Ali svaki iole samosvjestan kršćanin mora misliti o komparativnim religijama jer danas baš iz tog područja dolazi najrašireniji prigovor svih protiv načela kršćanstva. Prigovor ne kaže da kršćanstvo nije istinito, nego da nije istina; ono nije lažna religija, već je ono samo jedna religija. Svijet je veliko mjesto, razmišlja prigovarač; “sto ljudi – sto ćudi”. Kako je nepodnošljivo ograničeno tvrditi da je kršćanstvo jedina istinita religija! Za razliku od toga Bog jednostavno mora imati puno šire razumijevanje.

Ovo je pojedinačni najrašireniji prigovor Vjeri danas, jer ljudi današnjice ne obožavaju Boga već jednakost. Više nego što se boje biti u krivu, boje se biti u pravu tamo gdje su drugi u krivu. Obožavaju demokraciju i silno negoduju na činjenicu da je Bog apsolutni vladar. Značenje riječi čast iz biti poštovan, zato što si na neki način bolji, promijenili su u prihvaćen, zato što nisi ni na jedan način bolji, nego si upravo kao mi. Uvreda na koju se ne može odgovoriti, apsolutno najgori naziv koji možeš nadjenuti nekome u današnjem društvu je “fanatik”, osobito “vjerski fanatik”. Ako na otmjenoj koktel-zabavi priznaš kako snuješ svrgavanje vlade, ili da si terorist PLO-a, ili špijun KGB-a, ili da zlostavljaš dikobraze i šišmišima otkidaš glave, ubrzo ćeš privući užurbani, opčinjeni, dobrohotni krug slušatelja. Ali ako priznaš kako vjeruješ da je Isus Krist Sin živog Boga, iznenada ćeš ostati sam, s očitim zahlađenjem atmosfere.

Evo dvanaest najčešćih oblika ovog prigovora – omraženost elitizma – s odgovorom na svaki.

1. U biti, sve su religije iste.

Činjenica je da je to jednostavno neistinito. Nitko ovo nikada ne tvrdi ukoliko nije: (1) potpuna neznalica stvarnog nauka razlčitih svjetskih religija, ili (2) intelektualno neodgovoran zbog potpuno nejasnog i neodređenog načina razumijevanja ovih učenja, ili (3) moralno neodgovoran jer je ravnodušan na njih. Implicitna je pretpostavka prigovarača da su izrazita učenja svjetskih religija nevažna, da najvažniji zadatak religije nije istina, već nešto drugo: preobrazba svijesti, ili zajedništvo i skrb, ili kultura i dobrobit, ili nešto slično tome – ne konverzija (obraćenje), već konverzacija (razgovor). Kršćanstvo naučava mnogo toga što nijedna druga religija ne naučava, a nešto je od toga u izravnoj suprotnosti s tim drugim religijama. Ako kršćanstvo nije istinito, zašto biti kršćanin?

Po katoličkim se standardima religije svijeta mogu rangirati s obzirom na to koliko istine načavaju. Na prvom je mjestu katolicizam, ravnopravan s pravoslavljem osim u pitanju papinskog autoriteta. Onda slijedi protestantizam i sva druga “odvojena braća” koja se drže bitnih kršćanskih načela onako kako ih se može naći u Bibliji. Treće po redu je tradicionalno židovstvo, koje štuje istog Boga ali ne preko Krista. Četvrti je islam, najveća od teističkih hereza; peti – hinduizam, mistički panteizam; šesti – budizam, panteizam bez theosa (boga); sedmo – moderno židovstvo, unitarijanizam, konfucijanizam, modernizam i sekularni humanizam, svi bez misticizma i nadnaravne religije, samo s etikom; osmo je idolopoklonstvo; deveti je sotonizam. Pomiješati ovih devet mjesta bilo bi ravno mišljenju da je zemlja ravna ploča.

2. Ali kako bilo, bit je religije ista: barem se sve religije slažu u konačnici da su religiozne.

Pa ipak, koja je bit religije? Pozivam svakoga da je definira dovoljno široko tako da budu uključeni konfucijanizam, budizam i moderno reformirano židovstvo, ali dovoljno usko tako da budu isključeni platonizam, ateistički marksizam i nacizam.

Nedokazana je i nedokaziva pretpostavka ovog drugog prigovora da je bit religije neka vrsta najnižeg zajedničkog nazivnika ili zajedničkog faktora. Možda je zajednički faktor prije slab i razvodnjen, negoli bitan. Možda uopće ne postoji. Nitko ga nikada nije stvorio.

3. Ali ako usporedite Govor na gori, Buddhinu Dhammapadu, Lao-zijev Dao de jing, Konfucijeve Analekte, Bhagavadgitu, Salomonove izreke, i Platonove Dijaloge, pronaći ćete ga – pravo, duboko i snažno slaganje.

Da, ali to je etika, a ne religija. Prigovaraču je etika bit religije. A nije. Svatko ima etiku, ali svatko nema religiju. Recite ateistu da je etika isto što i religija i odmah će se uvrijediti, jer ga ili nazivate religioznim ako je etičan, ili neetičnim zato što je nereligiozan. Etika može biti prvi korak u religiji, ali nije i zadnji. Kao što C. S. Lewis kaže: “Put za Obećanu zemlju prolazi pored Sinajske gore”.

4. Kad sam spomenuo goru, sjetio sam se moje omiljene analogije. Mnogi putevi se uspinju jednom jedinom religijskom gorom do Boga na vrhu. Provincijalno je, uskogrudno i slijepo nijekati vrijednost tuđih puteva u odnosu na tvoj.

Nedokazana pretpostavka ove sasvim obične analogije s gorom jest da se putovi uspinju, a ne silaze; da čovjek pravi putove, a ne Bog; da je religija čovjekova potraga za Bogom, a ne Božja potraga za čovjekom. C. S. Lewis kaže da ovo zvuči kao “potraga miša za mačkom”.

Kršćanstvo nije sustav čovjekove potrage za Bogom, već priča o Božjoj potrazi za čovjekom. Prava religija nije poput oblaka tamjana koji se uzvija iz osobitih duhova do Božjih nosnica koji samo čeka, već poput Očinske ruke koja je ispružena za spas posrnulih. Kroz cijelu Bibliju, religija koja je čovječje djelo propada. Ne postoji ljudski put uz goru, već samo božanski put prema dolje. “Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.”

Ako smo mi tvorci tih puteva, uistinu bi bilo arogantno tvrditi da je bilo koji put jedini vrijedan, jer su sve ljudske stvari jednake, barem po tome što su sve ljudske, konačne i mješavine dobrog i lošeg. Ako smo mi napravili te puteve, bilo bi jednako glupo apsolutizirati jednog od njih kao i apsolutizirati neku umjetničku formu, politički sustav ili način da se odere mačku. Ali ako je Bog tvorac tog puta, moramo otkriti je li ih napravio više ili samo jedan. Ako je napravio samo jedan, onda je riječ o nečem sasvim drugom: stvar je poniznosti, a ne oholosti, uzeti ovaj jedini put od Boga, a stvar je oholosti, a ne poniznosti, ustrajati u tvrdnji da su putevi koje smo mi stvorili jednako dobri kao i onaj koji je Bog napravio.

Ali koja je pretpostavka istinita? Čak i ako je ona pluralistička istinita, nisu sve religije jednake, jer ipak je jedna religija gora i arogantnija od svih drugih jer se usredotočuje na onoga koji je tvrdio: “Ja sam Put, Istina i Život; nijedan čovjek ne može doći k Ocu osim po meni.”

5. Ipak, ustrajanjem da je tvoj put jedini put potiče se vjerski imperijalizam. Zanosiš se moći.

Ne, mi vjerujemo u to ne zato što to želimo, zato što smo imperijalistički nastrojeni, ili zato što smo mi to izmislili, već zato što je to Krist naučavao. To nije naš put, to je njegov put, to je jedini put. Mi smo samo vjerni njemu i onome što je rekao. Pretpostavka prigovarača je da možemo učiniti da religija bude ono što mi želimo.

 6. Ako učenje o jednom putu potječe od Krista, a ne od tebe, onda je on bio arogantan.

Kako je ironično pomisliti da je Isus arogantan! Nijedan grijeh nije toliko izazvao njegovu ljutnju koliko arogancija i dvoličnost vjerskih vođa. Nijedan čovjek nije bio tako milosrdan, blag, pun ljubavi i samilosti.

Prigovarač uvijek uzima da je stvar dokazana: da je Krist samo jedan od mnogih utemeljitelja vjere, ljudskih učitelja. Ali on je tvrdio da je on Put, Istina i Život; ako ta tvrdnja nije istinita, onda on nije samo jedan od mnogih vjerskih mudraca nego jedan od mnogih luđaka. Ako je tvrdnja istinita, tada on nije jedan od mnogih vjerskih mudraca, već Put, Istina i Život.

7. Želite li oživjeti inkviziciju? Zar ne cijenite vjersku snošljivost? Protivite li se priznavanju jednakih prava i drugim vjerama?

Inkvizicija nije razlikovala herezu od heretika i pokušala je iskorijeniti i nju i njih nasilno ili lomačom. Prigovarač čini istu pogrešku: odbija osuditi bilo koje. Naravno, definiranje i osuđivanje hereze nije stvar države, ali to mora učiniti vjernik – ako ne kroz Crkvu, onda sam. Jer vjerovati x-u znači osuditi ne-x-a kao neistinitog. Ako ne vjeruješ da je ne-x neistinit, tada ne vjeruješ uistinu da je x istinit.

8. Iznenađen sam ovom nesnošljivošću. Mislio sam da je kršćanstvo religija ljubavi.

I jest. Ono je također i religija istine. Prigovarač razdvaja dva božanska atributa. Mi ne. Mi “propovijedamo istinu u ljubavi”.

9. Ali jedino što Bog od nas očekuje jest iskrenost.

Kako znaš što Bog od nas očekuje? Jesi li slušao Božje otkrivenje? Nije li opasno uzeti za sigurno, bez pitanja ili sumnje, da Bog mora činiti baš onako kako biste vi to učinili da ste Bog? Uzmimo da iskrenost nije dostatna; uzmimo da se traži i istina. Je li to nezamislivo? U svakom drugom području života trebamo istinu. Je li iskrenost dovoljna kirurgu? A istraživaču? Ne trebamo li točan prikaz putova na zemljovidu stvarnosti?

Ovdje je prigovaračeva implicitna tvrdnja kako nema objektivne istine u religiji, već samo subjektivne iskrenosti, kako nitko nikada ne bi bio ujedno i iskren i u krivu; da duh ne posjeduje objektivne putove poput našeg tijela i uma, koji vode do različitih odredišta: fizički putovi tijela vode do različitih gradova, a logički putevi uma vode do različitih zaključaka. Prava iskrenost želi znati istinu.

10. Jesu li onda svi nekršćani prokleti?

Nisu. Katolička crkva je ekskomunicirala oca Feenyja zato što je naučavao da “izvan Crkve nema spasa”, misli se izvan vidljive Crkve.

Bog ne kažnjava pogane nepravedno. Ne kažnjava ih zato što ne vjeruju u Isusa za kojega nikad nisu čuli, što nije njihova pogreška (nepobjedivo neznanje). Ali ih Bog, koji je pravedan, kažnjava zbog grijeha protiv Boga kojega poznaju kroz prirodu i savjest (vidi Rim 1–2). Nema nedužnih pogana, niti ima nedužnih kršćana. Svi su sagriješili protiv Boga i protiv savjesti. Svi trebaju Spasitelja. Krist je Spasitelj.

11. Pa svakako ima barem malo dobrog i u najgoremu među nama i malo lošeg i u najboljemu među nama. Posvuda ima i dobrog i lošeg, i u Crkvi i izvan nje.

Istina. Što slijedi iz te činjenice? Da ne trebamo Spasitelja? Da ima mnogo Spasitelja? Da sve proturječne religije mogu biti istinite? Da ni jedna nije istinita? Ni jedan od ovih navedenih zaključaka nema ni najmanju logiku vezu s dopuštenom premisom.

Ima barem malo dobroga i u najgoremu među nama, ali također ima malo lošega i u najboljemu među nama; pored toga, u svakome od nas ima grijeha i odvojenosti od Boga; a najbolji među nama, sveci, prvi to i priznaju. Univerzalni grijeh, koji sv. Pavao ističe u Poslanici Rimljanima 1,18, je gušenje istine. Svi mi griješimo protiv istine koju poznajemo i odbijamo je kad nas osuđuje ili kad ugržava našu samodostatnost ili samodopadnost. Svi smo mi skloni racionalnim objašnjenjima. Naše su nam dužnosti sasvim jasne – da budemo potpuno iskreni – a ipak ih nitko od nas ne obavlja savršeno. Ne možemo se izgovarati nepobjedivim neznanjem.

12. Ali nije li Bog nepravedan kad prosuđuje cijeli svijet po kršćanskim mjerilima?

Bog sudi pravedno. “Uistinu, koji (neznajući Zakon) bez (Mojsijeva) Zakona sagriješiše, bez Zakona će i propasti; i koji pod Zakonom sagriješiše, po Zakonu će biti suđeni” (Rim 2,12). Čak i pogani pokazuju “da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim” (Rim 2,15). Ako iskreno pogledamo u svoja srca, naći ćemo dvije istine: da znamo što trebamo raditi i kakvi trebamo biti, i kako ne uspijevamo to činiti i biti.

Fundamentalisti, vjerni jasnom jednosmjernom Kristovu učenju, iz ovoga često zaključuju kako pogani, budisti itd. ne mogu biti spašeni. Liberali, koji ističu Božje milosrđe, ne mogu navesti sebe da povjeruju kako su mase ljudi osuđene na pakao, i oni ignoriraju, niječu, ublažuju ili umanjuju Kristove vlastite zahtjeve za jedincatošću. Crkva je pronašla treći način, koji se naslućuje u tekstovima Novog zavjeta. S jedne strane, nitko ne može biti spašen osim po Kristu. S druge strane, Krist nije samo utjelovljeni Židov, već je i vječna Riječ Božja koja je postojala prije svega stvorenoga, ”koja prosvjetljuje svakog čovjeka” (Iv 1,9). Tako je Sokrat mogao spoznati Krista kao Riječ Božju, kao vječnu Istinu; i da je temeljna opcija iz dubine njegova srca posegnula za njim kao Istinom, u vjeri i nadi i ljubavi, koliko god da je Sokrat ovog Krista nesavršeno spoznao, Krist je mogao spasiti i njega. Ne spašava nas znanje nego vjera. U Bibliji nigdje ne piše koliko određen mora biti intelektualni sadržaj vjere. Ali jasno se kaže tko je Spasitelj.

Drugi vatikanski koncil je zauzeo stav prema komparativnim religijama po kome dijeli katoličanstvo i od modernističkog relativizma i od fundamentalističkog ekskluzivizma. Naučavao je da, s jedne strane, ima mnogo duboke mudrosti i vrijednosti i u drugim religijama i da bi ih kršćani trebali poštovati i učiti od njih. Ali da se, s druge strane, zahtjevi Krista i njegove Crkve nikada ne mogu umanjiti, kompromitirati ili relativizirati. Proučavajući druge religije možemo obogatiti naše religiozno obrazovanje, ali nikad ga ne smijemo osiromašiti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Petera Kreefta “Kršćanstvo i druge religije”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ostale tekstove iz knjige “Kršćanstvo i druge religije” pronađite na linku ovdje.