Na grčkom se ‘razdvojiti’ kaže dia-ballo, stoga možemo reći da je sudjelovati u liturgiji a ne iskusiti vazmeno otajstvo nešto dijabolično – jer se nije dogodilo spajanje, nego razjedinjavanje dviju stvarnosti. Riječ đavao doslovno znači ‘razjedinitelj’. Sve što nas u liturgiji ne spaja s Božjim djelom spasenja možemo nazvati dijaboličnim, bila to kriva boja misnice, propovijed, izgled crkve ili pjevanje. Naravno, ovo je prvenstveno zgodna igra riječi – svesrdno se nadam da nikome neće pasti na pamet reći da u svojoj župi ima sotonistički zbor jer je kod prinosa darova otpjevana pogrešna pjesma. Dapače, takvo što izričito zabranjujem.

Ipak, moramo shvatiti koliko su svaki znak i simbol u liturgiji važni, počevši od samog mjesta slavlja do načina na koji se obred vrši: gesta, govora, načina na koji se govori, tišine, glazbe, ruha, posuđa, raznolikosti služba… Shvaćanje simbolike jedna je od sposobnosti koje nas razlikuju od životinja. Kozi je ruža samo još jedna vrsta hrane, dok ženi ona predstavlja srce onoga koji je daruje. Po tome što uočavamo vidljivu stvarnost simbola, njegova nevidljiva stvarnost oživljava. Nažalost, danas je ta vidljiva stvarnost dosta okrnjena i često ne govori o otajstvu koje se događa, nego govori nešto drugo. Kako treba izgledati crkveni prostor i ikonografija, koje motive staviti, koje pjesme pjevati? Svi kriteriji proizlaze iz logike liturgijskog slavlja.

Ako svi elementi koji su uključeni u obred nisu simbolički, nisu nositelji otajstva ili nisu oblikovani na taj način da nas uvode u otajstvo, simbolički komunikacijski proces postaje manjkav, narušava se ljepota i punina doživljaja otajstva, onemogućuje se da sudionici liturgijskog slavlja budu zahvaćeni i preoblikovani tim događajem. Misa tada gubi svoju svrhu, pa stoga odgoj za liturgiju postaje jedna od ključnih karika u procesu posvećivanja ljudi.

Inkulturacija

Komunikacija je uvijek dvosmjerna, pa tako i ona liturgijska. Kao što ljudi moraju biti odgojeni za razumijevanje simbola, tako i ti simboli moraju konkretnim ljudima biti razumljivi i prihvatljivi. Tako dolazimo do pojma inkulturacije. Bog nije apstraktan, nego vrlo konkretan pojam: utjelovivši se, on je ušao u jednu vrlo specifičnu kulturu. Govorio je jezikom ljudi s kojima je živio, oblačio se, hranio, pjevao pjesme i slijedio običaje poput njih. Stoga ni sveta misa nije nešto apstraktno što postoji u zrakopraznom prostoru, nego uvijek poprima obilježja kulture u kojoj se slavi. Simboli koje uzimamo zadani su biblijskom poviješću: tako, na primjer, krstimo vodom – ne možemo krstiti uljem ili sokom. No neki elementi svete mise nisu toliko strogo zadani poviješću spasenja i treba ih prilagoditi izričaju ljudi. Vjerojatno nam je svima poznato da se u Africi za vrijeme mise pleše, jer u Africi samo mrtav čovjek ne pleše. Ako znamo da je sveta misa proslava uskrsnuća i pobjede života nad smrću, onda bi u kontekstu afričke kulture naša europska „ukočena“ liturgija odašiljala pogrešnu poruku da je riječ o nekom skupu bolesnih i mrtvih, a ne živih ljudi. Došlo bi do velike pogreške u komunikaciji. S druge strane, europskom je čovjeku ples u sklopu mise gotovo nezamisliv, pa bi liturgijski ples u europskom kontekstu predstavljao nešto posve drugo i neprimjereno. Upravo zbog ovakvih različitosti mjesne crkve imaju ovlast dodavati, mijenjati ili isključivati određene elemente liturgije kako bi ona što potpunije postigla svoj smisao unutar konkretne kulture. Naravno, sama srž mise mora ostati ista, nepromijenjena. Zgodno je navesti primjer s iz XVII. stoljeća, kada su nakon prvih uspješnih misija u Kini isusovački misionari od Rima tražili dozvolu da u svetoj misi koriste rižu umjesto kruha, jer kruh u Kini tada nije postojao. Bilo je teško objasniti kineskom seljaku da bi u egzotičnoj žitarici koju vidi prvi put u životu trebao prepoznati Boga koji želi postati njegova temeljna duhovna hrana. Njihovi su zahtjevi na kraju odbijeni.

Nažalost, često se pod izlikom inkulturacije u misu uvode svakakve inovacije, iza čega stoje prikrivene želje da misa na neki način postane zabavnija ili ugodnija. Ali misa ne treba biti ni zabavna ni ugodna: ona treba biti ono što jest – aktualizacija Kristova vazmenog otajstva. Doduše, liturgijski se izričaj tijekom stoljeća razvijao, a i dalje se razvija, jer se kultura i njezini znakovi također neprestano mijenjaju i razvijaju, pa smo zbog toga tijekom povijesti imali razne liturgijske reforme. No njihov cilj nije bilo prilagođavanje suvremenoj kulturi, kako bi mnogi na prvu mogli pomisliti, nego čišćenje liturgije od kulturnih obilježja koja je ona tijekom povijesti stekla, a koja su u nekom trenutku prestala imati značenje ili prenositi odgovarajuću poruku. U središtu svakog promišljanja ili reforme liturgije mora biti Isus Krist i ispravno shvaćanje vazmenog otajstva. Dok god poštujemo to načelo, ne trebamo se bojati zastranjivanja.

Euharistijska služba

Prema biblijskom opisu puta u Emaus, dok su učenici večerali, Isus „uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše” (Lk 24,30). Ovaj izvještaj iz Lukina evanđelja predstavlja sažetak čitave euharistijske službe: „uze” označava pripremu darova, „izreče blagoslov” euharistijsku molitvu, „razlomi” lomljenje kruha, a „davaše” pričest.

Priprema darova

Priprava oltara pretpostavlja da je oltar prazan. Zato se oltar najprije prostre, a zatim se u procesiji donosi kalež, pa onda darovi. Postoje dvije vrste darova: kruh i vino za euharistiju te darovi za potrebe Crkve. Ponekad se kao darovi donose razni predmeti: lopta, Biblija, školska torba… Ako je tu loptu donio vjernik i dao je kao milostinju, kao dar, onda to ima smisla, ali ako se ona vraća vlasniku, onda to nije dar, nego rekvizit u igrokazu, što misa nije i ne smije biti. Također, ponekad se događa da darivanje prate tumači koji objašnjavaju što pojedini dar znači, ali to je praksa koja nema smisla. Za tumačenje služi ovaj članak, dok se u liturgiji slavi, a ne tumači. Tumačenje narušava dinamiku slavlja.

Svećenik u kalež ulijeva vino i malo vode, potiho govoreći: „Otajstvo ove vode i vina učinili nas dionicima božanstva Isusa Krista koji se udostojao uzeti udjela u našem čovještvu.” Time nam se daje do znanja na koji način ovu gestu trebamo protumačiti. Kada dodamo kap vode u vino, i dalje imamo vino pred sobom, a isto je tako i s nama: kada uronimo u Boga, njemu ništa ne oduzimamo, ali mi postajemo poput njega. Tu opet imamo temu pobožanstvenjenja, jer mi slavimo Boga na svetoj misi da bismo imali udjela u njegovu božanstvu, da postanemo poput Boga. Zatim svećenik pere ruke i tiho govori, „Operi me Gospodine od moga bezakonja i od grijeha me mojega očisti”, što je jedna od brojnih svećeničkih apologija, o kojima smo već govorili.

Treba shvatiti da milostinja koja se ovom prilikom skuplja nije nešto odvojeno od slavlja niti plod razmišljanja poput „Svi su ovdje, pa hajdemo skupiti nešto novca.“ Milostinja je usko povezana sa simbolikom darivanja i osobnog žrtvovanja za drugoga. Krist na oltaru daje cijeloga sebe, pa tako i mi otkidamo dio sebe: dajemo kruh, vino i neka svoja dobra kako bi ona poslužila za crkvene potrebe. Zato svećenik poziva, „Molite braćo i sestre da moja i vaša žrtva…“, a narod odgovara, „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku na hvalu i slavu svojega imena, i na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi.“ Ovdje treba uočiti dvije važne stvari. Prvo, mi govorimo zašto smo došli na misu: slaviti Boga zbog djela spasenja koja je učinio i moliti za posvećenje svijeta. Darovi koje prinosimo – euharistijski darovi i novac – služe za slavljenje Boga i za pomoć čitavoj Crkvi. Jer ako slavimo Boga a ne mislimo na druge, onda su naše riječi slave isprazne. Ako pak mislimo na druge a pritom ne slavimo Boga, onda je to samo socijalni rad, a ne caritas – Božja milosrdna ljubav na djelu.

Druga važna stvar koju treba uočiti jest da osim darova kruha, vina i milostinje postoji još nešto što svi mi prikazujemo za žrtvu Bogu: vlastiti život. Svatko se od nas svaki dan žrtvuje, radi „u znoju lica svoga” (Post 3,19) i trpi zbog toga što je kršćanin. Na misi te svoje žrtve donosimo i prinosimo Bogu kako bi mogle postati dio one jedincate Kristove žrtve. Samo svećenik smije prinositi žrtve na oltaru, ali svi smo mi po krštenju dio sveopćeg svećenstva i po Kristu imamo vlast prinositi sebe kao žrtvu. Dok službenici prinose darove, vjernici prinose svoje živote i svoja tijela kako bi se sjedinili s Kristovom žrtvom na oltaru. Nakon prinosa darova izriče se darovna molitva.

Ovdje je potrebno napraviti jednu usporedbu koja će možda zazvučati kao digresija, ali je važna za shvaćanje euharistije i drugih sakramenata. Naime, ja ne priznajem navijača s velikim trbuhom – bez obzira na to koliko je utakmica uživo odgledao. Zašto? Zato što ne nalikuje onome što gleda. Poanta je profesionalnog sporta gledanje izvrsnosti kako bismo i sami dobili inspiraciju, vidjeli što je sve moguće te kako bismo se u svom životu više trudili i bili bolji. Sport nije zabava, nego inspiracija i poziv na ustrajnost. Slično tome, Isus nam u sakramentima uprisutnjuje ono što želi da i mi činimo. U krštenju je to umiranje sebi i ponovno rađanje, u braku potpuno darivanje, u ispovijedi opraštanje, a u svetoj se misi Krist žrtvuje kako bismo mi sebe svakodnevno mogli duhovno žrtvovati, kao što kaže sv. Pavao: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje” (Rim 12,1).

Često možemo čuti kako netko ne ide na misu jer ima pametnijeg posla, ili zato što mu je misa dosadna, ili zato što izbjegava župe koje nisu dovoljno aktivne i uzbudljive, a ide jedino tamo gdje su vrhunske propovijedi. To je vrlo sebično razmišljanje jer polazi od pretpostavke da se na misu dolazi kako bi se nešto primilo. Istina je da mi na misi primamo mnogo toga, ali na misu idemo zato da bismo nešto i dali: nešto što je puno veće od milostinje – naš čitav život za žrtvu Bogu.

Euharistijska molitva

Prelazimo na dio koji se naziva euharistijskom molitvom u širem smislu, a poslije će biti govora o manjem dijelu koji je euharistijska molitva u užem smislu. Prvo valja naglasiti da u misi ne trebamo tražiti jedan trenutak u kojem kruh postaje Tijelo, a vino i voda Krv. Pogrešna je percepcija prikazanje smatrati najvažnijim i najsvetijim trenutkom mise zato što tada dolazi Krist. To bi značilo da je za misu dovoljno imati tek taj trenutak, što nije točno. Euharistija se slavi radi zajedništva ljudi s Kristom, radi sjedinjenja s Bogom koje se događa u pričesti. Krist nam ne dolazi samo u jednom trenutku, nego u cijeloj dinamici obrednog slavlja.

Predslovlje

Predslovlje ili praefatio uvodni je dio euharistijske molitve. Na početku stoji trostruki poziv kojim svećenik zajednicu potiče na udioništvo u nebeskom slavlju: „Gospodin s vama! (…) Gore srca! (…) Hvalu dajmo…“ Jedan je moj prijatelj ozbiljno mislio da se poziv „Gore srca!” odnosi na vatru koja gori u nama, sve dok nije otišao na misu na engleskom jeziku, gdje je čuo: „Lift up your hearts!” (u prijevodu, „Uzdignite srca!“).

Postoji puno različitih predslovlja, a svećenik uzima ono koje je vlastito određenom danu ili vremenu. Tako imamo predslovlja za nedjelje kroz godinu; korizmena, vazmena, božićna, opća, sprovodna i marijanska predslovlja; predslovlja za mučenike, redovnike, pastire itd. Sva ona počinju ovim ili sličnim uvodom: ,,Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno da vazda i svagdje zahvaljujemo tebi…” Nakon toga slijedi središnji ili anamnetski dio, kojim nas se podsjeća na neki spasenjski događaj i uvodi u otajstvo dana. Svrha je predslovlja povezati pojedinačno otajstvo koje se slavi toga dana s cjelovitim otajstvom Krista i njegove Crkve. Slijedi zaključni dio, koji sjedinjuje pjesmu i molitvu okupljene zajednice sa slavljem nebeskih stanovnika: „I stoga, s anđeoskim zborom združeni, i mi te hvalimo i radosno ti pjevamo…“

Hvalospjev Svet

Osim što združuje otajstvo dana s vazmenim otajstvom, predslovlje objavljuje da je naša molitva združena s molitvom nebeske Crkve. Zato okupljena zajednica započinje pjesmu hvale za koju se Izaija osvjedočio da je kliču nebeski stanovnici: „Svet! Svet! Svet Gospodin nad vojskama!” (Iz 6,3). U misi pjevamo riječ sabaot, što je hebrejski izraz koji znači ‘nad vojskama’. Ovo je još jedna hebrejska riječ koja se očuvala u liturgiji (uz aleluja i amen). „Svet“ je pjesma zajedništva cijele Crkve. Također, ona nas podsjeća da se euharistija ne događa samo snagom svećenika ili okupljene zajednice, već snagom cjelokupne Crkve – zemaljske i nebeske. Svi su anđeli i sveci prisutni i sudjeluju s nama u slavljenju liturgije.

Euharistijska molitva

Ako govorimo o euharistijskoj molitvi u užem smislu, misal sadrži četiri euharistijske molitve, no postoji i dodatak koji sadrži još neke, tako da ih ukupno imamo deset. Većina njih služi za posebne prigode, a svećenik može odabrati jednu od ponuđenih. Prije posljednje reforme u zapadnom se obredu upotrebljavala samo jedna euharistijska molitva: ona koju danas nazivamo prvom euharistijskom molitvom ili „Rimskim kanonom”, a vjernicima je poznata kao najduža. Druga euharistijska molitva – ona koja je zbog svoje kratkoće neopravdano najčešća – najstariji je primjer sačuvane euharistijske molitve. Treća i četvrta sastavljene su nakon posljednje liturgijske obnove, a četvrta sadrži i vlastito predslovlje, zbog čega je većina vjernika nikada ne čuje jer se može upotrebljavati samo običnim radnim danima, kada nema nekog drugog predslovlja.

Dio kojim euharistijska molitva započinje zovemo Post Sanctus, a označava prijelaz od hvalospjeva Sanctus na zaziv Duha nad darove. On može biti dug ili kratak, ovisno o tome koju smo euharistijsku molitvu uzeli. Najkraći je u drugoj euharistijskoj molitvi: „Uistinu, svet si Gospodine, izvore svake svetosti.“ Nakon toga slijedi zaziv Duha Svetoga ili epikleza, koju možemo prepoznati po tome što svećenik polaže ruke nad darove. Epikleza se ne događa samo po izgovorenim riječima, nego i gestama. Osim što govori, svećenik polaže ruke nad darove, diže ih i saginje se, a nekoć se čak moralo i dahtati u darove, odnosno govoriti tako da dah riječi pada na darove. Ljudski je dah bio simbol Božjega Duha, što je logično jer su riječi duh i dah u mnogim jezicima sinonimi, a donedavno su bili sinonimi i u hrvatskom. Zajednica za to vrijeme kleči. Dakle, ne kleči se od samog početka euharistijske molitve, nego tek od trenutka kada svećenik pruži svoje ruke nad darove. To je zato što ovo klečanje nije znak poniznosti ili iskaz štovanja Boga, već gesta kojom okupljena zajednica zaziva Duha Svetoga, a koja odgovara svećenikovoj gesti pružanja ruku. Ne zaziva samo svećenik Duha, nego to čini cijela zajednica. Zato su i sve molitve u prvom licu množine, a ne u prvom licu jednine.

Stav tijela na misi

Recimo nešto ukratko i o držanju tijela dok sudjelujemo u liturgiji. Često se iz nekih pobožnih motiva klečanje gura tamo gdje mu nije mjesto. Osnovni je stav na misi stajanje, zato što je to stav uskrslog Krista. Riječ uskrsnuti doslovno znači ‘ustati’: kada stojimo, svjedočimo da smo baštinici uskrsnuća. Židovi također mole stojeći, pa je stoga i prvoj Crkvi bilo prirodno zadržati taj molitveni stav. Klečanje ima svoju vrijednost i svoje značenje, ali moramo znati gdje je i kada ono prikladno. Kompliciranije ne znači nužno pobožnije ili bolje. U prvim su se stoljećima čak odvijale velike borbe za izbacivanje klečanja iz nedjeljne mise, zato što je nedjelja dan proslave uskrsnuća. Stoga je I. nicejski sabor morao intervenirati i izričito zabraniti klečanje nedjeljom i u vazmenom vremenu. Na Zapadu klečanje ipak ulazi u liturgiju u 10. stoljeću, do kada joj je uglavnom bilo strano, dok je istočnoj liturgiji, za razliku od zapadne, ono ostalo strano sve do danas. Danas na misi trebamo klečati samo prilikom pretvorbe, tj. riječi ustanovljenja, kada je klečanje znak zaziva Duha Svetoga. Za vrijeme „Jaganjca Božjeg“ ne klečimo! Sjedenje je također nešto što je naknadno uvedeno, a danas označava stav pažnje i slušanja prilikom čitanja ili prinosa darova. No, unatoč svemu navedenom, jako je žalosno vidjeti zajednicu koja je razjedinjena zbog držanja tijela. Svrha je zajedničkog zauzimanja istog stava tijela očitovati jedinstvo i cjelovitost zajednice. Stoga je bolje, ako se nađemo u takvim okolnostima, zajedno s većinom zajednice u krivo vrijeme kleknuti nego se svojom „ispravnošću“ od nje odvajati. S druge strane, svakako treba težiti pravilnom liturgijskom odgoju zajednice.

Riječi ustanovljenja

Nakon zaziva Duha slijedi prisjećanje na noć prije muke, kada je ustanovljena euharistija. Taj je govor uvijek povezan s uskrsnućem. Zato se naglašava „dan prije nego će podnijeti muku“, a ne „dan kada je večerao s učenicima”, jer smisao riječi ustanovljenja nije spomen na Posljednju večeru, nego na cjelokupno vazmeno otajstvo. Potom slijede same riječi ustanovljenja; doslovne Kristove riječi koje uprisutnjuju Kristov govor: „Ovo je moje Tijelo (…) Ovo je moja Krv”.

Tijelo koje na misi imamo pod prilikom kruha nije tijelo krvavog Isusa koji umire na križu, nego onog Isusa kakav je on sada. To je tijelo uskrslog Krista koji sjedi zdesna Ocu na nebesima. Nisu ovdje prisutni samo Isusovo tijelo i krv, nego njegovo tijelo, krv, duša i božanstvo, kako to molimo u „Krunici Božjeg milosrđa“. Samo tijelo i krv možemo imati i u prometnoj nesreći, ali tada je to leš, a ne osoba. Euharistija pak nije Kristov leš ili komad mesa, nego živa osoba – božanska i ljudska osoba. Hostija nije samo Kristovo tijelo, nego živa, cjelovita osoba Isusa Krista!

Bog je svugdje prisutan u svome božanstvu, duhovno, ali njegovo je čovještvo prisutno jedino zdesna Ocu u nebesima i na svetoj misi. S Božjim duhom možemo biti bilo gdje i bilo kada, ali s utjelovljenim Bogom možemo biti jedino na misi. To je slično onome što vidimo kod dvoje zaljubljenih: oni žele i tjelesno biti zajedno, a ne samo duhom. Telefonski poziv ne može zamijeniti stvarnu prisutnost. Bog nas toliko voli da želi da naš ljubavni odnos ne bude samo duhovan nego i tjelesan. Stoga, iako je uzašao na nebesa, Isus i dalje ostaje tjelesno s nama, stvarno prisutan u sakramentu euharistije.

Govorili smo već kako je sveta misa aktualizacija Kristove kalvarijske žrtve, a ne ponavljanje tog čina žrtve, iako kažemo da je to ista žrtva. To kažemo iz tri razloga: ista je žrtva – Krist, i isti je svećenik – Krist, koji se prikazuje u istu svrhu – na slavu Boga i za otkupljenje grijeha. No postoji razlika u načinu žrtvovanja: dok je Isus na Kalvariji bio ubijen, na misi je on prisutan kao uskrsli i proslavljeni Isus, onakav kakav je sada – on ne biva ponovno ubijen. Zato kažemo da je misna žrtva nekrvna žrtva. Ipak, njegova se smrt i ovdje aktualizira, uprisutnjuje kao spomen-čin, i to putem slike odvojenosti kruha i vina. U Kristovu se umiranju njegova krv odvojila od njegova tijela, pa zato na oltaru imamo odvojene prilike Krvi i Tijela, što označava njegovu smrt. Također, ova je slika povezana s drevnim židovskim shvaćanjem prema kojem je krv predstavljala život, pa je stoga odvojiti krv od tijela značilo smrt. No Krist je živ! Mi pod prilikama kruha i vina imamo Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo – stvarno i potpuno prisutnog živog Isusa.

Tajna vjere

Svećenik nakon riječi ustanovljenja kliče: „Tajna vjere!” Ovdje riječ „tajna“ nije nešto skriveno što drugi ne smiju saznati, nego naš prijevod latinske riječi mysterium, koja u sebi ima korijen muo, što doslovno znači ‘zatvoriti usta’. Od muo inače dolazi i riječ mutav, kojom označavamo osobu koja ne može govoriti. Dakle, mysterium, za koji postoji bolji prijevod – otajstvo – označava Božje djelovanje koje nadilazi našu racionalnu spoznaju. Bog se ne skriva od čovjeka, nego je po svojoj prirodi čovjeku nespoznatljiv. Pred otajstvom svaka naša spoznaja i govor postaju nedostatni, zastaju i prestaju – preostaje nam samo nijemo gledati. Svećenik, obuzet otajstvom koje se pred njim odvija, ostaje bez riječi; uspijeva uskliknuti tek „Tajna vjere!”, a narod mu pritječe u pomoć nadovezujući se na njegov usklik. Postoje tri formule kojima narod odgovara, ali se najčešće uzima prvi oblik. Druga dva glase ovako: „Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kalež, tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoj slavni dolazak iščekujemo“ i „Spasi nas, Spasitelju svijeta, koji si nas svojim križem i uskrsnućem oslobodio.“

Možda ovaj treći izbor najbolje govori da je riječ o uskliku. Naime, tajna vjere se ne odnosi na informaciju da su kruh i vino postali Tijelo i Krv, nego na aktualizaciju cijelog vazmenog otajstva – Isusovu smrt, uskrsnuće i ponovni dolazak.

Anamneza i druga epikleza

Da se riječi ustanovljenja ne odnose samo na Posljednju večeru nego na cjelokupno Kristovo otajstvo, govori nam i anamnetski dio, koji slijedi nakon tajne vjere i u kojem se naglašava da slavimo spomen Kristove smrti i uskrsnuća. Riječima ustanovljenja Isus nam zapovijeda da vršimo spomen-čin cijelog vazmenog otajstva, a ne samo Posljednje večere.

Potom slijede zagovori i zazivi. Crkva se utječe nebeskim zagovornicima, moli za mir u svijetu i za cijeli svijet. Molitve polaze od općeg prema konkretnom: od svijeta prema okupljenoj zajednici. Ovaj dio nazivamo i drugom epiklezom, odnosno drugim zazivom Duha Svetoga. U prvoj se moli da Duh Sveti siđe na darove, a sada se moli da isti Duh siđe na okupljenu zajednicu kako bi ona nakon pričesti postala ono što je primila. Kao što imamo pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv, tako ovdje možemo govoriti i o preobrazbi zajednice, snagom Duha Svetoga, u Kristovo Tijelo – Crkvu. Potom slijede zazivi za pokojne članove Crkve. Na kraju se daje slava Bogu zbog Kristove žrtve usklikom „Po Kristu i s Kristom i u Kristu…”, slično kao što imamo kod sv. Pavla (usp. Rim 11,36). Zajednica odgovara svečanim „Amen!“ kojim završava euharistijska molitva.

Obred pričesti

Molitva Gospodnja

Obred pričesti započinje molitvom „Očenaša“, koja se u sklopu mise tumači isključivo u euharistijskom smislu. Prvi dio molitve, hvalbeni dio, možemo iščitati kao sažetak euharistijske molitve, a drugi, prosni dio, kao neposrednu pripravu za pričest, jer se molitva za svagdašnji kruh i molitva za otpuštenje grijeha ostvaruju u otajstvu euharistije. Nakon toga slijedi tzv. embolizam: „Izbavi nas, molimo, Gospodine…”. Odgovor naroda „Jer tvoje je kraljevstvo…“ dodan je u posljednjoj obnovi jer je u nekim ranim spisima to bio dio molitve „Očenaš“, a prisutan je i u istočnoj tradiciji. Narod tek ovdje odgovara „Amen!”, a ne nakon „Očenaša“, zato što je riječ o jednoj molitvi koja traje sve do ovog trenutka.

Za vrijeme „Očenaša“, kao i za vrijeme svake molitve, svećenik ruke drži raširene. Nigdje ne postoji napomena da bi to trebali činiti i vjernici, a još manje da bi se trebali držati za ruke ili nešto slično. Ipak, ako se nađemo u zajednici gdje se takvo što prakticira, bolje je naglasiti vjerničko jedinstvo držanjem za ruke nego se izdvojiti iz zajednice svojom „ispravnošću“. Naravno, ovo pravilo vrijedi jedino ako govorimo o elementima koji nisu sama srž liturgije ili vjere. Ako se pak nađemo u nekoj zajednici koja prelazi takve granice, tada smo se od nje dužni odvojiti.

Obred mira

Ovdje nije riječ o pomirenju i prestanku svađa među ljudima. Prije pružanja mira ne citiramo Matejevo evanđelje gdje Isus traži pomirbu prije prinošenja žrtve (usp. Mt 5,23), nego citiramo Ivanovo evanđelje i pozdrav koji uskrsli Krist upućuje svojim učenicima: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem” (Iv 14,27). Mir koji pružamo jedni drugima jest mir uskrslog Krista; to je dar koji dolazi s neba. Imati mir u biblijskom smislu znači biti cjelovit, neokrhnut. Mir koji Krist daje predstavlja ponovnu uspostavu narušenog zajedništva s Bogom i ljudima te čovjekovo iscjeljenje. Kod pružanja mira poanta nije u davanju ruke drugome, nego u tome da mi primamo Kristov mir. Nije se potrebno istezati kako bismo svima poznatima pružili ruku. Dovoljno je jednom ili dva puta ispružiti ruku kako bismo iskusili primanje mira. Naglasak je na primanju, a ne davanju. Nadalje, nigdje ne piše da treba pružiti ruku, nego da treba dati znak mira. U nekim je kulturama taj znak pružanje ruke, a u drugima postoje drukčije geste. Također, ne postoji pjesma pružanja mira, pa je stoga ne treba ni pjevati.

Obred lomljenja kruha

Ovo je danas vrlo nezamjetljiv obred. Isusa su učenici prepoznali upravo u gesti lomljenja kruha. Lomljenjem se aktualizira Kristovo predanje. Zato je u 8. stoljeću uvedeno pjevanje „Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se“, što pjevamo za vrijeme lomljenja kruha kako bismo interpretirali taj obred. Pjesma se ponavlja dok obred lomljenja ne završi, najmanje tri puta. Dakle, može se pjevati i deset puta ako je potrebno.

Jaganjac Božji je mesijanski naziv po uzoru na starozavjetnu Pashu: tada se klalo janje koje je bilo čovjekov prinos za oproštenje grijeha. U Novom zavjetu Krist je to janje – on samog sebe predaje jednom zauvijek, neponovljivo, za oproštenje svih grijeha i čovjekovo oslobođenje. To se otajstvo aktualizira u lomljenju kruha. Prije su vjernici nosili kruh od kuće, kakav su svaki dan jeli, pa bi u ovom dijelu mise svećenik lomio taj kruh na sitne dijelove da se svatko može pričestiti. U 10. stoljeću uvode se hostije, a obred lomljenja kruha svodi se na svećenikovo lomljenje velike hostije. Pjesme se počinju nadovezivati na obred mira pa se zato na kraju uvodi zaziv „Daruj nam mir“, što danas ponegdje dovodi do velike konfuzije u razumijevanju ovog obreda. Tako se ponekad pjesma „Jaganjče Božji“ zamijeni nekakvom pjesmom o miru, što nema nikakve veze s onim što se u obredu događa.

Stavljanje komadića kruha u kalež

Nekoć je u Rimu postojala glavna misa, koju je predvodio papa. Na njoj bi se razlomio euharistijski kruh pa bi dio tog kruha služio za pričest, a dio bi đakoni nosili ostalim crkvama u gradu: svaka bi dobila komadić kruha. Svećenik koji bi u takvoj crkvi služio misu, nakon obreda lomljenja kruha uzeo bi komadić kruha s papine mise i stavio ga u kalež. To je bio znak jedinstva Crkve. Danas je taj običaj ostao, ali je izgubio svoju znakovitost.

Obred pričesti

Ovdje se događa vrhunac slavlja, tu se stvara sakramentalno zajedništvo. Naglasak nije na tome da ja kao vjernik blagujem Krista, nego da blagujem u zajedništvu s drugima. To je događaj u kojem Bog sebe potpuno predaje nama: on postaje naša osnovna hrana i izvor života. Pričest je u prvom redu blagovanje, a kako ćemo blagovati nije toliko važno. Ono na što bismo trebali paziti jest da način blagovanja bude ujednačen, zajednički cijeloj zajednici, jer je riječ o zajedničkom blagovanju. Ako uđemo u kuću gdje svi jedu prstima, nećemo tražiti od domaćina da samo nama dadne vilicu (misionari u Africi često se nađu u ovoj situaciji). Dakle, ako smo u zajednici gdje se svi pričešćuju stojeći, nemojmo se izdvajati tražeći pričest klečeći jer na taj način narušavamo jedinstvo te zajednice. Isto vrijedi i obrnuto. Crkva dopušta pričest stojeći ili klečeći, na ruke ili na usta, a svatko ima pravo primiti Krista na bilo koji od ovih načina i svi su načini jednako vrijedni. Kod odabira načina pričešćivanja ne bismo se trebali voditi osobnim duhovnim preferencijama (npr. „Ja tako najbolje doživim Isusa“ ili „Osjećam da trebam kleknuti“), nego bismo se trebali prikloniti običaju dotične zajednice da izbjegnemo izdvajanje i pokažemo jedinstvo. Pričest se na latinskom zove communio, što znači zajedništvo. Pričest nije moj osobni susret s Bogom, nego susret cijele Crkve sa svojom glavom – Kristom. To zajedništvo izražavamo uniformiranim načinom pričešćivanja.

Prije same pričesti postoji nekoliko elemenata na koje moramo obratiti pažnju. Prvo, dok idemo na pričest, mi hodamo u procesiji koja se kreće prema oltaru. Ako svećenik odlazi podijeliti pričest na ulaz u crkvu ili na kor, gubimo spomenutu hodočasničku procesiju prema Kristu. Također, ne bismo smjeli odlagati priključivanje procesiji za pričest sve dok se ne smanji red, s namjerom da što kraće u njemu stojimo. Stajanje i polagano hodanje prema oltaru snažne su geste koje nas podsjećaju da na misi nismo sami, nego u Crkvi – lađi spasenja – a u lađama je često gužva. Osim toga, trebamo si posvijestiti da smo na zemlji samo hodočasnici koji putuju prema raju, odakle smo prognani, i da je pričest predokus našega konačnog cilja – nebeske domovine.

Blagoslov i otpust

Postoje posebni i opći blagoslovi. Prije blagoslova čujemo još jednom „Gospodin s vama”, a nakon toga otpust „Idite u miru”, što je naš prijevod latinske rečenice Ite, missa est, čije je značenje već objašnjeno. „Idite u miru“ treba tumačiti u prethodno spomenutom značenju mira. Također uočimo da je riječ „idite“ u imperativu, što znači da je to poticaj ili zapovijed.

Papa Benedikt XVI. je osim „Idite u miru” dodao još dva otpusta koja svećenik može upotrijebiti:

  • „Idite navješćujte evanđelje Gospodnje.“
  • „Idite u miru, slaveći Boga svojim životom.“
  • „Idite u miru.“

Na taj je način želio dodatno naglasiti povezanost liturgije i svakodnevnog života. Oba su dodatka inspirirana događajima iz evanđelja (Mk 5,19; Lk 5,25). Nakon liturgije, nakon silnih milosti koje smo primili i preobraženja koje smo doživjeli, nismo slobodni samo otići dalje svojim putem, nego nam ostaje zadaća da, nahranjeni i preobraženi, ono što smo doživjeli donosimo na svoje radno mjesto, među svoje prijatelje, u svoju obitelj. To je naše poslanje. Sve je to sadržano u zapovijedi „Idite!“

Idite!

Vjerujem da smo dosad puno naučili. Sjećam se koliko je meni za moj vjerski život značilo kada smo sve ovo učili na fakultetu. Bio sam u stanju danima samo sjediti i slušati profesora koliko mi se duša radovala otkrivanju Božje ljepote i veličine. Ipak, nakon ovakvih spoznaja može se pojaviti velika napast da svojim župnicima, voditeljima zborova i braći u klupama počnemo pametovati kako bi misa trebala izgledati, što sve krivo rade i što trebaju promijeniti.

Ali tek sada trebamo shvatiti da ništa ne znamo. O jednom profesoru s fakulteta kruže glasine da je napisao doktorat od 500 stranica na temu oblačenja krsne haljine. Vjerojatno je o svakom zarezu u liturgiji negdje na svijetu napisan neki doktorat. Zato, umjesto da se uznosimo, tek sada trebamo osjetiti poniznost zbog svojeg neznanja. Svaku župnu zajednicu treba odgajati za liturgiju, no to je posao koji nikada ne završava, jer zajednica neprestano raste i tek će u nebu postati savršena. Često su prilike takve da je nemoguće udovoljiti svim liturgijskim zahtjevima, ali to ne znači da od njih treba odustati.

Evo samo jednog od banalnih primjera: nedavno mi je voditelj dječjeg zbora pričao da djeca ne žele pjevati pjesme koje im se ne sviđaju i da je prisiljen birati hoće li se pjevati prikladna pjesma koja će zvučati užasno ili manje liturgijski prikladna pjesma koja se djeci sviđa i bit će je milina slušati. Slično tome, trebamo li bakama koje već 50 godina idu svaki dan na misu trgati krunice iz ruku jer je to pobožnost kojoj nije mjesto na misi? Ovakve bismo primjere mogli nizati unedogled, no trebamo prihvatiti da smo svi djeca i da trebamo rasti i raditi na tome da rastemo. Ako netko osjeća poticaj za revnovanje na ovom području, postoje zaista brojne opcije. Ponudite se župniku, osnujte liturgijsku zajednicu, organizirajte susrete, tribine, kateheze, čitajte knjige i časopise o liturgiji, dijelite iskustva i znanja, pomozite ministrantima i djeci da što potpunije sudjeluju u liturgiji, pišite blogove, snimajte podcaste… Postoje bezbrojni načini i mogućnosti, ali samo je jedno strogo zabranjeno: svisoka drugima pametovati što bi i kako od sada trebali raditi. Jedan je od ključnih preduvjeta za kvalitetno sudjelovanje u svetoj misi poniznost, zato što je sve što u njoj doživljavamo i primamo nezasluženi Božji dar. To je dar koji s poniznošću, radošću i ljubavlju trebamo navijestiti palom svijetu.

Tomislav Šagud | Bitno.net