„Žao mi je što još uvijek ima katolika koji (…) misle da služe Kristu i Crkvi diskriminacijom, agresijom i nasiljem, uvredama i pogrdnim komentarima na račun homoseksualnih osoba“, napisao je u ponedjeljak biskup Mate Uzinić, i dodao: „Od homoseksualnih osoba molim oproštenje što se zbog ovoga mogu i dalje osjećati odbačeni i od Crkve, ali i što oni i obitelji kojima pripadaju još uvijek u Crkvi, koja kao ‘obitelj obitelji’ treba biti obitelj za sve svoje članove, ne mogu dobiti ono obzirno pastoralno vodstvo koje im prema Amoris laetitia treba biti zajamčeno“.

Uzinićeva objava podijelila je vjersku javnost: jedni je tumače kao podvrgavanje suvremenoj „diktaturi relativizma“, a drugi kao dobrodošlo „otvaranje“ Crkve u Hrvata njezinim dotad zapostavljenim članovima. Usredotočimo se najprije na praizvor kritika, a potom i na praizvor pohvala.

Prvo, oni koji su kritični, uglavnom su kritični zato što Uzinićevu izjavu postavljaju u kontekst katoličkog pravovjerja, čiji dio Uzinić iznosi, ali izostavljajući jedan aspekt cjelokupnoga katoličkog pogleda na homoseksualnost, propuštajući izravno učiniti ono što je ranije višekratno podcrtavao, odnosno spomenuti inherentnu grešnost spolnoga čina između dvije osobe istoga spola. Odnosno, kako navodi Katekizam Katoličke Crkve: „Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz čuvstvene i spolne komplementarnosti“.

Pa ipak: „Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije“. Štoviše, „homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu“.

Poslužimo li se mišlju Jürgena Habermasa, njemačkog filozofa čije ime često prate epiteti poput „najveći“ i „živući“, naša modernost izravni je proizvod „židovske etike pravednosti i kršćanske etike ljubavi“. Napomenuti, dakako, treba da element ljubavi nije odsutan iz židovstva, kao niti element pravednosti iz kršćanstva – kršćanstvo se nadovezuje na židovski moral, univerzalizirajući ga i oplemenjujući duhom milosrđa, ali samo nije lišeno preciznoga moralnoga kodeksa. Kršćanstvo ne podrazumijeva samo „etiku ljubavi“, nego naslijeđenu „etiku pravednosti“ prožetu „etikom ljubavi“.

U Chestertonovu duhu naizgled paradoksalnog pomirenja posvemašnjih suprotnosti, kršćanstvo dakle u isto vrijeme posjeduje etički sustav koji do najsitnijih pojedinosti luči grijeh od vrline, ali i potencijal sveopćeg oprosta bilo kojemu pojedincu, ma koliko on griješio. Nasuprot suvremenoj „diktaturi relativizma“ koja proklamire ideale slobode lišene morala, tabuizirajući pritom koncepte poput „grijeha“ – zagovarajući pritom maksimu „sve je dopušteno“ – kršćanstvo tvrdi da nije sve dopušteno te da grijeh itekako postoji. No, također nasuprot „diktaturi relativizma“ ispod čije se permisivne površine krije svijet pun prozivanja za pogrešno ponašanje (npr. „mikroagresije“) i društvenog izopćenja („kultura otkazivanja“ itsl.), kršćanstvo se otvara svakome bez iznimke, a najvećim grešnicima ponajviše. U kršćanstvu, mogućnost spasenja radikalno je demokratizirana.

U kontekstu niza židovsko-kršćansko, „diktaturu relativizma“ možemo nazvati i postkršćanskim stanjem. Ako je židovstvo karakterizirala uspostava „etike pravednosti“, a kršćanstvo nadogradnja te etike „etikom ljubavi“, postkršćanstvo od kršćanstva preuzima „etiku ljubavi“, ali bez elemenata „etike pravednosti“. (Sublimirani oblik te filozofije ogleda se, primjerice, u pomodnom hashtagu #samoljubav). Kako je prepoznao Girard, postkršćanstvo – koje on naziva novopoganstvom – od kršćanstva preuzima upravo aspekt ljubavi, milosrđa, brige za žrtve:

„Najmoćniji protukršćanski pokret onaj je koji preuzima i ‘radikalizira’ brigu za žrtve kako bi je poganizirao. Moći i gospodstva žele odmah biti ‘revolucionarnima’, a kršćanstvu zamjeraju što žrtve nije branilo s dovoljno žara. U kršćanskoj povijesti ne vide ništa osim progona, djela opresije, inkvizicije“. Taj pokret „predstavlja se osloboditeljem čovječanstva (…) pokušavajući uzurpirati Kristovo mjesto, oponašajući ga (…) kako bi ga porazio“, što pak čini „pretvarajući Deset zapovijedi i svu judeokršćansku moralnost u navodno nepodnošljivo nasilje“, pri čemu mu je „primarni cilj posve ih napustiti. Novopoganstvo sreću locira u neograničeno zadovoljavanje žudnji, što podrazumijeva ukidanje svih zabrana“.

Ako, dakle, postkršćanstvo od kršćanstva preuzima njegovu „etiku“ univerzalne „ljubavi“, ali zatomljuje onaj od židovstva naslijeđen aspekt „pravednosti“, je li to onda savršeno kršćanstvo, oslobođeno tereta pretkršćanskih ograničenja i opresija? Nije, jer postkršćanstvo, lišavajući se „etike pravednosti“, naposljetku vodi i do nestanka „etike ljubavi“, pa i uništenja biti istinske ljubavi.

Postkršćanski svjetonazor ne može preuzeti kršćansku „etiku ljubavi“ i milosrđa u punini, jer je ona u svojoj srži neodvojiva od „etike pravednosti“. Ono što postkršćanski svjetonazor čini zapravo je sakaćenje ljubavi i milosrđa. Ljubav i milosrđe, naime, ne mogu biti potpuni ako u isto vrijeme ne postoji i koncept grijeha te moralni kodeks koji iz toga proizlazi. Ako grijeh ne postoji, „voljeti“ je lako, a praštati – budući da se nema što praštati – nije potrebno, ali ni moguće. Ako grijeh postoji, a onoga tko ga čini ipak se voli i prašta mu se, to je trijumf ljubavi i milosrđa.

Jednom riječju, koncept ljubavi koji ne podrazumijeva i koncept grijeha manjkav je i skučen. Punina ljubavi ostvaruje se u ljubavi prema grešnom, manjkavom, nesavršenom.

Dio onih koji pohvalno gledaju na istup biskupa Uzinića – čineći to, dakako, s naglaskom na „etiku ljubavi“ – problematici zacijelo pristupa iz kršćanske perspektive, no postoji i dobar dio onih koji to čine s postkršćanskih polazišta. Prvi među njima Uzinićevu objavu stavljaju u kontekst Crkve u Hrvata, gdje u odnosu prema homoseksualcima doista prevladava „etika pravednosti“, pa sadržaj objave tumače kao dobrodošlu protutežu dominantnoj struji. Drugi su, međutim, oni koji Uzinićeve riječi stavljaju u kontekst suvremene permisivne, hiperseksualizirane, dekadentne kulture, odnosno „diktature relativizma“.

U tom kontekstu, Uzinićeve riječi postaju instrument kojim se postkršćanski narativ današnjice potvrđuje i kojemu – premda Uzinić nije rekao ništa što ne bi otprije bilo prisutno u katoličkom nauku – upravo njegove riječi služe kao još jedan argument za udar na Crkvu. Dakle, u kontekstu onoga što je Benedikt XVI. oslovio „diktaturom relativizma“, Uzinićevu izjavu tumačit će se u postkršćanskom ključu.

Iako se svačije riječi može zloupotrijebiti, najteže ih je zloupotrijebiti kada katolički vjernik – bilo klerik, bilo laik – iznosi cjelinu katoličkog nauka, odnosno kada „etici pravednosti“ pridružuje i „etiku ljubavi“, ne odbacujući nijednu od njih u korist one druge. Ili, drugim riječima, kada cjelinu kršćanske poruke ne svodi na jednostavnost svojstvenu hashtagovima, bilo da je riječ o stvarnome #samoljubav ili fiktivnome #samopravda.

Unatoč tome što se biskupova izjava koja je uzburkala duhove ne nalazi izvan granica katoličkog pravovjerja, ona prebiva u sivoj zoni gdje je se jednako može shvatiti u kršćanskome, kao i u postkršćanskome duhu.