Desetljećima bog i religija nisu igrali nikakvu ulogu u mojem životu. Bio sam kršten kao novorođenče, ali nisam otišao dalje od prve pričesti. To me službeno čini katolikom u najširem smislu, ali ako to i jest tako, ja sam jedan od onih koji nisu toliko „otpali“ od vjere koliko „su se zaustavili i prije negoli su počeli“.

Osim jutarnjih okupljanja i tjednih vježbanja himana u osnovnoj školi iza kojih je slijedilo nekoliko godina vjeronauka u srednjoj školi (koji sam napustio čim su prošli ispiti), svoju besmrtnu dušu jedva sam uzimao u obzir, a još manje pravac u kojem bih se mogao uputiti kad umrem.

Kada bih se tijekom godina uopće udostojao razmišljati o tome, dolazio bih do zaključka da mi se više sviđa znanstvena teorija o životu i svemiru nego duhovna. Najvjerojatnije sam ateist, no ateist koji naginje agnostičkoj strani spektra. Znam da sam skeptik, u pravom smislu te riječi. Ili plitak. Jedno od to dvoje.

Kakogod, bio sam spreman složiti se sa svojom suprugom, poprilično žestokim ateistom, kada je izjavila da bi se mogla nositi s bilo kojom životnom odlukom koju bi mogla donijeti naša djeca – osim te da uđu u vojsku ili kler. Što se dogodilo kad je naša najstarija kći odlučila da ne samo vjeruje u Boga (s velikim B), već i da se želi krstiti u Katoličkoj crkvi?

To ne bi trebalo biti tako veliko iznenađenje kakvo je bilo. Prije otprilike pet godina ja, moja supruga novinarka i naša tada trogodišnja kći preselili smo se zbog posla iz istočne Engleske u jugozapadnu Francusku. Upisali smo svoju malenu kćer u obližnju katoličku školu koju smo odabrali samo zbog preporuke jedne kolegice i kvalitete obrazovanja. Iskreno, škola je imala prazno mjesto kad smo ga trebali. Kći je ostala u istoj školi, a mi nismo imali razloga za prigovor. Upravo suprotno. Imali smo razloga da našoj kolegici zahvalimo na njezinu razumijevanju financijske naravi.

Kako je to katolička škola, svakog tjedna je jedan sat bio predviđen za nastavu katekizma (franc. „caté“). Tehnički gledano, naša kći uopće nije trebala početi pohađati caté budući da (još) nije bila katolkinja, no mi nikada nismo mislili da joj to trebamo zabraniti i to nikada nije bio problem.

Prijateljica također ide na tu nastavu. Često nam je govorila koliko naša kći rado uči te je vidljivo ganuta na blagdane kad učenici idu u crkvu. No jedna je stvar ići na caté u školi. To je nešto slično katolički orijentiranom RO (religiozni odgoj za one koji ne koriste taj izraz). Ali posve je druga stvar željeti ići do kraja i krstiti se. I očito je druga stvar svjesno željeti biti kršten.

Uz rizik uzrujavanja mojih roditelja, moram priznati da nisam imao izbora. Bio sam kršten prije negoli sam mogao imati ikakvo mišljenje o tome. Nije da je važno. Bio sam kršten. Osim što sada govorim o tome, to nije imalo gotovo nikakvog učinka na moj život. Kraj priče.

No, naša malena kći sâma je donijela životnu odluku. Jako se ponosim njome. No ne mogu zanijekati da je to što je rekla mojoj supruzi i meni zaustavilo oboje na našim pomalo samozadovoljnim, religiozno nezainteresiranim, ljevičarskim putanjama.

Koliko li je bila hrabra da nam kaže što želi? Bilo je jasno da je naša hrabra, slatka kći dugo i marljivo razmišljala o svojoj vjeri.

Gledano unatrag, shvatili smo da smo redovito raspravljali o našim različitim vjerovanjima. Naša kći nam je donijela Postanak. Mi smo joj dali Michael Bayovsku Big-Bang teoriju. Za Božić nam je donijela Rođenje, mir i dobru volju. Mi smo joj dali obitelj, prijatelje i dobru hranu. Ona nam je donijela raspeće. Mi smo joj uzvratili uskršnjim zečićem. Ona nam je donijela Nebo, Boga i zagrobni život. Mi smo joj dali njen život u 21. stoljeću i kratku budućnost trajanja jednog crva.

Nakon svega tog – i unatoč našoj blagoj antipatiji prema Bogu i stvaranju – još uvijek je imala hrabrosti u svojim uvjerenjima reći nam u oči i još jednom pred svećenikom da joj naš pogled na svijet nije dovoljan. Ona vjeruje. Ona želi biti krštena i želi biti katolikom.

Meni to znači redovite odlaske svećenicima za dodatnu „nastavu u katoličanstvu“. To znači nedjeljom ići u crkvu s obitelji na misu, a da ne znam kada ustati ili sjesti; i nadati se da svećenik neće doći k meni s mikrofonom tijekom svoje propovijedi u stilu Jerryja Springera (vjerojatno neće).

To s moje strane znači malo dodatnog napora, a za moju suprugu znatnu količinu frustriranosti; ona pokušava – i često ne uspijeva u tome – razumjeti privlačnost svega toga. Ali, to mojoj kćeri znači sve. Ona je napravila prvi korak na cesti kojom će naposljetku morati sama putovati. Ja ću ići s njom onoliko koliko mogu, ali ona zna, čak i sada, da je to njezino putovanje. Ona se uputila tamo gdje je ja ne mogu slijediti.

Samo se nadam da će se – kada se sljedeći put suoči sa životnom odlukom – sjetiti ovog puta kada nam je rekla da vjeruje u nešto u što mi ne vjerujemo. I mi smo joj povjerovali.

James Harrington | The Guardian

Prijevod: H.N.P. | Bitno.net