U prosincu 2007. urednik talijanskog dnevnog lista Il’Foglio Giuliano Ferrara poslao je apel glavnom tajniku UN-a u kojem je tražio moratorij na abortus u svim dijelovima svijeta. Ferrara je tražio i amandman na Deklaraciju o ljudskim pravima, onog njezina dijela koja čovjeku jamči pravo na život. Ferrara je htio da taj članak precizira kako je riječ o životu “od začeća do prirodne smrti”.

Ljevičar, nekadašnji član Komunističke partije Italije, naglasio je kako to ne radi iz religijskih razloga. Ferrara, koji je imao burnu prošlost i sam je priznao kako su njegove partnerice dok je bio mlad radile abortuse. Naglasio je kako njegova promjena stajališta o abortusu nije posljedica obraćenja, nego njegova promišljanja o moralu, ali iz ateističkog, ne vjerskog stajališta. Kako je o tome u svojoj knjizi “Anđeo sjevera” pisao poljski katolički publicist Grzegorz Górny, Ferrara se  i dalje deklarirao kao ateist.

Poznata je Ferrarova rasprava koju je imao s ministricom zdravlja i obitelji Rosy Bindi. Bindi, inače katolkinja, izjavila je kako postoje dvije vrste slobode – sloboda žene da odabere abortirati i sloboda liječnika da zbog priziva savjesti odbije raditi abortus, te da su ta dva prava jednako važna. Ferraro je odgovorio:

“Ne znam je li to što govorite u skladu s katoličkim naukom, ali sasvim sigurno nije smisleno s pozicije svjetovnog morala”.

Ferrara je rekao kako ga čudi da katolička političarka sudjeluje u osiguravanju prava na abortus i na taj način pristaje da nešto što je evidentno zlo bude prihvaćeno u društvu.

“Ne mogu razumjeti kako netko može idolizirati i glorificirati uništavanje započetog ljudskog života. Ja idem dalje, a vi bi trebali naći nekog duhovnika”, napisao je tada Ferrara političarki koja se deklarirala kao katolkinja.

Kako piše Górny, Ferrara nije jedini ljevičar i ateist koji je oštro istupio protiv pobačaja. Socijalist Giuliano Amato bio je 1992. na dužnosti premijera i tada je u nekoliko intervjua govorio o potrebi zabrane abortusa (što nažalost nije bilo realizirano). Kako je pojašnjavao tada, on kao ljevičar mora braniti one slabe i diskriminirane u društvu, a danas su to upravo nerođeni.

Nadalje, Górny spominje nekoliko lijevih političara iz Latinske Amerike koji su bili protiv abortusa – nekadašnji socijalistički predsjednik Urugvaja Tabare Vazquez bio je protiv legalizacije pobačaja. Po struci liječnik, Vazquez je govorio kako je njegov posao spašavati, a ne uništavati život. Slično je govorio i socijalistički predsjednik Ekvadora Rafael Correa, pa čak i nekadašnji vođa marksističkih gerilaca u Nikaragvi, a danas predsjednik te zemlje Daniel Ortega o abortusu govori kao o “običnom ubojstvu”. Nikaragva je 2006., upravo pod Ortegom, donijela zakon koji je zabranio abortus u svim slučajevima.

Evo što je talijanski filozof i ateist Norberto Bobbio odgovorio kada su ga pitali zašto je 1981. na referendumu glasovao protiv legalizacije abortusa:

“Htio bih pitati zašto nekoga čudi da ateistički humanist smatra kako je zapovijed ‘ne ubij’ nešto apsolutno, kategorički imperativ. Nejasno mi je zašto ateisti žele vjernicima prepustiti tu čast borbe za stajalište da nije dopušteno ubijati.”

Talijanska novinarka Oriana Fallaci, ateistkinja, feministkinja i ljevičarka, također je bila tijekom života “optuživana” iz liberalnih krugova kako je protiv abortusa. U svojoj knjizi “Pismo nerođenom djetetu” koju je napisala nakon što je neočekivano zatrudnjela i imala spontani pobačaj, ona se dotiče te teme. Novinarka je umrla 2006. od raka pluća, a kada su joj predlagali da se pokuša izliječiti lijekovima napravljenim od matičnih stanica iz embrija nerođenog djeteta rekla je:

“Volim život. Ali, liječenje mog raka s matičnim stanicama iz nerođenog djeteta čini mi se kao kanibalizam.”

Još jedan intelektualac lijeve orijentacije bio je žestoki protivnik abortusa. Pier Paolo Pasolini, talijanski redatelj, pisac, komunist i homoseksualac, o abortusu je pisao kao o simptomu “masovne neuroze”.

“Legalizacija abortusa je moralni zločin i znak početka vladanja fašističkog konzumerističkog društva nad slobodom pojedinca”, pisao je svojedobno Pasolini, inače autor koji je, prema mišljenju mnogih teologa, snimio jednu od najljepših ekranizacija evanđelja – “Evanđelje po Mateju” iz 1964.

Goran Andrijanić | Bitno.net