čudesne priče misionara ante gabrića (6)

U mrkloj noći, okružen zmijama, zazvao sam upomoć Anđela Čuvara

Kad smo se ono moj vjerni sluga Omritto i ja izgubili u po­plavljenim rižištima pakhiralskim. Htjeli smo u selo Kumrokhali. Već se bila spustila noć, kad smo se iskrcali s lađice na Gangesu. Put nam je bio poznat. Barem smo mi tako mislili.

Foto: Shutterstock.com

Noćna putovanja! Lijepa su ona, ali i teška. Da i ne govorim o opasnostima. No zbog toga i jesu tako lijepa, puna posebnog čara. Po nepreglednim rižištima, kroz Sunđerbanske džungle, po ruka­vima Gangesa, sada mirnim i tajanstvenim sred noćne mjesečine, sad opet uzburkanim u tami monsunskih oluja.

Putovanja u potrazi za dušama. Mile su te uspomene: uspomene na veliku Isusovu ljubav, na Njegovu očevidnu pomoć, uspomene na vaše molitve i žrtve.. . Koliko sam puta osjetio: kao da me netko za ruku vodi, podiže, spasava, čuva u osamljenosti i pogibeljima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kad smo se ono moj vjerni sluga Omritto i ja izgubili u po­plavljenim rižištima pakhiralskim. Htjeli smo u selo Kumrokhali. Već se bila spustila noć, kad smo se iskrcali s lađice na Gangesu. Put nam je bio poznat. Barem smo mi tako mislili.

Jedan starac upozorio nas je da je glavni put na mnogim mje­stima presječen, pa da će zgodnije biti ako pođemo rampurskim nasipom, te preko Šorbere skrenuti u Kumrokhali. No mi smo skre­nuli prerano. Za koji sat našli smo se usred poplavljenih rižišta. Voda sve dublja i dublja. Obojica imamo na leđima teret. Umorni smo i gladni. Ni sam ne znam koliko smo te noći susreli zmija, jer ovdje je njihovo carstvo. A one velike bengalske pijavice samo se vješaju po nogama. Tamno je kao u rogu. Nigdje nema ni žive duše, da nam pokaže put. Posvuda voda. Nema ni toliko suha mjesta, da mogneš malo sjesti i odmoriti se.

Omritto me u strahu pita: »Oče, na koju ćemo stranu?«

»Omritto, preporučimo se Anđelu Čuvaru!« bio je moj odgovor.

I iznenada odnekuda dopre do nas tugaljiva pjesma ribara. Pjeva krasnu pjesmu svojoj lađici. Pjesmu, koju čuju tek tamna bengalska noć i mirna pakhiralska rižišta.

»Ti si mi kolijevka od djetinjstva, Sunce i zimu podnositi ti si me učila … Lađico moja, sred noćne tame vodi me sretno, Lađico moja, sretno me vodi, Vodi me sretno na putu života …«

Ja sam zaboravio na sav umor. Tako mi je silno godila ova ganutljiva pjesma siromašnog ribara u toj tihoj noći.

Već nam je ribar bio blizu. Pokazalo se i malo titrajuće svjetlo.

»O re bhai! — O brate!« povika Omritto.

»Ei ondhokare ke? — Tko je tu u ovoj tamnoj noći?« začuđeno će ribar.

»Basanti Fadar! — Otac iz Bošontija!« bio je Omrittov od­govor.

Tu nas svi poznaju. Mnogo smo za njih učinili u danima osku­dice i gladi. Stoga su nam zahvalni i sve bi za nas učinili.

Nekoliko zamaha vesla i mala se lađica probi kroz rižu i visoku travu. Sklopljenim rukama na čelu i dubokim naklonom pozdravio nas je Bodinath iz Kumrokhalija. Zabasali smo veoma daleko. No, on će nas polako prevesti preko kanala i pokazati nam nasip, kojim ćemo dospjeti ravno pred kapelicu u Kumrokhaliju. Put je još da­lek. Jedva smo se držali na nogama, ali ovaj susret s Bodinathom dao nam je nove snage. Bila je ponoć, kad smo posve mokri i za- blaćeni stigli pred crkvicu. Noge su nam bile krvave od ujeda pijavica.

Katehista je odahnuo, kad nas je ugledao. Već se bojao da nam se na putu nije dogodila kakova nesreća. Po lijepom bengalskom običaju oprao je svećeničke noge. Bile su danas i blatne i krvave.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Poklekli smo pred oltarom Gospe Lurdske, zaštitnice kapelice. Iz dna smo ‘srca zahvalili Nebeskoj Majci na zaštiti.

Katehista je pripravio nešto riže, no mi smo bili tako umorni, da smo uzeli tek nekoliko zalogaja. Pomolivši se Bogu ispružili smo se na rogožinu u onim mokrim odijelima, jer nismo imali suhe pre­svlake.

Drugi put opet razmatrao sam o Božjoj ljepoti i dobroti sje­deći na urođeničkoj lađici usred mjesečinom obasjane noći.

Polako smo se micali kroz Gangesov goromboški kanal. U Piner Hat idemo. Noćas je pun mjesec. Ići ćemo s plimom. Monotono udaranje vesala, onaj tihi i meni tako mili šum Gangesa, noćne ptice, koje uplašene lete s visokih stabala uz obalu, i onda pjesma lađara, neumrla, uvijek nova, uvijek tako krasna pjesma mojih dragih ben- galskih lađara.

»O brate, brate, počuj re, Tko tebe zove, počuj re. Ganges te šumom zove svojim, Gangesova Stvorca ne zaboravi, re! Tvog Stvorca ne zaboravi, re! Veslaj, veslaj svog života lađu, Svoga Stvorca ne zaboravi, re …«

Čuti tu pjesmu sred tišine sunderbanskih rijeka, kad se jeka, tajna jeka te molitve vraća iz pokrajnih džungla, to je takova sreća, da je ne mogu opisati.

Ja sam na lađici mirno sjedio i molio. Bila je to molitva za­hvalnica za svu Božju dobrotu. Molitva, da bi mnoge lađice života, koje ne poznaju svoga Stvorca, čule ovu pjesmu bengalskih lađara.

Veslo je rezalo mirnu površinu Gangesa. Veslači su uhvatili lađarovu pjesmu:

»Svog Stvorca ne zaboravi, re!«

Ja sam podigao ruke nad njih i blagoslovio sam ih iz svega srca. Blagoslovio sam i vas, dragi prijatelji, da bismo mi svi mogli lađicu života sretno privesti u luku našega Stvorca…

Ante Gabrić SJ

Ostale čudesne priče misionara Ante Gabrića pronađite OVDJE!

—————X————-

Ante Gabrić, isusovac, je vjerojatno najveći misionar u hrvatskoj povijesti. Rodio se u kršćanskoj obitelji, u Metkoviću, kao deveto dijete. Godine 1933. primljen je u isusovački novicijat. 

Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje bivaju prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu je smještao u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime “Father Ante Gabrić”. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je s Majkom Terezom.

Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli”. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. Pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim.

Molitva ocu Anti Gabriću:

Dragi oče Ante Gabriću, molim te u svojoj nevolji, da po tvojem zagovoru, ozdravim. Draga Majko Božja, molim te pomozi svojim zagovorom kod Isusa da molba oca Ante bude uslišana. Isuse, Bože moj, primi milostivo molbu oca Ante i zagovor Majke svoje Marije, i udijeli mi ozdravljenje na veću slavu Tvoju, te na taj način dopusti da otac Ante bude uzdignut na čast blaženika. Amen


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 4. kolovoza 2014.

Možda vam se svidi