Brak

Dok sam razmišljala o tome zašto se sve više brakova ljudi koje poznajem raspada, pala mi je na pamet duhovita izreka francuskog esejista iz 16. stoljeća Michela de Montaignea kako je jedini savršeni brak onaj između slijepe žene i gluhog muškarca.

Maknemo li šalu na stranu, ostaje pitanje zašto sve manje toleriramo i razumijemo jedni druge? Naši životi, naše društvo u cjelini kao da su postali nešto za jednokratnu upotrebu: upotrijebi, odbaci i kreni dalje. Nisam jednom čula prigovore starijih generacija kako danas posjedujemo stvari koje su lošije kvalitete, koje kraće traju, u koje se jednostavno ne isplati ulagati jer je jednostavnije baciti ih na smetlište i kupiti druge. Perilice i televizore tako imamo dok im traje garancija, dulje od toga niti će trajati niti ih želimo dulje imati, jer će već kroz par godina doći privlačniji i noviji model, koji jednostavno, jer to je jače od nas, MORAMO imati.

Ono što u biti ne primjećujemo jest činjenica da smo tu kratkotrajnost prenijeli i na emocionalnu sferu, na naše međusobne odnose. U prvom redu ovdje mislim i govorim o braku. Činjenica je, brojčana, a matematika ne laže, da će jedan od 4 sklopljena braka završiti razvodom. Znači, u startu, kad obećamo biti zajedno u dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi, u biti držimo figu u džepu jer znamo da u današnje vrijeme, ako nam stvari ne budu išle onako kako smo mi to zamislili, lako odstupimo i okrenemo leđa problemu. Krenemo dalje… kao da je smisao u traženju, a ne u nalaženju.

Jedan od čvrstih argumenata u prilog dugovječnosti brakova iz prošlih vremena jest taj da žene u svojoj podređenosti, pravnoj i fizičkoj, nisu ni imale načina okončati loše brakove u kojima su se nalazile, nego su bile prisiljene trpjeti i ispaštati, dočim se danas lakše odlučuju na rastavu jer su zakonski izjednačene, a i oštrica društvene stigme više nije ni izbliza onakva kakvoj su bile izložene u ne tako dalekoj prošlosti. Također kažu da je i npr. u 18. stoljeću bio jednak broj loših brakova kao i danas, jer loš brak je loš brak bez obzira kada on egzistirao kao takav. Je li to baš zaista tako?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Ne možemo poreći da su danas i brak i obitelj u krizi iz razloga što država i pripadajuće joj institucije jednostavno ne čine dovoljno kako bi braku i obitelji dali važno mjesto u društvu, promicali obiteljske vrijednosti i bili i konkretna potpora onima koji žive obiteljskim životom. Dok nam cijelo društvo propagira hedonizam i podređenost sebi i udovoljavanje vlastitim željama, ako je cilj život bez ikakve žrtve i ikakvih odricanja, ako bračna nevjera nije ništa neobično ili nepoželjno već štoviše znak da je netko u trendu, da je netko modernih, a ne nazadnih nazora, dok se seksualnost gleda isključivo kao objekt vlastita zadovoljenja bez osvrtanja prema osjećajima onog drugoga… sve dotad će i rastava biti sasvim normalan i adekvatan način rješavanja problema u braku. Pročitala sam takva i slična razmišljanja na stranicama posvećenim obitelji jedne naše biskupije i zbilja me sve to potaknulo na razmišljanje. Zašto tako lako, sve lakše, odustajemo jedni od drugih?

Jedna baka, kada su je pitali koja je tajna njenog braka u kojem je upravo bio proslavljen zlatni pir, slikovito je odgovorila da su vjerojatno ljudi prije imali potrebu stvari koje su se potrgale popraviti, a ne baciti. Ljudi su si jednostavno davali šansu. U većoj su mjeri prihvaćali jedni druge, naučili živjeti s manama supružnika, naučili oprostiti. Mi to polako ali sigurno – zaboravljamo.

Naravno da ima slučajeva kada se odnos dvoje ljudi jednostavno ne može popraviti. Nasilništvo, alkoholizam i druge  ovisnosti rastaču odnose i ljubav, često i nakon druge i treće i stote šanse, ranjavaju ljudske duše nepovratno – prepoznala je to uostalom i Crkva tako što je ponudila razdvajanje od stola i postelje – no opet, ne smijemo zaboraviti da se ovdje ne radi o većini, već o manjini, a da se ostali mogu svrstati u tzv. sivu zonu – ljudi jednostavno podlegnu žrvnju života sa svim njegovim iskušenjima. Iskušenjima teškim, često i bolnim, no da li zaista u tolikom broju nerješivim? Najlakše je odustati. Pritom ne vidimo da malo po malo odustajemo i sami od sebe. Zašto to činimo, ako već Bog nikada ne odustaje od nas? Zar se tako malo cijenimo? Vrijeme je da stanemo i promislimo o tome.

Sakramentom ženidbe Bog daje snagu supružnicima da žive po Kristovu nadahnuću. Rekavši “da” jedno drugome, tim istim “da” obratili su se i Bogu i cijeloj njegovoj zamisli o čovjeku i svijetu.

Zašto onda  uporno jedni drugima, opet i iznova govorimo NE?

Recimo si ponovno DA!

Nikolina Nakić

Foto: Shutterstock.com