Biblijsko razmišljanje uz 16. nedjelju kroz godinu

Molitva

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko opisuje kako su apostoli podnijeli Gospodinu izviješće o svom misionarskom djelovanju u puku. Znajući kako je to nimalo laka zadaća, Gospodin Isus ih poziva da se odmore i otpočinu. Premda su oni na neki način bili još pod dojmom svojih uspjeha, Gospodin bolje od njih zna kako ih pastoralna aktivnost može također potrošiti i isprazniti, ako ne ostvaruju autentično zajedništvo s Ocem nebeskim. Zato ih zove u osamu, jer istrošen iscrpljen čovjek je slab, kao netko komu je pao imunitet, te može lako postati žrtva svoje slabosti. Tako se u ovom događaju oslikava povijesna situacija Crkve svih vremena, pa i ovog našeg trenutka.

Ako ikad onda se danas govori o umornoj Crkvi, to jest o onima koji je vode. No premda su umorni od aktivnosti i obveza kojih ima prilično, ipak bi se prije reklo da su umorni i istrošeni od sadržaja koje im je nametnuo suvremeni standard svijeta, ritam života i okruženje u kojem žive. Pa i kad se radi o obvezama u pastoralu među ljudima, teško bi se moglo reći da su umorni od apostolskih uspjeha požrtvovnog naviještanja, koliko su umorni od zasićenja obvezama i besperspektivnosti vlastitog položaja, koji iz dana u dan među ljudima u društvu postaje ugroženiji i upitniji. Nadalje, svećenika u pastoralu umaraju više oni koji od njih očekuju da budu uslužni servis, nego sve autentične obveze rada za ljudsku dobrobit. Više im oduzimaju snage kad od njih traže da se pretvore u činovnike i birokrate, umjesto da iziskuju da budu vjerodostojni duhovnici i liječnici duša.

Onaj tko se stvarno umorio pastoralnom aktivnošću povezujući ljude s Bogom, on se ne žali na umor, nego osjeća, poput apostola, radost i ispunjenje što je pomogao konkretnom čovjeku napraviti korak bliže Bogu. U takvim okolnostima, kad osjeti da ostvaruje bit svoga poslanja, Crkva uvijek, usprkos napora i obveza, osjeća radost, mir i odmor. No s druge pak strane uvijek će biti umorna kad god ne osjeti toliku želju za spasenjem duša koju je imao Gospodin, koji je, sažalivši se nad svojim pukom, nastavio neumorno propovijedati usprkos umora. Crkva i njezini službenici bit će uvijek umorni ako se bave samima sobom, umjesto da se predaju nesebičnom radu za dobro ljudi naviještajući Radosnu vijest. Bit će umorni ako njihov umor ne bude umor od apostolskog rada, nego od djelatnosti koje ne dotiču bit njihova poslanja, ili pak kad im se čini da govore uzalud, da ih nitko ne sluša, kad su razočarani jer ne vide rezultate svojih napora. A nadasve će biti umorni onda kad ne osjete Gospodnju blizinu koja ih jedina može okrijepiti i obnoviti potrošene snage. Bit će umorni ne zbog tjelesnog umora, nego kad ne budu imali kreativnosti ni unutarnje snage proizišle iz želje da ljude obdare spasenjem.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Danas nam je stoga upraviti pogled k Gospodinu Isusu, da nas nadahne i povede u osamu kao i svoje apostole, ali isto tako da nas okrijepi primjerom svoga požrtvovnog darivanja za ljude, čije je spasenje njemu bilo od prvotne važnosti do te mjere da je zanemarivao i hranu, piće i odmor kako bi ljudima dao okrjepu svoje riječi. Kao što je on bio dodatno motiviran činjenicom da su ljudi koji su ga tražili bili kao ovce bez pastira, neka ta istina vodi i današnje vjerovjesnike, jer niša manje nisu i danas, ma koliko se sebi činili samosvjesnima. Dok su i danas ljudi obezglavljeni i ne znaju pravi smjer svoga kretanja u odnosu na Boga, na ono što je ispravno, a što nije, što im je potrebno za spasenje, a što ih udaljava od života vječnoga, potrebni su oni koji će im s toliko svježine i jasnoće predočiti lice Božje i božanski život.

Samo u osami s Gospodinom navjestitelji Evanđelja mogu pronaći dodatnu snagu za apostolsko predanje, snagu koja dolazi iznutra, a ne stječe se ljudskim metodama. Jer da bi nadoknadio san dovoljan mu je krevet i malo vremena, ali za apostolski žar treba mu božanski poticaj i sućut prema ljudskim potrebama. I ma koliko Gospodinovi suradnici bili ljudi ograničene snage, moći i sposobnosti poput svih drugih ljudi, on ih ne vodi u turističko odmaralište da se odmore, nego u božansku osamu gdje je i sam znao odlaziti kako bi se ostvario povlaštene trenutke zajedništva s Ocem. Neka stoga Gospodin Isus svojim primjerom i riječju osvježi cijelu Crkvu i neka nam svima podari svoj božanski žar kako bismo i sami mogli poučiti ljude našeg naraštaja Božjem životu i ispravnom putu prema njegovu kraljevstvu i vječnom životu.

dr. don Ivan Bodrožić

Foto: Shutterstock.com