Protiv “vikača”

Nakon što je kolegica Bruna Velčić na mrežnim stranicama portala Bitno.net proglasila moj tekst u Glasu Koncila šovinističkim, potrebno je reći nekoliko misli ne samo o tom osvrtu, nego ponajprije dati neke odgovore protiv raznih “vikača” na moj tekst.

1. Insinuacije Brune Velčić

Radi se zapravo o kolažu citata drugih autora, u kojima se uopće ne dodiruje bit problema, o kojem sam govorio u svojem tekstu. No, čini se da je za kolegicu Velčić također “bolno” kao i za mnoge, jer sam se dirnuo progovoriti isključivo o problematičnim vidovima žene (prvi dio teksta), a onda i dobrim vidovima žena (drugi dio teksta). Zato ona meni pripisuje teze koje nisam izrekao, dakako, kako bi me proglasila šovinistom. Ali meni je razumljiva reakcija, jer je danas politički nekorektno progovoriti o problematičnim vidovima žene, a kamoli o njezinoj neposlušnosti. To je dogma modernoga vremena!

Evo nekih insinuacija kolegice Velčić koje nemaju veze s mojim tekstom: prvo, kolegica se poziva na sv. Ivana Pavla II. i mene podučava o “gospodarenju”, kao da sam se ja zauzimao za gospodarenje muškarca nad ženom. Gdje sam ja spomenuo uopće tu riječ, gdje se ja zauzimam za gospodarenje muškarca nad ženom! Nevjerojatno koliko daleko seže teološka površnost i nerazumijevanje mojega teksta. Drugo, pozivajući se opet na sv. Ivana Pavla II. kolegica insinuira kao da ja pozivam samo na pokoravanje žene spram muškarcu. Jer, ja osobno valjda nisam za pokoravanje muškarca prema ženi! Gdje se to nalazi u mojem tekstu, gdje se to može iščitati? Treće, kolegica se potom malo spetljala oko tumačenja Zmije pa opet insinuira da sam ja ustvrdio kako Zmija zavodi samo ženu, a ne i muškarca i ženu. Pa onda ona ima potrebu naglasiti da Zmija zavodi cijeli svijet pa i muškarca. Ne vidim gdje je to kolegica iščitala u tom tekstu, da Zmija, Đavao ne zavodi cijeloga čovjeka, također i muškarca. Četvrto, još bjednije, u svojem zaključku kolegica Velčić tvrdi da je Marija uzor ne samo ženama, nego svakom vjerniku, tj. muškarcima, jer ja kao to nisam istaknuo. Dakle, meni Marija tobože nije uzor pa se to treba istaknuti?! Mogao bih još navoditi mnoge druge navode, ali i ovi su dovoljni da pokaže neutemeljenost teza koje je donijela kolegica Bruna Velčić, i koja naravno s lakoćom mene proglašava “pravim imenom”: šovinistom.

No, ostavimo kolegicu Velčić njezinim insinuacijama. Koristim prigodu da se osvrnem na svoj tekst u Glasu Koncila, imajući u vidu mnogobrojne “vikače” na moj tekst.

Kako bilo da bilo, “vikači” svaki moj osvrt tumače kao da je to zapravo problem mojega teksta, jer tobože da je dobar tekst, on ne bi trebao tumačenja! “Vikači” koriste sve kako bi relativizirali moj tekst. Stoga im želim reći da ne pojašnjavam svoj tekst nego odgovaram kritičarima, odnosno “vikačima” na moj tekst. Eto, nekoliko odgovora cijenjenim “vikačima”:

2. Protiv sviđanja ovom svijetu: o neposlušnosti žene

Sveto pismo se ne može tumačiti cjepkano, partikularno, nego uvijek, barem s kršćanskoga gledišta, uvijek u cjelini. Tako i izvješće o stvaranju. Ono je puno složenije, u sebi krije mnoštvo poruka, od koje sam ja izdvojio samo jedan vid, a to je poslušnost i grijeh pod vidom poslušnosti. O tom se izvješću može teološki razmatrati drukčije. Stvaranje iz rebra ukazuje na činjenicu da se muškarac i žena mogu i trebaju razumijevati iz “središta”, iz srca, a ne iz “gornjega dijela” (razum) ili “donjega dijela” (požuda), nego ljubavlju, da jedno i drugo idu bok uz bok, ravnopravni itd. No, moja je nakana bila upozoriti na samo jedan vid, vid koji je problematičan današnjem čovjeku, a to je neposlušnost, odnosno žena je sagriješila i danas griješi (!) neposlušnošću spram Boga. I da se onda ta neposlušnost reflektira i na neposlušnost spram muškarca. Dakako, ista je poteškoća i za muškarce, kako piše sv. Pavao: “Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici.” (Rim 5, 19) Da sam pisao tekst o muškarcima, kao što sam naznačio u svojem prvom osvrtu, tada bih tumačio i problem muškarca pod vidom neposlušnosti. Naravno, tada vjerojatno ne bi bilo kritike, jer je to danas “politički korektno”.

3. Za prvotnost i drugotnost: Stari zavjet

Drugi problem što muči današnjega čovjeka je brisanje spolnih razlika, pozivanje na ravnopravnost koja briše te razlike. Ja sam išao baš suprotnom modernom vremenu: ravnopravnost da, ali ona koja ne briše razlike. Sad je pitanje kako tumačiti takve razlike. Biblija ih tumači onako kako sam ja teološkim rječnikom naglasio, a to je da je muškarac prvotan, a žena drugotna. Naravno, Sveto pismo ne koristi te pojmove, kao što ne koristi i mnoge druge dogmatske pojmove, kao što su sakrament, “istobitan”, “dvije naravi”, ali su ti pojmovi korisni da se iskaže sadržaj vjere, posebice da se usprotivi njegovu razvodnjavanju, kao što je uvijek bio slučaj s mnogim teološkim pojmovima u povijesti. To je tako slučaj i s ovim pojmovima, koje koristi kardinal Hans Urs von Balthasar i koji time sažima biblijski nauk o ženi, kao i katolički nauk.

Govor o prvotnosti i drugotnosti, koje nema ničega zajedničkoga sa superiornošću i nadmoći muškarca nad ženom – Augustin će čak reći da je Adam više kriv od žene, jer je vidio što se dogodilo s Evom pa je opet pristao na grijeh – dolazi do izražaja u činjenici da se odnos Boga i Izraela tumači odnosom muškarca i žene. Dakako, nije to jedini način govora o odnosu Boga i Izraela (moram to spomenuti da me “vikači” ne bi zaskočili). Kod proroka Izaije i Ezekiela, ali i u drugim tekstovima, odnos se tumači i ženskim atributima: Bog je poput majke koja se brine za svoj narod. No, ipak, a to je očito svima koji čitaju Sv. pismo, o Bogu se govori kao muškarcu koji se brine za svoj narod, Izrael, kao ženi. Sve u Sv. pismu vrvi doslovno od takvih tekstova, napose u Pjesmi nad pjesmama (naravno liberalni će egzegeti reći da je to puka ljubavna pjesma: ali ne vidim razloga zašto bi se onda ona nalazila u židovskom kanonu; i svi bi onda crkveni oci kao i srednjovjekovni teolozi bili u krivu u svojem tumačenju!). Bog je prvotan, a Izrael drugotan, ali unutar Staroga zavjeta, to opet nema nikakve veze s moću i superiornošću. Takav govor također nema veze s patrijarhalnim sustavom, kako nam stalo trube liberalni teolozi i ostali. Zašto? Pa pogledajmo okolne nežidovske narode u antičko doba? Svugdje vlada patrijarhalni sustav, ali zato sve je puno raznoraznih božica.

Kako tumačiti činjenicu onda da jedino u SZ-u prevladava govor o Bogu kao muškarcu, a Izraelu, kao ženi, “kći Sionskoj”, ako je to patrijarhalna religija?! Ona se može tumačiti samo teološki, a ne patrijarhalno! Bog se predstavlja u liku muškarca kako bi time naznačio da je drukčiji od svijeta, da svijet nije Bog, da je on prvotan, da je svijet drugotan. Takvim predstavljanjem on istodobno utemeljuje i odnose među spolovima. To znači da je u židovskom narodu također muškarac prvotan, i to jasno: postoje samo svećenici  u hramu, nema svećenica; kasnije rabini, nema rabinki, barem u većini židovskih teoloških strujanja. Ali opet on je prvotan tako što se mora ophoditi prema ženi kao što se prema svojoj “ženi” ophodi Bog. Kojega li veličanstvenoga zahtjeva!

4. Za prvotnost i drugotnost: Novi zavjet

U NZ-u ista se logika samo nastavlja, ona je u tom smislu potpuno židovska. Marija je sada “kći Sionska”, u njoj se dovršavaju i ispunjaju sva ona obećanja da će Bog konačno “oženiti” svoju “ženu”, da će očistiti, spasiti židovski narod, a time svakoga čovjeka. Sada se obećanje ostvarilo u Isusu Kristu, muškarcu Isusu Kristu. Naravno, za neke i to predstavlja problem, jer je Isus Krist Spasitelj muškarac, što opet u mnogih nevjernika i određenih vjernica izaziva bijes, jer su žene već samim time u podređenom položaju: nemaju ženu za spasiteljicu, i još k tomu taj Krist naziva Boga Ocem, a ne Majkom (jao!). Ugroženost na sve strane.

No, vratimo se NZ-u. Krist sebe razumijeva na tragu SZ-a. On je taj “ženik” zbog kojega se sada ne smije postiti, on je taj Bog kao muškarac koji dolazi spasiti “ženu”, Izraela, a time i cijeli svijet. Židov sv. Pavao, ili kako bismo to mi teolozi rekli, njegova teološka škola, čini isto. I on tumači odnos Krista prema vjernicima, kao odnos muškarca i žene (na tragu također i Pjesme nad pjesmama), Zaručnika i Zaručnice. U tom smislu je cijela Crkva, rekao bi Balthasar i crkveni oci, “ženska”. Naravno, opet je Krist prvotan, a Crkva drugotna. Ali kako je Krist prvotan! On ne vlada, ne tlači, nego se predaje za svoju “ženu”, pati, umire, ne živi za sebe. On je “Glava”, ali Glava koja živi za svoje tijelo Crkvu.

U tom smislu opet uočavamo istu tematiku kao i u SZ-u. Zna se točno tko je prvotan i drugotan, ali se to sve razumijeva u duhu ljubavi. Pavao potom, a onda ga slijede svi crkveni teolozi kao i Učiteljstvo, tumači tako odnos muškarca i žene. Nema to veze s patrijarhalnim sustavom, nego je opet na tragu cijeloga Staroga zavjeta: “Ali htio bih da znate: svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog. Jer nije muž od žene, nego žena od muža. I nije stvoren muž radi žene, nego žena radi muža.” (1 Kor 11, 3, 8-9).

“Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!” (Ef 5, 21-24).

A joj, još jedan tekst: “Žena neka u miru prima pouku sa svom podložnošću. Poučavati pak ženi ne dopuštam, ni vladati nad mužem, nego – neka bude na miru. Jer prvi je oblikovan Adam, onda Eva; i Adam nije zaveden, a žena je zavedena, učinila prekršaj. A spasit će se rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom.” (1 Tim 2, 11-15).

Uvredljivi tekstovi za neke vjernike koji onda to moraju relativizirati, a još uvredljiviji za nevjernike koji zbog toga ne žele Krista, Crkvu itd. Dakle, zna se tko je glava, tko je prvotan, ali koji li zahtjev te prvotnosti! Znam da to smeta današnjim nevjernicima i liberalnim vjernicima, ali je to Biblija. Već sam bio napisao, i naša kultura to potvrđuje činjenicom da žena ostavlja svoje prezime i priklanja se muževljevu prezimenu, što mislim da je potpuno ispravno, a suprotno je teško prihvatljivo. Dakako, liberalni teolozi će na navedene Pavlove tekstove odmahnuti rukom i reći kako “je on tu promašio”, “da je morao tako jer je živio u patrijarhalnom sustavu”. Zamislite, moram to ironično reći, kako je Pavao bio naivan pa je tako jadan promašio bit problema. A on naprotiv, kao obraćeni Židov misli potpuno na tragu povijesti spasenja, kako smo gore bili skicirali.

5. Ravnopravnost prvotnoga i drugotnoga

No, Pavao opet na mnogim mjestima tumači ono što današnji moderni čovjek naziva ravnopravnost: pak, u Gospodinu – ni žena bez muža, ni muž bez žene! Jer kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi; a sve je od Boga. (1 Kor 11, 11-12) I još jasnije: “Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” (Gal 3, 27-28).

U tim i drugim tekstovima, dakle, muškarac i žena ravnopravni su pred Bogom, štoviše, duhovno su jedno od drugoga. A to je opet na tragu Sv. pisma: muško i žensko stvoreni su na sliku Božju, i ono što je također jako važno, pred Božjim zakonom oni su potpuno ravnopravni (revolucija židovsko-kršćanske misli u poimanju žene spram antičkoga vremena; kršćanstvo kao glavni motor emancipacije žene u pozitivnom smislu riječi; vidi opet onaj moj članak o L. Siedentopu – Diacovensia; kao i moj članak u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije pod naslovom “Svećenik i žena”, br. 5, 2016.; meni posebno važan tekst, jedan od dražih napisanih u posljednje vrijeme).

Ali, opet ali, ali opet ponavljam: time se ne ukidaju razlike koje postoje poretkom stvaranja, a to je da je muškarac prvotan, žena drugotna; da je Bog prvotan, svijet drugotan. Ali da u tom poretku stvaranja i spasenja nema nikakve veze sa superiornošću, nego s ljubavlju, a recimo to tako i zahtjevnošću. Muškarac upravo zato što je prvotan, treba biti prvotan kao Krist: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane.” (Ef 5, 25-27) Ah, preveliki zahtjev, ljubiti ženu kao što Krist ljubi ženu!

Nemamo vremena ovdje razvijati prelijepu misao mnogih teoretičara srednjovjekovlja koji su pokazali kako je zapravo monaška duhovnost o prvotnosti Krista (Krist kao džentlmen, Krist kao dobar muškarac spram žena), utjecala na poimanje muškarca, na cjelokupno poimanje muškarca kao viteza džentlmena: muškarac treba biti poput Krista, prvotan, ali kao takav mora davati život za svoju damu, mora kao prvotan brinuti se za nju, činiti je snažnom i moćnom, a ne slabom itd. Pod tim vidom srednjovjekovna teologija je utjecala na cjelokupnu europsku kulturu bontona, dobrih manira, kao i viteški, džentlmenski odnos prema ženi. No, ta rasprava nadilazi “vikače” na moj tekst.

6. Kristološko sažaljenje

I da još progovorimo o temi Adamova sažaljenja. Nitko nije uvidio ili nije htio uvidjeti, jer je tema poslušnosti i prvotnosti – drugotnosti bila prebolna, prekoravajuća, “redarguens” (!) da sam i sažaljenje tumačio u kontekstu NZ-a. Naravno, Adam je sagriješio neposluhom, ohološću, kako se to stalno ističe u kršćanskoj tradiciji. No, ja sam htio istaknuti, na tragu opet crkvenih otaca, da je Adamovo grješno sažaljenje zapravo ukaz na Kristovo dobro sažaljenje, jer Krist novi Adam (Kristovo preobraženje kao novi Adam; Kristov križ kao stablo na kojem se ne griješi itd.). Dakle, kristološki sam tumačio sažaljenje, a to znači da nigdje nisam htio reći da Adam, odnosno da muškarac samo griješi sažaljenjem spram žene. Pa bio bih izvan svake pameti kad bih tako tumačio ponajprije svoje grijehe (zamislite, ja griješim samo sažaljenjem!), a grijehe muškaraca. Pa o čemu piše cijelo Sv. pismo, kakvi su samo popisi teških grijeha koje pogađaju i muškarca i ženu. Također je ovdje zanimljivo da “vikači” uopće ne vide drugi dio teksta, da nitko ne tumači ni “razoran” Guardinijev citat o ženama, da je Marija u cijelosti stavljena po strani.

7. Za kraj

Ovdje sam dodirnuo samo neke misli, jer web stranice nisu “forum” za ozbiljnu teološku raspravu i jer bih o ovoj temi morao napisati cijeli članak, što ovdje nije moguće. Više o muškarcu i ženi može se čitati u mojoj knjizi Epimeteje (pa i članak o vlastitoj pokojnoj majci koja je umrla ove godine), kao i u spomenutom članku u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije. No, kao što rekoh, tekst je imao nakanu postaviti u pitanje ono što moderni čovjek, bio on u Crkvi ili izvan Crkve, ne može prihvatiti, a to su: govor o poslušnosti kao takvoj, kritika žene općenito i ženske neposlušnosti, konkretan govor o razlikama muškarca i žene, prvotnosti i drugotnosti.

Eto, toliko od mene protiv raznih “vikača” na moj tekst, kao i “vikača” na Katoličku Crkvu.

dr. sc. Ivica Raguž | Bitno.net