Jovan Nikolić, svećenik Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu, posvjedočio je o nadbiskupu i kardinalu Alojziju Stepincu na crkvenom sudištu u postupku proglašenja blaženim sluge Božjega Alojzija Stepinca, 16. veljače 1993.:

Nisam osobno poznavao slugu Božjega Alojzija Stepinca, ali sam bio student u Zagrebu kad je nadbiskup Stepinac bio suđen. Sjećam se velike propagande koja je u ono vrijeme stvarana putem radija i tiska, što se odrazilo i na nekatoličko ozračje.

Druga prigoda da sam se pozanimao o nadbiskupu Stepincu bilo je kad ga je rimski Papa imenovao kardinalom 1953. Ja sam tada radio kod Akademije znanosti u Zagrebu. Mi intelektualci bili smo potaknuti da sudjelujemo na jednom prosvjedu protiv Kardinala, protiv Pape i protiv Katoličke crkve. I ja sam sudjelovao, zajedno s mojim kolegama iz ureda, ali bez ikakovog uvjerenja, kao da sam bio na nekoj šetnji.

Treći puta slušao sam o Stepincu otprilike 1960.; kad sam bio pacijent u bolnici u Varaždinu. Budući da tamo nije bilo dovoljno kreveta, tri su osobe spavale na dva kreveta. Dogodilo se da sam ja bio u krevetu s prijateljem jednog srpskog policajca koji je čuvao Nadbiskupa u Lepoglavi. Taj mi je pripovijedao kako je policajac imao veliko poštovanje i udivljenje prema Stepincu, premda je isti bio Srbin i komunist. Sjećam se da se taj policajac hvalio što je služio Stepinca i spominjao se kako se Nadbiskup pokazivao uvijek uljudan prema njemu i prema drugima. Nadbiskup je često primao pakete čiji je sadržaj redovito dijelio drugima. Sjećam se da je govorio kako je Nadbiskup često imao kutije cigareta u taški i, premda nije pušio, dijelio ih je drugima: za vrijeme šetnje, namjerno je ostavljao kutije cigareta u grmove trave da bi ih drugi zatvorenici mogli pronaći.

Jer se policajac koji je čuvao Slugu Božjega trebao oženiti, taj je razmišljao odgoditi sklapanje ženidbe ne htijući napustiti nezaštićenoga Slugu Božjega. Kad je Nadbiskup to saznao zamolio ga je da pođe bez oklijevanja, da ne razmišlja o njemu. Čestitao mu je i udijelio mu je na dar jednu svotu novaca.

Sjećam se da je za vrijeme suđenja vlč. Emil Marinović, koji je zatim postao biskup s imenom Emilijan iz Pakraca, zajedno sa drugim pravoslavnim Srbima iz Slovenije svojevoljno pristupio kao svjedok u Stepinčevu obranu, ali javni tužitelj nije dopustio da te osobe svjedoče.

Znam da je jedan moj župljanin, prof. Marko Vidaković, također i on Srbin pravoslavac, pripremio obilnu dokumentaciju, s priloženim slikama iz kojih je vidljiva moralna i materijalna pomoć koju je nadbiskup Stepinac, za vrijeme rata, od 1941. do 1945. pružio tisućama srpske djece koja su bila uzeta iz raznih logora, Sisak i Jasenovac, i koja su smještena, opskrbljena hranom i odjećom te gostoljubivošću kod nekih obitelji. Zajedno s prof. Vidakovićem u zbrinjavanju i pomoći te djece sudjelovao je i prof. Julije Budisav- ljević, koji je bio liječnik, Srbin, pravoslavac.

Nadbiskup Stepinac pomagao je sve, bez razlike na podrijetlo, rasu ili vjeru. Tko god je trebao pomoć, bio je zaštićen njegovom nesebičnom pomoći.

Alojzije Stepinac pomagao je i spasio tolike Židove u Brezovici, pomagao je i spasio tolike pravoslavce i pokazao se spremnim i velikodušnim prema komunistima, opraštajući im sve zlo koje su mu nanijeli za vrijeme sudskog postupka.

Znam da je jedan komunistički novinar često napadao Crkvu. Taj se novinar zvao Ive Mihovilović. Taj novinar nikad nije napadao Nadbiskupa osobno. Kasnije sam saznao da je razlog takovoga stava činjenica da ga je nadbiskup Stepinac spasio od jedne presude u Zagrebu.

Proces što su ga komunisti upriličili protiv nadbiskupa Stepinca bio je politički proces, upravo kako se dogodilo i s kardinalima Beranom, Mindszentyem i Wiszynskim, jer se htjelo uništiti Crkvu i stvoriti potpuno bezbožnu vlast.

Zajedno s Katoličkom crkvom komunistički je režim progonio i Pravoslavnu crkvu. I mi pravoslavci imali smo biskupe, svećenike, redovnice i vjernike koji su bili progonjeni, zatvarani, i ubijani iz mržnje prema vjeri (…). Za vrijeme suđenja Nadbiskup je mnogo trpio; bio je suđen i osuđen iz mržnje prema katoličkoj vjeri, zbog čega se s pravom može reći da je bio mučenik za istine vjere.

Jovan Nikolić, umirovljeni svećenik Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu (Beograd, 29. ožujka 1926. – Zagreb 4. listopada 1998.)

IZVOR: Stepinac, Glasnik Postulature, 6. (1999.), br. 4., str. 86.-87.

Ostala svjedočanstva potražite NA LINKU!

Molitva za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca

Gospodine Bože, izvore svetosti i milosti, blaženoga Alojzija, pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi kao navjestitelj i branitelj istine
i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi.

Poslušan tvojoj Riječi i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se za siromašne i obespravljene;
ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe i ustrajnosti u trpljenju.

Ponizno te molimo da nas obdariš svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš među svece sveopće Crkve,
da bismo ga mogli još predanije slijediti
i uteći se njegovu moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.

Po njegovim molitvama jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

Bitno.net