O ŽIVOTU I CRKVI

SVJEDOČANSTVO Bio je ulični zabavljač i bavio se New ageom, a danas je svećenik koji hodočasti tisućama kilometara

“Crkva na Zapadu više nije atraktivna jer više ništa ne propovijeda, nema jasnu poruku. Pokušava imitirati svijet, a svijet kaže: tamo gdje ste vi sada, mi smo bili prije tri godine”

Foto: Johannes Maria Schwarz

Vlč. Johannes Maria Schwarz jedna je od najkarizmatičnijih i najosebujnijih osoba koje sam upoznao. Kao da o tome daje naslutiti i neobična činjenica da ovaj pustinjak koji se za svećeništvo pripremao u Austriji danas pripada lihtenštajnskoj nadbiskupiji, iako živi u Italiji.

Na ovome ste ga portalu mogli upoznati prošle godine kada se zaputio na 4100 kilometara dugačko hodočašće po alpskim marijanskim svetištima nazvanom “Via Alpina Sacra”. Vlč. Schwarz na tom je hodočašću primao molitvene nakane ljudi iz cijeloga svijeta, pa tako i Hrvatske, te ih prikazivao u svetištima koje je putem posjećivao.

Iako se hod od 4100 kilometara mnogima čini nezamislivo dugačak, to zvuči tek kao zagrijavanje u odnosu na njegovo hodočašće iz Lichtensteina u Jeruzalem i natrag, tijekom kojega je prepješačio 14 000 kilometara. Kada ne hodočasti, vlč. Schwarz se bavi različitim kreativnim projektima koje stvara u svojoj pustinjačkoj ćeliji u Alpama. Alpe i pustinja nisu pojmovi koje obično povezujemo kada ih se sjetimo, no mnogo toga vezanog za vlč. Schwarza nije uobičajeno, iako sve izgleda kao Božjim prstom vođeno. Zato smo odlučili porazgovarati s ovim karizmatičnim svećenikom o njegovom životnom putu i pogledu na Crkvu danas.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Imao sam uobičajen katolički odgoj”, započinje svoju priču vlč. Schwarz. “Statistički ste u Austriji još uvijek najvjerojatnije katolik. Svake nedjelje smo išli na misu, ali nije bilo duboke pobožnosti iza toga, to je bila stvar koju bismo ‘učinili’. Kad je moja najstarija sestra ušla u pubertet, nije više željela ustajati ujutro kako bi išla na misu, što je potaknulo i cijelu obitelj da prestane ići skupa s njom.”

“Mene je u pubertetu zanimala duhovnost, a devedesete su bile zlatno doba za New age i ezoteriju. Počinjalo je novo tisućljeće i svi su bili sigurni da slijedi potpuno novi svijet. Ponekad sam sudjelovao na takvim događanjima jer su se odvijala u blizini moje kuće. Ona bi uključivala hodanje po užarenom ugljenu i slične stvari. No sjećam se da bih čak i tada prije nego što bih krenuo hodati po ugljenu učinio svoju osobnu pripremu koja se sastojala od moljenja Očenaša. Nisam znao zašto to radim, jednostavno mi je došlo iz srca. Danas to vidim kao znak da me Bog u tim trenucima nije napuštao.”

Johannes Maria Shwarz za vrijeme srednjoškolskih dana

Već s 15 godina Johannesu Mariji je postalo pretijesno u Austriji pa je krenuo putovati Europom, financirajući sam svoja putovanja izvođenjem uličnih performansa. “Bio sam ekstrovertiran, što sam ostao do danas i volio sam susretati ljude pa sam vrlo rano počeo obilaziti različite europske gradove. Svaki dan bih bio u drugome gradu, a noću bih spavao u vlaku”, prisjeća se. “Putem bih izvodio performanse poput lutkarskih predstava, pantomime ili trikova s balonima. Prva lutka koju sam napravio je ‘svirala piano’ s glazbom u pozadini. Ljudima se to sviđalo pa bi mi bacali novce nakon svake izvedbe, a ja sam na taj način zarađivao puno više nego što bih mogao bilo kojim drugim poslom s 15 godina.”

Roditelji mu, kaže, nisu ograničavali njegova putovanja, iako je majka znala izražavati zabrinutost. No, nakon što je dobio mlađu braću i sestre pažnja je bila usmjerena na njih te je mogao posve nesputano putovati.

Ako pokušavate od crkve napraviti disko, ljudi će vrlo brzo shvatiti da izvan crkve postoji bolji disko. Mi bismo trebali raditi ono što svijet ne čini

“Prije nego sam napunio 16 prošao sam već puno toga, a moji su vršnjaci tada tek počeli izlaziti”, priča vlč. Schwarz, priznajući kako danas nije ponosan na sve što je tada radio. “Nisam baš počinio svaku moguću pogrešku, ali napravio sam svoj udio glupih stvari”, kaže.

Jedna od stvari koje je svakako činio zanimljivijim nego što na prvi pogled zvuče bila su putovanja od kuće do srednje škole. Johannes Marija kaže kako bi do škole znao putovati u čamcu na napuhavanje, za što mu je trebalo i po nekoliko sati uz mnogo hodanja i 20 km riječne vožnje. Njegov neobičan karakter intrigirao je mnoge njegove školske kolege te utjecao na njih na načine koje nipošto nije mogao predvidjeti.

“Jedna od mojih srednjoškolskih prijateljica je bila Gudrun Kugler, sadašnja zastupnica u parlamentu”, prisjeća se vlč. Schwarz. “Kasnije mi je rekla da sam utjecao na njezino obraćenje na katoličanstvo, što je neobično jer u to vrijeme nisam živio svoju vjeru, pa ni sam ne znam kako se to dogodilo. Na misu bih išao samo ponekad da udobrovoljim majku koja je do moje 16. godine ponovno počela ići u crkvu, a jedino što me je zanimalo su bile propovijedi koje bi uključivale poticaj na zalaganje za društvenu pravednost i slične stvari do kojih je mladima stalo, no nisam razumio mnogo duhovnoga.”

Ako je on pomogao gospođi Kugler da se približi katoličanstvu, ona mu je vrlo brzo uzvratila “uslugu” pozvavši ga na putovanje u Rim koje je išlo preko Asiza. Asiza u kojem je njegov život doživio radikalan zaokret u samo nekoliko minuta.

Na hodočašću “Via Alpina Sacra”

“Budući da sam bio alternativac i često skupljao novce za akcije poput spašavanja brazilskih prašuma (zbog čega većina Brazila zapravo pripada meni jer sam ga kupio tim novcem), lik svetoga Franje me zanimao”, pripovijeda mi. “Dok sam bio u Asizu, osjetio sam potrebu da se spustim u Porcijunkulu. Kada sam tamo došao kleknuo sam na pod i cijeli se moj život promijenio u samo nekoliko minuta. Bog je došao u velikoj snazi do mene, a sveti je Franjo bio uključen u to, zato je u mom početku duhovnog razvoja franjevačka duhovnost imala snažan utjecaj”, kaže vlč. Schwarz.

Nakon tog događaja, kaže, nije više imao želje izlaziti kako bi pio, što njegovi stari prijatelji nisu razumjeli. No, budući da je ionako ubrzo planirao provesti neko vrijeme u Australiji, znao je da bi odnosi s njima ionako izblijedili. Vrijeme u Australiji bilo je razdoblje kušnje za njegovu novostečenu vjeru, ali i razdoblje u kojemu se ona produbila.

“U Australiji sam bio godinu dana što je bilo jako bitne za mene. Još uvijek sam izvodio svoje ulične performanse, prošavši cijelu istočnu obalu Australije s njima, no bilo je to izazovno vrijeme jer su katolici u Australiji manjina. Mene je držala činjenica da je sveti Franjo bio katolik, pa sam znao da sam na pravoj strani.”

“Tamo sam upoznao i neke sirijske evangelike koji su uistinu živjeli svoju vjeru čime su stavljali na kušnju moju povezanost s Katoličkom Crkvom. Objašnjavali su mi da u Svetom pismu piše da se ne smiju izrađivati nikakvi likovi, a ja sam izrađivao lutke. To je bio trenutak kada sam počeo promišljati o branjenju svoje vjere. Otišao sam u knjižnicu i tražio sve katoličke knjige koje sam mogao naći kako bih se obranio od onoga što su mi oni govorili. Tako je vrijeme u Australiji bilo posvećeno mome otkrivanju što znači biti katolikom.”

Dok sam bio u Asizu, osjetio sam potrebu da se spustim u Porcijunkulu. Kada sam tamo došao kleknuo sam na pod i cijeli se moj život promijenio u samo nekoliko minuta

Povratkom u Austriju Johannes Maria je želio svoju vjeru staviti u praksu, pa se osim uključivanja u molitvenu zajednicu pridružio pro-life organizaciji u sklopu koje je organizirao marševe kroz Austriju, držeći govore putem. U to vrijeme još uvijek nije osjećao nikakve naznake svećeničkog poziva. Kaže kako je planirao povezati svoju ljubav prema umjetnosti i novopronađenu vjeru, te se planirao baviti sakralnom umjetnošću. Maštao je o tome kako sa svojom suprugom i osmero djece obilazi crkve u kojima bogati ljudi kupuju njegove sakralne umjetnine.

S tim mislima u glavi našao se na jednoj umjetničkoj školi u Mađarskoj gdje ga je jedan prijatelj iznenadio pitanjem o tome bi li sebe mogao zamisliti kao svećenika. “Smjesta sam odgovorio da ne bih”, prisjeća se vlč. Schwarz, “jer sam uvijek maštao o obitelji i jako sam volio djecu. No, pitanje me nije napustilo. U glavi mi se javio glas koji mi ga je neprestano dozivao u pamet. U jednom trenutku sam rekao tom ‘glasu’: ‘Hej, glasu, molim te da zašutiš. Nakon mature otići ću na hodočašće u Santiago de Compostelu, i na putu ću saznati bih li trebao postati svećenikom, do tad me pusti na miru.’ No, s Bogom se ne može cjenkati na taj način. On je unatoč tome radio na meni, pa sam čak i prije samog hodočašća već shvatio da želim postati svećenikom.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Udjeljivanje blagoslova

“Prvo sam mislio biti oratorijanac, ali sam odustao od te ideje jer se njihovi oratoriji nalaze u gradovima, a ja nisam želio živjeti u gradu. Moja biskupija nije bila opcija, jer je biskupija Linza jedna od najproblematičnijih biskupija germanskoga svijeta i jednostavno promiče lošu teologiju. Ja sam kao član pro-life pokreta jako volio Ivana Pavla II., a cijela biskupija je bila protiv Ivana Pavla II., tako da se tamo nisam osjećao kod kuće. Iako sam biskup nije bio loš, problem je što su drugi ljudi upravljali biskupijom. Čak sam kao pro-lifer debatirao protiv nekih ljudi iz Crkve jer su oni bili protiv nas. Tako da biskupiju nikada nisam doživljavao kao svoju, nego kao onu koja se borila protiv katoličanstva. Čak i kada bi se tamo našao neki pravovjerni svećenik, poslali bi ga u najliberalniju moguću župu kako bi patili ili promijenili svoja uvjerenja.”

Mene je u pubertetu zanimala ezoterija. Ona bi uključivala hodanje po užarenom ugljenu i slične stvari. No sjećam se da bih čak i tada prije nego što bih krenuo hodati po ugljenu molio Očenaš

Srećom, Johannes Maria je poznavao generalnog vikara Vaduške nadbiskupije (Lichtenstein) jer je bio prijatelj njegova sveučilišnog profesora, pa ga je profesor mogao preporučiti kao dobrog i pobožnog studenta. Susret s nadbiskupom Vaduza bio je za njega providonosan.

“Kada sam susreo biskupa Lichtensteina, stekao sam dojam da je riječ o izvrsnom čovjeku. Kroz pro-life organizaciju sam upoznao mnogo biskupa, od koji su mnogi bili vrlo ljubazni, ali je bilo teško reći što zapravo misle. Nadbiskup Vaduza je bio poput oca. Zanimao sam ga kao osoba, i pokušao je razumjeti moj put. Nisam se osjećao kao da me testira, nego da je zainteresiran. I danas se često susrećem s njime u nakani da mu predstavim svoje projekte za naredne godine, ali naš razgovor uvijek završi govorom o osobnim stvarima i svemu što smo doživjeli od prošlog susreta”, priča vlč. Schwarz.

Nadbiskup Vaduza ohrabrio je Johannesa Mariju na nastavak školovanja, pa je upisao i postdiplomski studij na sveučilištu u Luganu (Švicarska) te paralelno preuzeo funkciju kapelana u jednoj lihtenštajnskoj župi u kojoj je proveo narednih devet godina. Nakon završenog doktorata vlč. Schwarz je uz kapelanske dužnosti krenuo raditi kreativne projekte poput Malog katekizma kojima je na praktičan i privlačan način ljudima nastojao pojasniti temeljne istine kršćanske vjere. Tako je uspio ostvariti svoj prvotni plan povezivanja strasti prema umjetnosti i kreativnosti s vjerom koja je postala temelj njegova života.

Po završetku kapelanske službe uzeo je sabaticum kako bi hodočastio u Jeruzalem. Bilo je to hodočašće u doslovnom smislu jer je put do Jeruzalema i nazad prehodao. Do Jeruzalema mu je trebalo oko 230 dana u kojima je prešao 8000 kilometara, s time da nije išao najkraćom rutom, budući da je na putu želio posjetiti zemlje poput Ukrajine, Rusije, Irana… Za povratak mu je trebalo samo 6000 kilometara, u sklopu kojih je posjetio i Hrvatsku.

Povratak “u stvarnost” donio mu je nove dužnosti koje se nisu sastojale od onoga što bi volio raditi, ali ih je prihvatio iz poslušnosti. “Kada sam se vratio s hodočašća imenovan sam vicerektorom sveučilišta Heiligenkreuz koji vode cisterciti, znao sam da to nije posao za mene, ali ako uzmeš 15 mjeseci slobodno kako bi otišao na hodočašće, ne možeš baš birati što ćeš raditi nakon toga. Nažalost nisam imao priliku predavati jer su cisterciti imali dovoljno vlastitih profesora, a to je bila jedina stvar koja me tamo mogla zanimati”, prisjeća se.

Za vrijeme boravka u Heiligenkreuzu

“Na kraju prve godine sam pisao biskupu i rekao mu da bih mogao ostati tamo ako želi, ali i da bih radije htio posvetiti vrijeme svojim kreativnim projektima jer se na sveučilištu nisam osjećao ‘kod kuće’. Biskup je to dopustio i tako sam završio u ovom pustinjskom životu koji sad živim već tri godine”, završava svoju životnu priču ovaj zanimljivi austrijski svećenik. No tu nije završio naš razgovor s njime. Htio sam doznati od njega i njegovo viđenje stanja Crkve na Zapadu danas, pa smo krenuli od onoga što ga je oduvijek zanimalo: od umjetnosti.

“S crkvenom umjetnošću imamo problema već neko vrijeme”, započeo je svoj odgovor, “jer umjetnost više nije službenica. Baš kao što je filozofija nekoć bila službenica teologije, prije nego što je postala neovisna, umjetnost je nekoć služila višem cilju, a više to ne čini. Današnje oblikovanje crkava rade umjetnici koji ne žele služiti, a služiti se može samo onome što poznajete, i onome koga poznajete. Umjetnik koji ne želi stvoriti Nebeski Jeruzalem u crkvi, ne razumije što je crkva. On na nju gleda kao na nekakvo mjesto gdje se ljudi sastaju. Možda ima neku apstraktnu ideju o čemu je riječ, ali ne razumije liturgiju, a ako ne razumije liturgiju, ne može stvoriti liturgijski prostor.”

“Da se razumijemo, ja volim suvremenu umjetnost, volim ići u muzeje suvremene umjetnosti, gledati u tri točkice i pokušati shvatiti što stoji iza toga, ali u crkvi to ne trebam. U crkvi trebam nešto što služi liturgijskoj svrsi, misnom slavlju koje je sjedinjenje s Bogom, a naš Bog nije neki apstraktni duh, on je Bog koji je postao tijelom, koji je postao čovjekom i stoga bismo trebali moći susresti Krista u “utjelovljenoj” umjetnosti. Djeca bi trebala moći reći “idem u nebo” kada odlaze u crkvu. Mislim da je to problem koji imamo u Crkvi što se tiče umjetnosti.”

Zanimalo me je i što vidi kao najučinkovitiji model evangelizacije kojemu bi se Crkva danas trebala posvetiti kako bi vratila vjernike.

“Možete ljude zaintrigirati čineći nešto profesionalno kvalitetno”, odgovara.

“Na mnogim vjerskim kongresima se iznajmljuju velike dvorane s profesionalnim ozvučenjem, i nastoje učiniti sve na najvišoj razini. Njihov stav je ako se stvari čine za Boga da onda ne biste trebali koristiti najjeftinije stvari, nego nastojati da sve dobro ispadne. Shvaćam tu logiku, ali ako trebam reći koji je najbolji način evangelizacije, onda kažem da je to izgradnja zajednice. Jer na kraju, ako ljudi gledaju moja videa na YouTubeu i dobiju odgovor na pitanje, to je dobro. No nikoga neću obratiti filmićem, vjerojatno se nakon dva dana neće ni sjećati da ga je pogledao, iako se mogu nadati da će se sjećati istine koju je tamo čuo.”

Služenje svete mise po izvanrednom obliku rimskog obreda

“No ako pošaljete dijete u samostan na jedan dan, sjećat će se toga i nakon 10 godina. Sjećat će se kako je bilo jer je tamo susreo stvarne ljude. Stvoreni smo kao društvena bića, komuniciramo jedni s drugima, zato mislim da je najbolji način evangelizacije u kontekstu zajednice. Molitvene zajednice, ili nekog drugog oblika stabilnog zajedništva. Vjera koja je teološki zdrava i ispravna je dobra, ali živom postaje tek u interakciji s drugim ljudima. Znam da to zvuči čudno iz usta čovjeka koji živi sam u planini, ali smatram da je dijeljenje iskustava koja crpe snagu iz vjere najučinkovitija evangelizacija. Ono što ja činim je kateheza, objašnjavanje, i mislim da je to važno, ali plodno će biti samo kada ih netko gleda tko je utemeljen u zajednicu.”

U kontekstu evangelizacije, pitao smo ga i kako vidi da njegova hodočašća doprinose toj svrsi. “Moj cilj je bio ispričati jednu lijepu katoličku priču onako kako sam to najbolje mogao. Nisam biskup Barron koji može provoditi projekte s milijunskim budžetom, nemam sredstava za to, ali volim hodati, tema hodočašća sada je popularna u germanskom svijetu, pa sam rekao: zašto ne ispričati priču o katoličkoj vjeri, posjećujući svetišta o kojima ljudi možda nisu ništa čuli, i prikazati to ljudima.”

“Nije cilj samo predstaviti svetišta nego i priču koja stoji iza njih, pod time ne mislim samo na povijest, nego i na teologiju koja se može susresti u umjetnosti pojedinog mjesta. Nažalost danas kada se govori o Crkvi govori se kada izbije neki skandal, ali nema govora o istini, o ljepoti. To je ideja iza serija i hodočašća, jer ne bih išao samo zbog sebe. Dakle imao sam katehetski motiv putovanja, a budući da sam svećenik smatrao sam da to trebam učiniti na svećenički način, pa sam prikazivao molitve svih ljudi koji su to htjeli.”

Na kraju, moje posljednje pitanje bilo je što Crkva danas još može ponuditi svijetu. “Imamo mnogo toga za ponuditi svijetu, ali mu uistinu moramo ponuditi ono što imamo, a ne skrivati jednu polovicu kako nikoga ne bismo uvrijedili”, odgovara mi.

“Crkva na Zapadu više nije atraktivna jer više ništa ne propovijeda, nema jasnu poruku. Pokušava imitirati svijet, a svijet kaže: tamo gdje ste vi sada, mi smo bili prije tri godine. Ako pokušavate od crkve napraviti disko, ljudi će vrlo brzo shvatiti da izvan crkve postoji bolji disko. Mi bismo trebali raditi ono što svijet ne čini, i što ne može činiti jer to nema: trebali bismo stvarati mjesta gdje ljudi mogu susresti Boga. Ne trebamo umjetne rituale, trebamo ono za što će ljudi reći: ‘Ovo je autentično, ovo je stvarno’.”

Johannes Maria Schwarz danas drži brojna predavanja o svojim hodočašćima

Ivo Džeba | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 25. srpnja 2019.

Možda vam se svidi