ratzi e wojtyla 8[1]

Iznenadno objavljena odluka pape Benedikta XVI. da se odrekne papinske službe i povuče u miran život molitve izazvala je zaprepaštenje cijeloga svijeta, uključujući i one koji su vrlo bliski sadašnjem Petrovom nasljedniku. Već u prvim izjavama i vjernika laika i biskupa, očitovala se iznenađenost činom koji predstavlja presedan nezabilježen već više stotina godina.

Mnogi koji razmišljaju o ovom Papinom činu gotovo po nutarnjem automatizmu uspoređuju posljednje godine pontifikata Ivana Pavla II. s povlačenjem Benedikta XVI. Nameću im se pitanja: Zbog čega sadašnji Papa nije slijedio primjer svoga prethodnika, koji je teško bolestan i poodmakle dobi sve do smrti vjerno vršio službu Petrova nasljednika? Zar papa Ratzinger, kao čovjek sklon tradiciji, nije trebao poštivati tradiciju dugu šest stotina godina prema kojoj Papa ostaje Papa do smrti? Zar nije mogao sve tjelesne i duševne poteškoće prihvatiti kao križ i nastaviti dalje u svojoj službi?

Takva i slična pitanja su razumljiva i razložna i ona otvaraju prostor za dublji pogled u Božji plan sa svakim od nas, u dubine ljudske slobode i carstvo savjesti koje je Tvorac utemeljio u nama i u kojem samo On vlada.

Ivan Pavao II. bio je dar Crkvi na prijelazu tisućljeća. Svojim pontifikatom približio je Crkvu svijetu i izvršio istinsko posadašnjenje, sačuvavši puninu nauka. Podario nam je Katekizam i mnoštvo enciklika. Njegova karizma, šarm i energija koju je unio u pontifikat te kasnije njegov primjer strpljivog podnošenja bolesti ostat će nezaboravni i duboko u srcima svih nas.

Benedikt XVI. je drugačiji, Bog mu je dao druge talente i drugu zadaću. Još u vrijeme pontifikata Ivana Pavla II. kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere bdio je nad naučiteljskim pologom Crkve. Preuzevši kormilo crkvene lađe nastavio je kurs Ivana Pavla II. obogativši Crkvu svojim dubokim teološkim i duhovnim promišljanjima, kao i svjedočenjem duboke vjere i poniznosti. Hrabro se obračunao sa skandalima u Crkvi udaljivši iz službe sve oni koji su ih makar i prešućivanjem tolerirali te se ispričao svim žrtvama. Podario nam je i svoje kapitalno djelo Isus iz Nazareta kao i enciklike koje sadržavaju bogatstvo nauka o ljubavi i nadi.

Njegova odluka o povlačenju objavljena je bez najave. Ali to ne znači da je došla iznenada, da iza nje nije stajalo, što je i sam naglasio, prikladno vrijeme promišljanja, molitve i osluškivanja volje Božje.  Stoga bi bilo pogrješno njegov čin sagledavati kao izraz straha ili egoistične samoživosti. Riječ je o slobodnom, odgovornom i svjesnom predanju Božjoj volji i onome što Bog od njega traži za njegov život. U njegovom slučaju, da je ostao na Petrovoj stolici – zbog tvrdoglavosti, zbog obzira, zbog neugode „što će ljudi reći“ – to bi značilo odustajanje od volje Božje i iznevjerivanje onoga na što je pozvan.

I jedan i drugi Papa stoga su veliki upravo u poniznom i vjernom vršenju volje Božje i ne bi bilo pravedno kad bi hvaljenjem čina jednoga htjeli očitati lekciju drugome. Nijedan ljudski put nije isti. Bog nas ne stvara kao robote, niti nas stvara na pokretnoj traci kao bezoblične istovjetne predmete, nego kao jedinstvene, unikatne i originalne osobe. On je, kako Sveto Pismo lijepo kaže, stvorio naše bubrege, satkao nas u krilu majčinom. Svakog pojedinačno, s posebnom zadaćom i poslanjem. Svakoga od nas je pomilovao svojim blagim pogledom u trenutku začeća i rekao: „Ti, upravo ti si moj, taj i takav.“ On zna koje je ispunjenje svakog od nas i s pažljivom i strpljivom ljubavlju nas pušta da u slobodi i uz pomoć Njegove milosti taj put tražimo odgovarajući životnom i ljudskom pozivu. I upravo stoga, ono što je za nekoga vršenje volje Božje za drugog može biti izdaja te iste volje, a vrijedi i obrnuto: ima onih koji su bježeći od Božje volje pobjegli od samostana, ali ima i onih koji su od Božje volje pobjegli u samostan.

Stoga svačiji životni primjer za nas može i treba biti poticaj, ali ne smije biti šablonski obrazac. Božja milost je oblikovala i iznjedrila Franju – blagog i poniznog Božjeg siromaha, ali isto tako i Ignacija – odlučnog Božjeg viteza. Božju volju jednako su slijedile i  aktivistička Velika Terezija Avilska koje je putovala i razvijala samostane poput kakva poduzetnika i Mala Terezija iz Lisuiexa koja je svoj kratki život provela u skrovitosti, a da nije prešla prag svoga skromnog samostana.

No Bog od nas ne očekuje da vršimo Njegovu volju oponašajući život i postupke nekog drugog, ma kako on svet bio, nego da vršimo ono što je nama prikladno i na što smo mi pozvani. A to otkrivamo u razlučivanju, molitvi, u talentima koje smo primili, u iskustvima kojima nas je Gospodin izgrađivao i pripremao, u okolnostima u koje nas je stavio… Bog nas neizmjerno cijeni i uvažava naše sklonosti, našu slobodu i okolnosti u kojima živimo i želi da upravo u njima tražimo Njegovu volju tj. svoje ispunjenje jer je to jedno te isto. Upravo iz tog traženja volje Božje proizašlo je bogatstvo raznolikosti i putova koje nam svjedoče sveci.

I ti dragi čitatelju vjeruj Gospodinu. U svakoj situaciji, upitaj se što Bog meni govori, što od mene traži. Imaš svoj put koji trebaš pronaći u slobodi i odgovornosti i osluškivanju glasa Onoga koji te je satkao u krilu majčinu. Pri tome ti uzor mogu biti i Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., obojica veliki u poniznom vršenju Božje volje pa i onda kada ona od njih traži da njihovi postupci izgledaju čudni i neusporedivi s postupcima drugih. To je čudesno bogatstvo koje svjedoči o slobodi djece Božje.

Petar Balta l Bitno.net