Otac Bernard Petitjean sigurno je bio obeshrabren. Sanjao je da će biti drugi sv. Franjo Ksaverski, isusovački misionar koji je donio Evanđelje u Japan i odradio lavovski dio posla pri pokrštavanju stotina tisuća Japanaca. Kada je Japan poslije 250 godina konačno otvorio svoje granice, o. Petitjean nadao se velikim stvarima za japanski narod.

Prošle su dvije godine. Nitko nije došao.

Sagradili su prelijepu crkvu. Nitko nije došao.

Nazvali su je po Japanskim mučenicima, kanoniziranima tek dvije godine ranije, nadajući se da će podsjetnik na njihove kršćanske pretke privući srca japanskoga naroda. Nitko nije došao.

I na taj dan svetoga Patrika, dok je molio u svojoj velikoj, praznoj crkvi, o. Petitjean možda se pitao što to on uopće pokušava time što je došao u zemlju u kojoj je vjera bila tako temeljito iskorijenjena, i zašto nastoji obratiti narod kojega Evanđelje očito ne zanima.

Oko podneva o. Petitjean začuo je zvuk omanje skupine ljudi. U zemlji gdje je obraćanje na kršćanstvo i dalje bilo zločin kažnjiv smrću, i gdje je puki kontakt s nekim misionarom bio nezakonit, prisutnost petnaestero Japanaca na njegovim vratima ga je zaintrigirala. Mladi francuski svećenik pozvao ih je da uđu.

Zatim, dok je na trenutak kleknuo pred glavnim oltarom, o. Petitjean čuo je kako mu netko uzbuđeno šapće na uho: „Mi smo istoga srca kao i vi!”

Zaprepašten, okrenuo se i pogledao osobu koja je govorila, sredovječnu ženu.

„Tko ste vi? Odakle ste?” pitao je.

„Iz Urakamija”, rekla je, a Urakami je bilo selo udaljeno nekoliko kilometara. „Tamo su gotovo svi istoga srca.” Zatim je pitala, i to kao da je cijeloga života čeznula to pitati: „A gdje je kip svete Marije?”

O. Petitjean bio je zabezeknut. Ova je žena znala za Blaženu Djevicu Mariju. Tražila je njezin kip. Kako to može biti? Jesu li ti ljudi kršćani, potomci onih muškaraca i žena koji su dali svoje živote za vjeru dva i pol stoljeća ranije?

Odveo ih je do Gospina kipa, gdje je skupina ljudi kleknula i pomolila se. Uskoro su ga okružili i postavljali mu bezbroj prevažnih pitanja. Slijedi li on velikoga vladara u Rimu? Ima li djecu? Kada su čuli njegove odgovore, bili su oduševljeni – čekali su 250 godina, i sada su im se konačno – konačno! – vratili njihovi svećenici!

Plakali su klečeći pred kipom. Zamislite kako su plakali kada su konačno otišli na ispovijed, nakon što su naraštaji katolika imali na raspolaganju samo djelo kajanja, i kada su se po prvi put pričestili.

Japanski misionari

Evanđelje se u Japanu prvi put propovijedalo 1549. godine, i vladajući ga je sloj općenito tolerirao, pa čak i prihvaćao. Progoni su počeli 1587. godine. Isprva su bili u manjoj mjeri, zatim su postali brutalniji, ali na mjesnoj razini, a uskoro su se proširili na cijelu zemlju. Do 1614. godine svi su misionari protjerani iz zemlje, a kršćani su morali odlučiti između života i vjere. 25 godina taj progon nije gubio na žestini, i ublažio se tek nakon mučeništva blaženoga Petera Kibea, posljednjega poznatoga svećenika u Japanu, 1639. godine.

Nakon toga samo je nekoliko zapadnjačkih svećenika pokušalo ubaciti se u zatvorenu zemlju. Svaki je od njih odmah uhvaćen i umro mučeničkom smrću, ili pak mučenjem natjeran na otpad od vjere. Činilo se da je „kršćanski problem” riješen. Iako je vlada nastavila tražiti od osumnjičenih kršćana da zgaze Isusovu sliku, to više nije ni bilo potrebno – bilo je jasno da je kršćanstvo uništeno.

Katoličanstvo bez svećenika

Vladini dužnosnici sigurno su bili iznenađeni kao i o. Petitjean kada su poslije toga značajnoga susreta 1865. godine u Nagasakiju iz svojih skrovišta izašli deseci tisuća potajnih kršćana. Ti ljudi nisu trebali postojati, a ipak su bili tu, i pripovijedali o potajnim krštenjima i Gospinim slikama naslikanima da izgledaju kao budističke božice. Kao dodatni način prikrivanja, molili su molitve na „latinskome” koji su svećenici jedva razumjeli, i pjevali himne slične budističkim napjevima.

No bili su odredili muškarce koji su bili katehete, muškarce da krste i služe u pastoralu, a druge pak da paze na liturgijsku godinu. Obdržavali su nemrs petkom, obdržavali korizmu i Uskrs, a čak su pokušavali i slaviti blagdane. Što su god bolje mogli, nastojali su djeci davati svetačka imena. Mnogi su se pomirili s nužnošću da javno poriču svoju vjeru, ali molili su djelo pokajanja uvijek iznova, čeznući za danom kada će opet moći primiti sakramentalno odrješenje.

Znali su da će se svećenici vratiti. Znali su jer su misionari tako obećali, i znali su jer je mučenik imenom Bastian prorekao 1660. godine da će se nakon sedam naraštaja ispovjednici vratiti u Japan. I tako su brojili godine do toga sudbonosnoga dana 1865. godine (nakon sedam naraštaja) kada ih je o. Petitjean primio u crkvi nazvanoj po njihovim precima.

Izvući pouku iz čežnje

Dok crkve diljem svijeta zaključavaju vrata (članak je napisan u ožujku 2020., op. prev.), a deseci tisuća svećenika slave misu u praznim kapelicama, pokušavajući vjerničkome puku organizirati prijenose svetih misa, bilo bi dobro da molimo potajne japanske kršćane za njihov zagovor. Oni su 250 godina imali samo sporadičan pristup svetoj misi, a i tada samo ako su bili voljni riskirati svoj život.

225 godina poslije toga nije bilo svete mise. Nije bilo ispovijedi. Postojala je samo nada da se misa slavi negdje na ovoj zemlji, iako u to nisu bili sigurni. Postojalo je obećanje da će se jednoga dana – jednoga dana – svećenici vratiti, a s njima i sakramenti.

I tako su zajedno molili uz svjetlost svijeća, šapćući riječi koje su donosile utjehu više nego što su ih vjernici razumjeli. Prisjećali su se Euharistije u ritualiziranim obrocima od ribe, riže i sakéa, cijelo to vrijeme čeznući za Kruhom života. U svakome je naraštaju ta čežnja bivala sve većom. Svaka prošaptana obiteljska priča o vremenu kada je baka bake njihove bake mogla otići na jednu svetu misu činila je japanske potajne kršćane još gladnijima, tako gladnima da je jednostavni kip Blažene Djevice Marije rasplakao skupinu ljudi koji su stoljećima preživljavali od svoje sposobnosti da prikriju svoje vjerske osjećaje.

No kada su se misionari vratili, nije svaki potajni kršćanin postao katolikom. Čini se da je polovica smatrala da im je dobro i tako, samima. Drugi su pak dali svoj život da budu katolici, i nekoliko je tisuća njih protjerano malo prije nego što je Japan konačno svojim građanima ponudio vjersku slobodu. Neki izvori kažu da ih je 20 posto umrlo, i to su mučenici koji su zadobili rajske krune tek nekoliko mjeseci prije nego što su kršćani dobili slobodu bogoštovlja.

Pitanje za nas je sljedeće: što će nama učiniti ova sakramentalna izgladnjelost? Hoćemo li još više rasti u čežnji i želji za Isusom, poput svetih potajnih kršćana, koji su dali svoj život za Euharistiju nakon stoljeća gladi? Hoćemo li iskoristiti svaku priliku za klanjanje Isusu u Presvetome Oltarskome Sakramentu, za svetu misu, za svetu ispovijed? Hoćemo li biti gladni Isusa čak i nakon što ovo bude davna prošlost?

Ili ćemo odustati, zaključivši da je nedjelja bez obaveze odlaska na svetu misu zapravo mnogo mirnija?

Neka mučenici, potajni japanski kršćani mole za nas, da poput njih naučimo gladovati za sakramentima. Neka nas vrijeme tjelesne udaljenosti od Gospodina sve više privuče Njegovome Presvetome Srcu.

Meg Hunter-Kilmer katolička je spisateljica i govornica. Njezina je osobna internetska stranica Pierced Hands.

Izvor: Our Sunday Visitor | Prijevod: Ana Naletilić