Gospodinovo prikazanje u Hramu četrdeset dana nakon rođenja temelj je na kojem se u Crkvi uspostavio i istoimeni blagdan koji danas zovemo i imenom Svijećnica, a koji se nekada slavio u sklopu božićnih blagdana, dok se danas ne slavi više u božićnom vremenu. Ovaj događaj je bio i Gospodinovo milosno očitovanje starcu Šimunu koji u njemu otkriva ‘svjetlost za prosvjetljenje naroda i slava puka izraelskoga’, poradi čega se na početku misnog slavlja i blagoslivlju svijeće i vrši se ophod s upaljenim svijećama. Zato je s pravom sveti Luka u središte opisa stavio starca Šimuna, čovjeka pravedna i bogobojazna, koji je iščekivao utjehu Izraelovu. Njegova uloga, a i zasluga je bila u tome da je u Isusu rođenom u Betlehemu od Djevice Marije, prepoznao Otkupitelja i Pomazanika Božjega.

U tom duhu i sveti Ambrozije, meditirajući o riječima današnjeg Evanđelja, te sažeto obuhvaćajući najprije cjelinu unutar koje se objavljuje čudo, ne bez doze divljenja veli da svjedočanstvo o Gospodinovu rođenju nisu dali samo anđeli i proroci, pastiri i roditelji, nego također starci i pravednici. Potom nastavlja: „Ljudi različite dobi, jednog i drugog spola, te čuda koja su se dogodila potvrđuju vjeru. Djevica rađa, nerotkinja nosi čedo, njemak govori, Elizabeta prorokuje, mudrac se klanja, zatvorena utroba klikće, udovica ispovijeda, pravednik iščekuje. A sam pravednik, koji nije tražio milost za se, nego za narod, želeći se sam osloboditi od okova tjelesne krhkosti, ali čekajući da vidi obećanoga, znao je, naime, da su blažene oči koje njega vide.“ (Expos. in Lucam 2,59)

Vidimo da i sveti Ambrozije s pravom starca Šimuna stavlja u središte ovog događaja u kojem je razvidna njegova uloga kao primatelja Božje objave, ali ne samo za sebe, nego za cijeli narod kojemu je Jeruzalem bio središte štovanja Boga. Upravo po pravednom starcu Šimunu objavila se prisutnost Božjeg Pomazanika koji je zalog oslobođenja, kako samom pravednom starcu, tako i svakom onom tko s vjerom u pravednosti iščekuje Božji zahvat u svom životu. Ali kao što je Šimun samo na temelju pravednosti mogao otkriti i primiti Božjeg pomazanika, to vrijedi i za svakoga tko iščekuje isto ostvarenje, to jest oslobođenje, kako za sebe, tako i za Božji narod.

Sveti Ambrozije, nastavljajući svoje tumačenje i naglašavajući ulogu pravednika, veli: „Vidi da se pravednik koji je zatvoren kao u zatvoru tjelesne težine hoće osloboditi, da započne biti s Kristom. Ili još bolje, hoće se osloboditi da bude s Kristom. Ali onaj koji želi biti otpušten, neka dođe u Hram, neka dođe u Jeruzalem, neka čeka Krista Gospodnjeg, neka uzme u ruke Riječ Božju, neka ga primi u neku vrstu naručja svoje vjere. Tada će biti otpušten, da ne vidi smrti onaj koji bude vidio život. Vidiš da je Gospodinova plodna milost razlivena kroz sva pokoljenja, a da je proroštvo uskraćeno nevjernima, ali ne i pravednima. Evo i Šimun prorokuje da je Gospodin Isus Krist došao na propast i uskrsnuće mnogih, s ciljem da razluči zasluge pravednika i nepravednika i da kao vjerni i pravedni sudac odredi, prema kakvoći naših čina, bilo kaznu bilo nagradu.“

Kako vidimo, na put pravednosti, to jest postojanog i radosnog iščekivanja i primanja Krista pozvan je svaki vjernik, poput starca Šimuna. Njega je vjera u Kristov pojavak nadahnula da živi sveto i pravedno, te da se očituje u narodu kao svjedok bogobojaznosti u stanju ponuditi utjehu Izraelu. Ista je zadaća pred svakim vjernikom, da bude pravednik sposoban vršiti proročku službu u narodu, te u vremenima bezboštva narodu pružati utjehu bogobojaznosti prosvjetljujući svoj narod Svjetlom na prosvjetljenje naroda i nudeći mu iz vlastitog naručja Spasitelja koji svoj narod uvodi u slavu života vječnoga.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš još ovakvih tekstova? Klikni like![/facebook]