U novome podcastu studenata Fakulteta filozofije i religijskih znanosti naziva MetaPodcast gostovao je novinar Bitno.neta Matija Štahan.

Razgovor je trajao više od sat vremena, a Štahan se, između ostaloga, dotaknuo suvremenog akademskog pristupa Bibliji, razlika između Biblije i mitova u misli Renéa Girarda, kao i nove knjige Jordana Petersona “Izvan reda: Još 12 pravila za život”.

“T. S. Eliot je prije stotinjak godina ustvrdio kako ne može podnijeti one koji govore o Bibliji kralja Jamesa, kao prijevodu koji je presudno utjecao na razvoj književnosti na engleskom jeziku, samo kao o jezičnom spomeniku, jer time suptilno kopaju grob Bibliji kao riječi Božjoj. S druge strane, danas akademsko proučavanje Biblije, posebno na Zapadu zapadnijem od Hrvatske, samo po sebi ima dozu subverzivnosti. Pa i kada je se proučava kao književnost, dakle upravo na onaj način na koji Eliot nije volio, to je odavanje one vrste poštovanja Bibliji za koje mnogi misle da ga ona ne zaslužuje, kao – iz perspektive ideologija suvremenog žrtvoslovlja – generator kreiranja nejednakosti, stvaranja privilegija i održavanja moći jednih društvenih skupina nad drugima”, istaknuo je Štahan.

Na pitanje o Petersonu, Štahan ga je nazvao “idealnim nevjernikom za vjernike”:

“Peterson je debatirao sa Samom Harrisom, jednim od glavnih predstavnika ‘novog ateizma’. Mnogi su na tu debatu gledali kao na sukob vjernika i nevjernika, no ja je tumačim kao sukob dva vrlo različita nevjernika. Harris je pokazao vrlo površno razumijevanje kršćanstva i religijske tradicije općenito, vrlo usko shvaćajući njezino nasljeđe i banalno pristupajući njezinu nasljeđu i fenomenima iz današnjice, dok je Peterson ono što bih nazvao idealnim nevjernikom za vjernike; onaj tip ateista ili nekoga tko možda čak i želi biti vjerujuć, ali se ne može prisiliti jednoznačno se takvim deklarirati; koji odaje najveću razinu poštovanja svim religijskim tradicijama, ali ponajviše onoj kršćanskoj. Na tom tragu interpretiram i njegove zapise i predavanja o Bibliji kao kvalitetne; on lucidno zamjećuje mnoge obrasce u njima, ali ne primjenjuje ih na ono ultimativno Drugo u odnosu na čovjeka, to jest na Boga i Njegov odnos s čovjekom, nego na samog čovjeka u psihoanalitičke ili, banalnije rečeno, self-help svrhe”.

“Kršćanstvo je jedinstven duhovni sustav vjerovanja koji u vlastitim svetim zapisima podrazumijeva da u ovozemaljskom kontekstu neće uspjeti ostvariti svoj cilj; sv. Pavao u Drugoj poslanici Solunjanima predviđa veliki otpad od vjere, kao što i Ivanova Apokalipsa govori kako će većina ljudi u posljednjim danima okrenuti leđa pravovjerju”, rekao je Štahan aktualizirajući novozavjetne zapise za današnje vrijeme: “Girard je suvremeni pad kršćanskoga utjecaja u društvu protumačio kao, paradoksalno, trijumf kršćanskih vrijednosti brige za žrtve. On kao fundamentalnu razliku između kršćanstva i arhajskih, pretkršćanskih religijskih sustava i kršćanstva vidi što se žrtvu u njima poima kao nekoga čija će eliminacija ponovno unijeti sklad u društvo. Girard to primjećuje u mitološkim zapisima gdje logika teksta opravdava progonstvo i smrt žrtve, dok kršćanstvo i evanđelja tu logiku okreću naglavce; Isus Krist je nevina žrtva i netko tko ukazuje na destruktivnost žrtvenih obrazaca. Girard to sažima u preokretanju hamurabijevskog načela ‘oko za oko, zub za zub’ u Kristov navod iz Govora na gori: ‘Kada te netko udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi'”.

Ovdje, međutim, dolazimo do povijesnog preokreta po kojemu kršćanstvo pada kao žrtva etičkog kodeksa koji je samo iznjedrilo:

“Kada je to Kristovo načelo sekularizirano u kontekstu suvremenih ideologija žrtvoslovlja, dakle kada su takozvani ‘Drugi’ – i seksualne i rasne i etničke i druge vrste manjina – počeli bivati svojevrsnim idolima suvremenoga društva, tada je onim sustavom vrijednosti koji ih je progonio proglašeno kršćanstvo, unatoč tome što je kršćanstvo osvijestilo takav model pogleda na svijet. Prema Girardovu pogledu, to je povijesni preokret u kojemu će kršćanski izum dovesti do slabljenja kršćanstva, a što je posve kompatibilno s biblijskim samopoimanjem vjere u Krista kao nečega što će gotovo nestati do kraja povijesti”, naglasio je novinar Bitno.neta.

“U doba postistine i ‘postčinjeničnog stanja’, a zapravo nove iracionalnosti, današnje društvo ne vidim samo kao ono koje klizi iz kršćanskoga u postkršćansko stanje, nego i kao ono koje iz prosvjetiteljskog klizi u postprosvjetiteljsko. Pojedini suvremeni fenomeni, ideološki i politički, u jednakoj su mjeri udaljeni od onoga što je u prosvjetiteljsko doba bilo poimano normalnim ili samorazumljivim, poput binarne danosti podjele spolova na muško i žensko kao nečega utemeljenog u najegzaktnijoj mogućoj znanosti kao ključnom obilježju prosvjetiteljstva, a danas je to u jednakoj mjeri dovedeno u pitanje kao i kršćanski ideali i kršćanski univerzalizam istine”, rekao je Štahan i dodao:

“Čini mi se da će se dogoditi suprotno onome što govore pojedini propagatori ‘novog ateizma’, poput Richarda Dawkinsa koji je nekidan dao intervju za jedan hrvatski dnevni list u kojemu je predvidio kako će za par stoljeća utjecaj religije posve nestati. To je za njega sretan rasplet. Međutim, on je potpuno nesvjestan činjenice da će kršćanstvo zamijeniti neki novi duhovni sustavi vjerovanja donekle nalik onima koji su postojali prije kršćanstva: uvjetno rečeno, novopoganski New Age. Ateizam je fenomen koji u određenoj količini ljudi može postojati u svakom društvu, ali inherentna strast prema duhovnom, metafizičkom i onome što čovjeka nadilazi uvijek će ljudsko biće voditi u smjeru religije. Kada bi se ostvario transhumanistički ideal i Dawkins poživio još pola milenija, vjerujem da bi se jako izenanadio kada bi vidio u kojem smjeru će se razviti religijska slika Zapada”.

“Na mjesto Boga danas se uglavnom stavlja sam čovjek, a tu brigu – ne za nekoga apstraktnog čovjeka, nego najčešće za samoga sebe – ili obogotvorenje vlastite osobnosti, najbolje možemo izraziti paradoksom: nezdrava briga za vlastito zdravlje. Zdravlje postaje ultimativnim ciljem i svrhom života, kao sredstvo postizanja, u svojim najradikalnijim oblicima prisutnim u transhumanističkim i posthumanističkim teorijama, svjetovne ili ovozemaljske besmrtnosti. Smrt kao fenomen koji se dosad nije propitivalo – štoviše, Heidegger upravo u međuodnosu sa smrću pronalazi povod da se čovjeka definira čovjekom: bit ljudskosti je u dovršivosti, čovjek je svjestan svoje smrtnosti, što posredno utječe na svaku njegovu životnu odluku i time ga čini čovjekom – sada se u nekim krugovima već poima kao bolest koju treba pobijediti”, zaključio je Štahan.

MetaPodcast s Matijom Štahanom kao gostom možete pogledati u cijelosti: