SMISAO ŽIVOTA

Sigurnost ideologije ili pustolovina vjere

Vjera je kad Frodo kaže: „Odnijet ću prsten u Mordor… ali ne znam put.”

vjera i ideologija

Foto: cinema.com

Ako ste u potrazi za smislom života, rekao bih da postoje samo tri mogućnosti.

Prva je nihilizam. To jest: život nema smisla, i potraga za smislom je besmislen pothvat. Ako tako razmišljate, možete odmah prestati čitati, i otiđite napraviti si sendvič.

No ako mislite da život ima nekog smisla, onda postoje dva izbora: vjera ili ideologija.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kad kažem „vjera”, mislim na naročitu vrstu religiozne reakcije na misterij života. Objasnit ću kasnije, ali odmah ću reći da ta mogućnost nije samo katolička vjera. Ja smatram da je katolička vjera najpotpuniji, najistinitiji i najčudesniji izraz te mogućnosti, ali postoje i mnogi drugi njezini oblici.

Treći izbor, poslije nihilizma i vjere, je ideologija. Ideologija je bilo koji sustav uvjerenja kojeg se treba držati bez pitanja, matrica kroz koju se sve drugo percipira i razumije. Gotovo je uvijek vezana uz legalističko shvaćanje ljudskog ponašanja. Ne postoji samo niz uvjerenja kojih se treba držati, nego i niz očekivanih ponašanja. Za ideologiju je karakteristično da se oni koji je slijede osjećaju obveznima nametati je drugima. Njihova je logika sljedeća: ako su njihov sustav uvjerenja i njihova ponašanja ispravni, onda slijedi da drugi ljudi trebaju usvojiti ta uvjerenja i prilagoditi se tim ponašanjima.

Ideologije su posvuda. Neke od njih su formalne i prepoznatljive, poput marksizma, radikalnog feminizma, nacizma ili bjelačkog supremacizma. No postoje i druge, kulturne ideologije. One su zahvaljujući medijima, obrazovanju i kulturnim pretpostavkama neprimjetno postale dijelom kulture. Na primjer, u SAD-u je ideologija ljudskih prava kao najveće vrijednosti prisutna u svemu – od zakonodavstva do pretpostavki obrazovanja, medija i svakodnevnih poslovnih zavrzlama. Nemojte me pogrešno shvatiti. Vjerovanje nije nužno lažno samo zato što je postalo ideologijom. Najučinkovitije ideologije utemeljene su na istinitim i dobrim uvjerenjima. One postaju ideologijama kada se te istine izvuku iz konteksta, neuravnotežene su, ili ih se koristi za negiranje drugih istina.

Meni je ovo zanimljivo zato što religije vrlo lako mogu postati ideologije.

Doista, čitajući definiciju ideologije kao sustava uvjerenja koji daje smisao svemu ostalome i koji ima propisana ponašanja, mnogi bi ljudi zaključili da su sve religije takve. Zapravo, svaka religija u sebi ima skupinu ljudi koji su svoju religiju pretvorili u ideologiju. Oni su svoju religiju definirali nizom uvjerenja i očekivanih ponašanja, i ako neka osoba nema takva uvjerenja i ne prilagođava se tim ponašanjima, onda postaje autsajderom.

Religija se može izvrnuti u ideologiju, i točno je da neke religije nisu ništa doli ideologije, ali religiozna ideologija nije vjera.

Treća mogućnost je vjera. Vjera je pustolovina otvorenog završetka, s pitanjima, neuspjesima, manama i rizikom. Vjera je život. Otvorena je. Slobodna je. Opasna je. Ideologija sve to otklanja, i preferira utvrđena uvjerenja i ponašanja. Vjera je hodanje po valovima. Ideologija je ostajanje u čamcu, na sigurnom.

Vjera je kad Frodo kaže: „Odnijet ću prsten u Mordor… ali ne znam put.”

Malo je toga što ideolog mrzi kao što mrzi vjeru, jer vjera je subverzivna. Ona izaziva ustaljena uvjerenja i očekivana ponašanja, i osobu poziva da učini nešto pustolovnije. Zato je Isus svojim učenicima rekao da moraju biti bolji od farizeja i pismoznanaca. Farizeji i pismoznanci bili su zatvoreni u ideologiji utvrđenih uvjerenja i ponašanja. Učenici su morali biti bolji od toga.

Ideolog mrzi vjeru i boji je se jer vjera prijeti podrivanjem sustava, nudeći slobodu pored legalizma i pitanja pored ustaljenih uvjerenja.

Znači li to da vjernik preferira apsolutnu osobnu slobodu i anarhiju individualizma?

Ne. Vjeri trebaju ustaljena vjerovanja i ponašanja, ali vjernik te stvari vidi kao ono što one stvarno jesu – sredstva postizanja cilja, a ne sam cilj. Ustaljena uvjerenja i očekivana ponašanja su poput priručnika s pravilima za igru. Morate imati pravila i poštovati ih, ali najvažnija je igra. Ustaljena uvjerenja i ponašanja su glazba zapisana na stranici notnog zapisa. Glazbenik mora poštovati pisana pravila glazbe i savršeno svirati, ali da bi je doista svirao, veliki glazbenik ide dalje od glazbe zapisane na papiru. On koristi zapisanu glazbu kao odskočnu dasku za stvaranje prave glazbe – ne samo nota na papiru. Ustaljena vjerovanja i ponašanja su riječi i upute u kazališnoj predstavi. Daje ih pisac, glumci i redatelj ih poštuju, ali oni koriste riječi i didaskalije kao sredstva za ostvarivanje predstave.

Znači, dva su izbora: vjera ili ideologija. Mnogo se puta na području religije događao neuspjeh izvrtanja vjere u ideologiju. To se događa i u katoličanstvu, ali i u svakoj drugoj religiji. Svaka kršćanska denominacija i svaka religija svijeta ima pristaše koji izvrću ono što bi mogao biti dinamičan put vjere u sustav vjerovanja i ponašanja. Znak da su to učinili je to da oni ne samo da se žele držati uvjerenja i ponašanja, nego i osuđuju svakoga tko im se odbija pridružiti u njihovoj ideologiji, i pokušavaju svoju ideologiju nametnuti svima.

Na kraju, svaka ideologija počinje, postoji i završava u oholosti. To je oholost osobe koja vjeruje da je pronašla pravi put, i da ga se mora držati i dovesti što više drugih ljudi da idu tim istim putem. Ta oholost ne podnosi ispravljanje, i prava je antiteza vjere. S druge strane, vjera uvijek traži, uvijek vjeruje, uvijek se smije samoj sebi, uvijek traži ljepotu, istinu i dobrotu u svijetu, u drugima i u samome Bogu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ako hoćete, vjera je velika pustolovina.

Ideologija je ostati kod kuće i zaključati vrata.

Izvor: Dwight Longenecker

Prijevod: Ana Naletilić


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 4. lipnja 2018.

Možda vam se svidi