“Oče Ante, ja bih htjela kod vas obaviti veliku ispovijed, čitavog života”, govorila je ocu Anti neka gospođa.
“Nemojte, vi ste obavili veliku ispovijed prije petnaest godina, bila je dobra, ne treba ono više opetovati.”
Gospođa je ostala iznenađena. Kako je mogao to znati?

***


Perforacija žuči. Usred noći. Nikoga nije bilo blizu. Sestre su nekako pomogle. Telefonirali su i ocu Anti. Eto ga odmah ujutro, oko 9 sati.
“Časna majko, je li vam bistro u glavi?”
“Mislim da jest”, odgovorila je bolesnica. Došlo joj je da se nasmije takvom pitanju, ali onaj čas nije mogla. Smijat će se poslije.
“Ova bolest nije na smrt. Ostat ćete”, rekao je odmah otac Ante.

Neposredno nakon perforacije žuči nastupio je i perihonitis, upale trbušne opne. Liječnik je rekao: 95 posto sigurnosti da će uslijediti smrt.
Međutim, uslijedilo je ozdravljenje. Ispunila se riječ oca Ante.

***


Brat časne sestre I. imao je na rak na želucu. Izvršena je operacija. Prošao je peti dan, a organizam još nije “proradio”. Svi su izgubili nadu.
Bolesnikova sestra susrela je oca Anića.
“Neće umrijeti, sestro, neće umrijeti.”
I nije umro.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Ante Katalinić: “Dobri otac Antić – treptaji srca među tvornicama”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.