Čini se da suvremena civilizacija slijedi isti put kojim je davno krenuo stari svijet u vrijeme Rimskoga Carstva; na jednoj strani, silan razvitak materijalnoga bogatstva i raskoši – nadasve raskoši za široke slojeve – kruh i igre, kupališta i kazališta; na drugoj, silan razvitak moći – silan pritisak neograničene moći usredotočene u rukama gospodara svijeta. No u našem slučaju ta je opasnost još veća jer su naša moć i naše bogatstvo neusporedivo veći i jer tradicija koju mi gubimo nije tradicija poganskoga grada-države nego tradicija kršćanstva. Unatoč tomu, ta mračna usporedba nije sasvim beznadna. Malaksanje klasične kulture i uspon goleme moći svjetske države zapravo nisu dugoročno proizveli materijalističku kulturu. Nakon nje uslijedio je iznenadni bijeg čovječanstva u novu duhovnu dimenziju, u otkriće novoga duhovnoga svijeta i u obogaćenje novom duhovnom slobodom. Upravo je vrijeme Tiberija i Nerona bilo svjedokom dolaska kršćanstva, a nakon sloma goleme građevine svjetske države u 3. st. uslijedio je rast nove, kršćanske kulture.

Postojeću krizu naše civilizacije možemo riješiti samo uz pomoć sličnoga procesa korjenitog obraćenja i duhovne preobrazbe. Koliko god nam se to čini nemogućim, nije manje teško povjerovati u mogućnost da se suvremeni svijet i dalje razvija duž sadašnje crte do neke robotske utopije. Katastrofe što su se dogodile u posljednjih tridesetak godina nisu samo znak sloma svjetovnog humanizma, već one također pokazuju da je potpuno sekularizirana civilizacija nečovječna u apsolutnom smislu – neprijateljska prema čovjekovu životu i nespojiva sa samom ljudskom prirodom. Kao što sam pokušao objasniti u svojoj knjizi The Judgement of the Nations, sile nasilja i agresivnosti što prijete uništenjem našega svijeta izravna su posljedica izgladnjelosti čovjekove duhovne prirode i njena razočaranja. Neko je vrijeme zapadna civilizacija uspijevala živjeti na naravnoj tradiciji prošlosti, podupiranoj nekom vrstom oplemenjena humanitarnog idealizma. No to je u svojoj biti bila prijelazna pojava. Nakon iščeznuća humanizma i čovjekoljubivosti, društva sve više pokreće slijepa volja za moći koja ih vodi k međusobnom uništenju i, na kraju, do vlastita uništenja. Civilizacija može biti stvaralačka i životodajna samo u mjeri u kojoj je produhovljena. Povećanje moći neizbježno povećava njenu sklonost prema zlu i zatiračkom bijesu.

Prema tome, svijet se može spasiti od samouništenja samo ako ponovno otkrije duhovnost i obnovi čovjekove duhovne sposobnosti. Tu golemu zadaću mora preuzeti kršćanski odgoj. Ta zadaća obuhvaća mnogo više od onoga što je do sada shvatio bilo koji kršćanin ili bilo koji stručnjak za odgoj i obrazovanje. To je i neminovno budući da se bavimo nepoznatim čimbenicima koji su onkraj obzora naše vizije, ispod razine naše svijesti i iznad mogućnosti našega razumijevanja; drugim riječima, naš problem tiče se budućnosti, ljudske duše i Boga: triju stvari koje ne možemo shvatiti. Zato je suvremeni čovjek, koji se navikao živjeti u svijetu koji je znanstveno spoznat i tehnološki upravljan, u goremu položaju što se tiče bavljenja konačnim problemima vjere od svojih prethodnika, koji su na svakom koraku bili suočeni s tajnim silama koje nisu mogli nadzirati i koji su zbog toga bili svjesni neposredne i praktične ovisnosti o Božjoj moći i pomoći.

No to ne znači da se trebamo pomiriti, kao što su neki suvremeni kršćanski mislioci spremni učiniti, s posvemašnjom neshvatljivošću i drukčijošću Vjere – s dualizmom vjere i kulture koja ne ostavlja mjesta kršćanskom odgoju. Što je veće naše znanje o prirodi, čovjeku i povijesti, veća je i naša obveza da se koristimo tim uvećanim bogatstvom za Boga, ne samo moralnim djelovanjem, nego i intelektualnim, ponovnim tumačenjem kršćanske kulturne tradicije pojmovima novih spoznaja i uspostavljanjem odnosa između instrumenata kulture i njihove istinske duhovne svrhe.

Danas postoji golema opasnost da se ovaj dio kulture podcijeni i zanemari kako u vjerskom, tako i u odgojnom području. U ovom potonjem postoji sklonost prema žrtvovanju humanističkih znanosti i tehnologiji; u onom prvome postoji teološki dualizam na koji sam upravo upozorio, koji svoj najočitiji izraz nalazi u barthovskom povratku Lutherovoj i Calvinovoj teologiji, predočenoj u novom dijalektičkom obliku. Obje težnje na različite se načine opiru tradicionalnoj kršćanskoj kulturi i staroj disciplini učenja kao neprekidnog rasta u čovječnosti, filozofiji i bogoslovlju. Raspad višega obrazovanja i njegovo raslojavanje u mnoštvu oprečnih istraživanja, usklađenih samo s motivima ekonomskoga i političkog interesa, koban je za svaki ideal kulture, a ako se, kao što je katkad slučaj, vjerska spoznaja smatra jednom od tih nezavisnih specijalnosti, to je još pogubnije za vjeru. Stoga je obnova kršćanske kulture bitna odgojna i vjerska zadaća. Ona je neodvojiva od društvenoga ideala kršćanstva – kršćanskog naroda – plebs Christiana – populus Dei. Taj ideal, koji je bio tako mutan i maglovit individualizmu i sekularizmu devetnaestoga stoljeća, pa i čitavom suvremenom svijetu, jest u samoj srži kršćanstva. On je jednako bio prisutan u srednjem vijeku kad je kršćanstvo bilo pobjedonosna svjetska kultura, i u danima kad je kršćanstvo kao podzemni pokret bilo progonjeno i kad su kršćani, unatoč tome, bili svjesni da su oni novi ljudi, “treća rasa”, koji će ispuniti svrhu svijeta što pristiže.

Ako su sa stajališta svjetskoga čovjeka Rimljanina ti kršćani bili neobrazovana gomila barbara, moramo se prisjetiti da su oni u stvarnosti bili nasljednici jedne kulturne tradicije kao i obrazovani helenisti te da su oni u umornu i visoko razvijenu civilizaciju Rimskoga Carstva unijeli nakupljeno blago duboka duhovnog iskustva koje je bilo na različitoj razini stvarnosti od iskustva koje su imali Grci i Rimljani. I u suvremenom svijetu postoji slična tradicija duhovne kulture. Poslanje je Crkve da tu tradiciju jača i čuva. Neovisno o tome koliko naša suvremena civilizacija može postati sekularizirana, ta duhovna tradicija ostaje poput rijeke u pustinji. Nepatvoreni vjerski odgoj može se njome koristiti za navodnjavanje žedne zemlje i za promjenu lica svijeta s obećanjem novoga života. Golema prepreka jest u nesposobnosti samih kršćana da shvate dubinu te tradicije i neiscrpne mogućnosti novoga života što ih ona sadrži.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Dawsona “Razumijevanje Europe”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.