Bogopsovka

Dragi prijatelji,

pišem ovo da i vas potaknem na nešto što smatram vrijednim. Radi se o duhovnim djelima milosrđa koje Crkva preporučuje, konkretno o jednom određenom: “grešnika pokarati”. Smatram da bi se ono moglo okvalificirati kao najzahtjevnije (najteže) jer ga nije (nimalo) lako učiniti posve mirno i iz ljubavi, te se na moguću negativnu reakciju teško ne porječkati ili čak posvađati (kontraprodukt).

Lako je “zdvojna savjetovati” (ili bar lakše), “neuka poučiti” ako si barem čitao Kompendij KKC, “tužna utješiti” ako imaš mrvu altruizma, ali “grešnika pokarati” – nije lako, priznat ćete.

A sad konkretno – radi se o bogopsovačima. Do prije neki dan nisam nikada ukorio psovača i zamolio ga da ne psuje, iako sam već godinama praktični vjernik, iako se nisam bojao ići ni u uličnu evangelizaciju, i iako sam se na to psihički i duhovno već spremao.

Dakle, čak iako sam se spremao duže vrijeme, nisam to uspio ZAPOČETI sprovoditi, a prilika je bilo mnogo. Uvijek me psovka, naročito bogopsovka, stegne oko srca kad ju čujem, a kad bi trebalo upozoriti, uvijek bih se stisnuo, uvijek osjetio tjeskobu i usukao se. Poslije sam se osjećao još lošije zbog kukavičluka i sam sebi predbacivao što nisam upozorio. I još nešto, iako imam malo ‘težak’ karakter, istinski mi je motiv bilo dobro te osobe, slava Božja, a nikako posvađati se, pokazati se boljim i sl. Također sam osjećao da mogu s punim pravom reći bilo kojoj osobi da psovka nije u redu; čak i nepoznatoj osobi, tim više ako se takva osoba bez srama odlučuje bogopsovati preda mnom, ili u razgovoru sa mnom.

I tako je to trajalo i trajalo, a ja nikako da nekome ‘priopćim’ što mi smeta. Osim što me bilo sram i strah, bio sam nesiguran u sebe, da ne bih krivo reagirao, da se ne digne neka kriva ‘dizna’ , otvori se ‘ventil’, pa da ne planem.

I tako sam ja to kuhao i kuhao u svojim molitvama, molio za sebe i psovača kojeg ću sljedećeg susresti, odlučivao se pred Bogom, sve dok nisam dodijao samome sebi i odlučio da ću prvom prilikom što spontanije reagirati.

Uskoro se to i dogodilo u jednoj bolničkoj čekaonici. Srednjovječni muškarac i djevojka koja je sjedila do njega kratili su vrijeme uz razgovor. Sjedili su odmah do mene. Riječ je bila o važnim egzistencijalnim (materijalnim) temama. Djelovali su kao da se ne poznaju, no njihov živahan razgovor popeo se na stupanj više od običnog kurtoaznog razgovora, npr. o vremenu, prometu i sl. Kako je ta živost rasla, kao i raznolikost tema, uključili su i mene gledajući me ravno u oči nakon što su nešto važno jedan s drugim podijelili, dakle govorom tijela i gestikulacijom, naglašavanjem riječi i sl. – što sam ja prihvatio kao jednu normalnu spontanu stvar (nisam asocijalan).

Ubrzo je srednjovječni muškarac kod ‘potkrijepe’ čuđenja i dramatičnosti neke situacije ‘garnirao’ svoj zaključak bogopsovkom. Moj je nutarnji grč na to već počeo sklapati svoj čelični prsten tjeskobe, ALI kako već navedoh – kako sam prethodno od muke dodijao samome sebi, smjesta sam odlučio na prvu sljedeću psovku promptno reagirati i već je pri toj odluci u srcu bio jedan krasan mir. Bilo je i nešto ‘publike’ oko nas, 4-5 najbližih ‘prisilnih’ slušača. Ali odluka je pala, što bude, bit će…

I opsovao je.

Rekao sam mu mirnim tonom i opuštena lica: “Oprostite gospodine, smeta mi psovanje Boga, vjernik sam. Ako ste i vi vjernik, zašto ga psujete, ako niste, tek onda nema razloga psovati ga ako ne vjerujete da postoji”.

Djevojka je gledala. 2-3 slušača također.

I pogodite što?! Nisam se raspolovio od neugode! Nisam se rastopio! Nije iskočilo čudovište skrupula da me pojede! Dapače, uopće mi nije bilo neugodno, a čovjeka sam u duhu milovao Kristovom ljubavlju dok sam mu to govorio.

I zamislite, čovjek je rekao: “Pa je, je, u pravu ste, ne treba psovati”, djevojka je kimala, slušače nisam mogao obuhvatiti pogledom jer sam gledao čovjeka u oči.

Nevjerojatno, sljedećih pola sata dok se nismo izredali kod doktora, pričali smo SAMO o vjerskim stvarima, a “ukoriti grešnika” je bio ‘okidač’. Tako smo se jedni drugima povjerili o svojim vjerskim iskustvima i savjetovali jedni druge o istom.

Pa eto, mislim da zaključke ne treba ni pisati, te vas ohrabrujem da i vi učinite isto, a ako netko ima iskustva o istoj temi, neka slobodno podijeli s nama.

Blagoslov,

Mario Šudić