Na dan objave ishoda američkih predsjedničkih izbora 2020. godine, kada su mediji na temelju projekcija višednevno prebrojivanih glasova iz nekoliko spornih saveznih država procijenili kako je prednost Joea Bidena nad Donaldom Trumpom dosegla razinu na kojoj je preokret nemoguć, novinarka The New Yorkera Sarah Larson prošetala se gradom čije ime njezin magazin i nosi kako bi izvijestila o spontanome slavlju građana, koje se iz domova i s radnih mjesta prelijevalo na ulice Manhattana. Odjednom, šetnja New Yorkom u kasnu jesen dvije tisuće godine nakon Krista u opisu Sare Larson postaje gotovo nerazlučivom od šetnje Babilonom – ili starodrevnom egipatskom prijestolnicom, Memfisom – dvije tisuće godina prije Krista. U reportaži, koja navedeni događaj ne tretira kao nešto odveć neuobičajeno, već kao tek još jedan od samorazumljivih prizora uličnog slavlja, novinarka „pod svevidećim okom na muralu Horus Caféa“ zapodijeva razgovor s pomoćnom djelatnicom na Broadwayju. „Kada sam je upitala je li se uključila u političko volontiranje“, piše Larson, „odgovorila je: ‘Ja sam zapravo profesionalna vidovnjakinja. U ovome dijelu grada postoji mnoštvo vještica, i ljudi bi mi u trgovinu neprestano dolazili s pitanjem: ‘Kako mogu pridonijeti?’ pa bih im dala uroke protiv Trumpa’“.

Pozorni pratitelji američke politike sjetit će se kako je Donald Trump tijekom svojega mandata naišao na problem s predlaganjem pravnog stručnjaka Bretta Kavanaugha u Vrhovni sud. Osim kritika Kavanaughovih razmjerno konzervativnih vrijednosnih načela, u masovnim medijima – posljednjih godina presudno oblikovanima nizom optužbi za seksualno zlostavljanje u sklopu Me Too pokreta – pojavila se i optužba za Kavanaughov pokušaj silovanja svoje kolegice u srednjoškolskoj dobi. Iako je Kavanaugh porekao navedeni incident, hipoteza o seksualnome zlostavljanju u kombinaciji s njegovim političko-ideološkim pogledima i samom činjenicom kako je riječ o Trumpovu izboru izazvali su niz prosvjeda diljem SAD-a, od kojih je najbizarniji – kako su prenijeli svjetski mediji glavne struje – ritual na kojem su samodeklarirane vještice na Kavanaugha, kako bi ga onemogućile u preuzimanju dužnosti, ritualno bacile čini i čarolije, uroke i kletve. „Vještičarstvo je praksa, a ne religija. Riječ je o nečemu što se radi, a ne nečemu u što se vjeruje“, rekla je Dakota Bracciale, jedna od organizatorica događaja, za BBC. „Vještičarstvo su“, dodala je, „uvijek prakticirali oni podjarmljeni, obespravljeni, potlačeni, koji su ga rabili kao oruđe preživljavanja (…). Vješticu vidimo kao političku figuru koja prijeti patrijarhatu i želi ga srušiti. To je bio slučaj kroz čitavu povijest, ali i u recentnu američkome društvu. Držimo se ovog nasljeđa koje spaja umjetnost, politički teatar, religijsku ikonologiju i društveno-politički otpor“, zaključila je Bracciale.

Doista, vještičarstvo kao teorija i praksa, kako u političkome smislu – kao svojevrsni duhovni produžetak političke ideologije feminizma – tako i u kultnome ili okultnome kontekstu, na suvremenu Zapadu posljednjih desetljeća zadobiva sve više pobornica i pobornika. „Među najbrže rastućim religijama u Americi danas su neopaganizam, vještičarstvo i Wicca“, ističe Tara Isabella Burton, autorica knjige Čudni obredi: Nove religije za bezbožni svijet, zamjećujući kako, prema statističkim podacima, duhovni krajobraz američke populacije na prijelazu iz drugoga u treće desetljeće 21. stoljeća u natpolovičnoj mjeri čine oni koji se deklariraju duhovnima, ali ne religioznima, oni koji se ne smatraju pripadnicima etabliranih religija ali prigrljuju pojedine aspekte postojećih sustava vjerovanja te vjernički hibridi koji spajaju elemente dvaju ili više religijskih sustava, dok samoproglašeni ateisti i agnostici čine tek sedam posto američkoga stanovništva. Tragovi novih duhovnih tendencija vide se i u američkoj visokoj politici. Kako je Burton zabilježila u svojoj knjizi, Marianne Williamson, koja je 2019. godine bila jedna od Bidenovih protukandidatkinja na izborima za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke, Trumpovu je vladavinu ocijenila kao doba prevlasti „mračnih duhovnih sila“, a u svojoj knjizi Zakon božanske kompenzacije iz 2012. godine ustvrdila: „Do koje god mjere vaš um bio usklađen s ljubavlju, do te ćete mjere primiti božansku kompenzaciju za svaki manjak u vašemu materijalnom postojanju. Ovo nije samo teorija“, podcrtala je nesuđena predsjednička kandidatkinja, „to je činjenica“.

Razlike između triju fenomena koje je Burton navela najbrže rastućima u današnjoj Americi – a samim time, po inerciji, i u ostatku zapadnoga svijeta – naime, između neopaganizma, vještičarstva i Wicce malene su i suptilne. Ova uvelike preklapajuća vjerovanja može se ubrojiti u širi duhovni pokret New Agea, nastao na zasadama kontrakulturalnog pokreta s prijelaza 1960-ih u 1970-e, kao društveni i religijski fenomen koji u duhu postmodernog relativizma olabavljuje dogmatičnost i institucionaliziranost etabliranih religijskih sustava – kršćanstva ponajprije – nadovezujući se na stvarne i izmišljene pretkršćanske i s kršćanstvom usporedne religije, kultove i duhovnosti. Iako je New Age unutar sebe pluralan i utoliko antidogmatski, barem u užem smislu navedene riječi, on ipak, kao skup idejnih silnica, ima jasno naznačen – uvjetno rečeno – smjer kretanja, a koji je, barem što se tiče naziranja onostranog, izravno protivan drugim prevladavajućim duhovnim vizijama današnjice i pratećim im misaonim sustavima i religijskim infrastrukturama, od Katoličke crkve, preko glavnine protestantskih zajednica te autokefalnih pravoslavnih crkava, pa do judaizma i islama. Pounutrujući mnoge izvorno istočnjačke duhovne prakse, New Age ih je utkao u zapadnjački kontekst, nerijetko obilježen eklekticizmom koji bi autentičnu budizmu ili hinduizmu bio nepojmljivim, ali i banalizacijom merkantilnoga ili tradicije hermeneutičkog umijeća lišenoga tipa, što ih otuđuje od njihova matičnoga konteksta, preobražavajući ih u vlastitu suprotnost. Iako načelno otvoren i za prigrljivanje pojedinih aspekata abrahamskih monoteizama, pa tako i kršćanstva, New Age najčešće reproducira one njihove verzije koje je Katolička crkva u prvim stoljećima poslije Krista, okrstivši ih gnosticizmom, jednoznačno proglasila krivovjerjem.

„Nasuprot militantnu neopoganstvu, koje je rasprostranjeno u Americi, New age ne zauzima neprijateljski stav prema kršćanstvu kao takvu, štoviše, spreman je integrirati ga u svoj sinkretistički svjetonazor, ali odbacuje kršćansku evangelizaciju jer se kršćanstvo predstavlja kao religija ‘istinitija’ od drugih religija, prema kojoj je spasenje jedino u imenu Isusa Krista, a ta je pak perspektiva nepomirljiva s relativističkim i sinkretističkim svjetonazorom New agea“, napisao je u svojoj knjizi New Age i kršćanstvo Josip Blažević, uvodeći distinkciju između neopaganizma i New Agea, ali stapajući vještičarstvo i Wiccu u jedan fenomen, što samo po sebi pokazuje koliko su navedeni fenomeni srodni i umreženi: „Wicca je rođena u Engleskoj s Geraldom Brouseauom Gardnerom (1884.-1964.) koji je reanimirao srednjovjekovno vještičarstvo. Popularizirao je panteistički kult prirode, s naglascima na kultu seksualnosti, identificirajući prirodu i plodnost, u kombinaciji s feminizmom, veličajući Veliku Majku, ‘Boginju’, koja je u Americi postala socijalno znakovit fenomen gdje je pokret imao i najviše uspjeha, uz, dakako, Veliku Britaniju“. Ono presudno što Blažević ističe, a što protokom vremena postaje sve očevidnije, nedvojbeno je svojevrsna isprepletenost magijske prakse i političkoga djelovanja, sukladno izjavama neimenovane manhattanske vidovnjakinje za The New Yorker ili samodeklarirane vještice Dakote Bracciale za BBC. Druga ključna značajka ono je što Burton, tumačeći statističke pokazatelje vjerovanja u nadnaravno u SAD-u, uvjerljivo demonstrirala: riječ je o oblicima vjerovanja koji u suvremenoj kulturi, medijima, politici i ekonomiji igraju znatno značajniju ulogu nego što pokazuju, primjerice, uvodni prilozi televizijskih vijesti ili naslovnice najtiražnijih informativnih tiskovina.

Osim društvena utjecaja u političkoj domeni, u javnom se diskursu nerijetko propušta primijetiti i rastuću kulturnu zastupljenost sadržaja koji proizlaze iz New Agea, bilo implicitno, bilo eksplicitno, kao u slučaju dvije i na hrvatskome dostupne knjige – prva je Spiralni ples: Preporod drevne religije Boginje autorice čije vještičje ime glasi Starhawk, u doslovnu značenju Zvjezdani Sokol, a druga Čarobna privlačnost: Zavodljive čarolije za moderne vještice autorice Lucy Summers, koja čini bizaran spoj knjige za samopomoć, tinejdžerske literature i okultističkog priručnika. Sredstvo pomoću kojega se obična djevojka može preobraziti u „najzavodljiviju vješticu u gradu“ jest, dakako, magija. Pojednostavljene i adolescentskom razumijevanju prilagođene verzije poganskih rituala opisanih u knjizi izviru iz magije kakvom je Summers definira u uvodu: „Magija je nevidljiva sila koja povezuje i prožima sve. Svaka tvoja misao ili djelo utječe na tu silu, poput širenja valova u jezeru. To znači da se na magičnu energiju može utjecati i usmjeravati je prema željenom cilju uz pomoć određenih sredstava. Najvažnije od tih ‘sredstava’ tvoja je volja. Što više želiš da se nešto dogodi i što jasnije možeš vizualizirati ishod, čarolija će biti jača. Poput svakog umijeća, za to je potrebna vježba. S vremenom ćeš početi doista ‘osjećati’ energije koje teku oko tebe, i biti ih sposobna instinktivno iskoristiti“. Summersina definicija posve je komplementarna Starhawkinu pogledu na magiju: „Zajednički element svim tradicijama vještičarstva je magija, umjetnost percipiranja i mijenjanja suptilnih, nevidljivih sila koje struje svijetom te buđenja dubljih razina svijesti ponad racionalnih. Rituali su magijski: pobuđuju svijest skrivene strane stvarnosti i bude zaboravljene moći ljudskoga uma“. Na drugome mjestu, Starhawk ističe: „Magija nije natprirodna; ona je (…) umjetnost voljnog mijenjanja svijesti“.

Naravno, svedemo li magiju na „voljno mijenjanje svijesti“ koje, k tome, „nije natprirodno“, demistificirat ćemo je – ili, prema pojmu Maxa Webera, „raščarati“ – do te mjere da joj priznamo nepostojanje. Drugim riječima – dok su autentični pogani i vještice, za pretpostaviti je, doista vjerovali u istinsku nadnaravnost čaranja i mađijanja, njihovi samoproglašeni nasljednici iz suvremenosti – barem oni koje reprezentiraju stajališta iznesena u ove dvije knjige – odveć su inficirani relativističkim ćorsokakom postmoderne pa ne vjeruju u postojanje magije nalik onoj opisanoj u bajkama te stoga magijom proglašuju ono što je njezina dijametralna suprotnost. Kontradikcija srodna ovoj nadaje se iz Starhawkina pojašnjavanja kako suvremeno vještičarstvo nema svojih svetih knjiga, zadanih pravila ili propisanih moralnih kodeksa: „Nema središnjeg autoriteta koji određuje liturgiju i rituale“, jer „vještičarstvo je oduvijek bilo religijom poezije, ne teologijom“. Za novovještičji pokret, apsolutni pojmovi dobra i zla ne postoje, patnja je u svijetu prisutna ne bi li nas koječemu podučila, a ispravno i pogrešno postupanje ovise o savjesti pojedinca: „Za vještice pravda nije nešto što proizvodi vanjski autoritet, temeljem napisanoga koda ili skupa pravila. Pravda je unutarnja spoznaja da svaki čin ima posljedice koje se moraju odgovorno prihvatiti. Vještičja religija ne nameće krivnju, hladan, propovjedajući, samomrzeći unutarnji glas koji obogaljuje djelovanje. Ona umjesto toga zahtijeva odgovornost. ‘Što posiješ vraća ti se tri puta jače’ – poslovica je, snažnija inačica izreke ‘čini drugima ono što želiš da čine tebi’“.

Koncept činjenja drugima onoga što želimo da i oni čine nama – inače poznat i pod nazivom „zlatno pravilo“ – široko je rasprostranjen među različitim filozofijama i religijama, pa se tako njegove formulacije uz minimalne varijacije, gotovo posve jednakih poanti, pripisuju i Budi i Kristu i Muhamedu, no nikada u tako proturječnu obliku kao u Starhawkinu slučaju. Naime, osim što sama upada u proturječje tvrdeći da vještice žive po „zlatnome pravilu“ neposredno nakon što je istaknula kako vještičarstvo „nema središnjeg autoriteta“ te ne slijedi napisane „kodove ili skupove pravila“, Starhawk zaboravlja kako posvemašnji moralni relativizam koji zagovara, a prema kojemu svatko za sebe odlučuje što je dobro a što zlo, onemogućuje valjanost činjenja ili nečinjenja drugima onoga što sami želimo ili ne želimo da nam se čini, budući da taj drugi može imati posve drukčiju definiciju dobroga i lošega od nas. Jednom riječju, „zlatno pravilo“ vrijedi samo ako postoji univerzalni moral; ako postoji jedino „individualni moral“, tada bismo možda drugima trebali činiti upravo ono što sami ne želimo da nam se čini, i obratno. Osim magije koja to nije, moralnog kodeksa koji to nije i lišenosti autoriteta koja to nije, vještičji pokret počiva na još jednome samoponištavajućem čimbeniku, naime krajnje ahistorijskoj viziji vlastite povijesti.

Popularni narativ o krivici patrijarhata i kršćanstva za progone vještica, barem iz perspektive vještičjeg odvjetka suvremena feminizma, glasi ovako: u prapovijesno je, arhajsko ranocivilizacijsko doba svijetom vladao harmonični matrijarhat, povezan s ljubavlju prema prirodi i diviniziranoj „Majci Zemlji“, ali su ga narušile patrijarhalne religijske prakse poput kršćanstva, što je kulminiralo srednjovjekovnim progonom vještica čije se žrtve broji u milijunima, zbog čega se u suvremenu poslijeindustrijskome društvu feminističke organizacije, nakon uspješne borbe za formalnu jednakopravnost s muškarcima, okreću svojim korijenima i oživotvoruju vještičju tradiciju i baštinu. Iako je, dakako, riječ o suvremenoj tvorbi mitološkog tipa, od retroaktivna kreiranja „zlatnoga doba“ do konačna razračunavanja s patrijarhatom i kršćanstvom uoči utopijske sutrašnjice, navedeni narativ o odgovornosti za progone vještica zapravo je sredstvo legitimacije jednoga tipa feminizma kao produžetka žrtvoslovnih ideologija današnjice, a koji se gradi – kao i drugi političko-ideološki i kulturno dominantni narativi današnjice – na eksploataciji patnje zanemarenih „Drugih“, manjina i žrtava različitih provenijencija, u tobožnju svrhu ispravljanja povijesnih nepravdi, a u stvarnosti radi nametanja vlastite moći u svim društvenim sferama. Osim što ukazuje na genezu ekofeminističkog ideološkog križanca kao kombinacije mita o praiskonskom matrijarhatu i štovanja „Majke Zemlje“, ovaj narativ istodobno pati i od mnogobrojnih činjeničnih netočnosti.

Po procjeni Starhawk i mnogih drugih suvremenih vještica, „doba progona“ rezultiralo je smrću devet milijuna žena, što se u feminističkim krugovima čak počelo označavati i kao „holokaust“. Pravi broj ubijenih, međutim, kako su istraživanja neopterećena protukršćanskim sentimentom prosvjetiteljske historiografije pokazala, govore o 40.000 ili manje žrtava progona vještica u Europi. O navedenomu iscrpno u svojoj knjizi Vještice i susjedi: Društveni i kulturni kontekst europskog vještičarstva izvješćuje Robin Briggs, demitologizirajući i neke druge aspekte navedenog narativa, poput činjenice – koju, valja istaknuti, priznaje i Starhawk – da su četvrtinu žrtava činili muškarci. Budući da su se progoni odvijali u dugačkome rasponu od 15. do 18. stoljeća i da su muškarci činili znatan udio pogubljenih, hipoteze o „holokaustu“, ali i patrijarhalnoj mržnji spram žena, gube nezanemariv dio svoje utemeljenosti. Osim Briggsa, i drugi istraživači obično ističu kako su glavninu presuda protiv „vještica“ donijeli svjetovni, a ne crkveni sudovi, pri čemu su potonji prema optuženicima za vještičarenje obično postupali nemjerljivo blagonaklonije od civilnih vlasti, dok se – kako Rodney Stark pokazuje u knjizi Lažna svjedočanstva: Raskrinkavanje stoljeća protukatoličke povijesti – ozloglašena Španjolska inkvizicija često trsila (i uvelike uspijevala) spasiti optuženike za čaranje i vračanje. Fenomen lova na vještice, naime, izvorno nije bio vjerske ili crkvene, nego pučko-predajne naravi – Katolička crkva u prvih tisuću i pol godina vlastita postojanja bila je posve nezaokupljena vještičjom problematikom – ali taj se fenomen u doba Lutherom prouzročenih crkvenih raskola uvelike razbuktao i prerastao u, kako su u svojemu radu Suđenja vješticama nedavno pokazali Peter Leeson i Jacob Russ, novo tematsko polje na kojemu su snage reformacije i protureformacije pokušavale pridobiti što znatniji broj vjernika, zatečenih rasapom crkvenih struktura kao povoda urušavanju institucionalnog crkvena autoriteta i sve većega pučkog okretanja onome što se dotad poimalo običnim praznovjerjem.

U kolopletu društveno-vjerskih i inih nemira, dio krivnje tako je pao i na raskolničke crkve – sȃm Martin Luther poznat je kao uvjereni progonitelj navodnih vještica – kao i na onu Katoličku, zastranjenja čijih pripadnika ponajbolje oprimjeruje glasoviti priručnik Vještičji malj iz pera svećenika Heinricha Kramera. Preciznije negoli da je uzročnikom progona navodnih vještica bilo previše kršćanstva bi, međutim, bilo ustanoviti da je u Europi poharanoj manijom progona bilo premalo kršćanstva. Pored već spomenuta izostanka interesa Crkve, njezinih dokumenata te biblijskih zapisa o vještičarenju, valja ukazati na spoznaje Renéa Girarda o fundamentalnoj razlici između svih arhajskih, poganskih sustava vjerovanja i kršćanstva, kao religije koja okončava transcivilizacijske žrtvene rituale koji društvo, prinoseći simboličkog nositelja kolektivne krivnje kao žrtvu kakvome božanstvu, održavaju funkcionalnim. Prihvatimo li Girardovu definiciju po kojoj jedino kršćanstvo razobličuje nepravednost upravo onoga što su optuženici i optuženice za vještičarenje prolazili na svjetovnim i crkvenim sudovima srednjovjekovne i novovjekovne Europe, odnosno „žrtvenoga mehanizma“ gdje se bijes gomile koncentrira na samo jednu osobu, moguće je reći kako suvremene nasljednice vještičje tradicije etički okvir unutar kojega progone vještica tumače nemoralnim baštine upravo od kršćanstva, a nipošto od poganskoga svijeta čijim je vještičarstvo izvorno bilo dijelom. Prema Girardu, povijesna je perverzija što se kršćanstvo, koje je raskrinkalo pogubni običaj traženja žrtvena jarca kao puki instrument održavanja zajednice cjelovitom, sada i samo pretvorilo u žrtvena jarca na čija leđa vještičji ogranak suvremena feminizma i druge žrtvoslovne ideologije današnjice simbolički svaljuju sve civilizacijske grijehe.

Ne iscrpljujući sav smisao New Agea, Wicce, pa ni suvremena vještičarstva kao fenomena koji može pristajati uz vjeru u onostrano, ovaj pregled usredotočuje se na ono što se samopoima vještičarstvom, ali je tek pseudotranscendentni nadomjestak za duhovni aspekt zbilje u suvremenome političkom feminizmu. Takav tip vještičarstva, koji ne karakterizira postojanje pojedinaca koji istinski vjeruju u dublju istinu alternativnih duhovnih teorija i praksi, u slučajevima poput navedenih zapravo se samolišava svakoga aspekta utemeljenog u nadnaravnome, svodeći se na puki politički performans. Vještičarstvo kakvim ga vide Bracciale, Starhawk ili Summers nije samo utemeljeno na odviše pojednostavljenom shvaćanju povijesti i krivotvorenju prošlosti, već je ujedno i kult nevjerujućih. Takvo vještičarstvo judeokršćanskoj tradiciji nije suprotstavljeno samo po sadržaju, nego i po činjenici da relativistička filozofija na kojoj počiva ukida mogućnost vjerovanja u istinitost bilo koje religije ili nauka sa sveobjašnjujućim, apsolutnim pretenzijama. Međutim, kako je svoje čitatelje upozorio Roger Scruton: „Onaj tko kaže da nema istine, ili da je istina relativna, zapravo od vas traži da mu ne vjerujete. Pa onda niti nemojte“. Ili, vratimo li se malo dalje u prošlost, suvremeno feminističko vještičarstvo opisati se može onako kako je Charles Péguy opisao modernizam – kao vjeru onih koji „ne vjeruju ono što vjeruju“.

*Ogled “Suvremeno vještičarstvo: Povratak starih vjerovanja ili podvrsta političkog feminizma?” je izvorno emitiran u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija