Nad Katoličku su se Crkvu nadvili mračni oblaci. Kao iz duboke provalije izranjaju iz prošlosti nebrojeni i nepojmljivi slučajevi spolnoga zlostavljanja – koje su počinili svećenici i redovnici. Oblaci bacaju svoje sjene i na Petrovu Stolicu. Sada više nitko ne govori o moralnoj instanciji svijeta koja se obično pripisuje papi. Koliko je velika ova kriza? Je li ona, kako se ponekad može pročitati, stvarno jedna od najvećih u povijesti Crkve?

Da, to je velika kriza i to se mora reći. Bilo je to potresno za sve nas. Odjednom toliko prljavštine. Bilo je doista poput vulkanskoga kratera iz kojega je odjednom izišao golem oblak prljavštine, sve potamnio i zacrnio, tako da se odjednom poglavito svećeništvo pojavilo kao mjesto sramote te je svaki svećenik bio pod sumnjom da je i on jedan od onih. Neki su svećenici izjavili da se više ne usuđuju pružiti ruku nekomu djetetu, a kamoli s djecom otići na kampiranje.

Ta stvar nije za mene bila posve neočekivana. Već sam u Kongregaciji za nauk vjere imao posla s američkim slučajevima; vidio sam kako se počinje razotkrivati i situacija u Irskoj. Ali da je poprimilo tolike razmjere, bijaše nečuveno i zaprepašćujuće. Otkada sam izabran na Petrovu Stolicu, već sam se više puta susreo sa žrtvama spolnoga zlostavljanja. Tri i pol godine prije, u listopadu 2006., u svome sam nagovoru irskim biskupima zahtijevao da istinu iznesu na vidjelo, da učine sve što je neophodno kako se takva strašna zlodjela više ne bi ponovila, da poštuju načela prava i pravednosti, poglavito da žrtvama donesu izlječenje. Trebalo je zaista podnijeti i prevladati činjenicu da su svećeništvo, a time i Katolička Crkva, odjednom bili tako uprljani, u svojoj najdubljoj biti; da je ovaj put, kako se dolazi Bogu, sada tu stajao kao negacija dobroga. No istodobno je valjalo ne izgubiti pogled ni za činjenicu da u Crkvi postoji i dobro, a ne samo ove strašne stvari.

Slučajevi su zlostavljanja na području Crkve gori nego drugdje. Tko ima više redove, mora udovoljiti i višim zahtjevima. Već je početkom ovoga stoljeća, kako ste rekli, bio poznat niz slučajeva zlostavljanja u Sjedinjenim Državama. Nakon što je Ryanovo izvješće razotkrilo golem razmjer spolnoga zlostavljanja i u Irskoj, Crkva je u još jednoj zemlji stajala pred gomilom krhotina. “Potrajat će naraštajima”, kaže irski redovnički svećenik Vincent Twomey, “dok se to ponovno ne dovede u red.”

U Irskoj se problem pokazuje na sasvim specifičan način – tu je, takoreći zatvoreno katoličko društvo koje je unatoč stoljetnu tlačenju uvijek ostalo vjerno svojoj vjeri, ali su se u njemu očito mogli razviti i određeni stavovi. Ne mogu to sada detaljno analizirati. Zemlju, koja je svijetu dala toliko misionara, toliko svetaca, koja u povijesti misija stoji na ishodištu i naše vjere u Njemačkoj, sada vidjeti u jednoj takvoj situaciji, bilo je beskrajno potresno i mučno. Posebice, dakako, za katolike u samoj Irskoj u kojoj, kao i prije, ima mnogo dobrih svećenika. Kako se to moglo dogoditi, to moramo temeljito ispitati, a istodobno i vidjeti što se može učiniti da se nešto takvo nikada više ne bi dogodilo.

Vi ste u pravu: posebno je težak grijeh kada netko tko zapravo ljudima treba pomoći da dođu do Boga, komu se povjeri dijete, mlad čovjek, da bi našli Gospodina, takve osobe zlorabi i odvodi od Gospodina. Time vjera kao takva postaje nevjerodostojna, Crkva se više ne može uvjerljivo predstavljati kao Gospodinova navjestiteljica. Sve nas je to zaprepastilo i mene potresa kao i prije u dubini bića. No Gospodin nam je također rekao da će u pšenici biti i kukolja – ali da će sjeme, njegovo sjeme, i dalje rasti. U to se uzdamo.

Nije potresno samo zlostavljanje, nego i ophođenje s njime. Sama su djela desetljećima prešućivana i zataškivana. To je najava bankrota za instituciju koja je na svoju zastavu ispisala riječ “ljubav”.

O tomu mi je dublinski nadbiskup rekao nešto vrlo zanimljivo. Rekao je da je crkveno kazneno pravo funkcioniralo sve do kasnih pedesetih godina; ono, doduše, nije bilo savršeno – mnogo se toga u njemu dade kritizirati – ali u svakom slučaju: bilo je primjenjivano. Međutim, od sredine šezdesetih godina jednostavno se više nije primjenjivalo. Vladala je svijest da Crkva ne smije biti Crkva prava, nego Crkva ljubavi; da ne smije kažnjavati. Tako se ugasila svijest da kazna može biti izraz ljubavi. Tada je i kod posve dobrih ljudi došlo do neobična pomračenja mišljenja.

Danas moramo iznova naučiti da ljubav prema grješniku i ljubav prema oštećenome moraju biti ispravno usklađene tako što grješnika kažnjavam načinom koji je moguć i primjeren. Utoliko je u prošlosti došlo do promjene svijesti uslijed potamnjenja prava i nužnosti kazne. U konačnici je došlo i do suženja pojma ljubavi, koja nije samo susretljivost i uljudnost, nego i istina. A istini pripada i to da moram kazniti onoga tko je sagriješio protiv stvarne ljubavi. (…)

U raznim ste se prigodama očitovali o slučajevima zlostavljanja, u konačnici u upravo spomenutu pastirskomu pismu irskim katolicima. Usprkos tome, ne prestaju se pojavljivati novinski natpisi poput: “Papa šuti o slučajevima zlostavljanja”, “Papa se zavio u šutnju”, “Papa Benedikt šuti o sablazni zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi”. Nije li se ponešto moglo reći i češće, još glasnije, u tako glasnu svijetu koji je postao nagluh?

Možemo si, dakako, postaviti to pitanje. No držim da je sve bitno rečeno. Jer ono što je vrijedilo za Irsku, nije bilo rečeno samo za Irsku. Utoliko je riječ Crkve i Pape bila potpuno jasna, nedvojbena i posvuda je se moglo čuti. U Njemačkoj smo najprije riječ morali dati biskupima. Ali uvijek se možemo pitati ne mora li papa govoriti još češće. Ne bih se sada usudio odlučiti o tome.

Ali u konačnici ipak morate odlučiti. Bolja bi komunikacija dobro došla u ovoj situaciji.

Da, to je točno. Ali, s jedne strane, mislim da je ono bitno doista rečeno. I da to ne vrijedi samo za Irsku, bilo je zapravo jasno. S druge strane, kako je već rečeno, glas najprije pripada biskupima. Utoliko jamačno nije bilo pogrješno malo i pričekati.

Glavnina ovih slučajeva zbila se desetljećima unatrag. Unatoč tome, oni sada na poseban način opterećuju Vaš pontifikat. Jeste li pomišljali na povlačenje?

Kada je opasnost velika, ne smije se pobjeći. Zbog toga to sigurno nije trenutak za povlačenje. Upravo se u takvu trenutku mora ustrajati i izdržati tešku situaciju. To je moje mišljenje. Čovjek može odstupiti u nekomu mirnu času ili kada jednostavno više ne može. Ali ne može se pobjeći u opasnosti i reći da to treba učiniti netko drugi.

[facebook] Ako želite čuti i drugu stranu, kliknite lajk! [/facebook]

Moguće je, dakle, zamisliti situaciju u kojoj papinu ostavku smatrate primjerenom?

Da. Kada papa dođe do jasne spoznaje da psihički, fizički i duhovno više ne može izvršavati nalog svoje službe, tada ima pravo, a možda i obvezu, odstupiti.

Tko je tih dana pratio masovne medije, morao je steći dojam da je Katolička Crkva samo sustav nepravde i seksualnih prijestupa. Postoji, naprečac se tvrdilo, neposredna povezanost između katoličkoga nauka o spolnosti, celibata i zlostavljanja. U pozadinu je stupila činjenica da sličnih slučajeva ima i u nekatoličkim ustanovama. Iz kruga suradnika Katoličke Crkve, po kriminologu Christianu Pfeifferu, dolazi oko 0,1 posto počinitelja zlostavljanja; 99,9 posto ih potječe iz drugih područja. U Sjedinjenim Državama, po jednomu izvješću američke Vlade za godinu 2008., udio svećenika upletenih u slučajeve pedofilije iznosi 0,03 posto. Protestantska tiskovina Christian Science Monitor objavila je studiju po kojoj su protestantske Crkve u Americi pogođene pedofilijom u daleko većemu udjelu.
Kada je posrijedi tema zlostavljanja, promatra li se i vrjednuje Katolička Crkva drukčije?

Vi ste zapravo već dali odgovor. Ako se pogledaju stvarni razmjeri, onda nas to doduše ne opravdava da odvraćamo pogled ili umanjujemo. Ali tada također moramo ustvrditi da se u ovim stvarima ne radi o nečemu što je specifično za katoličko svećeništvo ili za Katoličku Crkvu. To je nažalost jednostavno ukorijenjeno u grješnu čovjekovu situaciju, koja je prisutna i u Katoličkoj Crkvi, te je dovela do ovih strašnih rezultata.

Svakako je važno da se istodobno ne izgubi iz vida i sve ono dobro koje se događa preko Crkve. Da se više ne vidi kolikim se ljudima pomaže u patnji, koliko se brine za mnoge bolesnike i djecu, kolika se pomoć pruža. Mislim, koliko god ne smijemo umanjivati zlo, koliko ga god trpeći morali priznati, toliko moramo biti i zahvalni i jasno predočavati koliko svjetla ižaruje Katolička Crkva. Došlo bi do slabljenja čitavih područja života kada ona više ne bi bila tu.

A ipak je mnogima teško čvrsto se držati Crkve u ovim danima. Možete li razumjeti da ljudi iz protesta odgovaraju istupanjem iz Crkve?

To mogu zamisliti. Mislim, dakako, prije svega na same žrtve. Da im je teško još vjerovati da je Crkva izvor dobra, da posreduje Kristovo svjetlo, da pomaže živjeti – to mogu shvatiti. A drugi, koji imaju samo ova negativna zapažanja, više ne vide cjelinu, životnost Crkve. Tim se više ona mora potruditi da ovo životno i veliko ponovno postane vidljivo, usprkos svemu negativnome.  (…)

Nedavno ste se na Malti susreli s više žrtava zlostavljanja. Jedna od njih, Joseph Magro, rekao je nakon susreta: “Papa je plakao zajedno sa mnom, iako nije nimalo kriv za ono što me je snašlo.” Što ste mogli reći žrtvama?

Nisam im zapravo mogao reći ništa posebno. Mogao sam im reći da me to najdublje pogađa. Da trpim s njima. I to nije bila samo fraza, nego me stvarno dira u srcu. I mogao sam im reći da će Crkva učiniti sve da se to ponovno ne dogodi i da im želimo pomoći koliko god možemo. I konačno, da ih nosimo u svojim molitvama i molimo ih da ne izgube vjeru u Krista kao pravo svjetlo i u živu zajednicu Crkve.

Uzroci i šanse krize

Nezaboravan ostaje Vaš prijekor na križnome putu Velikoga petka 2005., nekoliko tjedana prije nego što ćete biti izabrani za nasljednika Ivana Pavla II.: “Kako često slavimo jedino sami sebe, a Njega i ne primjećujemo? Kako se često njegova riječ izokreće i zloporabi?” I riječi usmjerene već na događaje bliske budućnosti: “Koliko prljavštine ima u Crkvi i upravo među onima koji bi Mu u svećeništvu trebali posve pripadati?”
Sada, upravo u Svećeničkoj godini, koju ste Vi proglasili, izlaze na vidjelo svi ovi propusti i zlodjela. Može li se možda, biblijski gledano, i razotkrivanje ovih sablazni shvatiti kao neki znak?

Možete samo zamisliti koliko je đavao bio kivan na Svećeničku godinu te nam je stoga bacio prljavštinu u lice. Kao da je htio pokazati svijetu koliko prljavštine ima upravo među svećenicima. S druge bi se strane moglo reći da nas je Gospodin htio iskušati i pozvati na dublje očišćenje tako da Svećeničku godinu ne slavimo trijumfalistički, kao veličanje samih sebe, nego kao godinu očišćenja, unutarnje obnove, preobrazbe i posebice pokore.

Pojam pokore, koji pripada temeljnim elementima starozavjetne poruke, sve više nestaje. Na neki bi se način htjelo govoriti još samo pozitivno. Ali ono negativno zaista postoji, ono je činjenica. Da se, čineći pokoru, možemo mijenjati i dati se promijeniti, pozitivna je danost, dar. Tako je na to gledala i rana Crkva. Potrebno je u duhu pokore stvarno iznova započeti – a istodobno ne izgubiti radost u svećeništvu, nego je iznova zadobiti.

I s velikom zahvalnošću mogu reći da se tako i dogodilo. Dobio sam od biskupa, svećenika i laika mnoga potresna, dirljiva svjedočanstva zahvalnosti za Svećeničku godinu, koja čovjeka diraju u srce. Ovi ljudi svjedoče: shvatili smo Svećeničku godinu kao prigodu za očišćenje, kao čin poniznosti u kojemu ponovno možemo čuti kako nas Gospodin iznova poziva. I upravo smo tako mogli ponovno vidjeti veličinu i ljepotu svećeništva. Stoga mislim da su u ovome smislu i ova strašna razotkrivanja ipak bila čin Providnosti, koji nas ponizuje, koji nas sili da ponovno iznova započnemo.

Uzroci su zlostavljanja složeni. Zaprepašteni, poglavito se pitamo: kako na ovaj strašan način može sagriješiti upravo netko tko iz dana u dan čita evanđelje i slavi svetu misu, tko pristupa sakramentima koji bi ga zapravo trebali jačati?

To je pitanje koje uistinu dodiruje mysterium iniquitatis, tajnu zla. Tu se također pitamo: što misli netko takav kada ujutro odlazi na oltar i slavi svetu žrtvu? Ide li on uopće na ispovijed? Što kaže u ispovijedi? Kakve posljedice ima za nj ta ispovijed? Ona bi morala biti veliko sredstvo koje ga spašava i sili da postane drukčiji. Tajna je da netko tko se predao svetome, potpuno gubi to sveto te tako može izgubiti i svoje ishodište. Morao je barem na svećeničkomu ređenju osjećati čežnju za onim velikim, za onim čistim, jer u protivnome se za to ne bi bio ni odlučio. Kako se netko onda može tako srozati?

Mi to ne znamo. Ali tim više to znači da svećenici moraju nositi jedan drugoga, da ne smiju gubiti iz vida jedan drugoga; da biskupi snose odgovornost za to i da moramo preklinjati vjernike da i oni podupiru svoje svećenike. Vidim u župama da ljubav prema svećeniku raste i onda kada ljudi vide njegove slabosti i sebi postave zadaću da mu pomognu u tim slabostima.

Možda djelomice imamo i sasvim pogrješnu sliku o Crkvi. Kao da bi ona mogla biti oslobođena takvih stvari i kao da i ona nije izložena kušnjama, upravo ona. Još ću se jednom poslužiti riječima iz Vaše pobožnosti križnoga puta: “Uprljana odjeća i lice Tvoje Crkve potresa nas. Ali mi smo je sami uprljali… svojim padom Te bacamo na tlo i Sotona se smije jer se nada da nakon ovoga pada više ne ćeš moći ustati, da Ti, uvučen u pad svoje Crkve, sam ostaješ na tlu kao pobijeđeni.”

Da, to je ono što danas možemo vidjeti vlastitim očima i što nam se posebice nameće u pobožnosti križnoga puta. Ovdje postaje jasno da Krist nije trpio na temelju nekakvih slučajeva, nego je stvarno uzeo u ruke čitavu čovjekovu povijest. Njegova patnja za nas nije samo teološka formula. To vidjeti i potom dopustiti da nas On privuče na svoju stranu, a ne na drugu stranu, egzistencijalni je čin.

U pobožnosti križnoga puta uočavamo: on stvarno trpi za nas. I on je uzeo sa sobom i moju stvar. Sada me privlači k sebi posjećujući me u mojoj dubini i odvodeći me gore k sebi. Zlo će uvijek pripadati tajni Crkve. I kada se vidi što su sve ljudi, klerici, učinili u Crkvi, onda je to upravo dokaz da On drži Crkvu, da ju je On utemeljio. Kada bi ovisila samo o ljudima, odavno bi propala.

Glavnina se slučajeva zlostavljanja dogodila sedamdesetih i osamdesetih godina. Zbog toga je predstojnik Kongregacije za redovnike, kardinal Franc Rodé, u tome kontekstu ukazao i na dugogodišnje opadanje vjere i potkapanje Crkve, što se također može smatrati uzrokom sablazni. “Sekularizirana je kultura prodrla u neke zapadne redove,” tvrdi Rodé, “a upravo bi redovnički život trebao predstavljati alternativu ‘leit-kulturi’, umjesto da je odražava.”

Dakako da je tomu pridonijela i duhovna konstelacija sedamdesetih godina, koja se počela razvijati već pedesetih godina. Tada je prvotno bila razvijena i teorija kako pedofiliju treba promatrati kao nešto pozitivno. No, prije svega, zastupana je teza – koja je prodrla i u katoličku moralnu teologiju – da ne postoji nešto što je u sebi zlo. Postoji samo ono što je “relativno” zlo. Što je dobro ili zlo, ovisi o posljedicama.

U jednomu takvu kontekstu, u kojemu je sve relativno, a ono što je u sebi zlo ne postoji, nego samo relativno dobro i relativno zlo, ostali su bez usmjerenja ljudi koji imaju sklonost takvu ponašanju. Naravno, pedofilija je najprije bolest pojedinaca, ali da se toliko mogla očitovati i proširiti, bilo je povezano i s duhovnom konstelacijom u kojoj su u Crkvi postali upitni temelji moralne teologije, dobro i zlo. Dobro i zlo su postali zamjenjivi, nisu više s posvemašnjom jasnoćom stajali jedno protiv drugoga. (…)

Dalje Papa i novinar Seewald nastavljaju vrlo otvoren razgovor o drugim pojedinačnim slučajevima u Crkvi, da bi Papa taj dio razgovora zaključio riječima:

Ova je katarza za sve nas, za čitavo društvo, ali ponajprije, dakako, za Crkvu, poziv da ponovno uvidimo vrjednote koje nas nose, da vidimo što nas ugrožava, što je krajnje pogibeljno ne samo za svećenike, nego i za čitavo društvo. Znanje o ugroženosti i razaranju moralnoga ustroja našega društva trebalo bi nam biti poziv na očišćenje. Moramo ponovno uvidjeti da ne smijemo jednostavno živjeti onako kako nam se prohtije. Da sloboda nije proizvoljnost. Da treba naučiti slobodu poimati kao odgovornost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige: Benedikt XVI. „Svjetlo svijeta“. Papa, Crkva i znakovi vremena. Razgovor s Peterom Seewaldom. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. O knjizi „Svjetlo svijeta“ saznajte više na linku ovdje gdje je možete i prelistati.