„Uzašao na nebesa“ – nastavlјa Simbol vjere nakon ispovijedanja Kristova uskrsnuća od mrtvih – „sjedi s desne Ocu“. Naše sljedeće pitanje, prema tome, glasi: što u današnje vrijeme izražavaju, na što pozivaju ove riječi, ova tvrdnja da je Krist uzašao na nebo? U svojim govorima više puta sam govorio o kršćanskom shvaćanju neba. Govorio sam zato što neprijatelјi religije zloupotreblјavaju ovu riječ kada tvrde da je kršćanstvo, navodno, zadržalo „primitivno“, „predznanstveno“ shvaćanje neba kao nekakvog fizičkog mjesta u svemiru na kojem se nalazi Bog. Odatle i stara dobra opaska prvog astronauta koji je, eto, bio na nebu, a nikakvog Boga ondje nije vidio. Ovo drevno vjerovanje, međutim, nema ničeg zajedničkog s kršćanskim shvaćanjem i viđenjem neba. Da, naravno, kršćanski izraz „nebo“ potječe iz prostorno–naturalističke simbolike svojstvene svim kulturama, i u tom smislu ga možemo promatrati kao i naše izraze „visok – nizak“, „širok – uzak“, itd. Jer kada kažemo da je jedan postupak „visok“ a drugi „nizak“, svima je jasno kako nije riječ o prostoru, nego o duhovno–moralnom vrednovanju postupka, kao što tvrdnja da je čovjek „širok“ ili „uzak“ nema nikakve veze s njegovom tjelesnom građom.

Isto tako, riječ „nebo“ na jezicima gotovo svih naroda, pored naturalističkog, uvijek je imala duhovno–simbolički smisao, i u tom smislu označavala sve ono čisto, uzvišeno, pa i onostrano. Da, shodno svojim shvaćanjima svijeta i svemira, čovjek antike je tu simboliku često doživlјavao doslovno. Prvobitna kozmologija dijelila je svemir na tri, da tako kažemo, kata: nebo, zemlju i podzemlje. Sve što je dobro i svijetlo smještala je na nebo, sve zlo i strašno u podzemlјe. Ali da kršćanstvo nema nikakve veze s ovakvom kozmologijom svjedoči poziv apostola Pavla na razmišlјanje o nebeskom, a ne o zemalјskom (v. Kol 3, 2), ili radosni usklik svetog Ivana Zlatoustog: „Zašto bi mene interesiralo nebo, kad ja i sam postajem nebo?“ Prema tome, bilo kakav pokušaj da se na temelju izraza „nebo“ kršćane optuži za neznanstvenost, primitivizam, glupost i praznovjerje, ne samo što pribjegava neodgovarajućim sredstvima, nego je, jednostavno, nepošten.

S druge strane, ne može biti nikakve sumnje da je u kršćanskoj vjeri ovaj izraz doista od klјučnog značenja. Već u biblijskoj priči o stvaranju, svijet je opisan kao nebo i zemlјa: „U početku“ – ovako počinje Biblija – „stvori Bog nebo i zemlјu“ (Post 1, 1). Nebo, dakle, nije nešto onostrano, ono nije „drugi svijet“ – ono je duhovna, vertikalna dimenzija ovog svijeta, čitavog stvorenja. Nebo – to je sve ono u svijetu što je uzvišeno, čisto, duhovno. Nebo – to je ono u čovjeku što kršćanstvo naziva „duh“, „duša“. Nevjernici materijalisti poriču i samo postojanje realnosti duhovnog, uzvišenog i svetog. Po njima se sve na svijetu može objasniti odozdo, na temelju materije, na temelju njenih čisto fizičkih zakona. Za kršćane se, pak, život i smisao života ne mjere zemlјom (materijom) nego nebom. Ne spoznaje se nebo zemlјom, nego zemlja i zemaljsko nebom.

A nositelj neba u svijetu je čovjek. Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju. Čovjeku je dan um i samim time moć spoznaje, dana mu je savjest i samim tim sposobnost da prepoznaje dobro, dan mu je duh i samim tim mogućnost da sagleda ljepotu i savršenstvo. Ali u svojoj slobodi čovjek može otpasti od onog nebeskog u sebi, može poželjeti život samo u okvirima zemalјskog ili, slikovito rečeno, spuštenih očiju (a to znači spuštenog duhovnog pogleda i spuštenog srca). I upravo je to ono što kršćanstvo naziva grijehom i padom, vjerujući i tvrdeći da nad je Krist došao spasiti upravo od tog grijeha, od tog pada, od te razdvojenosti od neba.

Svojim dolaskom u svijet, svojim očovječenjem, Krist je ponovno pokazao nebo na zemlјi, pokazao život usmjeren naviše, k Bogu, k uzvišenom i istinitom, dobrom, čistom i lijepom — k svemu onome od čega se čovjek odvojio kad je svoj život reducirao, sveo na zemlјu i zemalјsko. Krist nam je otkrio, darovao nebo, u sebi samome pokazao nam je smisao života kao ustajanja, ushođenja, uznošenja, i ne samo zemlјu, nego čak i smrt ili, govoreći jezikom prvobitnih simbola, podzemlјe ispunio nebeskom silom i pravdom, božanskim savršenstvom neba. Jer, Krist je sišao na zemlјu, sišao u smrt, a s Kristom je i u život i u smrt ponovo ušlo nebo, otvoren je put za pobjedu nad svime onime što je isklјučivo zemlјa, isklјučivo zemalјsko, a čija je konačna sudbina tama i smrt. Nakon što je sve to učinio, Krist je uzašao na nebo, što za kršćane znači da je u Kristu čovjek uznesen na nebo, uznesen u nebesku pravdu, dakle vraćen Bogu, spoznaji Boga i jedinom istinskom, te stoga vječnom životu.

Svaki put kad ispovijedamo svoju vjeru u onoga koji je „uzašao na nebesa“, mi govorimo ne samo o Kristu, nego i o nama samima. Ako vjerujemo u Krista, ako ga lјubimo, onda smo i mi na nebu ili je, u svakom slučaju, k nebu, k Bogu usmjerena naša vjera, naš duh, naša lјubav. Mi nebo prepoznajemo kao naš istinski život i u tom prepoznavanju radošću i smislom ispunjava se i naš ovozemalјski život, koji u Kristu postaje ushođenje i uznošenje.

Izvor: Govori na Radiju Sloboda | Priredio: Miodrag Vojvodić

Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.