ODGOVOR JE JEDNOSTAVAN

Tko je stvorio Boga?

Danas je poznato da se ne može doka­zati da Bog postoji. Međutim…

znanost

Foto: Shutterstock

Nekad su ljudi pokušavali ″dokazati″ Božju op­stojnost povezujući učinke i uzroke, a budući da taj lanac ima i početak, nazvali su ga ″prvotni uz­rok″, koji su poistovjećivali s Bogom. Ali razum se ne da zaustaviti na tako dobrom putu, pa kad mu se kaže da niz uzroka zahtijeva prvotni uzrok ili, što dolazi na isto, da stvorene stvari zahtijevaju stvoritelja, onda razum opravdano pita koji je uz­rok toga uzroka i kako se pojavio taj stvoritelj. Pi­tanje je – a ima vas mnogo koji ga postavljate – da­kle, savršeno opravdano. Uostalom, kako je ono nerješivo, na kraju se o tome prestalo raspravljati. Taj tradicionalni ″dokaz″ o opstojnosti Boga napušten je. Danas je poznato da se ne može doka­zati da Bog postoji.

MEĐUTIM…

Pitanjem ″Tko je Boga stvorio?″ ­govori se o Bogu kao da je stvoren, poput drugih, što on po definiciji nije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Slijed uzroka nužno se odvija u vremenu, a Bog je vječan; prema tome, on ne ulazi u lanac razmiš­ljanja o uzrocima koje razum opaža u prirodi.

Razum koji nas vodi da ustvrdimo postojanje ″pr­voga uzroka″ – bez kojega ili ništa ne bi započelo ili bi sve redom bilo prvi uzrok, što je pak protus­lovlje – taj isti razum ne može shvatiti taj ″prvi uz­rok″ upravo zbog naravnoga tijeka koji ga je do­veo do toga zahtjeva.

Što se može reći o Bogu?

Čini se ništa, ili vrlo malo. Biblija neprestano po­navlja da su ″njegove misli iznad naših misli″, da ″Boga nitko nikad nije vidio″, a niti bi ga mo­gao vidjeti, pa ako je tako, kako govoriti o njemu? Najbolji religiozni duhovi današnjice reći će vam da je on ″nespoznatljiv″, da je ″Posve Drukčiji″ s ovim velikim slovima iz poštovanja, i ujed­no nemoći i žaljenja. Njegova se narav toliko raz­likuje od naše da je ne možemo razumjeti. Uosta­lom, već su rani oci zapazili da nemamo riječi ko­ja bi bila dostojna procijeniti ga te ne bismo mogli reći da je ″lijep″ ili ″dobar″, toliko njegova ljepota i dobrota nadilaze ono što te riječi označavaju na području naših prosječnih misli. Jedan iz­među njih otišao je čak tako daleko da je smatrao – i Crkva ga za to nije osudila – da je svejedno re­kli mi da je on lijep ili ružan, jer te riječi gube pred njim svako značenje: uspoređivanje nije moguće. U tim uvjetima sve što se može re­ći o Bogu jest zapravo to da postoji, barem po vje­ri. Sve je drugo čisto domišljanje ili nestvarno umovanje.

MEĐUTIM…

Slično kao što neki neznanac može reći svoje ime, tako i onaj koji je nespoznatljiv može se upoznati – a mi to nazivamo Objavom.

Kad čovjek smatra da je Bog nespoznatljiv, onda je to istinito ako se pod tim podrazumijeva da ga ne možemo svesti u granice svojega poimanja, jer ih on sa svih strana nadilazi. Na žalost, ljudi općenito ne shvaćaju tako riječ ″nespoznatljiv″. Za većinu nas ta riječ znači da ne možemo o Bogu ništa znati, a jednostavna srca, koja su i najbo­lja, zaključit će iz toga da je beskorisno zanimati se za religiju, jer ona prva priznaje da ne zna o ko­me govori.

S obzirom na opasku crkvenih otaca o tome kako o Bogu ne možemo reći bilo što primjereno, kao da bi bilo neprikladno, i prema tome svejedno re­ći bilo što o njemu, možemo reći da o toj primjed­bi religiozni filozofi oduvijek rado raspravljaju, ali se javlja poteškoća što to molitvu čini vrlo teš­kom. Zamislite da ste u crkvi i kažete Bogu: ″O Ti, koji nisi ni lijep ni ružan, ni dobar ni zao, Ti, koji si nespoznatljiv i Posve Drukčiji, smiluj se meni kojega si stvorio na svoju sliku, i koji je zbog toga Tebi sigurno nespoznatljiv″.

Vjerujem da uistinu riječ ″ljepota″, strogo uzev­ši, pristaje samo i jedino Bogu, i da su sve ljepote svijeta tek umanjeni odrazi njegove ljepote. Po­trebno je vrlo malo riječi kako bi se izrazila ljubav i sve su one jednake, to znaju pjesnici i misti­ci. S druge strane, nije jasno kako bi se moglo Bo­ga stalno nazivati ″Posve Drukčiji″ i dalje naučavati da je Krist – kome su se ljudi mogli pri­bližiti, slušati ga i doticati – druga osoba Trojstva. ″Tko mene vidi, vidi i Oca″, rekao je. I kako bi od nas zahtijevao neka ″bez prestanka molimo″ ako je znao da nemamo nikakve riječi kojom bi to či­nili i kako bismo mu uputili najljepšu među svim molitvama kojom mu osobito zahvaljujemo jer je ono što jest. (″Zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje.″)

Može se reći da je nevjerojatna i pakosna tvrdnja kojom se na Sveto pismo oslanja misao da ne možemo ništa reći o Bogu kad inače znamo da nas je Sveto pis­mo naučilo svemu što o njemu znamo. Stvarno, mi možemo o Bogu reći sve na što nas potiče naše sr­ce kad je čisto i naš duh kad konačno zaboravi na sebe sama, i da nepremostiv ponor koji neki hoće izdupsti između njegove i naše osobe ne izaziva drukčiju vrtoglavicu nego što je ona koja nastaje kad nam se objavi jedna nevjerojatna ljubav.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andréa Frossarda  Bog u pitanjima. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 14. ožujka 2014.

Možda vam se svidi