Zbog čega je jedan transrodni čovjek zaplakao pred kipom Blažene Djevice Marije?

Jedan prijatelj, svećenik, nedavno mi je ispričao o župniku koji je služio u jednoj župi u centru grada, gdje je mnogo homoseksualaca. U crkvu je redovito dolazio jedan transrodni čovjek, i palio svijeće kod kipova svetaca. Djelovao je veoma dramatično i teatralno, nosio upadljive perike, šešire i haljine. Uvijek je pokazivao poštovanje prema okruženju u kojem se nalazio, ali kad god bi došao, naravno da bi privlačio svačiju pozornost.

Svećenik bi toga čovjeka uvijek pozdravio uz osmijeh i ljubaznu riječ. Jednom ga je našao kako plače pokraj kipa Blažene Djevice Marije. Pitao ga je o čemu se radi, a čovjek mu je objasnio da mu je umrla majka, a njegova je obitelj zatražila da on ne dođe, jer su mislili da bi njegova nazočnost zbunila i skandalizirala blisko povezane članove njihove baptističke zajednice. S oklijevanjem je pristao, i tako propustio pogreb vlastite majke. Dok se pogreb odvijao, čovjek je došao u tu katoličku crkvu kako bi tako, promatrajući Blaženu Djevicu Mariju, mogao biti sa svojom majkom. Zatim je svećeniku ispričao kako je cijeloga svojega života bio predmetom ruganja i podsmijeha, i da je rijetko nailazio na ljubaznost. No s godinama je otkrio da je jedino mjesto gdje je mogao otići, a gdje je znao da će netko biti ljubazan prema njemu – Katolička Crkva. A čak i ako netko tamo ne bi bio ljubazan prema njemu, ljubaznost bi pronašao u licima svetaca.

Prošlo je nekoliko godina, i svećenik je zamijetio da taj čovjek više ne dolazi tako često, a kada bi i došao, izgledao je kao sjena svoje nekadašnje pojave. Svećenik se raspitao, i doznao je da je taj čovjek teško bolestan. Prije nego je čovjek umro, svećenik ga je posjetio u njegovom neurednom stanu. Čovjek je bio u krajnjem očaju, siguran da će umrijeti sam, i da ga nijedna crkva neće pokopati. No zahvaljujući svećenikovoj intervenciji, i po milosti Božjoj, čovjek je prihvatio mogućnost da stupi u Katoličku Crkvu. Kratko vrijeme prije smrti postao je katolikom, i svećenik je prikazao sprovodnu misu za njega. Prisustvovalo joj je malo ljudi, ali oni koji jesu došli – oni koji svakodnevno dolaze na svetu misu, i gospođe koje predmole krunicu – zapamtili su čovjeka zahvaljujući njegovoj teatralnoj pojavi. Poslije sprovoda svi su ostali kako bi zapalili svijeće i pomolili se za pokoj duše toga čovjeka.

Mislim da papa Franjo upravo na to misli kada govori kako čezne za „Crkvom milosrđa”. Nitko nije trebao učiniti ništa više kako bi toga čovjeka uvjerio u njegovu bijedu. Trebalo mu je da ga netko uvjeri da je doista važan i da ga se može voljeti. Nikakav moralni nauk nije kompromitiran time što se tome čovjeku pomoglo da spozna milosrđe. To ga je spasilo.

Prijevod: Ana Naletilić