Pod Svetim pismom ovdje podrazumijevamo jedinstvenu knjigu u kojoj su sadržani svi tekstovi Staroga i Novoga zavjeta, a pod lekcionarom knjigu u kojoj su odlomci Svetoga pisma posloženi za liturgijsku uporabu, u prvom re­du za slavlje euharistije. Put od Svetoga pisma do lekcionara razmotrit ćemo u dvije dionice: do Dru­goga vatikanskog sabora i poslije Sabora.

Lekcionar do Drugoga vatikanskog sabora

U kršćanskoj starini nije bilo lekcionara u današ­njem smislu. U liturgijskim se slavljima čitalo iz­ravno iz Svetoga pisma. Možemo žaliti što tako nije i ostalo, no ovdje su, kao i u mnogim drugim slučajevima, prevladali tzv. praktični razlozi.

O prvim koracima prema lekcionaru znamo malo, više toga moramo pretpostaviti. Čini se da se u starini Sveto pismo u liturgiji čitalo susljed­no, u nastavcima, da su se čitale pojedine knjige po redu te daje sam predsjedatelj određivao du­žinu odlomaka za naviještanje.

U Rimu se na kraju 5. i u 6. st. dospjelo do određenoga reda čitanja, u skladu s liturgijskom godinom koja je tada bila u punom razvoju. Bib­lijski odlomci za pojedine dane najprije su nazna­čivani na biblijskom kodeksu, a uskoro se počinju sastavljati posebni popisi biblijskih tekstova za pojedina slavlja, s naznakom početnih i završnih riječi (biblijski tekst još nije bio podijeljen na gla­ve i retke; to je tek iz 13. st.).

Čitanje odlomaka iz Staroga zavjeta postupno se smanjuje, u mnogim krajevima dotle da se izvan „jakih“ vremena liturgijske godine (došašće, korizma, vazmeno vrijeme) Stari zavjet goto­vo prestao čitati.

Sljedeći korak bit će prikupljanje tekstova bi­blijskih odlomaka u zasebne knjige. Odlomci evanđelja skupljaju se u knjigu zvanu evanđelistar, a ostali tekstovi u knjigu koja se najčešće zva­la epistolar.

S pojavom tzv. plenarnog misala (10.-11. st.) nestat će i tih knjiga, epistolara i evanđelistara: bi­blijski će tekstovi, iz ‘praktičnih’ razloga, biti uklju­čeni u misal, zajedno sa svim drugim tekstovima za slavlje euharistije. Takvo stanje potrajat će sve do Drugoga vatikanskog sabora.

Sailko, CC BY-SA 4.0 <https://creativecommons.org/licenses/by-sa/4.0>, via Wikimedia Commons

Lekcionar poslije Drugoga vatikanskog sabora

Saborska konstitucija 0 liturgiji donosi opće načelo da u liturgiji treba providjeti obilnije, raznolikije i prikladnije čitanje Svetoga pisma, bilo Sta­roga bilo Novoga zavjeta, a poslijesaborska obno­va izdvaja biblijska čitanja iz misala te ponovno dobivamo lekcionar kao zasebnu knjigu.

Lekcionar nakon Drugoga vatikanskog sabora uređen je po dvostrukom sustavu: nedjelje, svet­kovine i Gospodnji blagdani dobili su tri čitanja, a ostali dani po dva. Ta su dva sustava međusobno neovisna.

1. Nedjeljna i blagdanska čitanja

Red nedjeljnih i blagdanskih čitanja ima ove zna­čajke: od tri čitanja prvo je iz Staroga zavjeta, dru­go iz spisa apostola (to jest ili iz poslanica ili iz Knjige Otkrivenja, već prema različitim vremenima godine), treće iz evanđelja. Time se osvjetljuje jedinstvo obaju zavjeta i povijesti spasenja kojoj je središte Krist, koji se slavi u svom vazmenom otajstvu. Raspored je tih čitanja proveden po nače­lu „usklađenja po temama“ ili „polususljednog čitanja“. Jedno se ili drugo načelo primjenjuje već prema različitim vremenima godine i prema posebnim oznakama liturgijskog vremena.

Najbolje su usklađena čitanja Starog i Novog zavjeta onda kad već samo Pismo naznačuje ka­ko nauk i činjenice koje se izlažu u Novom zavjetu imaju više-manje izričit odnos s naukom i činjeni­cama Starog zavjeta. U ovom redu čitanja teksto­vi Starog zavjeta odabrani su ponajpače zbog svo­ga odnosa s novozavjetnim tekstovima koji se u toj misi čitaju, osobito s evanđeljem.

Drugi oblik tematskog slaganja tekstova poje­dinih misnih čitanja proveden je u došašću, koriz­mi i vazmenom vremenu, to jest u onim vremeni­ma koja imaju posebnu važnost ili obilježje.

Kako, naprotiv, nedjelje „kroz godinu“ ne­maju posebnog obilježja, njihovo se apostolsko i evanđeosko čitanje raspoređuje po načelu polusu­sljednog čitanja, a čitanje iz Starog zavjeta uskla­đeno je s evanđeljem.

2. Svagdanja čitanja

U rasporedu svagdanjih čitanja prvo je čitanje iz Starog zavjeta ili iz apostola (to jest iz poslanica ili iz Otkrivenja, a u vazmeno vrijeme iz Djela apo­stolskih), a drugo iz evanđelja.

Godišnji krug čitanja za korizmu raspoređen je po posebnim načelima u skladu s obilježjem toga vremena. U svagdane došašća, božićnog i vazmenog vremena čitanja su također raspoređena u go­dišnjem krugu tako da su svake godine ista.

U svagdane u tjednima „kroz godinu“ evan­đeoska su čitanja raspoređena u jednome krugu koji se ponavlja svake godine, a prvo je čitanje ra­spoređeno u dva kruga što se naizmjence čitaju: prvi krug u neparnim, drugi u parnima godinama.

Tako su i u redu svagdanjih čitanja, kao i u ne­djeljnom i blagdanskom, primijenjena načela us­klađenog i polususljednog čitanja, osobito kad su posrijedi vremena koja imaju posebna obilježja.

Kad god Crkva, Duhom Svetim okupljena na liturgijsko slavlje, naviješta i proglašava Božju riječ, prepoznaje se i priznaje Božjim narodom. (Opća načela o slavlju Božje riječi, 7.)

3. Čitanja za druga slavlja tijekom godine

Za svetačka je slavlja predložen dvostruki niz či­tanja. Prvi je u Vlastitim slavljima: za svetkovine, blagdane ili spomene, osobito ako su za svako od njih predviđeni vlastiti tekstovi. Katkada se kao prikladniji naznačuje koji drugi tekst između on­ih koji se nalaze u Općim slavljima. Drugi pak niz, i to opširniji, nalazi se u Općim slavljima svetaca. U tom se dijelu predlažu najprije tekstovi prikladni za različite redove svetaca (za mučenike, pastire, djevice itd.), a zatim mnogi drugi tekstovi koji go­vore općenito o svetosti pa se mogu uzeti po volji kad god se za izbor upućuje na Opća slavlja.

Jednak je raspored čitanja i za obredne mise, za mise za različite prigode, za zavjetne i pokojničke mise. Predloženo je mnogo tekstova, kao i u Općim slavljima svetaca.

Osim tih načela po kojima je sastavljen raspo­red čitanja u pojedinim dijelovima, postoje i dru­ga općenitija načela: neke su knjige Svetoga pis­ma zbog svog nutarnjeg značaja i zbog liturgijske predaje dodijeljene određenim liturgijskim vre­menima. Tako je npr. sačuvana zapadna ambrozijanska i hispanska te istočna predaja da se Dje­la apostolska čitaju u vazmeno vrijeme. Time se izvrsno očituje da cio život Crkve proistječe iz vazmenog otajstva. Isto je tako sačuvana zapadna i istočna predaja da se Ivanovo evanđelje čita u posljednjim korizmenim tjednima i u vazmeno vrijeme.

Čitanje iz Knjige Izaijine, osobito iz njezina prvog dijela, po predaji dodjeljuje se došašću. Ne­ki se dijelovi te knjige ipak čitaju u božićno vrije­me. Tom je istom vremenu dodijeljena i Prva Iva­nova poslanica.

Novo iskustvo riječi Božje

Nije dosta da lekcionar bude dobar, potrebno je obnoviti i iskustvo i svijest o važnosti riječi Božje i autentičnoj uporabi Svetoga pisma u svakom li­turgijskom slavlju. 0 tome je na Saboru izrečeno mnogo i izvrsnih misli. Rečeno je ponajprije to da treba da bude jasno kako su u liturgiji „obred i riječ najtješnje povezani“ (SC 35). Zato Sabor traži da se u svetim slavljima obnovi „obilnije, raznovr­snije i prikladnije čitanje Svetoga pisma“ (SC 35). Govoreći 0 euharistiji, Konstitucija u br. 51. traži: „Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol riječi Božje, neka se svestranije otvore biblijske ri­znice, tako da se kroz određeni broj godina naro­du pročita istaknutiji dio Svetoga pisma.“

Prethodne napomene Reda misnih čitanja (1981.) potanje razlažu odnos između riječi Božje i liturgijskog čina, govoreći na poseban način 0 riječi Božjoj u misnom slavlju. Tu se između osta­loga kaže: Liturgijsko se slavlje „najtješnje prisla­nja uz Božju riječ i od nje dobiva snagu, postaje novim događajem“ (3); „uvijek je u svojoj riječi nazočan Krist“; „riječ Božja, što se trajno nudi u liturgiji, stalno je živa i djelotvorna“ (4).

Važna je novost isticanje jedinstva između Staroga i Novoga zavjeta te stavljanje u središte Krista i njegova otajstva, odnosno slavljenje toga otajstva: „Crkva navješćuje jedno te isto Kristovo otajstvo kad u liturgijskom slavlju proglašuje bilo Stari bilo Novi zavjet. U Starom se naime zavjetu skriva Novi, a u Novome se otkriva Stari“. I dalje: „I u liturgijskom slavlju i u Božjoj riječi slavi se spomen Kristova otajstva i ono se u svakom od njih na svoj način ovjekovječuje“ (5).

Slušanje riječi iziskuje vjernički odgovor živo­ta: „Crkva u liturgijskom činu vjerno odgovara onaj isti ‘Amen’ što gaje Krist, posrednik između Boga i ljudi, izgovorio samo jedanput za sva vre­mena prolivši svoju krv da božanski potvrdi novi savez u Duhu Svetom. Kada dakle Bog priopćuje svoju riječ, uvijek očekuje odgovor koji je slušanje i klanjanje ‘u Duhu i istini’ (Iv 4, 23). Duh Sveti čini taj odgovor djelotvornim kako bi se ono što se u liturgijskom činu sluša provelo u život po onoj ‘Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji’ (Jak 1,22)“ (Prethodne napomene, 6).

Slaviti Riječ

Premda govorimo 0 čitanjima, kad je u pitanju ri­ječ Božja u liturgijskom slavlju, nije posrijedi puko čitanje, nego slavljenje riječi. Okupljena zajedni­ca zajednički sluša onoga koji govori. Ne smeta nam što iznova slušamo ono što nam je poznato, ono što smo i više puta čuli. Štoviše, što nam je tekst poznatiji, postaje nam bliži, draži. Jer biblij­ski nam tekst ne daje samo neke obavijesti, nego nas uvodi u ozračje dijaloga, svojim pjesničkim i simboličnim govorom uvodi nas u otajstvo spase­nja. Stoga se Crkva u liturgiji ne zadovoljava sa­mim čitanjem biblijskog teksta. Ona ga svečano naviješta i mistagoški tumači te sve to unosi u obredni okvir.

Kad god Bog priopćava svoju riječ, uvijek očekuje odgovor koji se sastoji u osluhu i posluhu te u klanjanju „u Duhu i istini“. (Opća načela o slavlju Božje riječi, 6.)

Posve je naravno što su u liturgiju postupno uvođeni neki elementi kojima se izražava dosto­janstvo svetoga teksta. To se posebno vidi po brizi koja se posvećuje služitelju naviještanja (čitaču), mjestu odakle se naviješta, knjizi i popratnim ob­rednim elementima.

U starini je sva čitanja, uključujući evanđelje, čitao jedan čitač. Čini se daje za prvu Crkvu to bi­la ne samo praktična nego i znakovita raspodjela službi: po službi jednoga (čitača) Bog se uprisutnjuje u svojoj riječi, a po službi drugoga (predsje­datelja) Crkva uzdiže Bogu svoju riječ, molitvu.

Danas se ponovno uviđa potreba različitih slu­žbi i u liturgiji, pa tako i službe čitača. Sadašnje liturgijske knjige naglašavaju važnost priprave či­tača. Priprava mora biti ne samo tehnička nego još više duhovna. „Duhovna priprava pretposta­vlja barem dvostruku izobrazbu: biblijsku i litur­gijsku. Biblijska izobrazba mora osposobiti čitače da mogu čitanja staviti u njihov okvir i da mogu u svjetlu vjere razabrati središte objavljenoga na­vještaja. Liturgijskom izobrazbom čitači moraju steći određenu lakoću da shvate značenje i ustrojstvo službe riječi i povezanost između nje i euharistijske službe. Tehnička priprava mora osposo­bljavati čitače za sve veće umijeće čitanja pred narodom, bilo prirodnim glasom bilo s pomoću razglasa.“ (Red misnih čitanja, Uvodne napome­ne, 55). Čitač vršenjem svoje zadaće nije samo u službi zajednice nego i u službi Riječi.

Foto: Shutterstock.com

Misal posvećuje potrebnu pozornost i mjestu odakle se naviješta riječ Božja. Treba nastojati da to mjesto (ambon) bude samo za tu svrhu. Za druge služitelje, kao što su tumač, voditelj pjeva­nja, solist i slično, valja pripraviti običan stalak, različit od ambona. Ambon nije mjesto ni za tu­mača, ni za voditelja pjevanja, ali ni za predsjeda­telja. Predsjedatelj obavlja svoju predsjedateljsku službu s posebnog sjedala pripravljena za tu svrhu, a ne s ambona ili, još manje, s oltara.

U Redu misnih čitanja (dalje: RMČ) govori se vrlo iscrpno o knjigama za naviještanje riječi Božje (35-37). Između ostaloga, kaže se da „knjige iz kojih se uzimaju čitanja riječi Božje… moraju vjernicima produbljivati osjećaj prisutnosti Boga koji govori svome narodu. Stoga se valja pobrinuti da one, kao znakovi i simboli nadnaravnih vrednota u bogoslužju, budu doista dostojne, urešene i lijepe” (RMČ 35). Na kraju, u skladu s time, donosi važnu preporuku: “Neka se knjige čitanja određene za slavlja, zbog poštovanja riječi Božje, ne zamjenjuju drugim pomagalima, npr. listovima namijenjenim vjernicima za pripremanje čitanja ili za o sobno razmatranje” (RMČ 37).

U naše dane dolaze do izražaja neki novi obli­ci iskazivanja časti riječi Božjoj koja se naviješta u slavlju. Tako npr. nastoji se da izgovor bude pra­vilan i jasan, da razglas bude dobar i da se dobro čuje na svakome mjestu u crkvi. Povećava se dak­le osjetljivost za funkcionalnu stranu, i to je sva­kako dobro. No isto tako treba njegovati i obred­ne elemente jer ne bi bilo dobro da oni iščeznu upravo ondje gdje se čovjek najlakše obredno iz­ražava.

Obredni izričaji slavljenja Riječi

Stvaranje obrednog okvira počelo je vrlo rano. Njime se htjelo stvoriti ozračje slavlja, osjećaj dijaloškog susreta Boga i njegova naroda. U sada­šnjem su misalu zadržani mnogi obredi u službi riječi:

  • najava podrijetla teksta jednaka je u svim čitanjima. Za evanđelje se ne kaže više ‘Slijedi’ ili ‘Početak’ (osim ako se radi doista o njegovu po­četku), već ‘Čitanje…’
  • početak čitanja sadrži u prvom redu uobi­čajene uvodne riječi: ‘U ono vrijeme’, ‘U one da­ne’, ‘Braćo’… Te se riječi izostavljaju kad je već u samom tekstu dovoljno označeno vrijeme ili osobe ili kad zbog naravi teksta nisu prikladne“ (RMČ, 124)
  • na kraju je čitanja završni poklik („Riječ Gospodnja – Bogu hvala; Slava tebi, Kriste“)

Navještaj evanđelja kao vrhunac liturgije rije­či opravdano je okružen dodatnim znakovima po­štovanja: navjestitelj je đakon ili prezbiter, poklik je i prije i poslije navještaja („Slava tebi, Gospodi­ne“ i „Slava tebi, Kriste“); za vrijeme navještaja svi stoje. Tu su i drugi znakovi: ophod, pozdrav, znakovi križa, kađenje i poljubac knjige.

Za pripravu đakon traži i dobiva blagoslov od predsjedatelja, a ako evanđelje naviješta prezbiter, on tiho govori molitvu „Svemogući Bože, očisti mi srce“. Red misnih čitanja preporučuje ophod (usp. br. 17). To je još jedna mogućnost da se pokaže dostojanstvo evanđeoskog teksta. Pretpostavlja se da je evanđelistar već na početku u ophodu donesen na oltar.

Pozdrav prije evanđelja nije pozdrav u pravom smislu riječi već uspostavljanje kontakta sa zajednicom i znak da slijedi nešto osobito važno. Znak križa, najprije na knjizi, a zatim svih sudionika na sebi – na čelu, na usnama i na prsima – znak su prihvaćanja riječi i njezina blagoslova. Poljubac knjizi jedan je od jasnijih znakova poštovanja knjige u kojoj je sadržana Kristova riječ. Nije slučajno da se istim znakom pozdravlja „stol Kristove riječi“ kao i „stol Kristova tijela“.

Sadašnji je lekcionar zacijelo najbolji od svih koje je Crkva ikada imala. To se moglo i očekivati kad se ima na umu da je izrađen uz suradnju velikoga broja ponajboljih stručnjaka iz cijeloga svijeta: egzegeta, liturgičara, katehetičara, pastoralista. Velika je zasluga i ondašnjega pape Pavla VI., koji je imao povjerenja u struku, što je ovdje osobito došlo do izražaja. Kada mu je nakon više godišnjega rada dovršeni lekcionar podastrijet na odobrenje, papa je na koncu kazao: „Nije nam moguće, u ovom vrlo kratkom vremenu koje nam je naznačeno, dobiti točan i potpun uvid u novi i opsežni Ordo Lectionum Missae. Ali osigurani povjerenjem u stručne i duhovne osobe koje su ga dugim istraživanjem pripravile i povjerenjem što ga dugujemo Svetom zboru za bogoštovlje koji ga je s toliko vještine i brižljivosti ispitao i sastavio, rado ga odobravamo.“

Imati dobar lekcionar ipak je samo preduvjet za glavni cilj: otkriti njegova istinska bogatstva i oživjeti u Crkvi osjećaj i iskustvo riječi Božje naviještane u liturgijskome slavlju.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.