Nije lako odgovoriti na pitanje tko je fra Zvjezdan Linić. Mnogi su ga upoznali i mnogima je susret s njime promijenio život.

Vjekoslav Linić rodio se 1. veljače 1941., no kao datum rođenja upisan je 1. ožujka. Rođen je u  bolnici na Sušaku, a obitelj je živjela u Svilnom, nedaleko od Rijeke. Roditelji su mu bili Josip i Ludmila rođena Mohorić koji su imali ukupno osmero djece, dvije kćeri i šestoricu sinova. Rastao je u blizini Svetišta Majke Milosti na Trsatu, u obitelji koja je snažno živjela svoju vjeru. Majka je bila krojačica, a otac je bio radnik u tvornici za preradu drva. Vjekoslav je pohađao najprije osnovnu škulu u Orehovici, a od petog razreda išao je u školu u Rijeci, do koje je morao svakoga dana prehodati pet kilometara.

Već je tada volio ići u crkvu, a osobito franjevcima na Trsat. Zornice na Trsatu nije propuštao. Tako se u vjerničkoj obitelji u kojoj se zajednički molilo i u susretima s franjevcima na Trsatu rodilo zvanje, te je Vjekoslav pošao u frenjevačko sjemenište, a 24. kolovoza 1958. stupio je u franjevački novicijat. Sljedeće godine, 25. kolovoza, položio je prve redovničke zavjete, 17. rujna 1965. godine i svečane zavjete. U Redu Manje braće dobiva ime Zvjezdan. 29. lipnja 1967. godine u Zagrebu je zaređen za svećenika.

Već sljedeće godine nalazi se u Innsbrucku na poslijediplomskom studiju teologije, a potom odlazi u Pariz gdje je 1971. doktorirao teologiju sa specijalizacijom iz liturgije. Po završetku poslijediplomskoga studija namješten je na Trsatu gdje se tada nalazilo Franjevačko učilište, te je ondje predavao liturgijske kolegije, a istovremeno je predavao i na Institutu za teološku kulturu laika. Nakon toga, 1977. godine, premješten je u Karlovac, gdje je bio župni vikar, a već sljedeće godine u Novi Sad gdje je kratko vrijeme djelovao kao vjeroučitelj i duhovnik Franjevačkog svjetovnog reda među Hrvatima. Već 1978. godine nalazi se u Osijeku kao vikar samostana i voditelj ministranata, a 1981. postaje i provincijski asistent Franjevačkog svjetovnog reda. Prve seminare za evangelizaciju, te evangelizaciju i duhovnu obnovu, održao je 1980. godine. U samostanu na zagrebačkom Kaptolu, kamo je premješten 1982. godine, ostat će 15 godina i ostaviti neizbrisiv trag. I dalje je bio provincijski asistent Franjevačkog svjetovnog reda, a postao je i vjeroučitelj studenata. Vodio je i mjesno bratstvo Franjevačkoga svjetovnog reda na Kaptolu, osnovao i vodio više molitvenih skupina, te bio duhovnik časnih sestara. Braća su ga 1994. godine izabrala za provincijskoga definitora, a tada je postao i nacionalni asistent Franjevačkog svjetovnog reda.

Bile su to godine kad je, s padom socijalističkoga uređenja, sve više ljudi otkrivalo vjeru, pa se fra Zvjezdan osobito posvetio vođenju katekumena i njihovoj pripravi za sakramente kršćanske inicijacije. Njegov vjeronauk za odrasle mnogima je produbio poznavanje vjere. U vrijeme Domovinskoga rata bio je duša molitava za mir koje su se održavale i kad su na snazi bile uzbune.  Na osobiti je način promicao euharistijsku pobožnost i putem euharistijskih klanjanja. Kroz 15 godina provedenih u samostanu na Kaptolu ljudi su prepoznali u fra Zvjezdanu svećenika koji je htio saslušati, koji se znao uživjeti u njihove problema i zajedno s njima moliti i tražiti rješenje. Neumorno je obilazio obitelji, osobito bolesnike i bio strpljiv ispovjednik. Mnogima se urezao u pamćenje smješak kojim je pozdravljao svakoga.

U tom razdoblju intenzivira se i njegovo djelovanje oko evnagelizacije i duhovne obnove osobito kroz seminare, a fra Zvjezdan ostaje i traženi voditelj duhovnih vježbi za svećenike, redovnike i redovnice, te voditelj duhovnih obnova za laike.

U zadnjem razdoblju svojega života, od 1997. godine, fra Zvjezdan Linić osmišljava i vodi Kuću susreta Tabor uz franjevački samostan u Samoboru. Ponajviše njegovom zaslugom to mjesto postaje pravo utičište za sve ljude koji traže duhovnu pomoć, za sve koji su opterećeni bolestima i ostalim životnim trpljenjima, za sve koji traže, nekad i nesvjesno, Boga. Kao voditelj Kuće susreta Tabor, nastavlja i s objavljivanjem brojnih knjiga duhovne tematike, a ne prekida ni vođenje seminara za evangelizaciju i duhovnu obnovu, koje osobito početkom 21. stoljeća organizira i u velikim sportskim dvoranama u domovini i u svijetu.

U cijelom svome djelovanju fra Zvjezdan je znao naći i animirati brojne suradnike među vjernicima laicima, na koje se mogao osloniti i prilikom organizacije najvećih duhovnih događaja. Sa suradnicima se redovito sastajao i u Kući susreta Tabor na zajedničkoj molitvi Časoslova koju je uvijek i svuda strpljivo i ustrajno promicao, ali i u zajedničkom euharistijskome klanjanju.

U proljeće 2013. godine, dok je vodio trodnevnicu u župi sv. Leopolda Mandića u Zagrebu, postalo je jasno da boluje od teške bolesti, no on nije dozvolio da ga ta bolest udalji od vjernoga služenja Gospodinu kojemu je posvetio sav svoj život. Dokle god mu je to bilo moguće, nastavio je s vođenjem seminara u Kući susreta Tabor, često i uz pomoć svoje braće franjevaca i ostalih svećenika. Umro je rano ujutro, 7. prosinca, u trodnevnici Blažene Djevice Marije Bezgrešne koju je sinovskom ljubavlju častio.

Netko je rekao da je zapravo fra Zvjezdan umro mlad, da je mogao još poživjeti i toliko toga dobra učiniti. To je istina, no možda se može reći i da je svime što je činio, svojim susretima s mnogima, svojom zauzetošću za čovjeka, svojom ljubavlju ispunio mjeru koju mu je Gospodin namijenio. Zasigurno, rijetko je tko toliko ljudskih života dotaknuo. Rijetko je tko tolikima pokazao smisao života. Rijetko je tko tolikima olakšao put do Boga, do ljubavi, do blagoslova.