Karl Barth bio je najveći teolog od vremena reformacije, a njegov rad danas je samo mrtvo slovo na papiru. To je izvanredna ironija. Barth je htio osloboditi kršćansku teologiju od ograničavajućih modernih navika uma, a na kraju je sačuvao najštetnije pretpostavke ideja koje je htio nadići. To ne znači da više ne zaslužuje ozbiljnu pažnju. Barth danas zavrjeđuje izvanredno neposrednu pažnju upravo zato što nas njegovi neuspjesi mogu naučiti kako su izazovi moderniteta za teologiju duboki – te nam mogu pokazati ograničenja modernih rješenja istih izazova.

Moje zanimanje za Bartha bilo je nadahnuto konvencionalnom religioznom krizom te je slijedilo prepoznatljiv scenarij. Kao studenta me mučilo otkriće sukoba između vjerovanja koje sam govorio u crkvi te rasprava koje sam čitao kod Descartesa, Humea i Kanta. Iako je moje shvaćanje njihovih rasprava bilo nesavršeno, činilo mi se bjelodanim da su prosvjetiteljski filozofi predstavljali smrtonosnu prijetnju kršćanskom vjerovanju. U njihovim plitkim izvještajima o Isusovu životu, autoritetu Biblije ili mogućnosti čudesa nisam našao ništa alarmantno. Na njih se nisam obazirao. Ali moderni konsenzus, koji je uključivao mislioce inače različitih pogleda, da ljudski razum ne može doseći ispravnu spoznaju Boga postao je izvor oronjujuće strave.

Moderna filozofija i put teološkog liberalizma

Descartes nas poučava da sumnjamo u sve osim u jasne i razlučne ideje, kojih je na kraju, malo. Hume savjetuje da ograničimo svoje znanje na utiske materijalnog svijeta koji dolaze kroz osjetila; utiske čije su uzročne regularnosti uvelike zamišljene. Kant je želio pretvoriti spekulativne aspiracije u analizu spoznavajućeg subjekta. Učeći o tim stvarima, prosudio sam da moderna filozofija ugrožava biblijsku religiju ne tako što uzdiže moć razuma (priče koje to tvrde duboko su varljive) nego okrnjujući našu sposobnost da ispravno razmišljamo o Bogu. Jer ako je ljudsko razmišljanje uistinu ograničeno na iskustvo fizikalnih osjetila, ili na kategorije razumijevanja koje nameće um, onda se ne može vjerodostojno govoriti o Bogu kršćanskog nauka.

Ipak, kako sam uskoro otkrio, u početku s velikim olakšanjem, teološki liberalizam obećavao je drukčiji put. Možda i nismo sposobni izravno razmišljati o Bogu, i u tom smislu vjerovanje moje mladosti ne može biti afirmirano u tradicionalnom smislu, ali još uvijek može biti afirmirano u egzistencijalno značajnom smislu. Velik dio privlačnosti liberalizma, u stvari, proizlazio je iz uvjerenja da kršćanska poruka može biti uistinu osobna.

Pokret koji je privukao neke od najnadarenijih učenjaka Europe u protekla dva stoljeća, teološki liberalizam je usmjerio svoje talente prema osiguravanju povelja mira između napredujućeg modernog svjetonazora te religiozne tradicije u zbunjenom povlačenju. Prihvatio je raznolike strategije, ali u glavnom pitanju koje je uznemiravalo moje studentske sanje (kako bi se moja najdublja uvjerenja mogla afirmirati), divovi liberalizma su se slagali. Razlagali su da kad bi kršćani prihvatili ograničenja ljudskog razuma, nametnuta od strane prosvjetiteljstva, ne bi oni samo žnjeli duhovne dobrobiti, nego bi se susreli i s čišćim oblikom kršćanske vjere. Pod sporazumom koji je dogovorio liberalizam, kršćanska teologija bi prestala braniti istinosne tvrdnje o redu prirode te bi se umjesto toga usmjerila na osobnu vjeru pojedinaca ili moralno dobro sekularnog društva.

Dva Barthova učitelja daju primjer. U zimu 1906. Barth se upisao na sveučilište u Berlinu kako bi studirao pod Adolfom von Harnackom, istaknutim akademikom u vilimovskoj Njemačkoj. Autor velike liberalne historiografije, Povijest dogme (1894.-1898.), Harnack je bio uvjeren da je grčka filozofija iskrivila Isusova učenja te da se ona mogu povratiti samo kroz povijesno istraživanje. Što se tiče povijesno-kritičke metode kao dijela reformacijske misije povratka kršćanstva na njegove primitivne bitnosti, Harnack je učenjake zaodjenuo ogromnim autoritetom. Uvjeravao je vjernike da je moderna misao bila jasan blagoslov jer ih je mogla osloboditi metafizičkog mentalnog sklopa koji je bio stran izvornom duhu njihove vjere. A taj duh bio je oživljen jednostavnim vjerovanjem o Božjem općem očinstvu i njegovoj prisutnosti u svakoj ljudskoj duši.

Barth je sličnu pouku dobio i od Wilhelma Hermanna. On je bio profesor u Marburgu, gdje se Barth upisao nakon što je napustio Berlin, i kao takav, Hermann je bio utjelovljenje živahne Kantove religiozne ostavštine, koji je odgovarao od gonjenja nerješivih metafizičkih pitanja. “Zemlja istine”, upozoravao je Kant, maleni je otok “okružen nepreglednim i olujnim oceanom, domom iluzija gdje se mnoge magle i topeći ledenjaci objavljuju kao obale kopna”. Kant je mislio da identificirajući “nepromjenjive granice” razuma on nije najavio konac religije, nego njezino etičko oživljavanje; činjenica da su “zvjezdana nebesa iznad nas” spekulativno nedostupna značila je da se ljudi mogu usredotočiti na poslušnost “unutarnjem moralnom zakonu”.

Hermann se uhvatio za Kantovu ideju da se religija tiče prvotno morala te se bavi istinosnim tvrdnjama koje su fundamentalno drukčije od onih kojima se bavi znanost. Teolozi su krivo mislili da kršćanstvo nudi povlašten pogled na fizički svijet, greška koju je napredak prirodnih znanosti mogao samo izvrgnuti ruglu. Ali jedinstvenost kršćanstva bila je stvar osobnog iskustva, a ne dokazivog znanja. Hermann je tvrdio da kršćanski život uključuje zajedničarenje s Božjim duhom kroz moralne utjecaje koje je Isusov život izvršio na ljudsku povijest.

Odvojivši kršćansku misao od zastarjelog svjetonazora, Harnack i Hermann su se nadali da će teologija moći bolje izraziti učenja koja su prenijeli biblijski pisci, poruku koja je navodno slobodna od kozmologije na koju ni jedna inteligentna osoba ne bi mogla privoljeti. Kako Gary Dorrien piše u svojoj odličnoj knjizi Barthovska buna u modernoj teologiji (2000.), Barthovi su učitelji mislili da je kršćanski strah pred modernitetom pogrešan: “Harnack ga [Bartha] je uvjeravao da je liberalna teologija ponovno pronašla jednostavnu i prelijepu Isusovu religiju; Hermann ga je uvjerio da je liberalna teologija zadržala bitnu evanđeosku vjeru kroz svoje inzistiranje da se živi Krist može osobno spoznati.”

Teološki se liberalizam nudio kao pristojan put očuvanja kulture, jezika i etike kršćanstva bez napuštanja moderne filozofije. Bilo je previše toga čemu se moglo diviti u toj tradiciji i kao student sam bio zadivljen njezinom intelektualnom hrabrošću i institucionalnim prestižem. To je bio put kojim sam mogao krenuti da mi jedan perceptivan učitelj nije uručio prvi svezak Crkvene dogmatike (1932.).

Barth protiv liberalne teologije

U Barthu sam susreo mislioca koji mi je rekao da se liberalizam bavi ćoravim poslom budući da nudi varljivo rješenje za problem koji je krivo shvaćen. Liberalizam nije mogao cijepiti moju vjeru protiv izazova moderniteta jer je krivo prosudio smisao i važnost moderniteta za kršćanstvo.

Barth je pisao sa zapovjedničkog položaja. On, ne samo da je proživio uspon i pad europske liberalne teologije, nego je izravno utjecao na mijene njezine sudbine. Odlučujući događaji Barthove karijere dogodili su se kao ishod Prvog svjetskog rata. Nakon što je svjedočio kršćanskoj potpori njemačkom militarizmu i mučeći se kao pastor u zajednici koja je bila sačinjena od radničke klase, Barth je postao uvjeren da su temelji establišmenta liberalizma, koji je čitavo stoljeće podržavao intelektualne skele njemačke kulture, nepopravljivo iskvareni. Njegove su se ideje sabrale u vatrenom komentaru Poslanica Rimljanima, čije je drugo izdanje iz 1922. godine bilo opisano kao “bomba na igralištu teologa”.

Barthov je genij taj što je primijetio da je moderna teologija zapravo prestala govoriti o Bogu. No nije da je Bog nestao iz zapadnjačke misli (bio je, zapravo, uvršten u rastući broj novih uloga), nego su teolozi sve više koristili Boga kako bi objasnili ili opravdali poglede koji su se držali na svjetovnim temeljima. Nekada se Boga razabiralo u poretku prirodnog svijeta, a nekada ga se uzimalo kao temelj moralne obveze ili kao otajstvo ljudske subjektivnosti. U svakom slučaju, Boga se koristilo kako bi se uščuvala svjetovna shema znanja. Kako bi zadovoljio svoju potrebu za istinom – Barth je napisao – “… čovjek pravi iskorak u odvažnu potragu za istinom i u pouzdan čin samouvjeravanja, stvarajući božanstvo na svoju sliku, poduzimajući samoopravdanje i samoposvećenje.”

Liberalizam se javljao u nekoliko oblika, ali je dosljedno činio dva poteza. Prvo, često se referirajući na nešto kao Augustinov uvid da srce intuitivno traži Boga, tvrdio je da religija i religiozno iskustvo igraju ključnu ulogu u našim životima. Nekada to skrivamo sami od sebe, ali ispit naših najdubljih opredjeljenja otkriva neuklonjivu religioznu dimenziju ljudske naravi. Drugo, tvrdio je da je kršćanstvo najuzvišeniji i najprikladniji povijesni izražaj naših urođenih religioznih impulsa. Kršćanski navještaj se mogao smatrati “istinitim” jer odgovara religioznim potrebama modernog čovjeka.

Barth je ideju da se kršćanska teologija može razviti oko interpretacije religioznog iskustva podvrgnuo nemilosrdnoj kritici kad je poznato rekao: “Ne može se govoriti o Bogu ako se samo glasno govori o čovjeku.” U sedamnaestom poglavlju Kršćanske dogmatike, “Objava Boga kao ukidanje religije”, predstavio je svoje najžarče kritike. Barth nije toliko nijekao čovjekovu prirodnu religioznost, koja je bila toliko u temeljima liberalne teologije, koliko joj je dao radikalno biblijsku interpretaciju. Da, naša su srca nemirna, ali prepuštena samima sebi, ostaju pred idolima koje smo sami izradili. Biblija razotkriva sve religije kao umjetne tvorevine ljudske drskosti. “Religija se jasno vidi kao nešto što je ljudski pokušaj anticipacije onoga što Bog u svojoj objavi želi činiti i čini. Ona je pokušaj zamjene božanskog djela tvorevinom ljudskih ruku.”

Poistovjećujući liberalizam s idolatrijom, Barth je posuđivao iz neočekivanog izvora. Bit kršćanstva Ludwiga Feuerbacha, koju je Barth cijenio onoliko koliko i Karl Marx, predstavila je genijalan argument u obranu ateizma. Feuerbach, Hegelov student, prihvatio je pretpostavke liberalizma te je smatrao religiozno iskustvo vlastitim predmetom teološkog istraživanja. Ali, umjesto da pokaže da kršćanstvo izražava ljudsku religioznu mogućnost, Feuerbach je izokrenuo liberalnu teologiju te je zaključio da je Bog projekcija čovjekovih najuzvišenijih ideala. Bog je čovjek napisan velikim slovom. Barth je toliko cijenio Feuerbachovu subverziju da ga je često davao studentima na čitanje. Htio je da njegovi studenti shvate da je Feuerbach liberalnu teologiju jednostavno shvatio “potpuno za ozbiljno”, što je moglo značiti jedino “pretvaranje ljubitelja Boga u ljubitelje ljudi”.

Sola revelatio

Ovdje dolazimo do Barthove glavne tvrdnje. Boga se ne spoznaje kroz duhovni podvig, moralni razum ili povijesno iskustvo. Boga se spoznaje isključivo kroz Boga samoga. Barth nije nijekao da stjecanje znanja uključuje pozornost i marljivu istragu. On je jednostavno tvrdio da znanje započinje predmetima iskustva, a budući da Bog nije puki objekt, naša se spoznaja njega mora prilagoditi onome što on milostivo daje. “Prava spoznaja jednoga i jedinoga Boga” – Barth je tvrdio u svojim giffordskim predavanjima iz 1937. i 1938. – “temelji se na činjenici da jedan i jedini Bog čini sebe znanim.”

Zato je za Bartha bilo krivo razmatrati o Bogu iz stanovišta bez vjere u božansku objavu. To je stvar intelektualne preciznosti, a ne “special pleading” (neopravdano izuzimanje od pravila, nap. prev.). “Ako je Bog uistinu Bog, onda bi mu se približiti, ili čak pomisliti da ga možemo spoznati na bilo koji način osim po njemu samom” – Barth je inzistirao – “bio oblik iracionalnosti.” I doista, pokušaj da se teologija rastavi od objave, kao što je Barth rekao o Schleiermacherovu radu, “… jedna je velika podvala.”

Barthovo pozivanje na objavu priskrbilo mu je ugled protivnika moderne misli. No to je bilo u potpunosti nezasluženo. Sklopio je taktički savez s prosvjetiteljstvom u ključnom pitanju: mi ljudi smo incapax Dei, ne posjedujemo spekulativne moći koje su sposobne dosegnuti božanske visine. Barth je, pak, koristio taj savez kako bi učvrstio svoju tvrdnju da znanje o Bogu može doći samo od Boga. Barth nije bio nikakav reakcionar. Njegovi argumenti su gotovo uvijek bili pažljivi pokušaji prenamjene modernih ideja za kršćanske ciljeve. Moderni ljudi su zahtijevali slobodu za ljudsko samoizražavanje, a Barth je samo zamolio da se isti ustupak proširi i na Boga.

To ga je navelo da utemelji svoju teologiju u potpunosti u Kristu, Božjem samoizražavanju u povijesti. Tvrdio je, možda jedinstveno, da se: “… objava ne razlikuje od osobe Isusa Krista… Reći objava znači reći ‘Riječ je tijelom postala’.” Ovim naizgled briljantnim manevrom Barth je u isto vrijeme prepoznao i zaobišao sumnjičavost prosvjetiteljstva prema spekulativnoj spoznaji. Barth se složio s inzistiranjem prosvjetiteljstva na povijesnim i empirijskim uvjetovanostima naše spoznaje, samo da bi ustvrdio kako je sam Bog postao povijestan i empirijski. Utjelovljenje je tako zaobišlo kritičke argumente Descartesa, Humea i Kanta. Jer u Kristu Bog za nas postaje prisutan od iznutra, odozdola, u tijelu.

S ovim uvidom, Barth se odvažio na desetljećima dug pothvat da svu kršćansku misao upiše u “čudnovati novi svijet Biblije”. Čak i oni koji su se protivili toj ideji, priznali su da ima nešto zanosno u njegovim ekstravagantnim naporima da tumači sve u svjetlu biblijske povijesti spasenja. Božja intervencija u povijest nije puki epistemički most koji spaja ljudski um s Bogom. Barth je tvrdio, s izvanrednim narativnim elanom, da je Isus Krist izvor, temelj i cilj svega stvorenja. To nije kršilo ni jedno kantovsko ili humeovsko ograničenje, niti je zahtijevalo utok u filozofsku spekulaciju. Barth je jednostavno pokušavao pokazati kako kontingentni povijesni događaj, život jednog Židova iz prvog stoljeća, može biti prepoznat kao opća istina sve stvarnosti.

Bog koji je istovjetan s objavom

Bartha se često nazivalo biblijskim teologom, ali zapravo je on autor jednog od velikih metafizičkih traktata modernoga doba, tretirajući Kristovu osobu kao ultimativni uzrok i objašnjenje svih stvari. Kristologija mu je pružala ekskluzivni pristup pitanjima koja su se tradicionalno smatrala domenom filozofije, ali se sada držalo izvan dometa spekulacije. Tvrdio je da se u Kristu i jedino u Kristu može susresti istinito i dobro, spoznatljivu formu po kojoj je sve stvoreno. U tom pogledu, njegova teologija funkcionirala je više kao klasični stil filozofije, pozivajući se na Krista u istraživanju “principa” ili “počela” stvari. “U povijesti Isusa”, napisao je, “imamo posla sa stvarnošću koja je u temelju i prethodi svim ostalim stvarnostima.”

Barth se okoristio prosvjetiteljskom kritikom razuma kako bi osigurao apsolutni prioritet objave. Ali ovaj je ustupak imao cijenu, cijenu koju će sve više plaćati u svome zrelom radu. Ukorijenivši teologiju potpuno unutar kristologije, morao je tvrditi da su Bog i njegova objava nekako identični. Drugim riječima, objava nisu vratašca kroz koja nam Bog dopušta djelomičan pogled na sebe. Bog je jedan sa svojim djelom u povijesti spasenja. On jest svoj objavljeni život.

Kako bi obranio ovu tvrdnju, Barth je ustvrdio da je razlog zbog kojega Bog može biti s čovječanstvom prisutan u vremenu taj da je čovječanstvo prisutno u Božjoj vječnosti. Ta upadljiva tvrdnja da je Bog na neki način oduvijek čovječan (da je čovještvo vječno ugrađeno u drugu božansku Osobu) jezgra je čitave Barthove teologije.

Što je time mislio? To ostaje tema rasprave i dva naraštaja nakon njegove smrti 1968. godine. Počeo je naglašavajući nesvodivo osobnu narav objave. Još jednom se lukavo okoristio modernom mišlju. Dok su liberalni teolozi ukorijenili svu spoznaju u ljudsku subjektivnost, Barth je ukorijenio svu stvarnost u Božju subjektivnost. Radilo se o ideji da je Božji ulazak u povijest spasenja dramatični izričaj njegova sebstva, a ne aspekt ili atribut njegova identiteta, iza kojeg njegova najdublja narav ostaje skrivena. Moglo bi se reći da je za Bartha Bog apsolutno istinoljubiv: savršeno pokazuje sebe kao sebe.

Iako je teško ignorirati ambiciju Barthove teologije, također je teško zanemariti njezino poigravanje s novotarijama. Barth nikada nije u cijelosti usvojio radikalne implikacije poistovjećivanja Boga s objavom. Ponekad je predlagao da Bog zapravo konstituira svoj božanski identitet u činu samootkrivanja. To bi značilo da je Božja objava ne samo vjerodostojni izražaj njegove naravi nego da je njezin sastavni dio. Ako bi se tu ideju moglo ugrubo izraziti, Bog nije samo biće-u-činu, nego biće-u-ovom-činu. On nije samo Bog kojeg se spoznaje kroz njegove riječi i djela; on je Bog koji živi kroz ono što kaže i čini.

Barth je imao posebne razloge za poistovjećivanje Božje biti s njegovim objaviteljskim djelovanjem. Od svih suvremenih kritika kršćanstva, optužba da je Bog prepreka ljudskom napretku i sreći najviše ga je boljela. Vjerojatno je imao tendenciju odveć teologizirati te je korijene te optužbe, za koje je vjerovao da leže u temelju sekularne misli, vidio u skolastičkom razdvajanju pitanja Božje opstojnosti od pitanja njegova objavljenog identiteta. Barth je vjerovao kako je ta distinkcija odgovorna za sumnju da Božja sloboda i moć nisu intrinzično vezani za njegovu milostivu ponudu spasenja. Dok god je pitanje Božje opstojnosti makar i u načelu dopuštalo neovisan, filozofski odgovor, suvremenim će ljudima biti zapriječena spoznaja onoga što je Barth želio da uvide: Bog koji oduvijek želi otkupljenje ljudskog roda kroz osobu Isusa Krista.

U svom izvanrednom predavanju iz 1956. godine, “Božje čovještvo”, Barth je iznio odvažan argument da je od samoga početka, još od prije postanka svijeta, Bog Otac htio zajedništvo s čovječanstvom po čovjeku Isusu Kristu. Kako je on to rekao, Bog je oduvijek “pristran” ljudskom rodu – ne u smislu odgovora na ljudski grijeh, nego u smislu izvorne i prvotne Božje volje. Modernim čitateljima koji su gledali na kršćanstvo kao na odvlačenje pažnje od potrage za ljudskim boljitkom, Barth je ponudio priču o Bogu čiji je vječni identitet opravdanje ljudskog roda. Ono što se događa u Bogu od vijeka do vijeka nije ništa manje od “afirmacije čovjeka”.

Zašto je Barth u krivu

Na prvi pogled, Barth je orkestrirao zapanjujući zaokret. Dopušta modernoj filozofiji da zatvori tradicionalne putove koji vode transcendenciji, a onda iskorištava ranjivost filozofije na Boga koji dolazi u židovskom tijelu. Ipak, Barthov argument nije uspješan, a njegov podbačaj ima najšire moguće implikacije. Daleko od oslobađanja teologije iz modernog ropstva, on ju ostavlja zarobljenom u imanentnim okovima sekularnog razuma.

Sam prijedlog da je Barth u krivu kosi se s primljenom mudrošću i kanonskom pričom o teologiji dvadesetog stoljeća. Barth je naširoko priznat kao branitelj pravovjerja te ga se i hvali i kritizira zbog odbacivanja ustaljenih navika sekularnog razmišljanja. Prema britanskom teologu Johnu Websteru, Barth je “… središnja figura u raspadu moderne tradicije”, teolog čija je “snažna kritika” modernosti razotkrila “njezinu fatalnu slabost”. No Barth nije postigao ništa takvo.

Kako bismo razumjeli njegovu pogrešku i njezine posvemašnje posljedice, moramo postaviti njegovo djelo u širi povijesni kontekst. Možda je najbolji način za razumijevanje duha moderne filozofije taj da ga se gleda kao rastvaranje klasičnog razumijevanja Boga i kozmičkog uređenja. Klasični teizam je naziv ne samo za način razmišljanja o Bogu nego i za način shvaćanja svijeta i našeg mjesta u njemu. Klasični teizam razvijao se stoljetnim kolektivnim trudom i usvojio je više međusobno povezanih teza: Božja je bit istovjetna njegovu bitku, prirodom upravlja čin božanske inteligencije i ljubavi, racionalna stvorenja pronalaze ispunjenje u spoznavanju istine o Bogu, sve znanje je utemeljeno u Božjem vlastitom samorazumijevanju.

Dio dostignuća klasičnog teizma je da je pokazao kako su te teze međusobno ovisne. Ako se zaniječe Božja jednostavnost, rastače se Božji svojstven odnos spram stvorenja. Ako se zaniječe da stvorenje postoji time što participira u Bogu, umanjuje se spoznatljivost stvorenja. Ako se zaniječe da ljudi po naravi čeznu za blaženstvom, zamračuje se moralni zakon.

Moderna filozofija pretpostavlja neistinitost klasičnog teizma. Ne započinje pobijajući, nego odbacujući obitelj argumenata koji pružaju metafizičku gramatiku kršćanskog pravovjerja. Barth je slijedio taj put i rezultati su bili fatalni.

Barth je podlegao najpodlijoj ideji moderniteta, koja se nije suprotstavljala vjerovanju u nadnaravno, nego u našu sposobnost njegova razumskog spoznavanja. Budući da je zanijekao ono što je isusovački filozof Bernard Lonergan nazvao “urođenom beskonačnošću” ljudskog razuma, Barth je kapitulirao tamo gdje se najviše trebao održati. Čini se da nije shvatio da ograničavanje ljudskog razuma nije bio čin poniznosti suvremene filozofije, nego čin preuzetnosti. Također nije razumio da kršćanska filozofija nije bila ohola, nego pobožna u odbacivanju sekularnosti razuma. Njegova trampa s Kantom – pretvaranje granica razuma u otvor za objavu – mogla je samo nagristi temelje kršćanske vjere.

Dvije greške

Odbacivši spekulativnu moć razuma Barth je učinio dvije greške. Prva greška je bila ta da je okrenuo leđa metafizici klasične teologije, učinivši tako gotovo nerazumljivim konceptualni jezik crkvenih naučitelja i vjerovanja. Barth to nije skrivao te je ulagao veliki napor ne bi li pomirio svoju dogmatiku s kršćanskom tradicijom, zamjenjujući pozivanje na narav i uzročnost s pozivanjem na povijest i narative, ali rezultat je bio da nije mogao ispravno i dosljedno razlučiti Božju narav od njegovih djela u povijesti spasenja.

Barthova druga i dublja pogreška bila je prekidanje spekulativne veze uma s Bogom. Rastočio je klasičnu sintezu vjere i razuma te je sveo sve teološko razumijevanje na čin vjere. Budući da mu je bilo nemoguće pozivati se na istinu mimo Isusa Krista, Barth nije mogao objasniti kako se istina može spoznati i komunicirati bez nadnaravne pomoći. Morao se čak pozivati na božansku objavu kako bi dokazao postojanje vanjskog svijeta, a to je znak da je nešto pošlo jako po krivu.

Njegova osnovna pogreška je jasna u odbacivanju naravne teologije, prema kojoj pažljivo promatranje kontingentnih bića može otkriti Božje nužno postojanje. Takav se argument javlja u nekoliko inačica, a većinu je ocrtao sv. Toma Akvinski. No uspjeh takvog argumenta u dokazivanju Božjeg postojanja je uvjerljivo drugotna briga. Prvotna svrha tradicionalne naravne teologija bila je pokazati neraskidivu svezu ljudskog intelekta i transcendentnog Boga koji je sam Bitak.

Barthova optužba da neke naravne teologije ugrožavaju Božju transcendenciju imala je utemeljenja, ali njegova osuda je bila nekvalificirana. Nije cijenio činjenicu da je klasična naravna teologija ciljala pojasniti ispravan doseg i funkciju naravnog razuma: da možemo sa sigurnošću spoznati da Bog postoji, ali da ne možemo razumjeti samu božansku bit. To nas uči i o plemenitosti razuma (znati da Bog jest) i o njegovoj radikalnoj nedostatnosti (ne znati što Bog jest).

On jednostavno nije mogao dozvoliti da razum svojom željom za spoznajom zahtijeva pravo filozofsko poimanje Boga. Htio je zaoštriti svoju raspravu s klasičnim teizmom tako da ju učini u potpunosti raspravom o Božjoj objavljenoj naravi. No to nije moglo uspjeti, barem zato što su naše ideje o Bogu informirane čitavim nizom filozofskih opredjeljenja. Klasični teizam je sa svoje strane držao da kršćansko vjerovanje i pretpostavlja i potiče filozofsko istraživanje. Priznaje se,  pa čak i slavi činjenica da je kršćansko vjerovanje predano filozofskim stavovima koji se tiču spoznatljivosti naravnog svijeta, moći ljudskog intelekta da shvati taj svijet i naše sposobnosti za komuniciranje istine. (Zato je i  Prvi vatikanski sabor osudio one koji niječu da je Boga moguće sigurno spoznati naravnim svjetlom ljudskog razuma).

Zašto Barth nije uspio vidjeti teološku nužnost metafizičkog istraživanja? Njegova fiks-ideja – da je Bog u cijelosti identičan sa svojim samopriopćenjem u povijesti – stajala mu je na putu. Naposljetku, ne može biti nikakvog naravnog znanja o Bogu ako Bog živi u i po svojem samoobjavljenju. U recima koje je teško čitati bez kiselog lica, nekad se dao na izrugivanje naravne teologije i klasičnog teizma, sugerirajući da oni prije svjedoče demonskoj moći nego Bogu koji s čovječanstvom živi u odnosu saveza.

Mnogo je toga od trajne važnosti kod Bartha. Mogu se naći doprinosi kristologiji i trinitarnoj teologiji koji nadilaze gotovo sve napisano u 20. st., kao i pedantno katalogiziranje povijesti protestantske skolastike. Nikad nije izrodio priproste popularizatore te do ovoga dana Barthovo učenjaštvo posjeduje zaslužen ugled za svoju iznimnu kvalitetu i akademsku trezvenost.

No, mi živimo usred rastakanja kršćanske metafizike, koje je počelo s odbacivanjem klasičnog teizma, nastavilo s ukidanjem svrhovitosti materijalnog svijeta, a sada nastavlja s eliminacijom čovjekove racionalne i moralne naravi. Da bi prepoznali to metafizičko rušenje onakvim kakvo jest (rijetko se može popraviti ono što se krivo shvati), kršćanima Barth ne pomaže više od teološkog liberalizma. Oboje se slažu sa sekularnim razumom u tome da niječu našu sposobnost za spoznaju najuzvišenijih stvari. Nemjerljivo bi nam više koristilo kad bismo shvatili, kako je Ivan Pavao II. napisao u Fides et Ratio, da naša “kriza smisla” proizlazi iz toga što nismo uspjeli obraniti sposobnost razuma da spozna “krajnji i sveobuhvatni smisao života”.

Izvor: First Things | Prijevod: Marko Ivančičević

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.