Donosimo svjedočanstvo vlč. Ivana Lastovčića, župnika crkve sv. Ivana Krstitelja na zagrebačkoj Novoj Vesi, koji je u trenutku razornog potresa služio svetu misu: “U srcu sam osjetio strah. Sklonio sam se pod oltar i shvatio što se događa. Strah je bio ogroman, ali želja da nastavim služiti svetu misu bila je još veća”

Dok pišem ove retke, tlo u Zagrebu još uvijek podrhtava. Podrhtavalo je za vrijeme današnje svete mise, dva dana nakon velikog potresa koji je prodrmao glavni grad i veći dio Hrvatske. Do daljnjega ne mogu slaviti svete mise u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja jer je oštećena u potresu, pa još čekamo statičara da utvrdi oštećenja i odluči je li prostor siguran za misna slavlja. Za sada je moj dom, ali i dom u kojem Krist prebiva, kapela u samostanu Služavki Maloga Isusa.

Ovaj potres u meni je iznova oživio svijest da euharistija predstavlja život Crkve. To se posebno osjeća u ovo doba kada svijetom hara koronavirus, kada je sve više oboljelih, kada svete mise slavimo bez naroda, a opet smo više nego ikada povezani s narodom.

U svojih šest godina svećeništva slavio sam mnogo misa. Međutim sveta misa koju sam ove nedjelje slavio u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi, protresla je sve ono što sam do sada znao, vjerovao i živio.

Budući da volim rano ustati, ove sam nedjelje odlučio svetu misu proslaviti što ranije, kako bi crkva kasnije tijekom dana bila otvorena za privatne pobožnosti vjernika. Krenuo sam, tako, iz župne kuće prema crkvi i započeo svetu misu oko 6.10. Na početku mise zapjevao sam pjesmu koja inače nije predviđena za ulaznu pjesmu. Tu sam pjesmu prvi put čuo jednog utorka na Kamenitim vratima, kada je zajednica Srce Isusovo imala svoju redovitu molitvu krunice. Pjesma me se dojmila zbog njezinih stihova, koji mi ovih dana mnogo progovaraju: “Jeshua… Evo ga, prelijeće brda moga naroda, svoju zaručnicu traži, poziva na ples vjernosti.”

Nakon prvoga čitanja, u kojem Gospodin po proroku Samuelu među svom stasitom i snažnom braćom izabire upravo slabijeg i krhkijeg Davida, prisjetio sam se na trenutak svoga djetinjstva. Naime, kao dijete sam bolovao od bronhijalne astme, pa sam baš u ovo proljetno doba, kada počinju alergije, često imao astmatične napadaje, toliko snažne da sam više puta bio na granici između života i smrti. To se često događalo i na početku nedjeljnih svetih misa, kada sam zbog astmatičnog napadaja gubio zrak i završio u nesvjestici, o čemu najbolje mogu posvjedočiti moji roditelji.

Gospodin se u mojemu životu pokazao kao moj dobri pastir. Završio sam školu za medicinske tehničare i upisao studij radne terapije. Onda je Gospodin na sebe uzeo moju bolest i omogućio mi da kao zdravstveni djelatnik služim drugima, što mi je bila želja dok sam još kao dijete boravio u bolnicama. Uostalom, ne kaže li drugo čitanje 4. korizmene nedjelje: “Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.” Zaista, Bog mi je nakon tih šest godina obilježenih bolešću, darovao još trideset.

Evanđelje o čovjeku koji je bio slijep od rođenja često pred mene stavlja moju sljepoću. Kada sam završio studij, i prije nego sam počeo stažirati u Varaždinskim toplicama – dok još nisam ni promišljao da me Gospodin zove na svećeništvo – počeo sam raditi s gluhoslijepim osobama. Tada sam shvatio kako postoje oni koji fizički ne vide i ne čuju, ali da je znatno više nas koji smo za to duhovno uskraćeni. Provodeći vrijeme s tim ljudima, shvatio sam kako je potrebno gledati nutrinom.

Kada sam prošle nedjelje čitao ove riječi iz Evanđelja: „Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta. To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči”, Zagreb je pogodio potres. Crkva se počela tresti, lusteri su zvučali kao da su sačinjeni od tisuću zvonaca, a kupola je počela pucati sa svih strana. U srcu sam osjetio strah. Sklonio sam se pod oltar i shvatio što se događa. Strah je bio ogroman, ali želja da nastavim služiti svetu misu bila je još veća. Dok je oko mene sve padalo i prašina ispunjala prostor crkve, završio sam čitanje Evanđelja.

U šoku sam umjesto Nicejsko-carigradskog vjerovanja izmolio Apostolsko vjerovanje, a molitvu vjernika izrekao spontano za sve ono što se u tom trenutku događalo. Želio sam samo jedno: proslaviti misu do kraja. Negdje sam pročitao, nisam siguran je li to izrekao Padre Pio, da “ako si u avionu, a nisi bio na svetoj misi, onda prizemlji avion i proslavi misu”. Koliko li te riječi vrijede posebno za nas svećenike!

Na samom kraju svete mise, kod završnoga blagoslova, crkvena je vrata otvorila časna sestra Ana, naša sakristanka. U prašini i razrušenoj crkvi primila je blagoslov namijenjen vjernicima. Tek sam se tada okrenuo i vidio kamenje i prašinu oko oltara, te da je pala slika s glavnoga oltara.

Siguran sam da se potres dogodio kako bi se očitovala djela Božja, a ne da bismo tražili krivce i uzroke. Božja djela predstavljaju požrtvovnost mojih kolega koji preko svake ljudske mjere služe bolesnima i nemoćnima. Božja djela se očituju u životima liječnika, vatrogasaca, policajaca, vojnika, majki koje se brinu o svojoj djeci i štite ih, u životima navijača koji štite slabije i koji su odigrali možda najvrjedniju životnu utakmicu na terenu, u trenutku kada se sve treslo kao na tribinama, u ljudima na vlasti o kojima možemo svašta misliti i govoriti…

Međutim, ovdje smo kako bi se u nama očitovala djela Božja… Svi smo mi grešnici, slabi i nemoćni, a On je jedini velik i ne želi bez nas očitovati svoju ljubav.

U ovo vrijeme može nam pomoći i molitva sv. Franje:

Gospodine, učini me oruđem svoga mira:

Gdje je mržnja, da donosim ljubav!

Gdje je uvreda, da donosim praštanje!

Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo!

Gdje je zabluda, da donosim istinu!

Gdje je sumnja, da donosim vjeru!

Gdje je očaj, da donosim nadu!

Gdje je tama, da donosim svjetlo!

Gdje je žalost, da donosim radost!

Gospodine, učini da ne tražim: da me tješe, nego da ja tješim druge;

da ne zahtijevam da me razumiju, nego da se trudim razumjeti druge;

da ne tražim samo da me ljube, nego da i ja ljubim druge!

Jer tko se daruje, prima: tko prašta, bit će mu oprošteno i tko umire sebi, rađa se za vječni život!

I na kraju… Nemojmo se zaletavati i nepromišljeno govoriti: Vidimo. Jer onda naš grijeh ostaje. Gospodin govori: “Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!” Nismo mi ti koji trebamo suditi, jer jedino Gospodin poznaje dobro svakoga od nas. On koji ne gleda površno, nego proniče u nas do dubina. Zato te pozivam, dragi brate i draga sestro, na jedan izazov… Uzmi svakoga dana dnevna liturgijska čitanja, i nemoj samo čitati Riječ, nego dopusti da ta Riječ tebe čita… Da ta Riječ tebe promatra i proniče, da progovara tvome životu, tvojim mislima, riječima, djelima i propustima.

U svoje molitve stavljam sve vas, našu draga Anamariju i njezinu obitelj. Njezin brat Ivan svira u našoj crkvi sv. Ivana Krstitelja na nedjeljnim misama. U WhatsApp grupu našeg crkvenog zbora napisao je da, kada sve ovo jednom završi i kada ponovno budemo zajedno, želi da na našem prvom susretu zapjevamo pjesmu “Prva ljubav te zove”. Zbog toga predlažem da večeras u 20 sati, kada se virtualno pridružite molitvi zajednice Srce Isusovo, s njima zapjevate ovu pjesmu, kao molitvu za našu Anamariju i njezinu obitelj.

vlč. Ivan Lastovčić | Bitno.net