PRVI UZROK NUŽNOSTI

Treći put ili dokaz iz mogućeg i nužnog

Tomin treći put je u moderno vrijeme vjerojatno imao veći utjecaj od svih njegovih argumenata. Isusovački filozof Frederick Copleston je u poznatoj debati s Bertrandom Russelom koristio nešto poput inačice trećeg puta kao svoj argument za teizam. No, trećem putu se često prišivaju i najteže optužbe nevaljanosti – od falacije kompozicije do pomaka kvantifikatora. Koliko su ti prigovori utemeljeni?

U našoj studiji Tominih pet putova vidjeli smo kako je za njihovo razumijevanje ključno ispravno shvaćanje Akvinčeve metafizike. Treći put nije iznimka tom pravilu. U Sumi teologije je ovako formuliran:

Treći put polazi od mogućega i nužnoga, a on je ovakav. U stvarima nalazimo, naime, neke koje mogu biti i ne biti, jer neke nastaju i propadaju, te prema tome mogu biti i ne biti. A nemoguće je da takve stvari postoje svagda, jer ono što može ne biti, jednom doista ne postoji. Ako bi, dakle, sve stvari bile u mogućnosti da ne postoje, onda nekoć nije bilo ničega. No kad bi to bilo istina, onda također ni sada ne bi bilo ničega, jer ono čega nema može početi postojati samo po nečemu što postoji. Prema tome, ako nije bilo nikakva bića, onda bi također bilo nemoguće da nešto počne postojati, niti bi sada ičega bilo. A to je očito pogrešno. Dakle, nisu sva bića moguća, nego mora u stvarnosti postojati nešto nužno. Sve pak što je nužno ili prima uzrok svoje nužnosti izvana, ili ga ne prima. No nije moguće da se kod bića koja primaju uzrok svoje nužnosti ide u beskonačnost, kao ni kod tvornih uzroka, kako je dokazano. Prema tome, nužno je postaviti neko po sebi nužno biće, koje uzrok nužnosti ne prima izvana, nego je ono uzrok nužnosti drugim bićima. A to svi nazivaju Bogom. (STh, I, q. 2, a. 3).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Način na koji većina suvremenih filozofa koristi termine “nužno” i “moguće” je kroz prizmu semantike mogućih svjetova. To znači sljedeće: nešto je nužno ako postoji u svakom mogućem svijetu, a nešto je moguće ako postoji u nekom mogućem svijetu. Drugim riječima, nešto je nužno ako je istinito za bilo koji mogući opis svijeta (istinito je za bilo koji način na koji je svijet mogao biti), odnosno nešto je moguće ako je istinito za barem neke moguće opise svijeta (odnosno istinito je za neke načine na koji je svijet mogao biti).

Ako pretpostavimo da Toma koristi termine “nužnost” i “mogućnost” na ovaj način, onda će se treći put činiti konfuznim i ne odviše impresivnim dokazom. Iz činjenice da neka stvar postoji u samo nekom mogućem svijetu – prigovorili bismo – ne slijedi da je ta stvar morala početi postojati ili da će morati propasti. Ako je nešto nužno – opravdano bismo zamijetili – onda postoji u svakom mogućem svijetu i točka; ne prima nužnost “od drugoga” ili štogod tome slično.

Međutim, bilo bi pogrešno pretpostaviti da Toma koristi termine “nužno” i “moguće” na taj način. Ovdje se, kao i kod prethodnih Akvinčevih putova, moramo se podsjetiti nekih ključnih dijelova njegove filozofije kako bismo ispravno razumjeli argument.

Nužnost i mogućnost

Za Tomu su predmeti našega iskustva sastavljeni od materije i forme (sjetite se analize uzroka na primjeru hrastovog stola iz drugog puta: materija je taj-i-taj komad hrastovog drveta; taj-i-taj paketić materije, a forma je takva-i-takva struktura ili organizacija materije). Reći da nešto nastane znači reći da neka materija primi određenu formu. Radimo sintezu vodika i kisika te uspostavimo strukturu molekule vode – određena materija primila je novu formu (veze između atoma kisika i dva atoma vodika). Reći da nešto propadne znači reći da određena materija izgubi svoju formu. Radimo elektrolizu vode i molekula vode izgubi svoju strukturu (raspad veza između atoma kisika i dva atoma vodika) – određena materija je izgubila dotadašnju formu.[1]

Razlog zašto predmeti koje oko sebe opažamo nastaju i propasti je upravo zato što su složeni od materije i forme: ova-i-ova materija gubi prethodnu formu i poprima novu. Drukčije rečeno, opažamo da predmete našega iskustva karakterizira tendencija nastajanja i propadanja. Zašto? Upravo zato što su složevine forme i materije, složevine koje mogu izgubiti i primiti forme. Evo kako Tomino stajalište objašnjava Edward Feser:

Budući da je materija iz koje su stvari našeg iskustva sastavljene uvijek sposobna primiti forme drukčije od one koje sada ima, ove će stvari imati određenu inherentnu metafizičku nestabilnost koja jamči da će u nekom trenu prestati postojati. Nemaju potencije ili potencijala za nepromjenjivo, beskrajno postojanje; stoga ne mogu postojati beskrajno.[2]

Dakle, termin “moguće” Toma koristi u značenju “imati tendenciju prestati postojati”, “inherentno prolazno”, ili “ne-trajno”, dok pod “nužno” razumijeva “trajno”, “postojano” ili “neprolazno”. Sad može biti jasno zašto Akvinac tvrdi “ono što može ne biti, jednom doista ne postoji” (STh I, q. 2., a. 3). Ako je Akvinčevo shvaćanje materijalnih stvari ispravno, onda će one tijekom dovoljno dugog perioda vremena i prepuštene same sebi morati propasti jer je to jednostavno dio njihove naravi; imaju inherentnu tendenciju prema nastajanju[3] i propadanju.[4] Jedini način kako bi stvari koje karakterizira inherentna tendencija propadanju mogle nastaviti postojati beskrajno je da postoji nešto što sprječava ostvarenje te tendencije.

Druga mogućnost je da Toma ne govori o stvarima koje imaju bilo kakvu inherentnu tendenciju zbog svoje sastavljenost, već o stvarima koje samo stvarno nastaju i propadaju. U tom slučaju će po definiciji biti istinito da “ono što može ne biti, jednom doista ne postoji” (STh I, q. 2, a. 3).

Dvije logičke pogreške?

Što je s tvrdnjom: “Ako bi, dakle, sve stvari bile u mogućnosti da ne postoje, onda nekoć nije bilo ničega” (STh I, q. 2, a. 3)? Nije li tu Toma počinio logičku pogrešku pomaka kvantifikatora? Odnosno, nije li zaključio iz “za svaku samo moguću stvar ima vrijeme u kojem ne postoji” na “ima vrijeme u kojem nijedna moguća stvar ne postoji”? Ovakav prijelaz je očito pogrešan; razmotrite samo sljedeći primjer: iz “svi ljudi imaju majku” ne možemo zaključiti “postoji netko tko je majka svih ljudi” ili iz “Svi studenti imaju primjerak Aristotelove Metafizike” ne možemo zaključiti: “Postoji primjerak Aristotelove Metafizike koji imaju svi studenti”.

Također se nekada tvrdi kako je Akvinac ovdje počinio pogrešku kompozicije. To jest, tvrdi da zato što su svi pojedini dijelovi svijeta samo mogući,  stoga je svijet kao cjelina samo moguć. Ovo je opet pogrešni postupak, što je jasno na sljedećem primjeru: iz činjenice da je svaki maleni dio (recimo svaka stanica) T-Rexa lagan, ne slijedi da je sam T-Rex lagan. Iz činjenice da je svaka cigla Berlinskog zida dugačka 20 cm ne slijedi da je Berlinski zid dugačak 20 cm.

Razmotrimo prvo optužbu kompozicije. Upada li Akvinac u takvo što? Nije jasno gdje bi to u tekstu drugoga puta trebalo biti. Nigdje ne kaže: “Da su sve stvari u svijetu samo moguće, onda bi i sam svijet bio samo moguć”. sve što kaže je: “Ako bi, dakle, sve stvari bile u mogućnosti da ne postoje, onda nekoć nije bilo ničega” (STh I, q. 2, a. 3). Nigdje nema naznake da Toma argumentira kompozicijski; odnosno iz odnosa dio-cjelina. Teško je vidjeti gdje bi se falacija kompozicije trebala u tekstu nalaziti.

Osim toga, sjetite se što Akvinac u ovome dijelu argumenta tvrdi: ne može sve biti samo moguće (u smislu takvo da nije trajno, da nastaje i propada). Stoga bi rado prihvatio ono što kritičar ovdje implicira: čak i da su sve stvari u svijetu moguće, sam svijet može biti nužan ili trajan ili vječan. Tek u sljedećem koraku argumenta se prelazi na teološki značajan dio – tvrdnju da ono što je nužno mora u konačnici primati svoju nužnost od Boga. Zato bi Toma, argumenta radi, drage volje mogao prihvatiti tezu o nužnosti svijeta (opet, u značenju koje on podrazumjeva: neprolazno, trajno).

Ozbiljniji prigovor je onaj pomaka kvantifikatora. Je li Toma stvarno počinio tu falaciji? Akvinčeva tvrdnja je sljedeća: ako je uopće moguće da sve kontingentne stvari prestanu postojati, onda će se s dovoljno vremena ta mogućnost ostvariti. Optužba je onda da Toma nema nikakvog opravdanja za tu tvrdnju osim pomaka kvantifikatora, što je falacija. Zar ne bi mogao, pita kritičar, postojati beskonačni niz preklapajućih mogućih (odnosno propadljivih) stvari? Moguću stvar 7 uzrokovala je moguća stvar 6, koja je ubrzo nakon toga prestala postojati. Moguća stvar 7 u tijeku svojega postojanja uzrokuje moguću stvar 8 i nakon toga prestane postojati. Moguća stvar 8 uzrokuje moguću stvar 9 prije nego propadne, a tako i sa mogućom stvari 9 i 10…. i tako u beskraj. Budući da je takav niz akcidentalan uzročni niz, Toma mora priznati da je barem u principu moguć. Ali ako je takav niz moguć, onda nije istinito da će sve stvari, ako su moguće, s dovoljno vremena prestati postojati. Moguće je da uvijek postoji jedna propadljiva stvar, čiji je uzrok prethodna propadljiva stvar i koja je uzrok susljednoj propadljivoj stvari. Nije li time ovaj dio argumenta falsificiran?

Beskonačni niz mogućih stvari

Recimo da Toma ne govori o stvarima koje imaju inherentnu tendenciju prema propadanju, već samo o stvarima koje stvarno nastaju i propadaju; da je barem u principu moguće da neka stvar bude sastavljena od forme i materije, a da nikada ne propadne. To je slabija tvrdnja, i ako je na njoj istinito da nešto svejedno mora biti nužno, onda će a fortiori biti istinito da nešto mora biti nužno ako prihvatimo Akvinčevu analizu prirodnih stvari sastavljenih od materije i forme s tendencijom prema iskvarivanju. S tim na umu, razmotrite pobliže predloženi preklapajući niz mogućih stvari.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U njemu stvar 6 uzrokuje stvar 7, koja uzrokuje stvar 8…. u beskraj. Ali da bi stvar 6 mogla uopće uzrokovati stvar 7 moraju biti na mjestu određeni nužni uvjeti; da bi uzročnost između pojedinih stvari u primjeru uopće bila moguća, moraju postojati određeni uvjeti koji tu uzročnost omogućuju. Mora barem postojati vrijeme jer se radi o akcidentalnom uređenom nizu; stvar 6 prethodi vremenski stvari 7 koja prethodi vremenski stvari 8… itd. Ako je vrijeme samo moguća stvar (tj. takva da je počela ili prestala postojati), onda ovakav beskrajan niz neće biti moguć. Stoga barem jedno biće (naime, vrijeme) mora biti nužno, a ne samo moguće. Nadalje, sama materija bi također morala biti nužna jer ako bi ona prestala postojati, ništa materijalno više ne bi moglo nastati. Jedini način da materija ne bude nužna u ovome slučaju je da se kaže kako materijalnom svijetu prethodi neko kontingentno, a čisto duhovno biće – neki anđeo, recimo. Sad, prihvatiti to je vrlo čudan način da se izbjegne teistički argument. No, čak i ako prihvatimo tu mogućnost, poanta s vremenom će biti istinita makar su moguća bića u pitanju čista duhovna bića – recimo anđeli. Da bi relevantno uzrokovanje postojanja bilo beskrajno, vrijeme (ako ne i materija) će svejedno morati biti trajno, i stoga barem jedno nužno biće. A to je sve što je dovoljno da se uspostavi prvi dio argumenta.

Ovo vrijedi a fortiori ako se prihvati Tomina analiza materijalnih stvari. Sjetite se kako na njoj nastati i iskvariti znači da materija primi odnosno izgubi neku formu. U tome smislu čisto duhovna bića – anđeli primjerice – ne mogu nastati ili se iskvariti upravo zato što nemaju materiju koja bi primila drugu formu. Stoga bi priziv na anđele kao moguća bića (u Akvinčevom smislu) bio nekoherentan: to bi bila bića koja se iskvaruju, a ne mogu se iskvariti. Zbog toga bi stvari u predloženom uzročnom nizu mogle jedino biti materijalne. Ali onda ne samo da će vrijeme biti nužno, već će i materija i prostor također biti nužni (jer govorimo o materijalnim stvarima 6, 7, 8….). Ako su stoga i prostor i materija samo moguća bića, onda naš preklapajući niz opet neće biti moguć; barem materija, prostor i vrijeme će biti nužna bića – a to je sve što je dovoljno da se uspostavi prvi korak argumenta. Toma tu ne tvrdi da mora postojati nužno biće i da ono mora biti Bog. Sve što dosada tvrdi je da mora postojati barem neko nužno biće (u Tominom značenju tog termina: koje ne nastaje ili ne propada), bilo ono Bog ili štogod drugo, materijalno ili ne.

Stoga, ako pobliže pogledamo uzročni niz, Tomina tvrdnja (ako su sve stvari samo moguće, onda će sve nestati) je uvjerljiva i ne oslanja se na pogrešku pomaka kvantifikatora.[5] Tomina tvrdnja slijedi iz analize toga što znači biti moguć/nužan te iz naravi uzrokovanja stvari u akcidentalnom nizu. Zajedno s principom da iz ničega ništa ne nastaje (koji je, kako smo vidjeli kod drugoga puta, eminentno uvjerljiv). To nam daje prvi dio argumenta: mora postojati nešto što nije samo moguće, nego je nužno.

Nužnost po sebi ili od drugoga

Što onda s drugim dijelom argumenta; s tvrdnjom kako nužna bića imaju nužnost po sebi ili je primaju od drugoga (odnosno, ili su trajna po sebi ili imaju uzrok svoje trajnosti u nečemu drugome)? Ovdje je ključna tvrdnja da takav niz uzroka nužnosti ne može biti beskrajan. Razlog bi nam trebao biti jasan: radi se o nizu uređenom per se, kao i kod drugoga puta.

Može li materija kao takva ili anđeo ili bilo koje od predloženih nužnih bića koje smo spominjali biti uzrok nužnosti (odnosno trajnosti ili nepropadljivosti) drugih nužnih bića? Plauzibilno, ne. Kao što Feser ističe,

materija kao materija ne može uopće imati nužnost po sebi, barem ne dok imamo aristotelovsku koncepciju. Jer materija razmatrana mimo bilo čega drugog, osobito mimo forme, je samo „prvotna materija“ ili čista potencijalnost; a čista potencijalnost, budući da po definiciji nema zbiljnosti, nema ni realnosti – nužne ili ne. Materija postoji samo ukoliko je kombinirana sa supstancijalnom formom te tvori supstanciju.[6]

Može li neko materijalno biće – biće koje jest realno, odnosno oformljena materija – biti nužno po sebi? Postoje barem dva razloga zašto ne.

Prvo, ako materijalne stvari (kako Toma tvrdi) imaju inherentnu tendenciju iskvarivanju, onda takva stvar očito neće moći biti nužna po sebi – to bi bila stvar koja je po definiciji ne-nužna.

Drugo, kako smo vidjeli u prethodna dva puta, prema Tominom nauku o esenciji i egzistenciji, ništa ne može biti krajnje objašnjenje postojanja stvari (pa tako ni trajnog ili prolaznog postojanja) osim nečega u čemu su esencija i egzistencija identični, nečega što dakle jednostavno jest subzistentni bitak ili egzistencija. To isključuje bilo koje od predloženih nužnih bića – anđele, materiju, vrijeme, prostor ili štogod drugo. Ako postoje bića koja su nužna, ali po drugome, objašnjenje njihovog postojanja mora biti nešto u čemu su bit i bitak identični. “A to svi razumijevaju pod Bogom” (STh, I, q. 2, a. 3).

Najvažniji korak trećega puta – kao i u slučaju prvog i drugog – oslanja se na centralni dio Akvinčeve metafizike mimo kojeg se pet putova ne mogu razumjeti: stvarnu razliku esencije i egzistencije. Polazište trećega puta je drukčije od prvog i drugog i stoga čine, strogo govoreći, različite argumente, no sva tri puta dijele ključnu metafizičku ideju stvarne razlike esencije i egzistencije.

Formulacija trećeg puta

Radi preglednosti, treći put možemo ovako ocrtati:[7]

  1. Vidimo u svijetu stvari koje postoje, ali ne moraju postojati, to jest, njihovo postojanje nije nužno već samo moguće.
    1.  Jer vidimo da nastaju i propadaju.
  2. Ne mogu sve stvari biti samo moguće jer:
    1. ako je stvar samo moguća, onda jednom ne postoji,
    2. i ako su sve stvari samo moguće, onda jednom ništa nije postojalo: nije bilo ničega.
    3. Ali ako jednom nije bilo ničega, onda ne bi ni sada bilo ničega.
      1. Jer nešto što ne postoji ne može uzrokovati sebe da postoji.
    4. Ali ovo proturječi opažanju.
    5. Stoga, ne mogu sve stvari biti samo moguće; mora postojati nešto što je nužno.
  3. Nužna stvar može primati nužnost svojega postojanja od drugoga ili je imati po sebi.
  4. Niz nužnih stvari koje primaju nužnost svojega postojanja od drugoga ne može biti beskrajan jer:
    1. (vidi razloge u drugom putu s obzirom na stvari čije je postojanje uzrokovano)
  5. Stoga mora postojati apsolutno nužna stvar koja je nužna po sebi i uzrokuje nužnost postojanja u drugim nužnim stvarima.

Ili, možemo jednostavnije preformulirati:

  1. Ako postoji moguće biće, onda postoji nužno biće.
  2. Ako postoji nužno biće, onda postoji nužno biće koje je nužno po sebi, a ne po drugome.
  3. Postoji moguće biće.
  4. Dakle postoji nužno biće (iz 1 i 3).
  5. Dakle, postoji nužno biće koje je nužno po sebi, a ne po drugome (iz 2 i 4).

Budući da je ovaj argument valjan, kritičar mora napasti istinitost neke od premisa. U odsutnosti poništivača, međutim, sve premise se čine plauzibilno istinite. Imamo, drugim riječima, još jedan obećavajuć primjerak naravne teologije.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net


[1] Ako je nastajanje i propadanje predmeta moguće zato što su sastavljeni od materije i forme, znači li to da prema Tomi stvari koje nisu tako sastavljene (nemateijralna bića poput anđela, recimo) ne mogu nastati ili prestati postojati? Ne; prema Tomi anđeli nisu vječna stvorenja, nego su i oni počeli postojati. Nastajanje (generatio) i propadanje (corruptio) o kojem se ovdje govori tiče se materijalnih predmeta (predmeta našega iskustva). Međutim, i nematerijalna stvar očito može imati početak postojanja u smislu da (u žargonu Tomine metafizike) Bog u određenom trenutku združi njezinu esenciju s egzistencijom (činom postojanja). Takva stvar, međutim, ne bi imala sklonost propadanju jer jednostavno ne bi imala bilo kakvu materiju koja bi mogla poprimiti novu formu; jedini način kako bi nematrijalna stvar mogla prestati postojati bila bi anihilacijom (razdruživanjem njezine esencije i egzistencije, u Tominom žargonu). Drukčije rečeno, generatio i corruptio su posebni slučajevi počekta postojanja i nestajanja stvari (stvari koje su sastavljene od materije i forme). Toma počinje s ovim posebnim slučajem, a ne višim metafizičkim načelom, jednostavno zato što svaki od njegovih putova polazi od predmeta našega iskustva.

[2] Feser: Aquinas, 92.

[3] Generatio.

[4] Corruptio.

[5] Više o optužbi pomaka kvantifikatora vidi ovdje.

[6] Usp. Feser: Aquinas, 97.

[7] Craig: The Cosmological Argument, 182-3.


Objavljeno: 24. svibnja 2017.

Možda vam se svidi