Charlieju Gardu sud je presudio smrt.

Više nego jedno državno tijelo ovom je odlukom eutanaziralo Charlieja jer je to bilo u njegovu “najboljem interesu”. Život i smrt odjednom su se našli u rukama birokrata. Ironično i tragično, čak se i Europski sud za ljudska prava u presudnom času oglušio.

Teško se oteti dojmu da je danas pojam “ljudskog prava” opet dosegao svoje isprazno dno. Gdje je bilo Charliejevo pravo na život? Gdje su bila ljudska prava njegovih roditelja? Protivno volji roditelja koji imaju naravno pravo na udio u odluci o životu vlastitog djeteta, sudovi i bolnica odlučili su da Charlie neće više živjeti jer medicinski stručnjaci GOSH-a nisu vjerovali da bi eksperimentalno liječenje u Americi moglo pomoći, te da bi se produžavanjem Charliejeva života produžila njegova patnja, i time bi se djetetu nanijela “šteta”.

Stavimo li na stranu medicinska mišljenja, propuste, i neslaganja doktora koja su i kod jednostavnih oboljenja kronično prisutna, slučaj Charlieja Garda otvara mnoga teška etička pitanja. Da li država ima pravo donijeti odluku o nečijoj smrti? Do koje mjere liječnici i država imaju pravo intervenirati u roditeljsko pravo da se skrbi za svoje dijete? Kako možemo definirati život vrijedan življenja, i onaj koji to nije? Tko ima ovlast da takvim subjektivnim vrijednosnim sudom zapečati nečiju sudbinu?

Naravno da sudski aparati često arbitriraju u obiteljskim problemima, npr. kada se radi o neslaganju roditelja u vezi sa skrbništvom, ili pak kada roditelji na neki način nanose štetu djetetu, izravno ili neizravno.

Kada bi npr. roditelji koji su Jehovini svjedoci uskratili prijeko potrebnu transfuziju krvi svome djetetu, tada bi država bila dužna preuzeti glavnu riječ u zaštiti interesa i zdravlja djeteta. Međutim, slučaj Charlieja Garda se ne uklapa u takvu logiku.

Načelo da sudsko tijelo ima pravo interferirati o odluci koje se tiče djetetova života kada roditelj šteti djetetu ovdje ostaje visoko problematično. Na koji način je liječenje i produžavanje djetetova života interpretirano kao “šteta”? Roditelji su po svojoj naravnoj dužnosti htjeli ono što je najbolje za svoje dijete, pokušati produžiti život Charlieju eksperimentalnim liječenjem za koje su i liječnici iz bolnice Bambino Gesu također tvrdili da ima “čvrstu znanstvenu racionalu”. Prema tome, njihov zahtjev naočigled nije bio nerazuman, isključivo emotivan, ili pak znanstveno neutemeljen. Kako to da njihov zahtjev onda nije bio poštovan? Kako produžavanje života može biti konstruirano kao nešto “štetno”? Razlog zbog kojeg se Charliejev život ugasio nije imao veze s teretom dokaza u pogledu uspješnosti eksperimentalnog liječenja, nego sa sudom da njegov život nije više bio vrijedan življenja. U ovoj odluci implicitno je prisutna ideja da je smrt nekakav izraz milosrđa (o tome više OVDJE), te da život u patnji naprosto nije vrijedan.

Zagovornici eutanazije smatraju da je ponekad moralno ispravno medicinski pomoći čovjeku da umre dostojanstveno – štogod to točno značilo. No, jedno je kada ljudi privatno imaju takvo mišljenje, a drugo je kada liječnici i suci počnu svoje vrijednosti provoditi u praksi. Kada privatna mišljenja pod okriljem zakona postanu normativi po kojim se drugim ljudima određuje koliko će živjeti, te kada i kako će umrijeti, tada se čovjek može zapitati što je sljedeće. Da li onda i djeca s mentalnim i teškim fizičkim oštećenjima isto tako ne zavrjeđuju živjeti? Da li i njihovi roditelji svojom skrbi produžuju patnju djeteta i time nanose “štetu” svojoj djeci? Nismo li samo korak do toga da takva skrb bude prozvana “zlostavljanjem”?

Jednom kada eutanazija uđe na mala vrata i postane prihvatljiva u iznimnim slučajevima, tada će se svojom razornom moći uvući u društveni moral kao Trojanski konj. Kada život ne bude više imao apsolutnu vrijednost tada će imati relativnu vrijednost, i onda će sve biti dozvoljeno, ako (netko misli da) su uvjeti opravdavajući. Tako je u Nizozemskoj 2004. donesen dokument – tzv. “Groningenski protokol” – u kojem se nalaze upute liječnicima o tome kada i kako izvršavati eutanaziju dojenčadi. U normalnim slučajevima roditelj je taj koji mora inicirati postupak za eutanaziju, ali očito je da se u Europi stvari potencijalno pomiču i prema eutanaziji bez pristanka roditelja – jer liječnici i birokrati ipak više “znaju” od roditelja koji djeluju po nagonima i emocijama. Zastrašujuća (i u krajnjoj liniji subjektivna) ideologija o tome kakav život nije vrijedan življenja doveo je do toga da su djeca s teškim bolestima postala ugrožena vrsta, što zbog abortusa, a što zbog eutanazije. Život je izgubio na vrijednosti.

Jedan kontroverzni australski etičar Peter Singer postavio je neugodno retoričko pitanje: “Ako Charliejev život nije vrijedan življenja, zašto ga se onda ne bi smjelo direktno ubiti?” Drugim riječima, kakva je razlika između legalno upakirane eutanazije i ubojstva? Moralno gledano, skoro nikakva.

Charlie Gard izgubio je bitku s vremenom dok se o njegovu životu raspravljalo na birokratskim sjednicama, dok su se kovale teške medicinske i etičke rasprave. U krajnjoj liniji njegova je smrt još jedan tragičan plod kulture smrti. No, smijemo se ipak nadati da je velika medijska pozornost kojom je bila popraćena priča o Charlieju Gardu ipak dotaći ljudske i roditeljske moralne intuicije o tome da se ovdje dogodilo nešto strašno pogrešno, protivno dostojanstvu života.

dr. sc. Ksenija Puškarić | Bitno.net

Dr. Ksenija Puškarić diplomirala je povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci, te zatim doktorirala filozofiju na Centralno-europskom sveučilištu u Budimpešti, s temom skepticizam. Nakon obraćenja na katoličanstvo autorica počinje s radom na kršćanskoj filozofiji te odlazi na stručno usavršavanje u Bratislavu i Sveučilište Notre Dame u SAD-u. Nakon nekoliko godina rada kao profesorica etike i filozofije na isusovačkom sveučilištu u Saint Louisu, dr. Puškarić nastavlja s postdoktoratom na privatnom katoličkom sveučilištu Seton Hall (SAD) gdje trenutno predaje predmete vezane za katoličku vjeru i misao. Ostale njezine tekstove možete pročitati OVDJE.