DRUŠTVENA PRAVDA, MARKSIZAM, POSTMODERNA I KRIZA ZAPADA (2)

Postmodernizam ili Marxovo novo ruho: Intelektualna izvorišta lijevog pokreta ‘društvene pravde’

Pokret društvene pravde odlikuju s jedne strane subjektivizam i relativizam, a s druge strane politički apsolutizam. Drugim riječima, ništa nije istina i ništa nije dobro, ali mi kao intelektualna i moralna elita znamo što je istina i što je dobro. Ta rečenica, naravno, nema smisla, ali prilično dobro opisuje praksu društvene pravde

Foto: Shutterstock.com

Znam da ovaj odrezak nije stvaran. Znam da, kad ga stavim u usta, matrica mom mozgu govori kako je sočan i ukusan. Znaš li što sam nakon devet godina shvatio? Neznanje je blaženstvo.

Cypher (The Matrix, 1999.)

 

U prethodnom tekstu ovog niza započeli smo priču s društvenom pravdom. Riječ je o jednom od najsnažnijih društveno-političkih pokreta danas, koji se pojavio tako reći iznenada. Međutim, dublja analiza pokazuje da je tom pokretu prethodio dugotrajan proces koji je osigurao njegovu pojavu u naše vrijeme. Mnogo je razloga zbog kojih bismo trebali dobro poznavati taj proces. Možda najvažniji je taj da je za cjelovitu spoznaju “zašto” i “kako” određene situacije jako važno uočiti obrazac koji ima sklonost ponavljanja. Koliko često se događa da određenu pojavu tretiramo kao nešto posve novo pod suncem te previđamo ključne elemente u svjetlu kojih se isti fenomen pokazuje tek kao varijacija kakvog epohalnog procesa ili pak ideje koja je stara koliko i čovjekov svijet. U tekstu ću se uglavnom referirati na djelo američkog filozofa Stephena R. C. Hicksa, Explaining Postmodernism.[1]

Društvena pravda kao, politički gledano, lijevi koncept, jedna je od onih stvari koje dolaze tako upakirane da se njihov sadržaj u najgorem slučaju – a to je redovito – prihvaća u cijelosti nekritički odnosno bez propitivanja, dok u najboljem slučaju za sam čin propitivanja dobijete takvu etiketu na osnovu koje s vama nema smisla raspravljati. Ako je “pakovanje” antifašizam – što se nedavno moglo vidjeti na primjeru preimenovanja Trga Republike Hrvatske – dovoditi u pitanje sadržaj znači biti fašist; ako je to Istanbulska konvencija, biti protiv znači biti za zlostavljanje žena; ako je riječ o pravima, biti protiv znači nehuman; i tako dalje. Obrazac je kontrastni dualizam: postoje dvije opcije od koji je jedna dobra i obvezujuća, a druga loša i neprihvatljiva. Naravno, da bi takav sustav funkcionirao dugoročno trebate imati i fundamentalnu ideologiju za generiranje starog sadržaja u novom pakovanju, kao i nadzornike i mehanizme koji će se pobrinuti da sve ide po planu. Ako mislite da sam time opisao osnove jednog totalitarnog državnog uređenja, donekle ste u pravu. No tim opisom ujedno sam obuhvatio stanje u kojem se gotovo iz dana u dan nalazi sve veći broj institucija i društava diljem Zapada.

Postmodernizam

Krajem prošle godine svijet je obišla vijest o novoj “riječi godine” po izboru Oxfordskog rječnika. Radi se, naravno, o pojmu “post-činjeničan” (eng. post-truth), a “označava okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na oblikovanje javnog mnijenja od emocija i osobnih uvjerenja”. Prema iskazima odgovornih osoba, izboru su pogodovali događaji poput “Brexita” i Trumpove pobjede na američkim predsjedničkim izborima. Jedan od razloga svakako je i značajna porast uporabe pojma u svakodnevnom govoru. No pojam kao takav je truizam te uopće ne označava ništa novo, a to posebno vrijedi za javno mnijenje i politički diskurs. Tvrditi suprotno bilo bi manipulativno i, ironično, post-činjenično. Kratak pregled postmodernizma bit će dovoljan da objasnim zašto.

Kao struju, odnosno u širem smislu, postmodernizam je najlakše shvatiti kao kritiku i suprotstavljanje modernizmu (tradicija, strukture, institucije, znanost, ideja napretka čovječanstva i sl.). To vrijedi kao pravilo bez obzira je li riječ o filozofiji, umjetnosti, kulturi, znanosti ili kojem drugom polju ljudske djelatnosti. Postmodernizam se u svojim prvim tragovima javlja kao pobuna protiv moderne i prosvjetiteljstva. Na neki način, možemo ga smatrati projektom anti-racionalizma i anti-realizma, a kao takav, uvjetno govoreći, on od početka supostoji s modernom. U širem smislu često mu se, kao preteče, pripajaju značajne figure poput Rousseaua, Kanta, Kierkegaarda, Nietzschea ili Heideggera.

Rousseau je bio kritičar moderne civilizacije koja se razvila na uštrb čovjekove prirode, Kant je napravio nepremostiv prekid s tradicionalnom metafizikom te bio (i ostao) najutjecajniji i najsustavniji kritičar moći razuma uopće, Kierkegaard se zauzimao za važnost pojedinca u vremenu velikih filozofijskih sistema i kulta države, Nietzsche je prorokovao o moralnim i političkim ishodima Zapada koji je prekinuo vezu s tradicijom, a Heidegger je, barem se tako voli misliti, zabio posljednji čavao u lijesu zapadne filozofske tradicije.

Dakle, postmodernizam u širem smislu shvaća se kao svojevrsni kontrapost fundamentalnom ljudskom pothvatu kojeg, bez obzira na suvremene političke konotacije, nazivamo modernim. Takvo široko shvaćanje postmodernizma, iako ograničene vrijednosti za kontekst društvene pravde, ipak može biti od koristi kao način uočavanja obrasca. Prečesto se o postmoderni govori kao o “kraju moderne” ili “kraju povijesti”. No zapravo su se kroz cijelu modernu povijest Zapada javljali značajni događaji i osobe koji protestirali protiv ili proglašavali neuspjeh određenog segmenta modernog projekta. Prema tome, prefiks -post ne treba nužno shvaćati u epohalnom smislu, nego u smislu reakcije. Budući da sadrži elemente ranijih reakcijskih sustava i pokreta, postmodernizam koji je danas uzeo oblik društvene pravde možemo shvatiti kao njihovu kulminaciju i kodifikaciju koji se na velika vrata otvorio prolaz stvarima koje su odavno bile tu.

U užem smislu, odnosno kao povijesnu kulminaciju procesa uvjetovanih spomenutom “strujom”, nemoguće ga je shvatiti bez povezanosti s marksizmom. Spomenuli smo kako postmodernizam tek u drugoj polovici prošloga stoljeća dobiva koliko-toliko jasnu formu. Njegovo formiranje predvode francuski intelektualci, na prvom mjestu Jean-François Lyotard, Michel Foucault i Jacques Derrida. Nije posve nevažno spomenuti da je Lyotard bio povezan s radikalnom ljevičarskom skupinom Socialisme ou Barbarie, Foucault član Francuske komunističke partije – kasnije samoprozvani maoist, a Derrida, Foucaultov učenik, također otvoreno privržen marksizmu. Za Lyotarda, postmodernizam podrazumijeva nepovjerenje spram velikih narativa. To između ostaloga znači da su svaka tradicija i sustav zapravo narativ ili priča, te da im kao takvima dugujemo nepovjerenje i kritiku. Cjelokupna Foucaultova politička i društvena analiza usredotočena je na ideji klasne borbe i uloge moći u njoj. Koncept moći za njega ima presudno značenje u shvaćanju društva i ljudskih odnosa. Derrida praktički poistovjećuje literarnu kritičku teoriju s filozofijom, što čini temelj njegove ideje dekonstrukcije: sve se odvija u jeziku, sav jezik je zapravo pisanje, a sve pisanje je podložno dekonstrukciji.

Na tragu svega rečenog možemo reći da postmodernizam označava krajnje povijesno ostvarenje nominalizma. U temelju nominalizma postmodernog tipa jest da koncepti nisu univerzalni te da je onima koje tako nazivamo univerzalnost ili općenitost pripisana naprosto proizvoljno. Sukladno tome, ta svojstva jednako proizvoljno možemo odbaciti. A zbog toga što je sve konstrukt, sve može biti dekonstruirano – uključujući ne samo tradicionalne vrijednosti i koncepte, nego i logiku i znanost.[2] No ako je sve konstrukt i stvar konvencije, pita se Hicks, što bi onda nekoga moglo spriječiti da iz bilo kojeg razloga nametne nova značenja i nova pravila jezika i logike? Ništa. I to je upravo ono što se polovicom dvadesetoga stoljeća dogodilo i traje do danas.

Marxovo novo ruho: Potlačeni svih društvenih skupina, ujedinite se

Marksizam s kojim se postmodernizam vjenčao nije u prvom planu ekonomski, nego kulturni. Paradigma “klasne borbe” je ostala, kao i znamenita maksima “od svakoga koliko može onome koliko treba”. No osnovni kriterij više nije mogao biti kapital, nego položaj. Prema Hicksovu tumačenju, nakon što je lijeva strana političkog spektra bila suočena sa stoljećem ekonomskih i političkih činjenica koje su išle protiv socijalizma i marksističkih ideja, što je kulminiralo onda kada se svijet upoznao sa situacijom u Sovjetskom Savezu, a kasnije rezultiralo raspadom europskih socijalizama, trebalo je učiniti temeljitu reviziju marksizma. Hicksovim riječima, “socijalisti su pokušali čekati da narod uspostavi socijalizam ‘od dolje’, a pokušali su ga i nametnuti ‘od gore’. Pokušali su i evoluciju i revoluciju.” Stoga je radikalna redefinicija ciljeva i metoda bila pitanje vremena.

Već tridesetih godina prošloga stoljeća nastaje i brzo se razvija kritička teorija Frankfurtske škole sociologije koja marksističke ideje prenosi onkraj ekonomskih okvira na društvo u cjelini. Francuski postmodernisti javljaju se kad je neomarksistička kritička teorija već čvrsto uspostavljena, te njome kombiniraju vlastitu verziju skepticizma, nominalizma i relativizma. Nakon što se svijet počeo upoznavati s neuspjelim projektom socijalizma u Sovjetskom Savezu ali i drugdje u svijetu, sve je manje bilo popularno otvoreno zagovarati komunizam odnosno marksizam. Biti uvjereni marksist u tim uvjetima značilo je biti suočen s činjenicama koje neosporno govore protiv vaših ideja, te ili ih napustiti, ili pronaći način da ih zadržite u drukčijem obliku. Za većinu se ipak dogodilo drugo.

Kritika kapitalizma postaje kritika svih oblika i struktura moći, ili jednostavno rečeno patrijarhalnog društva. Umjesto proletarijata, pozornost se posvećuje svih potlačenim skupinama unutar svih mogućih društveno-političkih podjela. Temeljni moralni kriterij potrebe tako ustupa mjesto jednakosti. Stari marksistički dualizam baze i nadgradnje preobražen je u poopćeni dualizam tlačitelja i potlačenog, dok je sukladno tome ideja klasne borbe nadograđena idejom sveprisutne borbe moći između snažnijih i slabijih društvenih skupina. Borba se više ne odvija između bogatih i siromašnih, između buržoazije i proletarijata, nego između onih s moći, koji su ipso facto tlačitelji, i onih nemoćnih, potlačenih.

Zbog svega toga, jasno je što različite stvari koje zagovara lijeva strana društveno-političkog spektra gotovo bez iznimke dolazi u paketu: radnička prava, prava žena, prava manjina, prava životinja, zaštita okoliša, borba protiv diskriminacije, itd. Možemo reći kako sa stajališta suvremenog političkog diskursa ništa od navedenog nije po sebi sporno. No činjenica da navedene stvari, uz brojne druge, redovito dolaze u svojevrsnom vrijednosnom paketu duguje se zajedničkoj pozadinskoj paradigmi. Ona se o ovoj analizi pokazuje kao dualizam “tlačitelj-potlačeni”, a moguće ju je dosljedno svesti na klasičnu marksističku paradigmu “klasne borbe”.

Jednostavnije, razvoj osnovnih marksističkih ideja preko postmodernizma do suvremenog pokreta društvene pravde izgleda otprilike ovako[3]:

Problem postmodernizma – dvije temeljne kritike

Najveća dosadašnja kritika postmodernizma veže se uz ime disidenta Frankfurtske škole i jednog od najvećih živućih filozofa, Jürgena Habermasa. Habermas se, kao pripadnik druge generacije “frankfurtovaca” davnih osamdesetih godina prošloga stoljeća okomio na predstavnike post-strukturalizma, glavne struje filozofskog postmodernizma. Njegov najznačajniji prigovor bio je na račun “performativnog proturječja” postmodernizma (kao i nekih njegovih preteča), koji se sastoji u tome što postmodernizam, iako anti-racionalistički i anti-modernistički projekt u teoriji i kritici, u svojoj izvedbi sadrži sve bitne elemente razumskog i modernog projekta. To je, u približnom značenju, kao kad bi anarhisti željeli institucionalizirati svoj anarhizam – i za to pritom zahtijevati pomoć od države. No ponajveći teorijski problem postmodernizma jest što se obezvređivanjem moći razuma (= logike i znanja), istovremeno obezvređuje moć same kritike – koja nužno počiva na tradicionalnim filozofskim konceptima. Drugim riječima, u podlozi postmodernizma i njegovim različitim varijacijama ovisno o području grananja stoji nominalizam u svom osnovnom obliku: ne postoje univerzalne stvarnosti, nego samo dogovoreni koncepti kojima opisujemo svoje iskustvo stvarnosti. Pritom se previđa lakoća kojom se postmoderna pila okreće naopako: postmodernistička ideja da “nema velikih narativa” je sama po sebi jedan veliki narativ na koji se naslanja sva ostala postmodernistička, odnosno post-strukturalistička teorija. Prema tome, riječ je očigledno o praktičnom proturječju s kakvim se bave prve stranice srednjoškolskih udžbenika logike. Ali, naravno, Habermasova rana kritika je zanemarena te danas imamo posla s izdankom postmodernizma i neomarksizma.

Kao drugi temeljni prigovor uzimam onaj koji je ponajbolje formulirao Jordan B. Peterson.[4] Naime, pretpostavljajući da ne postoje univerzalne, objektivne istine, odnosno da ih kao takve ne možemo razumski dohvatiti, da logika i znanost ne govore ništa o stvarnosti, nego su alati s kojima samo kategoriziramo vlastite relativne koncepte stvarnosti, te pretpostavljajući stoga da su sva moguća shvaćanja i tumačenja stvarnosti i načina ophođenja u stvarnosti jednako (ne)istinita, svejedno nam kao ljudima, živim bićima, preostaje neizbježan odabir načina življenja, načina ophođenja sa samima sobom, s drugima te sa stvarnošću koju nikada do kraja ne možemo doista spoznati. U tome ujedno počiva vrhunac postmodernizma i razlog njegova krajnjeg, izvjesnog neuspjeha. Jer čak i ako je jedino u što možemo biti sigurni to da je sve što zovemo objektivnim, univerzalnim i istinitim zapravo samo naš pokušaj tumačenja stvari, te da svaki takav pokušaj ima biti jednako uvažen, brzinski pogled na povijest čovječanstva i stvarnost u kojoj živimo pokazuje da svako tumačenje određenog segmenta stvarnosti ipak nije jednako uspješno u pogledu opstanka, održivosti i razvoja društva, civilizacije i vrste. Ili ukratko, da svako tumačenje i s njim povezano ophođenje sa stvarnošću nije (jednako) funkcionalno. To je, dakle, prigovor utemeljen na pragmatizmu. Važnije od toga jest da nositelji društvene pravde vjernim pristajanjem uz progresivnu lijevu politiku pokazuju da su toga dobro svjesni – ili da nesvjesno svjedoče o neistini postmodernizma.

Performativno proturječje društvene pravde

Pokret društvene pravde odlikuju s jedne strane subjektivizam i relativizam, a s druge strane politički apsolutizam. Drugim riječima, ništa nije istina i ništa nije dobro, ali mi kao intelektualna i moralna elita znamo što je istina i što je dobro. Ta rečenica, naravno, nema smisla, ali prilično dobro opisuje praksu društvene pravde.

Za očekivati je da protuslovlje kakvo čini kombinacija s jedne strane spoznajnog i moralnog relativizma i, s druge strane, apsolutističke, autoritarne politike mora biti razriješeno na jednom od dvaju krajeva: ili su postmodernisti spoznajni i moralni relativisti te nedosljedno zapadaju u politički apsolutizam, ili su zapravo apsolutisti u svakom pogledu, a relativizam koriste samo kao neku vrstu retoričke krinke. Odgovor na to nije ipak jednostavan, a Hicks predlaže sljedeće tri mogućnosti.

  • Relativizam je primaran, a apsolutistička politika predstavlja samo kolateralnu pojavu ili krinku. U tom slučaju, za očekivati bi bilo da ratnici društvene pravde budu nasumično zastupljeni diljem političkog spektra, odnosno da politički afiniteti proizlaze iz čistog hira i osjećaja pojedinaca. No to naravno ne odgovara stvarnosti društvene pravde, nego više političkom liberalizmu.
  • Apsolutistička politika je primarna, a relativizam je samo sredstvo odnošenja prema političkim oponentima, odnosno sredstvo opstanka u demokratskom uređenju. Tome u prilog ide, na primjer, identitetska politika koja načelno zagovara egalitarizam između skupina, ali dugoročno radi na uštrb “jačih” koje poistovjećuje s tlačiteljima. Ipak, takva kombinacija nalikuje više na socijalizam, nego postmodernu društvenu pravdu.
  • Treća opcija u Hicksovoj dijagnostici jest ona nihilizma. Budući da ništa nema smisla – sama ideja smisla (grč. logos) za postmoderniste je još jedan patrijarhalni konstrukt – nije važno hoćete li u bilo kojem pogledu istovremeno biti relativisti i apsolutisti. Sve što trebate učiniti jest nadvladati ili ignorirati psihološki učinak protuslovlja i više vam ništa ne stoji na putu. Po mom sudu, pravi temelj društvene pravde mora biti nihilizam, a krajnji ishod nihilizma nije ništa drugo doli uništenje.

Uzmimo u obzir situaciju u kojoj bivši predsjednik jedne demokratske republike obećava da će prvom prilikom skinuti ime te republike i zamijeniti ga onim jednog komunističkog diktatora. I, ne treba ni spominjati, za to od ljevice primi ovacije. Osim što taj primjer sadrži sve bitne elemente društvene pravde, nije posve ni jednostavno odlučiti se za jednu od gore navedenih opcija. Moglo bi biti da je bivši predsjednik neka vrsta liberalnog relativista kojem nije zapravo stalo do takvih poteza, ali poradi vlastitih političkih interesa koristi apsolutističku retoriku. S druge strane, on može biti i iskreni socijalist (ili komunist) koji je u stanju žrtvovati demokraciju u ime apsolutističkih političkih ciljeva, a demokratske procese koristi samo kao sredstvo. A opet, moglo bi biti da treća opcija najviše odgovora ovom primjeru, da takvo proturječje može “pomiriti” samo čisti nihilizam te da osoba prvo treba prijeći preko praga nakon kojeg apsolutno ništa nije vrijedno i ništa nema smisla, kako bi mogla istovremeno zastupati stvari koje u stvarnosti nikako ne mogu ići zajedno.

Zaključno

Imajmo na umu da Hicks svoju knjigu piše prije gotovo dvadeset godina, da je njegov primarni cilj intelektualni obračun s postmodernizmom te da nigdje izrijekom ne spominje “društvenu pravdu”. No u glavnini njegove analize gotovo je nemoguće odoljeti napasti da se pojam postmodernizam zamijeni društvenom pravdom. Zbog toga, kao i zbog činjenica da danas govorimo o potencijalno najsnažnijem globalnom društvenom pokretu dodatno daje na važnosti njegovoj analizi.

Filozofi o kojima je ranije bilo riječi kao pretečama postmodernizma, nisu bili postmodernisti u današnjem smislu riječi. Ali kod njih postoje elementi koji kombinirano sačinjavaju sjemenke onoga što danas nazivamo postmodernizmom. Jednako tako, Lyotard, Foucault, Derrida i ostali veliki postmodernisti nisu bili ratnici društvene pravde, ali su svojim radom, u kombinaciji s određenim marksističkim idejama, položili temelj za nastanak pokreta kakav je danas. Napominjem kako ni najmanje ne smatram da samo na osnovu rečenoga ikoga od postmodernih filozofa ili “preteča postmodernizma” treba unaprijed otpisati. Dapače, spomenuta trojica postmodernista u svojim poljima ostavili su značajan trag, a post-strukturalizam je danas najpopularniji pravac kontinentalne filozofije. No upravo zbog toga, kao i zbog činjenice da su od šezdesetih godina fakulteti društvenih i humanističkih znanosti diljem Zapada pod snažnim utjecajem te filozofije, ne treba čuditi što su današnji najpoznatiji – ili barem najglasniji – filozofi, političari, teolozi i ostali društvenjaci i humanisti mahom pokazuju privrženost prema idejama koje se opravdano mogu dovesti u vezu s marksizmom i postmodernizmom.

Pravda i nepravda stvari su na koje smo kao moralna bića po naravi osjetljivi te je u tom smislu prirodno biti motiviran razrješenjem nepravde. I trebamo se kloniti olakog etiketiranja i ne odbacivati samo tako nečije pozivanje na društvenu nepravdu samo zato što neki koji se koriste tim pojmovima ne misle dobro. Zbog toga je potrebno prepoznavati obrasce, jer ćemo tako bolje znati odgovoriti na pojave koje možda izgledaju kao nove, a to uopće nisu. Ako put koji vodi do društvene pravde podrazumijeva biti više posvećen tlačitelju, nego potlačenom, biti apsolutistički uvjeren u ispravnost vlastite pozicije, a pogrešnost tuđe, ne dopuštati raspravu o određenoj stvari, te ne ustezati od praktički bilo kakvih sredstava u ime uspostave onoga što se naziva pravdom, trebamo biti oprezni. Jer ono što je cilj takvog pokreta možda nije pravda, nego utopija.

To što pokret društvene pravde sadrži isti obrazac kao i neki raniji pokreti, ali u novom-starom ruhu “empatije”, potvrda je Jungove ideje da ljudi nisu sposobni stvarati nove vrijednosti. Taj Jungov uvid na neki je način odgovor na Nietzscheovo predviđanje “drukčijeg morala” “starog čovjeka”:

“Možda će nam se jednom najsvečaniji pojmovi, oni zbog kojih se vodilo borbe i najviše patilo, pojmovi “bog” i “grijeh” pokazati ne važnijima nego što se starom čovjeku pokazuju dječja igračka i dječja bol. A možda će onda “stari čovjek” ponovno trebati neku drugu igračku i neku drugu bol – još uvijek dovoljno djetinjast, vječno dijete!” (Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla)

Igračka, bol ili nešto treće – kao ljudi ovisimo o vrijednostima, odnosno o iskustvu smislu koje primamo kroz vrijednosti, a po svemu sudeći nismo u poziciji da izmišljamo ni jedno ni drugo. To da nije moguće stvarati vrijednosti, bez obzira poziciju moći, na svojoj koži će zbog novih zakona osjetiti Kanađani, koji su sada zakonski prisiljeni na uporabu novog jezika – dakle, na suživljavanje s određenim, novim vrijednostima. I uopće ne tvrdim da je jedini ispravan način ophođenja revno pristajanje uz vrijednosti bilo koje tradicije, niti da je bilo vrijeme kad su ljudi stvarali vrijednosti te da je to vrijeme prošlo. Ako išta, nije posve očito što su vrijednosti ni što zapravo znače za čovjekov život. No smatram da nam se, u pogledu navodnog odbacivanja starih i stvaranja novih, u najboljem slučaju može dogoditi da nismo u potpunosti svjesni koliko su stvari za koje ustajemo zapravo stare. U najgorem slučaju, događa nam se da nam više ni “igračka” ni “bol” ne znače ništa te da se u konačnici zadovoljimo dobrim odreskom.

Valentino Findrik | Bitno.net

—————————

[1] Djelo je u izvorniku kao audio-knjiga dostupno ovdje.

[2] Ili riječima A. J. Ayera, “logički i matematički principi su univerzalno istiniti jednostavno zato što ne dopuštamo da ne budu”. (Hicks, 2004.)

[3] Prikaz kod Hicksa ide od marksizma do postmodernizma, a ovdje ga nadopunjam do društvene pravde.

[4] Predavanje dostupno ovdje.

Objavljeno: 15. rujna 2017.

Možda vam se svidi