ETIČKI PROBLEM EUTANAZIJE (1)

O asistiranom samoubojstvu i razlici između istinskog i lažnog milosrđa

Neistina se uvijek maskira nečim što sliči na istinu. Lažna ideja milosrđa slična je istinskom milosrđu u činu davanja i suosjećanja, ali ih možemo razlikovati po njihovim krajnjim ciljevima, djelima, ili u neku ruku „plodovima“. Istinsko milosrđe u konačnici vodi ka dobru, dok lažno milosrđe ne vodi ka tom cilju

medical doctor comforting senior patient

Foto: Internet.

Jedna me stvar već dugo vremena začuđuje. Kao profesor etike na nekoliko katoličkih sveučilišta mogu posvjedočiti sljedeće: većina američkih studenata (koji su uglavnom kršćani ili katolici), uredno smatraju da eutanazija nije moralno pogrešna. Ova skupina se isto tako uredno deklarira kao pro-life („za život“). Teško je potpuno objasniti zašto je eutanazija (uspoređujući sa abortusom) u tolikoj mjeri prihvatljivija mladim kršćanima, ali pokušati ćemo nazrijeti neke razloge koji proizlaze iz mentalnog sklopa i kulture u kojoj živimo.

Dok je abortus ubojstvo nevinog bića, eutanazija odrasle osobe proizlazi iz slobodnog izbora. Eutanazija se naizgled može lakše opravdati – pogotovo kada je osoba u teškim patnjama od terminalne bolesti i kada doktori više ne vide mogućnost poboljšanja. Kada je već gotovo, zašto dopustiti da se osoba nepotrebno pati? To je otprilike ono što ljudi smatraju zdravom logikom. Opravdanost eutanazije najčešće proizlazi iz suosjećanja.

Eutanazija se naziva različitim opisnim imenima – „asistiranim samoubojstvom“ ili manje medicinskim i više umirujućim terminom – eutanazija se isto tako naziva „ubojstvom iz milosrđa“. Pitanje je koja riječ odgovara pravoj istini?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zastupnici pro-life pozicije (barem oni koji su konzistentni) najčešće vjeruju u tzv. svetost života od začeća do prirodne smrti. Oni smatraju da je abortus nemoralan, ali da je i eutanazija moralno pogrešna. Na kraju krajeva eutanazija nije ništa drugo nego samoubojstvo. Jedina razlika je u tome što eutanazija zahtjeva asistenciju treće strane, tj. doktora. Prema tome, ako je samoubojstvo zlo – i ako je svaki takav slučaj koji čitamo u novinama ili gledamo na televiziji tragedija – onda je i eutanazija isto tako tragedija.

S druge strane, branitelji eutanazije smatraju da ako je čovjek slobodan da bira kako će živjeti, onda mora imati zagarantiranu slobodu da izabere dostojnu smrt. Zato se npr. Švicarska klinika za eutanaziju naziva „Dignitas“ (iz latinskog „dostojanstvo“). Drugi razlog je vezan za patnju. Ako je besmislena i ekstremna patnja bez mogućnosti poboljšanja zlo, onda okončanje tog zla ne može biti nešto loše.

Jedan od argumenata koji se u etici posebno diskutira je ideja da je moralno dobar izbor onaj koji uvećava količinu sreće i dobra za sve, dok je moralno loše sve ono što unesrećuje ili oštećuje. Ovaj moralni princip objašnjava zašto je dobro pomagati siromašnima – jer očito umnožava sreću društva. Krađa je pak nemoralna jer očito oštećuje i donosi gubitak za društvo u cjelini. Bol i patnja ne unesrećuje samo bolesnika, nego i obitelj i prijatelje koji vole tu osobu. Prema tome, eutanazija je opravdana jer okončava patnju koju smatramo izvorom zla, i time se minimizira količina nesreće iz jednadžbe. Nitko neće takvim izborom postati sretan, ali će barem biti manje nesretan.

Oni „romantičniji“ branitelji eutanazije ne idu za racionalnom kalkulacijom sreće i nesreće, nego zbog suosjećanja vjeruju da je eutanazija čin milosrđa. Prema tome, eutanazija nije moralno pogrešna. Ovaj vid argumenta je puno zanimljiviji jer zadire u pitanje naravi milosrđa kao vrline.

Grčki filozof Aristotel je davno uočio da vrlina nije naprosto nekakav osjećaj. Umjerenost, strpljenje, milosrđe, hrabrost i darežljivost su svojstva karaktera. Hrabar vojnik ne osjeća hrabrost nego se upravo zbog svoje vrline suprotstavlja osjećaju straha. Moralne vrline nam pomažu da biramo i činimo dobro. Grčki filozof Platon je pokušao ilustrirati ljudsku dušu kao kočiju vođenu kočijašem (razumom) koji upravlja sa dva konja, divljim (osjećaji) i pitomim (vrline). Ovaj posljednji je protuteža divljem konju i saveznik kočijašu.

U moralnoj sferi ljudska je duša u stalnom stanju unutrašnje borbe i u nastojanju da se očuva ravnoteža.

Aristotelova „doktrina zlatne sredine“ naučava da svaka vrlina stoji između dva pogrešna ekstrema. Tako hrabrost stoji u sredini između dvaju poroka – kukavičluka i ushitrenosti. Međutim, svaka vrlina ima i određeni balans. Da bi utvrdili da li je neko djelo moralno dobro i izražava vrlinu, moramo sagledati: 1) samu narav čina, 2) namjeru i razloge, te 3) kontekst i okolnosti. Npr. nacistički vojnik koji ubije deset nenaoružanih Židova ne može biti nazvan „hrabrim“, jer je ubojstvo nevinih ljudi (iako brojno nadmoćnijih) moralno pogrešno. Problem je ovdje u samom činu, namjeri i kontekstu. Slično tome, davanje heroina narkomanu koji je u apstinencijskoj krizi ne može biti čin milosrđa. Zašto? Iako nakana može u ovom slučaju biti prividno dobra i bazirana na suosjećanju, očito je da čin nije ispravan. Davanje nečeg štetnog, tj. nanošenje zla po tijelo i dušu ne može biti čin milosrđa (iako će se kao nusprodukt konzumiranja droge patnja eliminirati ). Istinsko milosrđe bi bilo odvesti narkomana u rehabilitacijski centar (iako bi taj put opet nužno uključivao patnju).

Iz ovog primjera možemo povući paralelu s eutanazijom. Sasvim sigurno netko može ili sudjelovati u eutanaziji ili braniti pravo na eutanaziju iz prividno dobre namjere, tj. iz suosjećanja. Međutim, problem je ovdje u činu i kontekstu. Kao sa slučajem narkomana opet imamo situaciju da se ovdje radi o davanju nečeg štetnog, tj. o omogućavanju smrti koju smatramo najvećim zlom. Ako pak smrt nije nešto što uzimamo kao početnu bazu za definiranje zla, kako onda život može biti nešto dobro ili najveća vrijednost koju imamo?

U konačnici vrlina mora voditi ka dobru, a ako ne vodi ka dobru onda nije vrlina. Dakle, eutanazija ne može biti „ubojstvo iz milosrđa“ jer milosrđe ne može voditi u smrt.

Vratimo se stoga na početno pitanje – zašto je eutanazija u velikoj mjeri prihvatljiva ljudima koji prihvaćaju kršćanske vrijednosti? Neistina se uvijek maskira nečim što sliči na istinu. Lažna ideja milosrđa slična je istinskom milosrđu u činu davanja i suosjećanja, ali ih možemo razlikovati po njihovim krajnjim ciljevima, djelima, ili u neku ruku „plodovima“. Istinsko milosrđe u konačnici vodi ka dobru, dok lažno milosrđe ne vodi ka tom cilju.

Sveti Augustin smatrao je da svaki porok ili lažna vrlina oponaša istinsku vrlinu, a svaka istinska vrlina nije ništa drugo doli Božji atribut. Prema tome, svako moralno zlo u jednom dubokom smislu oponaša nešto Božje. Tako požuda oponaša istinsku ljubav, rasipnost oponaša velikodušnost, laž oponaša istinu, oholost oponaša Božju svemoć, itd. Kao što je Aristotel uočio, vrlina posjeduje balans. Vrlina nosi u sebi jednu harmoniju kao i ljudsko lice. Čak i najbolja estetska kirurgija ne može tu harmoniju kopirati, već često ostavlja dojam lica kao maske.

Eutanazija sasvim sigurno dovodi u pitanje razliku između lažnog i istinskog milosrđa, te kao i problem abortusa, razotkriva dublje moralne probleme u tkivu današnjeg društva. Da bi razlikovali lice od maske, dobro od zla, i istinsko milosrđe od lažnog, moramo moći razlučivati istinu od neistine, a ne se samo povoditi za osjećajima. Suosjećanje prema patnjama terminalno bolesne osobe je dobro, ali ono ne smije i ne može biti jedini kriterij istine. Empatija mora biti popraćena kritičkim rasuđivanjem i ispravnim moralnim načelima, inače upadamo u zamku da nam je jedini valjani moralni poredak ono što pojedinac osjeća, a to vodi u subjektivizam i relativizam. Tada nam se može dogoditi da jednu smrt vidimo kao tragediju, dok smrt tisuću kao samo statistiku.

Danas živimo u svijetu vođenim moralnim sentimentalizmom – kao što je Protagora prorokovao, čovjek je postao mjera svih stvari, i to u vrlo uskom smislu – ono što pojedinac moralno osjeća postaje jedinom istinom. Ovo naravno ne znači da je slijediti moralne osjećaje loše, već da su osjećaji samo instrumenti duše, kao Platonov konj. Dobro je imati konja, ali nije dobro dati konju da vodi kočiju!

Dr. sc. Ksenija Puškarić | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dr. Ksenija Puškarić diplomirala je povijest i filozofiju na Filozofskom Fakultetu u Rijeci, te zatim doktorirala filozofiju na Centralno Europskom Sveučilištu u Budimpešti, sa temom skepticizam. Nakon obraćenja na katoličanstvo autorica počinje sa radom na kršćanskoj filozofiji te odlazi na stručno usavršavanje u Bratislavu i Sveučilište Notre Dame u SAD-u. Nakon nekoliko godina rada kao profesorica etike i filozofije na isusovačkom sveučilištu u Saint Louisu., Dr. Puškarić nastavlja sa post-doktoratom na privatnom katoličkom sveučilištu Seton Hall (SAD) gdje trenutno predaje predmete vezane za katoličku vjeru i misao.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 21. rujna 2015.

Možda vam se svidi