Slika Boga i čovjeka u duhovnosti Benedikta XVI. (1. dio)

Glavne značajke teološkog mišljenja Josepha Ratzingera

Ako se malo zadubimo u spise Josepha Ratzingera, dva činjenična stanja upadaju u oči: prvo je kontinuitet mišljenja, koji jedva odgovara rasprostranjenoj predodžbi o ranom progresivnom Ratzingeru i njegovom kasnijem obraćenju na konzervativizam. Drugo je da je Ratzingerovo mišljenje posve određeno strastvenim zanimanjem za čovjeka i za stanje svijeta. A upravo se to uopće ne uklapa u vrlo proširenu sliku jednog prefekta Kongregacija za nauk vjere, okoštalog u svojim zastarjelim uvjerenjima.

U svojoj prvoj knjizi-intervjuu s novinarom Peterom Seewaldom, «Sol zemlje», Ratzinger priznaje da je u svojim studentskim danima skolastiku smatrao oporom i «vrlo neosobnom». Naprotiv, oduševljavao se Augustinom, jer je kod njega «uvijek prisutan strastveni, čovjek koji pati i koji postavlja pitanja, čovjek s kojim se možemo identificirati» (Sol zemlje, Zagreb : Mozaik knjiga, 1997., str. 61-62). Ni trideset godina kasnije on ne može «zamisliti čisto filozofsku teologiju». Poći od Božje riječi, pokušavati je uvijek bolje razumjeti unutar Crkve, zajedno s njenim velikim misliocima, te «istovremeno uvesti u razgovor suvremeno mišljenje», tako 1996. g. kardinal opisuje svoj teološki rad (Ibid., str. 67).

Biblijske i patrističke osnove njegovog mišljenja otvorila su mu pogled za djelovanje živog Boga u povijesti sve do u sadašnjost. Svježina i jasnoća njegove argumentacije napokon su mladog teologa dovele do toga da je postao stručnjak na 2. Vatikanskom koncilu. Mjerodavno je radio na formuliranju tako važnih dokumenata poput Dei Verbum i Lumen gentium. Smatrao je da Crkva treba reformu i želio je pomoći da se ona obnovi iz svojih životvornih izvora. Ali, već tijekom Koncila spoznao je da sve napredne snage nisu zahvaćene istim duhom. Pored sve radosti zbog teoloških rasprava morao je ustanoviti, da su npr. Karl Rahner i on sam «u teološkom pogledu živjeli na dvama različitim planetima» (Ratzinger, Moj život, Split : Verbum, 2005., str. 103). Kada se nakon prvog zasjedanja vratio u Njemačku, s dubokom je uznemirenošću primijetio promjene u crkvenoj klimi te je u svom prvom izlaganju u Münsteru upozorio na krivu obnovu Crkve. U svom govoru na Katoličkom danu u Bambergu 1966. g., bio je toliko jasan, da «se čak i kardinal Döpfner čudio ‘konzervativnim potezima’», koje je s iznenađenjem uočio u njemu (Ibid., str. 109).

U prijelomnoj 1968. godini Ratzingerov misaoni smjer konačno je izašao na površinu. Prijašnjih je godina doživljavao kako su se u buntovnom ozračju nakon Koncila sve više rasplinjavali njegovi konkretni izričaji. U reformatorska nastojanja Katoličke crkve prodirala je kulturna revolucija šezdesetih godina sa svojim zahtjevima za izgradnjom jednog novog društva i stvaranjem novog čovjeka. Na Sveučilištu u Tübingenu Ratzinger je doživio politiziranje teologije u neomarksističkom smislu, koje je prije svega dolazilo s Evangeličkog fakulteta. Bezobzirnost s kojom su je zastupnici ove teologije pokušali provući, Ratzinger je prema vlastitoj izjavi doživio kao «psiho-teror» (Ratzinger, Moj život, str. 113). Na lecima se prikazivanje Raspetog ismijavalo kao «sadomazohističko veličanje bola». Za mladog profesora, kojega doduše njegovi studenti nikada nisu napali, ali je kao dekan svog Fakulteta stajao usred ovih rasprava, ova atmosfera bila je nepodnošljiva. Napustio je Tübingen i 1969. g. prihvatio poziv novoosnovanog sveučilišta u Regensburgu.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Godine 1968. teolog neomarksističkog usmjerenja i pokretač latinsko-američke teologije oslobođenja, Johann Baptist Metz, objavio je svoju knjigu «O teologiji svijeta». Time se rodila tzv. «Nova politička teologija». Njen cilj bilo je aktivno miješanje Crkve u političku borbu protiv potlačivanja siromašnih. Na Božje mjesto trebalo je stupiti političko djelovanje čovjeka.

Iste 1968. g. objavio je i Ratzinger svoju knjigu «Uvod u kršćanstvo». Ona počiva na predavanjima za studente svih fakulteta, koja je mladi profesor teologije planirao već deset godina i koja je 1967. g. mogao realizirati u Tübingenu. Njegova knjiga dakle nije spontana reakcija na Metzovo djelo, a ipak bi se mogla doimati upravo takvom. Kod Metza se radilo o promjeni svijeta kroz političku akciju, dok se naprotiv kod Ratzingera radilo o pitanju vječno Stalnoga. Ratzinger je modernom razumijevanju želio otvoriti pogled na objektivnu, za sva vremena važeću istinu – i to on želi do danas. U istini, onoliko koliko nam je ona dostupna, Ratzinger je vidio podrijetlo, temelj i cilj cijelog života, a time i svog djelovanja. Metz izričito osporava Božji zahvat u povijest i time zastupa stajalište deizma. Naprotiv, Ratzinger navješćuje Boga kao stalnog među nama, u našoj sadašnjosti i djelovanju, tj. kao Boga povijesti. Time se postavio protiv pokreta duha vremena, ali se istovremeno sa svog stajališta strastveno zauzeo za čovjeka i svijet kao ljubljeno Božje stvorenje. Voditi ljude ka spoznaji Boga i klanjanja Njemu, da bi tako pronašli život u punini -  moglo bi se označiti programom kojeg je Ratzinger otada svjesno slijedio.

(Nastavlja se)

Dr. phil. Helga Böse