Biskupska je sinoda o obitelji u trećem i zadnjem tjednu svojega rada. Rasprava je usredotočena na treći (i najkontroverzniji) dio duboko manjkavog radnog dokumenta – sud s kojim se (uz iznimku njemačke radne skupine) općenito slažu i sinodski oci. Ovdje želim istaknuti nekoliko najspornijih tema koje su se u prva dva tjedna iskristalizirale i koje su od temeljne važnosti.

One su redom: (1) prijedlog da se nacionalnim ili regionalnim biskupskim konferencijama pripusti odlučivanje o (između ostaloga) sakramentima za rastavljene u novim vezama – nazovite to “regionalno reguliranje”; (2) ideja da Crkva treba promijeniti svoj jezik tako da više ne govori o “činima koji su po sebi zli”, “intrinzičnom zlu” i slično – nazovite to “jezične jadikovke”; (3) jedan rjeđe spominjani problem za prijedlog kardinala Kaspera i njegove podupiratelje – nazovite to “kasperovske kontroverze “; (4) nekoliko nejasnih i potencijalno vrlo uznemirujućih iskaza njemačke govorne skupine na sinodi – nazovite to “njemačke nejasnoće”; (5) problem savjesti i pristupa sakramentima – nazovite to “smutnje savjesti”.

Regionalno reguliranje

Tijekom prošla dva tjedna, postalo je jasno da prijedlog kardinala Kaspera ne uživa većinsku podršku sinodskih otaca. Zapravo, kako se čini, gura ga manjina zapadnih biskupa iz zemalja koje se najmanje mogu pohvaliti snagom katoličkog života i identiteta. Stoga su (da posudim izraz koji koristi vatikanist Andrea Gagliarducci) inovatori počeli zagovarati plan B: prepuštanje određenih pastoralnih praksi – uključujući i mogućnost pričesti za rastavljene i civilno ponovno vjenčane koji žive more uxorio – nacionalnim ili regionalnim biskupskim konferencijama. Tu se opciju opravdava načelom supsidijarnosti ili se poziva na ideju kolegijalnosti i Drugi vatikanski sabor.

Više je biskupa snažno istupilo protiv te opcije: kardinal George Pell (“U bitnim točkama nauka i sakramenata, osobito pričesti, od temeljne je važnosti jedinstvo”), nadbiskup Charles Chaput (“Ne bi bilo prikladno da pojedine biskupske konferencije odlučuju o pitanjima doktrine”), nadbiskup Eamon Martin (Ne podupirem “ideju da na pojedine biskupske konferencije spada tumačenje crkvenog nauka”), kardinal Gerhard Müller (“To je apsolutno anti-katolička ideja koja ne poštuje katolicitet Crkve”) i kardinal Raymond Burke (“to je jednostavno protivno katoličkoj vjeri i životu”), da navedemo samo neke.

Je li opravdanje “regionalnog reguliranja” dobro? Bi li načelo supsidijarnosti u Crkvi ili pojam kolegijalnosti Drugog vatikanskog sabora značio da biskupske konferencije trebaju odlučivati o tako važnom pitanju, o kojem se – usput rečeno – Crkva više puta negativno očitovala?[1]

Teško. Kako ističu kardinal Pell i dr. Michael Casey,[2] pojam supsidijarnosti prvotno se primjenjuje na sekularno društvo i ne može se samo preslikati na Katoličku Crkvu. Crkva, za razliku od multinacionalnih organizacija, nema nacionalne ili kontinentalne “upravitelje”.

Pišu Pell i Casey:  “Svaki je biskup nasljednik apostola, s vlastitim autoritetom svećenika, proroka i kralja. Premda nije izaslanik ili predstavnik pape, izravno je odgovoran Svetome Ocu kao Petrovu nasljedniku. Iako pojedini biskupi imaju obvezu surađivati i težiti jačanju zajedništva, nacionalna biskupska konferencija ne može prisiliti nijednog biskupa da prihvati određenu praksu.”

K tome dodaju da katoličku ekleziologiju definira uloga pape. Ako ga se vidi samo kao “patrijarha Zapada” čiji je utjecaj rastao širenjem latinske Crkve, onda bi se moglo zagovarati značajno osnaživanje uloge kontinentalnih sinoda. Ali – naglašavaju Pell i Casaey – to nije katoličko shvaćanje pape, koji kao nasljednik sv. Petra ima vrhovnu vlast nad čitavom Crkvom. Kolegijalnost, pak, o kojoj govori Drugi vatikanski sabor znači da je čitav zbor biskupa, u zajedništvu s papom i s njim na čelu, jedan od izraza vrhovne crkvene vlasti.

Stoga, ni načelo supsidijarnosti, ispravno shvaćeno, ni kolegijalnost prema Drugom vatikanskom saboru ne daju opravdanja za “regionalno reguliranje”. George Weigel osim toga ističe da su prema Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. nacionalne i regionalne biskupske konferencije na prvome mjestu sredstva pastoralne koordinacije i međusobne podrške za biskupe, a ne neka vrsta “srednjeg stupnja” učiteljskog autoriteta u Crkvi, između nasljednika sv. Petra i mjesnih biskupa – što je istaknuto i u dokumentu Apostolos suos.

Možda je razlog za odbacivanje “regionalne regulacije” najjasnije izrazio poznati afrički kardinal Francis Arinze: “Hoćete li mi reći da možemo imati nacionalnu biskupsku konferenciju u jednoj zemlji koja bi odobrila nešto što bi se, u drugoj konferenciji, vidjelo kao grijeh? Hoće li se grijeh mijenjati prema državnim granicama? (…) To opasno sliči nacionalizaciji dobra i zla.”

Jezične jadikovke

Novozelandski kardinal John Dew smatra da govor o “u sebi neurednim” orijentacijama ili intrinzično zlim činima ne pomaže ljudima. “Moramo” – smatra Dew – “pronaći način da izrazimo što nauk zaista kaže, ali ne na takav način da bi se ljudi osjetili etiketiranima ili da im se kaže da su loši ili zli”. O. Federico Lombardi je na jednom brifingu rekao kako neki sinodski oci smatraju da “treba izbjegavati dojam negativnih sudova o situacijama i osobama”, a o. Thomas Rosica, relator za engleski jezik na aktualnoj Sinodi, rekao je da se “mora prekinuti s isključivim jezikom”, jer “Jubilej milosrđa traži novu formu govora, i javnu i privatnu”, odnosno “jezik milosrđa”. Na drugom je brifingu o. Rosica prenio mišljenje jednog biskupa, prema kojem “ne možemo nastaviti govoriti o stvarima na način kako smo dosada govorili” i da izraz “osuditi grijeh, a ne grješnika više ne vrijedi”.

Ove su ideje zasigurno sporne. Pođimo od zadnje – da nekako više ne vrijedi “osuditi grijeh, a ne grješnika”. Što bi to trebalo značiti? Da odsada trebamo s grješnikom voljeti i grijeh? Ili možda da s grijehom trebamo mrziti i grješnika? Koja je treća opcija? Što “vrijedi” ako ne “osuditi grijeh, a voljeti grješnika?”

Kako bi se zatim mogao “izbjeći dojam negativnih sudova o situacijama“? Izbjegavati negativne sudove o osobama zasigurno se može razumjeti. Ali izbjegavati negativno suđenje o situacijama? Zar ne trebamo ozbiljno shvatiti situaciju svećenika koji su zlostavljali maloljetnike i osuditi tu situaciju? Ili zar ne trebamo ozbiljno shvatiti situaciju džihadista koji sustavno istrjebljuju manjine na Bliskome istoku i osuditi tu situaciju? Zar je papa Franjo, koji je vrlo oštrim riječima više puta osudio ratno profiterstvo, progon kršćana i sve simptome kulture odbacivanja, u krivu ili nekako “isključujuć”, “neinkluzivan” ili “nemilosrdan”? Ako jeste, sinodski ga oci koji zagovaraju ovakve lingvističke zaokrete brzo trebaju informirati, kako ne bi svojim oštrim govorom nanio štetu jadnim grješnicima koji takve (ne-smijemo-reći-negativne-stvari) čine.

Valja se također zapitati kako bismo mogli izraziti učenje da su neki čini po sebi zli i nedopustivi, ako ne riječima kao “intrinzično zli čini” ili “u sebi neuredni čini”? Kako bismo tu ideju izrazili, a da ne uništimo ozbiljnost govora o grijehu i njegovoj opasnosti za spasenje? Kako se dr. Samuel Gregg pita, bismo li takva zlodjela trebali onda nazvati “škodnim činima”, “anti-Isus odlukama” ili možda “ozbiljno ne-cool izborima”?

Teolozi su od Augustina do Akvinca koristili izraz “intrinsece malum” ne zato što su htjeli zastrašiti ljude ili zamagliti jasno razmišljanje, nego da bi na koherentan način objasnili zašto su neki čini nedostojni izbora u bilo kojim okolnostima – objašnjava Gregg i dodaje: Istinski bi pastoralan pristup bio jasno objasniti što su po sebi zli čini i zašto ih se nikada ne može moralno ispravno izabrati. Kardinal Arinze se pita (a i mi s njime): “Ne bismo li stvari trebali nazvati njihovim imenom, nazivajući dobro ‘dobrim’, a zlo ‘zlim’? Ne osuđujemo osobu, ali ne odobravamo djelo.”

Kasperovske kontroverze

Razlozi zašto je prijedlog kardinala Kaspera nemoguć naširoko su izloženi na mnogim jezicima i u mnogim oblicima.[3] Jedan problem, međutim, nije bio često istican. Kasperov prijedlog ima (ironično) aromu klerikalizma: negira da se opći poziv na svetost odnosi na neke, a možda i mnoge laike.

Prema riječima Georga Weigela, jedna od najistaknutijih ideja Drugog vatikanskog sabora jeste opći poziv na svetost. Kako stoji u Lumen gentium 40, “Kristovi sljedbenici… moraju uz Božju pomoć živeći držati i usavršiti svetost koju su primili”. “Svima je dakle jasno da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stepena, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav”.

No, inovatori tvrde da je nauk Crkve o čistoći, braku i obitelji jednostavno pretežak da bi se dosljedno živio. Kardinal Marx, primjerice, tvrdi da je rješenje za ponovno oženjene iz Familiaris consortio (život u uzdržljivosti) nerealno.

Zato bi neki, a možda i mnogi katolici, trebali biti oslobođeni od zahtjeva nauka o čistoći, braku i obitelji (i stoga isključeni iz općeg poziva na svetost). Opći poziv na svetost ipak nije opći. Prijedlog inovatora tako stvara “veliku klasu drugorazrednih katolika, koje njihovi vođe drže nesposobnima za velika djela i imunima na privlačnost herojske svetosti”. Je li to – pita Weigel – “pastoralno praćenje” i evanđeoski program koji nam je usvojiti?

Još jedna napomena uz prijedlog kardinala Kaspera. Često se moglo čuti da Sinoda nigdje ne dovodi u pitanje katoličku doktrinu. Jedino o čemu se raspravlja jeste disciplina, koja se stoga može promijeniti. Inovatori zato mogu potvrditi: nerazrješivost braka (et. al.) je doktrina i stoga nema promjene. Pričest za osobe koje ustraju u objektivnom teškom grijehu je disciplina i stoga se može promijeniti.

Ali, kako je istaknuo poljski nadbiskup Stanisław Gądecki, to je neodrživa i umjetna podjela. Uzmite sljedeći primjer: Kristova stvarna euharistijska prisutnost je doktrina. Zabrana gaženja euharistije je disciplina. Je li stoga promjenjiva? Dakako da ne. Ta disciplina slijedi iz i nužno je povezana s euharistijskom doktrinom. Zamislite da netko predloži kako promjena te discipline (“Od sutra možemo gaziti euharistiju!”) ne bi na neki način stavila u pitanje ili ugrozila doktrinu (“Nauk o stvarnoj euharistijskoj prisutnost ostaje nedirnut!”). Bismo li tu ideju mogli ozbiljno shvatiti?

Njemačke nejasnoće

Prema drugom izvješću[4] njemačke radne skupine na Sinodi, pastoralna praksa ne treba primjenjivati “jednostranu, deduktivnu hermeneutiku koja supsumira konkretne situacije pod opće načelo”. Pozivajući se na Tomu Akvinskog, tvrdi se da “primjena temeljnih načela treba biti vođena razboritošću i mudrošću za svaku posebnu, često složenu situaciju”.

Crkva se – prema izvješću – “neizbježno nalazi u napetosti između potrebe jasnog nauka o braku i obitelji” s jedne strane te “konkretne pastoralne odgovornosti” s druge strane. “Pastoralna skrb treba biti usmjerena na osobu”, što “u jednakoj mjeri uključuje normativnost crkvenoga nauka i osobnost ljudskoga bića”.

Pogledajmo pobliže ove tvrdnje.[5] Što bi trebala biti “jednostrana, deduktivna hermeneutika koja supsumira konkretne situacije pod opće načelo”? Mehaničko primjenjivanje općih načela? To, dakako, ne treba raditi – s tim se svi možemo složiti. Međutim, ako se misli da postoje konkretne situacije koje ne spadaju pod opća načela (možda načela poput “ne sagriješi bludno” ili “ne poželi tuđeg ženidbenog druga”), onda se čini da je to u suprotnosti s naukom sv. Ivana Pavla II. u Veritatis splendor 55 i 56.

Pozivanje na Tomu Akvinskog da se opravda takvo tumačenje je ili neinformirano ili neiskreno. Prema Akvincu, razboritost uključuje poznavanje općeg načela i pojedinačnih čimbenika u nekom djelu, na koje razboritost primjenjuje opća načela (STh, II-II, q. 47, a. 15). Razboritost je za Anđeoskog naučitelja krepost koja vodi pojedinca u ispravnom primjenjivanju općih načela. Budući da Toma naučava kako su neka djela intrinzično ili po sebi zla – poput preljuba – razboritost prema njemu nikada ne bi dopustila izabiranje takvih djela. Razboritost će mi reći mogu li u društvu popiti jednu čašu piva (ne podnosim previše dobro alkohol i nisam ništa jeo) ili tri (dobro podnosim alkohol, velike sam građe i upravo sam ručao), ali nikada mi neće reći da se opijem.[6]

Iskaz da “pastoralna skrb treba u jednakoj mjeri uključivati normativnost crkvenoga nauka i osobnost ljudskoga bića” odaje dojam da je moralni nauk Crkve nešto izvanjsko i različito od dobra za konkretnu osobu. Ali to je nominalističko, a ne katoličko poimanje moralnosti. Moralno učenje Krista i Crkve nije “jedan element” onoga što treba imati na umu kad se razlučuje dobro osobe, već jednostavno jeste ili izražava ono što je za osobu dobro.[7]

Smutnje savjesti

Pitanje: Kako pratiti rastavljene i civilno ponovno oženjene u njihovoj želji da pristupe sakramentima? Odgovor: “Ako ljudi dođu do odluke u dobroj savjesti, onda je naš zadatak pomoći im da idu naprijed i poštivati to. Savjest je nepovrjediva i to moramo poštivati kada donesu odluke i ja sam to uvijek činio”. Rekao je to čikaški nadbiskup hrvatskog podrijetla, Blase Cupich, na nedavnoj konferenciji za novinare.

Upitan zatim bi li se to primjenjivalo i na istospolne parove u Crkvi, nadbiskup je odgovorio: “Mislim da su homoseksualne osobe isto ljudska bića i da imaju savjest. Moja je uloga kao pastira da im pomognem razlučiti Božju volje gledajući objektivni moralni nauk Crkve i, istovremeno, pomažući im kroz period razlučivanja da shvate na što ih Bog poziva u tom trenutku”.

Dobrohotno bi (ali ne i plauzibilno tumačenje) bilo: nadbiskup je rekao da ljudima treba pomoći da napreduju u savjesti i pomoći im da je ispravno razviju, eventualno dođu do ispravnog shvaćanja moralnoga nauka Crkve i reformiraju svoj život. Pritom je podsjetio da je savjest za osobu obvezujuća.

Plauzibilno je tumačenje: ako osoba s mirnom savješću može živjeti more uxorio sa civilnim ili istospolnim partnerom, moramo poštivati njihovu savjest i (nakon perioda razlučivanja?) pripustiti ih sakramentima, jer savjest je nepovrjediva. Nevolja s ovim tumačenjem jeste što se potpuno isto može reći za ubojice, zlostavljače djece i ratne profitere. Ako oni s mirnom savjesti to čine i žele sakramente, onda ih (nakon perioda razlučivanja?) trebamo pripustiti euharistiji, jer savjest je nepovrjediva. Ali nitko razuman to ne bi rekao.

Ako osoba ima tako krivo formiranu ili umrtvljenu savjest da može mirno činiti preljub ili se upuštati u istospolne odnose (ili činiti bilo što drugo što je teško grješno), onda je dužnost pastira objasniti im da čine nešto objektivno zlo i pomoći im da se obrate, a ne pripustiti ih pričesti, signalizirajući im da je sve u redu, dok god mogu u dovoljnoj mjeri umrtviti savjest.

Nemojmo zaboraviti na Katekizam Katoličke Crkve: “Čovjek mora uvijek slušati siguran sud vlastite savjesti. Kad bi svjesno radio protiv takvog suda, sam bi sebe osudio. No događa se da moralna savjest bude u neznanju i donosi pogrešne sudove o činima koje treba izvršiti ili su već izvršeni. To se neznanje često može pripisati osobnoj odgovornosti, a događa se ‘kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro, i kada savjest zbog grešne navike pomalo postane gotovo slijepa’ (GS, 16). U takvim slučajevima osoba je kriva za zlo koje čini.” (KKC 1790-1791).

Hrvoje Juko SJ | Bitno.net

——————————

[1] I to ne samo kao da je riječ o pitanju promjenjive discipline, već nepromjenjivog božanskog zakona.

[2] Čitav članak na engleskom dostupan je ovdje.

[3] Primjerice, ovdje ili ovdje.

[4] Čitav tekst na engleskom ovdje.

[5] Opširnije ovdje.

[6] Što je Toma držao smrtnim grijehom.

[7] Više o tom problemu u Instrumentum laboris ovdje.