KLJUČNI PRIJEPORI U KATOLIČKOJ CRKVI 20. STOLJEĆA (7)

Ratzinger protiv Künga – teološki trijumf Benediktove hermeneutike kontinuiteta

Njegova Svetost Benedikt XVI. je 2005. svojim božićnim govorom Rimskoj kuriji zapalio iskru “svete revolucije”. Mnogi vjerni svetoj tradiciji su komentare dobroga vrhovnog svećenika doživjeli kao epohalne.[1] U središtu tog govora je suprotstavljenost u Crkvi nakon Drugog vatikanskog sabora. Na jednoj strani nalazi se hermeneutika kontinuiteta koja pokušava provesti Drugi vatikanski koncil u vjernosti svetoj tradiciji, dok se na drugoj strani se nalazi hermeneutika diskontinuiteta, koja proglašava da je nastao “novi katolicizam”, u potpunosti odvojen od “pretkoncilske Crkve”.

ratzinger i kueng

Čini se da je Njegova Svetost, papa Franjo, 2013. godine dao podršku hermeneutici kontinuiteta. U jednom pismu, Papa je kazao “da je najbolju hermeneutiku Drugog vatikanskog sabora” pružio nadbiskup Agostino Marchetto, kojega se smatra sljedbenikom hermeneutike kontinuiteta pape Benedikta XVI. Njegova eminencija kardinal Koch je ustvrdio da je nadbiskup Marchetto “preuzeo i produbio hermeneutiku reforme koju je podržao papa Benedikta XVI.” Nadbiskup Marchetto autor je djela Drugi vatikanski ekumenski sabor: Kontrapunkt za povijest Koncila – vrlo utjecajnog djela o Drugom vatikanskom saboru u kojem kritizira škole misli koje su pokušavale (i još uvijek pokušavaju) izgraditi “novi katolicizam”.[2] Predvodnik hermeneutike kontinuiteta je Joseph Ratzinger još od vremena kad je bio teolog pa preko vremena kad je bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere i konačno Papa. Na drugoj strani je kao predvodnik još od vremena kad su i jedan i drugi bili mladi teolozi – Hans Kung. (Povijest sukoba Ratzinger Kung se može vidjeti u ovom dramatičnom pismu).

Tekst koji slijedi ulomak je iz komentara o Drugom vatikanskom saboru Njegove Svetosti Benedikta XVI., koji je portal Popis sv. Petra organizirao u “korake”.[3] 

1. Teškoće Drugog vatikanskog sabora

Posljednji ovogodišnji događaj na koji se želim osvrnuti je obilježavanje zaključenja Drugog vatikanskog sabora prije 40 godina. Ta obljetnica pobuđuje pitanje: koje su bile posljedice Koncila? Je li dobro prihvaćen? Što je u prihvaćanju Koncila bilo ispravno, a što pogrešno ili nedovoljno? Što još treba učiniti? Nitko ne može negirati da je na mnogim područjima djelovanja Crkve provođenje Sabora bilo donekle teško, čak i ne želeći na ono što se dogodilo u tim godinama primijeniti opis koji je sv. Bazilije, veliki crkveni naučitelj, pridjenuo stanju Crkve nakon Nicejskog sabora: usporedio je njezinu situaciju s pomorskom bitkom u mračnoj oluji, rekavši među ostalim: “Strašna vika onih koji su u nesuglasnosti ustali jedni na druge, nerazumljivo brbljanje i zbunjena galama neprekidne vike ispunila je gotovo čitavu Crkvu, krivotvoreći prekomjernošću ili nedostatnošću ispravnu doktrinu vjere…” (De Spiritu Sancto, stranica 524).

Ne želimo u potpunosti primijeniti taj dramatičan opis na poslijekoncilsku situaciju, ali se u njemu se odražava nešto od svega onoga što se zbilo. Postavlja se pitanje: zašto je provođenje Sabora u mnogim dijelovima Crkve do sada bilo tako teško?

2. Dvije oprečne hermeneutike

Pa, sve ovisi o ispravnom tumačenju Koncila ili – kako bismo mi danas rekli – o ispravnoj hermeneutici, pravilnom ključu za njegovu interpretaciju i primjenu. Problem njegove provedbe nastao je zbog činjenice da su se dvije oprečne hermeneutike suočile i međusobno prepirale. Jedna je izazvala pomutnju. Druga, tiho sve više i više vidljivo; urodila je i rađa plodove.

Na jednoj strani je interpretacija koju bih nazvao “hermeneutika diskontinuiteta i prekida”; ona se često poslužila simpatijama masovnih medija i jednog trenda u modernoj teologiji. Na drugoj pak strani nalazi se “hermeneutika reforme”, obnove u kontinuitetu jednog subjekta – Crkve koju nam je Gospodin dao. Ona je subjekt koji raste u vremenu i razvija se, ali uvijek ostaje jedna te ista, subjekt Božjeg hodočasničkog naroda.

3. Hermeneutika diskontinuiteta (prekida)

Hermeneutika prekida riskira razdor između pretkoncilske i postkoncilske Crkve. Tvrdi da tekstovi Koncila kao takvi još ne iskazuju pravi duh Koncila. Tvrdi da su oni rezultat kompromisa kojem je cilj bilo jednoglasnost, te da je u svrhu toga zadržano i ponovno potvrđeno mnogo starih stavova koji su danas besmisleni. Međutim, pravi duh Koncila nije sadržan u tim kompromisima, nego u impulsima prema novìnama koji su sadržani u tekstovima.

Jedino bi te novìne trebale predstavljati pravi duh Koncila te, počevši od njih i u skladu s njima, bilo bi moguće ići naprijed. Baš zato što tekstovi samo nesavršeno odražavaju pravi duh Koncila i njegovu novost, potrebno je hrabro ići ponad tekstova i napraviti prostora za novìne u kojima bi se iskazale najdublje nakane Koncila, čak i ako bi bile nejasne.

Ukratko: bilo bi potrebno slijediti ne tekstove Koncila, nego njegov duh. Na taj način se očito ostavlja otvoren ogroman prostor za pitanje kako bi se taj duh uopće trebao definirati te je posljedično otvoren prostor za svaki hir.

Narav Koncila kao takva je time krivo shvaćena. Na taj način ga se smatra svojevrsnim konstitutivnim skupom koje eliminira stari ustav i stvara novi. Međutim, konstitutivni skup treba mandatara, a potom i potvrdu mandatara – drugim riječima, ljude kojima služi. Saborski oci nisu imali takav mandat i nitko im ga nikada nije dao; niti im ga je itko mogao dati, zato što bitni ustav Crkve dolazi od Gospodina i dan nam je kako bismo mogli postići vječni život te, polazeći od te perspektive, mogli prosvijetliti život u vremenu, ali i samo vrijeme.

Po sakramentu koji su primili, biskupi su upravitelji Gospodinova dara. Oni su “upravitelji otajstava Božjih” (1 Kor 4,1); kao takvi moraju biti “vjerni” i “mudri” (usp. Lk 12, 41-48). To od njih zahtijeva da na ispravan način upravljaju Gospodinovim darovima, da ne ostanu na nekom skrivenom mjestu, nego da donose plodove, pa da Gospodin na kraju može upravitelju reći: “U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti!” (usp. Mt 25: 14-30; Lk 19: 11-27).

Ove evanđeoske prispodobe izražavaju dinamiku vjernosti potrebne da bi se bilo u Gospodinovoj službi; i po njima postaje jasno da, kao i na saboru, dinamika i vjernost moraju konvergirati.

4. Hermeneutika kontinuiteta (reforme)

Hermeneutici diskontinuiteta suprotstavlja se hermeneutika reforme, kako ju je prvi put predstavio papa Ivan XXIII. u govoru otvaranja Sabora 11. listopada 1962. te kasnije papa Pavao VI. u govoru na zatvaranju Koncila 7. prosinca 1965. godine.

Ovdje ću samo navesti poznate riječi Ivana XXIII. koje nedvosmisleno izražavaju ovu hermeneutiku, kada kaže da je želja Koncila “prenositi doktrinu, čistu i cjelovitu, bez ikakvih umanjivanja ili iskrivljavanja”. Nastavlja dalje: “Naša dužnost nije samo čuvati ovo dragocjeno blago, kao da se brinemo samo o starinama, nego se ozbiljno i neustrašivo posvetiti onom zadatku koji naše doba od nas traži…” Potrebno je da “prianjanje uza sav nauk Crkve u cijelosti i preciznosti…” bude predstavljen u “vjernom i savršenom skladu s autentičnom doktrinom, koju, međutim, valja proučavati i izlagati metodama istraživanja i kroz literarne forme moderne misli. Bit drevnog nauka pologa vjere jedna je stvar, a način na koji se predstavlja je druga…”, zadržavajući isto značenje i poruku. (Dokumenti Drugog vatikanskog koncila, Walter M. Abbott, S.J., str. 715).

Jasno je da to predanje izražavanju pojedinih istina na novi način zahtijeva novo promišljanje o tim istinama te nov i vitalan odnos prema njima; također je jasno da ih nove riječi mogu razviti samo ako proizlaze iz informiranog razumijevanja izražene istine i, s druge strane, da razmatranje o vjeri također zahtijeva da se vjera živi. U tom pogledu, program koji je papa Ivan XXIII. predložio je iznimno zahtjevan, kao što je, doista, zahtjevna sinteza vjernosti i dinamizma.

Međutim, gdjegod je ova interpretacija vodila provedbu Sabora, novi se život razvio i novi plod sazrio. Četrdeset godina nakon Koncila, možemo pokazati da je ono pozitivno daleko veće i življe nego se to činilo u turbulentnim godinama oko 1968. Danas, vidimo da premda se dobro sjeme razvija polako, ono svejedno raste; a naša duboka zahvalnost za rad Sabora također raste.

5. Crkva i moderno doba

U svom govoru povodom zatvaranja Koncila, papa Pavao VI. istaknuo je još jedan specifičan razlog zašto se hermeneutika diskontinuiteta može činiti uvjerljivom.

U velikoj raspravi o čovjeku koja je obilježila modernu epohu, Sabor se morao posebno usredotočiti na temu antropologije. Morao je ispitati odnos Crkve i njezine vjere s jedne strane te čovjeka i suvremenog svijeta s druge strane (usp. isto). Pitanje postaje još jasnije ako, umjesto općenitog termina “suvremeni svijet” radije izaberemo jedan precizniji: Sabor je morao na novi način odrediti odnos između Crkve i modernoga doba.

Taj odnos je imao donekle turbulentan početak sa slučajem Galileo. Onda je u potpunosti bio prekinut kad je Kant opisao svoju “religiju unutar granica čistoga uma” te kad je, u radikalnoj fazi Francuske revolucije, raširena slika države i čovjeka koji praktično više nisu Crkvi htjeli ostaviti nimalo prostora.

U 19. stoljeću, za vrijeme Pija IX., sukob između vjere Crkve te radikalnog liberalizma i prirodnih znanosti, koje su tvrdile da svojim znanjem obuhvaćaju čitavu stvarnost do njezinih granica, tvrdoglavo predlažući da se “hipoteza o Bogu” učini suvišnom, izazvali od strane Crkve gorku i radikalnu osudu duha modernoga doba. Stoga, činilo se da više nije bilo miljea koji bi bio otvoren pozitivnom i plodnom razumijevanju. Također je radikalno bilo odbacivanje sa strane onih koji su se držali predstavnicima modernoga doba.

U međuvremenu je, međutim, i moderno doba doživjelo napredak. Ljudi su shvatili da Američka revolucija nudi model države koji se razlikuje od teoretskog modela s radikalnim tendencijama, koji su se pojavili u drugoj fazi Francuske revolucije.

Također su prirodne znanosti počele sve jasnije odražavati ograničenja koja im je nametnula njihova metoda koja, unatoč velikim postignućima, svejedno nije mogla obuhvatiti cjelokupnu narav stvarnosti.

Tako su se obje strane počele postupno otvarati jedna drugoj. U razdoblju između dva svjetska rata i osobito nakon Drugog svjetskog rata, katolički su državnici pokazali da može postojati moderna sekularna država koja nije neutralna s obzirom na vrijednosti, nego živa, crpeći iz velikih etičkih izvora koje je otvorilo kršćanstvo.

Katolički socijalni nauk, kako se postupno razvijao, postao je važan model između radikalnog liberalizma i marksističke teorije države. Prirodne znanosti, koje su bezrezervno ispovijedale vlastitu metodu u kojoj je pristup Bogu isključen, sve su jasnije shvaćale da ta metoda ne uključuje čitavu stvarnost. Stoga, opet su otvorile svoja vrata Bogu, znajući da je stvarnost veća od naturalističke metode i svega što ona može obuhvatiti.

6. Tri velike teme Drugog vatikanskog koncila

Moglo bi se reći da su se formirala tri kruga pitanja koja su u vrijeme Drugog vatikanskog koncila zahtijevala odgovore. Prvo, trebalo je redefinirati odnos između vjere i moderne znanosti. To se, k tome, nije ticalo samo prirodnih znanosti nego i povijesnih znanosti zato što je, u određenim školama, povijesno-kritička metoda prisvajala posljednju riječ u tumačenju Biblije te se, zahtijevajući totalnu ekskluzivnost za svoja tumačenja Svetoga pisma, suprotstavljala važnim točkama tumačenja koje je razradila vjera Crkve.

Drugo, trebalo je pružiti novu definiciju odnosa između Crkve i moderne države koja bi ostavila nepristranog prostora za građane različitih religija i ideologija, pretpostavljajući samo odgovornost za uređen i tolerantan suživot među njima i za slobodu prakticiranja vlastite religije.

Treće, na općeniti je način s time bio povezan problem vjerske tolerancije – pitanje koje je tražilo novu definiciju odnosa kršćanske vjere i svjetskih religija. Specifično, prije nedavnih zločina nacističkog režima te, općenito, s retrospektivnim pogledom na dugu i tegobnu povijest, bilo je potrebno procijeniti i definirati novi način odnošenja Crkve i vjere Izraela.

To su sve predmeti od velike važnosti – oni su bili velike teme drugog dijela Sabora – o kojem je nemoguće opširnije razmatrati u ovom kontekstu. Jasno je da bi na ovim područjima, koji zajedno tvore jedinstven problem, mogla isplivati neka vrsta diskontinuiteta. Uistinu, diskontinuitet se i otkrio, ali je u njemu, nakon različitih razlikovanja između konkretnih povijesnih situacija i njihovih zahtjeva, pokazano da nije napušten kontinuitet načela. Tu je činjenicu na prvi pogled lako previdjeti.

7. Primjer istinske reforme

Upravo se u kombinaciji kontinuiteta i diskontinuiteta na različitim razinama sastoji sama narav istinske reforme. U tom procesu inovacije u kontinuitetu trebamo naučiti razumijevati, na praktičniji način nego prije, odluke Crkve o kontingentnim stvarima – primjerice, određene praktične forme liberalizma ili slobodnog tumačenja Biblije – trebaju same nužno biti kontingentne, upravo zato što se odnose na specifičnu stvarnost koja je u sebi promjenjiva. Bilo je potrebno naučiti prepoznati da su u tim odlukama samo načela ona koja izražavaju trajne aspekte, budući da ona ostaju ispod površine, motivirajući odluke iznutra. S druge strane, praktične forme koje ovise o povijesnim situacijama i koje su stoga podložne promjeni nisu tako trajne.

Osnovne odluke, stoga, ostaju utemeljene, dok se način kako ih se primjenjuje na nove kontekste može promijeniti. Tako, primjerice, kad bi se vjersku slobodu smatralo izražajem ljudske nesposobnosti otkriti istini i koja bi stoga bila kanonizacija relativizma, onda se ta društvena i povijesna nužnost neprikladno podiže na metafizičku razinu i tako ju se lišava njezina istinskog značenja. Posljedično, ne može ju prihvatiti onaj koji vjeruje da je ljudska osoba sposobna znati istinu o Bogu i da ju, na temelju nutarnjeg dostojanstva istine, to znanje obvezuje.

Poprilično je različito, s jedne strane, vidjeti vjersku slobodu kao potrebu koja proizlazi iz ljudskog suživota ili kao intrinzičnu posljedicu istine koja se ne može izvana nametnuti, već kojoj se osoba mora prilagoditi kroz proces uvjerenja.

Drugi vatikanski sabor, priznajući i čineći svojim ključno načelo moderne države s Dekretom o vjerskoj slobodi, obnovio je najdublju baštinu Crkve. Učinivši to, može biti svjesna da je u potpunom skladu s učenjem samoga Isusa (usp. Mt 22, 21), kao i s Crkvom mučenika iz svih vremena. Drevna je Crkva dakako iz dužnosti molila za careve i političke vođe (usp. 1 Tim 2, 2); ali premda se molila za careve, odbijala je štovati ih i time je jasno odbacila religiju države.

Mučenici rane Crkve umrli su za svoju vjeru u Boga koji se objavio u Isusu Kristu i zbog tog su razloga također umrli za slobodu savjesti i slobodu ispovijedanja vlastite vjere – ispovijest koju nijedna država ne može nametnuti, nego koju se može učiniti samo uz Božju milost u slobodi savjesti. Misionarska Crkva koja je poznata po naviještanju svoje poruke svim narodima mora nužno raditi za slobodu vjere. Ona želi prenijeti dar istine koja je za sve bez iznimki.

Istovremeno, jamči ljudima i njihovim vladama da postupajući tako, ona ne želi uništiti njihov identitet i kulturu, nego im, naprotiv, pružiti odgovor koji su u svojoj najvećoj dubini očekivali – odgovor u kojem se mnogobrojnost kultura ne gubi, nego raste jedinstvo među ljudima, a stoga i mir među narodima.

Drugi vatikanski sabor, sa svojom novom definicijom odnosa između vjere i Crkve te nekih ključnih elemenata moderne misli, revidirao je ili čak ispravio određene povijesne odluke, ali u tom prividnom diskontinuitetu je zapravo očuvao i produbio najdublju narav i istinski identitet Crkve.[4]

8. Razumijevanje modernoga doba

Crkva je, i prije i poslije Sabora, bila i jest ista Crkva – jedna, sveta, katolička i apostolska, nastavljajući hod kroz vremena; ona nastavlja “svoje hodočašće usred progona svijeta i Božjih utjeha”, naviještajući smrt Gospodinovu dok on ne dođe (usp. Lumen Gentium br. 8).

Oni koji su očekivali da će s ovim temeljnim “da” modernome dobu sve napetosti nestati i da će “otvorenost svijetu” koja je tako postignuta preobraziti sve u čistu harmoniju, podcijenili su nutarnje napetosti kao i proturječja koja su vlastita modernoj eri.

Podcijenili su opasnu krhkost ljudske narav koja je bila prijetnja ljudskome napretku u svim povijesnim razdobljima i okolnostima. Te opasnosti, s novim mogućnostima i novom vlasti čovjeka nad materijom i samim sobom, nisu nestale, nego su zadobile nove dimenzije: pogled na suvremenu povijest to jasno pokazuje.

I u naše vrijeme Crkva ostaje “znak osporavan” (Lk 2, 34) – nije uzalud papa Ivan Pavao II. – tada još kao kardinal – tako naslovio temu za duhovne vježbe koje je održao 1976. za papu Pavla VI. i Rimsku kuriju. Sabor nije mogao namjeravati ukinuti evanđeosko suprotstavljanje ljudskim opasnostima i pogreškama.

Naprotiv, sasvim sigurno je bila nakana Sabora da nadvlada pogrešna ili nepotrebna proturječja kako bi svijetu predstavila zahtjeve evanđelja u svoj njegovoj veličini i čistoći.

9. Suočavanje s modernim razumom

Koraci koje je Sabor poduzeo prema modernome razdoblju koji su poprilično maglovito bili predstavljeni kao “otvorenost svijetu” pripadaju, ukratko, vječnome problemu odnosa između vjere i razuma, koji se ponovno pojavljuje u uvijek novim oblicima. Situacija s kojim se Sabor morao suočiti može se zasigurno usporediti s događajima prethodnih epoha.

U svojoj prvoj poslanici, sv. Petar potiče kršćane da uvijek budu spremni dati obrazloženje (apologia) svima koji ih pitaju o logosu, razlogu njihove vjere (usp. 3, 15).

To znači da je biblijska vjera morala biti predmetom rasprave i stupiti u kontakt s grčkom kulturom te uvidjeti gdje leži njihovo razgraničenje, ali i uvidjeti njihovu konvergenciju i međusobni afinitet u jednom jedinom razumu, koji nam je darovao Bog.

Kad je u 13. stoljeću po Židovskim i Arapskim filozofima aristotelovska misao došla u kontakt sa srednjovjekovnim kršćanstvom, formiranim u platoničkoj tradiciji te su vjera i razum bili u opasnosti da uđu u nepomirivo proturječje, iznad svih drugih je sv. Toma Akvinski posredovao susret između vjere i aristotelovske filozofije, stavljajući vjeru u pozitivan odnos s tadašnjom prevladavajućom formom razuma, koja je negativno započela s Galilejevim slučajem, prošla kroz mnoge faze, ali je s Drugim vatikanskim saborom došlo vrijeme kad je postao potreban novi način razmišljanja.

Sadržaj tog razmišljanja se može samo ugrubo iščitati u saborskim tekstovima, ali je to odredilo temeljni smjer, tako da je dijalog između razuma i vjere, osobito važan za današnjicu, u Drugom vatikanskom saboru pronašao svoje usmjerenje.

10. Snažna obnova Crkve

Ovaj dijalog sada treba razvijati s velikom otvorenošću uma, ali i s jasnim razlučivanjem koje svijet s pravom od nas očekuje u ovom trenutku. Stoga, danas možemo sa zahvalnošću gledati na Drugi vatikanski sabor: ako ga tumačimo i provodimo vođeni ispravnom hermeneutikom, može biti i sve više postati izvor snage za uvijek potrebnu obnovu Crkve. [5]

Joseph Ratzinger – Benedikt XVI.

Izvor: stpeterslist | Prijevod: Ivan Obućina

Pregled prijevoda i teološka lektura: Hrvoje Juko SJ | Bitno.net


*Pojam hermeneutika etimološki dolazi od grčkoga glagola ἑρμηνεύω, što znači prevoditi, interpretirati, tumačiti, a u korijenu je riječi ime Hermes, u grčkoj mitologiji Zeusov sin koji je ljudima morao prevoditi i tumačiti poruke bogova. Radi se, dakle, o zadaći prevođenja i tumačenja koja stoji u bîti hermeneutike. Važnost je hermeneutike u pokušaju prenošenja značenja i smisla iz jednoga u drugi svijet, iz nekog drugog u vlastiti svijet. (Prema: Teologija pred izazovom filozofijske hermeneutike. Davor Vuković; Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu)

1. Terminologija: izraz “epohalno” je preuzeta s Rorate Caeli, vidi njihove komentare iz siječnja 2006. The Epoch-Making Speech: A Summary of Contents. Izraz “Sveta revolucija” bila je dio šire rasprave o promjenama koje je papa Benedikt XVI. uveo u Rimsku kuriju.

2. Papa Franjo i Vatikan II.: Father Z je napisao blog u kojem je objasnio ključne vatikanske igrače u oba tabora – taboru naglašavanja kontinuiteta i onome koji naglašava diskontinuitet – naslovljen Zaustavite presice: Loše vijesti za liberale koji su oteli papu Franju! Tradicionalni katolički blog Rorate Caeli je također zabilježio izjavu pape Franje i podsjetio na “epohalni” govor iz 2005. pape Benedikta XVI. o ispravnome tumačenju Drugog vatikanskog sabora. Britanski list Catholic Herald je naveo kako je papa Franjo snažno izrazio svoju podršku za Benediktovo viđenje Crkve te je jasno odbacio takozvani “Duh Drugog vatikanskog sabora”. Povezano s tom raspravom, papa Franjo je također iznio zanimljive komentare o progresivizmu, kojeg je opisao riječima “duh adolescentnog progresivizma”, prema kojem “bilo koji korak naprijed i bilo koji izbor su bolji od ostajanja unutar rutine vjernosti”. Neki su to protumačili kao udarac progresivnom pokretu unutar Crkve.

3. Cijeli dokument: Oni koji žele pročitati cijeli dokument mogu ga naći ovdje: Božićni govor Rimskoj kuriji 2005.

4. Komentar o vjerskoj slobodi: “U slučaju vjerske slobode, radilo se jednostavno o promjeni POLITIKE prema modernoj državi, koju je većina krivo protumačila kao da je Crkva promijenila metafizičku istinu, što nijedan sabor nikada ne bi mogao učiniti” – Rorate Caeli, Komentar drugog dana.

5. Članci na Rorate Caeli: u vraćanju na govor pape Benedikta XVI. korisni su nam bili sljedeći članci s Rorate Caeli i kao teološki komentar i za shvaćanje povijesnog konteksta. Članci su nastali u razdoblju odmah nakon govora 2005. i početkom 2006., osim ako nije drugačije navedeno: (1) 40 godina od Vatikanskog koncila – Eksplozivni govor (2) Drugi dan – vjerska sloboda (3) Audijencija (4) Drugi Vatikanski sabor: židovski narod (5) Dodatni komentari o pitanju vjerske slobode (6) Liberalne i konzervativne reakcije (7) Kratak pregled članaka (8) Komentari pape Franje, 11/14/2013.

Objavljeno: 23. svibnja 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi