Gladovec Kravarski, ime dovoljno govori (!), selo u Vukomeričkim goricama, smješteno na obronku brijega s kojeg puca veličanstveni pogled na prostranu dolinu Turopolja kroz koju vijuga rijeka Sava ovjenčana bujnim krošnjama drveća što svoje zelenilo obilno natapa njezinim vodama. Na plavičastom obzorju naziru se obrisi Zagreba naraslog već do šumovitih obronaka grbave Medvednice koja s vitkim tornjem na hrptu kao da se upinje dotaknuti bjeličaste oblake što nehajno plove tirkiznim nebom.

Sjedeći u fotelji na terasi nove kuće s koje se pruža pogled na čaroliju sunčanog zalaza pater Josip Sremić, koji je 2. srpnja ove godine proslavio jubilarnu zlatnu misu u svojoj rodnoj župi Kravarsko, upija prizore koji ga podsjećaju na doba kada je početkom četrdesetih godina prošloga vijeka kao dijete tu odrastao uz brižne roditelje, baku, braću i zaigrane vršnjake. Tada su se ovdje njive orale s volovima i sa sjenokoša dovozilo sijeno za volove i kravicu koja je mlijekom hranila djecu i odrasle. Dvorištem su šetale kokoši nad kojima je odgovorno bdio uznositi pijetao okrunjen velikom crvenom krijestom na glavi. Taj nadmeni kralj dvorišta nimalo nije štedio grlo za glasnog kukurikanja u rano praskozorje. Nakon njega oglasilo bi se zvono na župnoj crkvi pa bi dan započinjao jutarnjom molitvom dragom Bogu i Bogomajci Mariji. Obilja tu baš i nije bilo, ali se zato imalo pouzdanja u Božju providnost i zahvaljivalo Bogu na svemu što bi se priskrbilo tegobnim trudom.

Desetljećima se kao subraća Josip i ja družimo na studiju i na pastoralnim zadacima pa sam bio uvjeren kako se dobro poznajemo. Slušajući zlatomisnikovu propovijed, bio sam iskreno potresen, osobito onime što se s njime i oko njega događalo u doba njegova odrastanja. Zato sam se zbog vas, dragi moji čitatelji, danima kod njega propitivao o svemu što mi se činilo značajnim.

„Život je u mom rodnom kraju bio posložen po običajima gajenim generacijama“, reče mi. „Rađalo se, živjelo i umiralo u ritmu koji je tom siromašnom kraju u miru i slozi osiguravao kakav takav opstanak. Međutim, prije mog rođenja iznenada se dogodio dramatični obrat koji je poremetio ustaljeni sklad i ljude uvalio u neslućene tragedije.

Jednog travanjskog jutra 1941. godine uznemireni lavež seoskih pasa najavio je iznenadni dolazak postrojbe njemačkih vojnika u naše selo. U srca stanovnika odjednom se uvukla tjeskoba i zabrinutost. Još jučer su vjerovali kako žive na rubu svjetskih zbivanja i da rat o kojem su slušali kako bijesni po bijelom svijetu njih neće dosegnuti. A gle sad! Iznenada, eto ih u ratnom vihoru.

Selom se proširila vijest da je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska. U Kravarskom se na općinskoj kući zavijorila hrvatska zastava što je unijelo malo radosti i nade u ljude. Ali ne za dugo. Rat se sve više zahuktavao pa je početkom ljeta 1942. općinski kurir po kućama uručivao pozive za mobilizaciju u Hrvatsku vojsku. Mladi muževi, hranitelji obitelji, morali su ostaviti žene i djecu i otići u vojsku. Među njima je bio i moj otac Ivan dok je moja mama Mara bila trudna sa mnom. U kući je ostala ona, dvogodišnji brat Stjepan i baka.

Srećom je otac služio vojsku u domobranskoj postrojbi kao pomoćnik u kuhinji na vojnom aerodromu koji se tada nalazio južno od nedaleke Velike Gorice.“

„Vidio sam“, prekinem Josipa, „da se nalazite na uzvisinama s kojih svaka vojska teži kontrolirati dolinu i važne putove koji tuda vode iz Zagreba za Sisak, Petrinju i Glinu. Ove guste šume bile su sigurno skrovište partizanskim odredima koji su zadavali velike probleme Nijemcima i hrvatskoj vojsci.“

„U našem selu ostali su živjeti uglavnom starci, žene i djeca. Ubrzo su se privikli po danu viđati ophodnje njemačke vojske, a noćima na silu ‘ugošćavati’ partizane. U toj se sivoj zoni živjelo u stalnoj neizvjesnosti i strahu od budućnosti.

Pričali su mi da su zbog jake zime u prosincu 1942. partizani bili prisiljeni napuštati svoja šumska skrovišta i seliti se u osigurana zimovališta na teritorijima koja su kontrolirali. Trebalo je otpremiti oružje i vojnu opremu pa su zbog toga natjerali seljake da im ju prevoze svojim konjskim i volovskim zapregama. Tako su jedne hladne večeri prisilili moju mamu da upregne volove i onako po cičoj zimi, u visokoj trudnoći sa mnom, po mrkloj noći šumskim putevima pješice vodi volove koji su vukli kola puna oružja. Vratila se u jutro sva promrzla. Za nekoliko tjedana, točno na Svijećnicu 1943. u našoj je kući rodila mene. Na krštenju su mi dali ime Josip.“

„Tada se u Rusiji vodila i bitka za Staljingrad“, uskočim s upadicom, kod čega je baš ta izrazito jaka zima pomogla Rusima da opkole, pobjede i zarobe njemačku armiju.“

„Uskoro sam kao mala beba bio sam osuđen za strijeljanje. Mama mi je pričala kako su partizani jedne večeri u našoj kuhinji sjedili za stolom na nekom svom sastanku. Ja sam u svojoj zipki toliko snažno plakao da je iznervirani komandir naredio jednom vojniku da me ustrijeli. Vojnik je banuo u spavaću sobu, repetirao pušku, uperio u mene cijev, pogledao me, okrenuo se i izišao. Kako ja nisam prestajao plakati, komandir ga je ponovo poslao da me ustrijeli. Taj je opet došao s uperenom puškom prema meni, promatrao me časkom, okrenuo se i rekao komandiru da on to ne može učiniti. Mama me dotle nekako umirila i ja sam, kao što se iz priloženog vidi, ostao na životu”.

Drugi put čim se saznalo da opet dolaze partizani, mama je dala pozvati mog ujaka koji je hitro dojahao na konju, uzeo me u naručje i odjahao sa mnom svojoj kući u svoje selo. Kasnije je pričao kako sam cijelo vrijeme dok je jahao neutješno plakao.

Imali smo kravicu koja je davala mlijeka za prehranu mene i brata. Jednog dana došao je k nama neki partizan i oteo ju. Dok ju je izvodio iz dvorišta baka ga molila da nam zbog djece ostavi kravicu hraniteljicu. Udario ju je uz psovke po prsima kundakom od puške tako da je dugo snosila bolne posljedice. Srećom ujak nam je tada poklonio jednu od svojih krava pa smo nekako preživjeli.“

To je bilo 1943.?

„Da, to su bila događanja za prvih mjeseci moga života. Ta je godina inače bila vrlo nesretna za naš kraj. Ostali smo tada i bez župnika Franje Šanjeka. Naime njemu su partizani početkom proljeća po kuriru poručili da im u šumu doveze i preda svoje konje i kola. On je brže bolje upregnuo konje, u kola natovario svoju robu i umjesto u šumu vratio se u svoje Međimurje. Slutio je on što ga u šumi čeka.“

„Dobro sam ga poznavao. Bio je naš susjed u Jalkovečkoj ulici u Varaždinu“, kažem na to.

„Na njegovo je mjesto došao vlč. Franjo Genc, rodom iz Bednje“, nastavi p. Sremić. „On me vjerojatno i krstio. Nisam siguran jer matične su nam knjige uništene. Ali, nije dugo trajao. Nakon Božića te nesretne 1943. godine, na blagdan sv. Ivana evanđeliste u Kravarsko je dojahala kozačka konjica, pohvatala mlađe muškarce i otjerala ih u Sisak odakle su prebačeni na prisilni rad u Njemačku. S njima su odveli i župnika koji je oslobođen desetak dana kasnije nakon intervencije s visokog mjesta. U župu se više nije vratio.

Ti isti Kozaci, koje su ljudi ovdje zvali Čerkezima, drugi su dan, ponovo dojahali u Kravarsko, pljačkali, palili štale i kuće, zarobili preostale muškarce i dio njih strijeljali.“

„Crkva vam je tada bila u ruševinama“, kažem.

„Da. To se dogodilo 8. prosinca, baš na blagdan Bezgrješnog začeća Marijina, u godini moga rođenja. Njemačke su „štuke“ bombardirale župni dvor jer je tu navodno bio partizanski štab. Pri tom su stradale okolne kuće a teško je i oštećena naša crkva Uzvišenja sv. Križa. Još nekoliko puta su štuke nadlijetale mjesto i mitraljirale ljude. Čak i na sam Božić dok su se vraćali s mise. Srećom nitko nije poginuo.

Kada ste dobili novog župnika?

„Bio je to naš mladomisnik Stjepan Povoljnjak kojeg je na Petrovo 1944. u Zagrebu za svećenika zaredio bl. Alojzije Stepinac. Kako je naša župna crkva bila u ruševnom stanju, on je mladu misu imao u obližnjoj Vukovini i nakon toga je došao kao upravitelj svoje rodne župe. Evo što je napisao u Župnoj spomenici o stanju koje je zatekao: „Od čitavog mjesta Kravarsko ostalo je garište, hrpa brvenja i par razotkrivenih drvenjara. Zidane kuće su ostale, ali bez krova. Sve je to uništeno neposredno od njemačke vojske.“

„Iako je bio bez župnog stana i crkve, ostao je zapamćen kao osobito revan u radu s mladima. Dok je on vodio župu nitko se od mještana nije dragovoljno priključio partizanima. Zbog toga su ga u jesen 44. g. oteli i odveli na Kordun. Srećom, vratio se nakon četiri dana kući. Ali već u travnju 1945. zbog žestokih borbi u ovom kraju bio je prisiljen napustiti župu i otići u Zagreb. Sredinom lipnja u bogosloviji gdje je stanovao uhapsila ga je zloglasna komunistička policija OZNA i odvela u logor kod Podsuseda. Nakon 52 dana pustili su ga kao nedužnog.

Molio je ordinarijat nadbiskupije da ga zbog velike opasnosti za život ne šalju na službu u ove krajeve. Uzalud. Polovicom travnja uručen mu je dekret za mjesto kapelana u Odri. Otišao je u Kravarsko da pokupi svoje stvari i 14. svibnja 1946. ukrcao se u Velikoj Gorici na vlak za Odru. Dok je sišao iz vlaka na željezničkoj postaji u Odri i krenuo prema selu, kod prvih kuća presrela su ga četvorica naoružanih pripadnika OZNA-e, odvukli ga iza štaglja prve kuće gdje su ga uz strašne psovke nemilosrdno tukli kundacima, iskopali mu oči i dokrajčili rafalom u glavu. Ljudi su u kući čuli njegovo zapomaganje, ali se nitko nije usudio izaći i pomoći mu.

Danas su nam poznata imena trojice mještana Kravarskog koji su nekoliko dana prije zatražili i potpisali njegovu osudu na smrt. Jedan je od njih, vidjevši ga dan prije u reverendi, pred ljudima rekao: ‘Dok takvi hodaju selom u haljinama, neće biti dobro u selu.’

Pokopan je u sjeni naše župne crkve a mi ga smatramo mučenikom, jer je ubijen radi mržnje prema Bogu i Crkvi.

„Strašno. I opet ste ostali bez svećenika“ kažem na to potresen.

„Kad je završio rat u Kravarsko se vratio župnik Franjo Genc. Njega je tu UDBA uhitila već 1947. Osuđen je na 20 godina robije. Iz zatvora se ipak vratio oko Uskrsa 1955.

Došao je novi župnik, a mise su se nedjeljom služile u ruševnoj crkvi. Domaći komunisti nisu dopuštali popravak crkve. Ipak je župniku Mirku Jurini napokon uspjelo na istome mjestu sagraditi novu crkvu koju je kardinal Franjo Šeper posvetio na Križevo 14. rujna 1969. godine, tri godine prije moje mlade mise.

Ta je crkva teško stradala u potresu 29. prosinca 2020. pa sam zlatnu misu slavio u Društvenom domu. Na istom se mjestu sada dovršava gradnja nove crkve.

Što je bilo s tvojim ocem?

„Partizani su ga s drugim domobranima zatočili u logor. Dok je stražar njega i druga mu svezane vodio na strijeljanje izvan logora, njih su ga dvojica zaskočila, oteli mu i onesposobili pušku te pobjegli. Izbjegao je zasjede i sretno se vratio kući. Uskoro sam dobio još jednog brata, Franju. U zahvalu za život na raskršću blizu naše kuće otac je dao podići raspelo.“

Kako si ti dospio u isusovce?

„U Družbu Isusovu sam stupio 1959. jer sam kao sjemeništarac na Šalati u Zagrebu bio privučen primjerom uzornih redovnika što su nas odgajali. Ali ta veza s isusovcima seže u moje djetinjstvo. Naime, za Božić 1947. na ispomoć župniku za blagoslov obitelji došao je iz Zagreba isusovac pater Josip Müller. Blagoslivljao je samo u mom Gladovcu. Tamo gdje bi naišao na mlade obitelji s djecom ostavio je svetu sličicu na čijoj je pozadini bila otisnuta molitva za duhovna zvanja. I mi smo dobili jednu takvu sličicu. U obiteljima koje su dobile to sličicu svaki se dan molila ta molitvica. Plod tih molitava sam ja, sada već pokojni vlč. Jura Gvozdanić i nekoliko redovnica. Inače naša je župa nakon svih tih nedaća i stradanja Crkvi podarila 10 svećenika i 11 redovnica. Bogu hvala!

Foto: Saša Ćetković

O patru Josipu Sremiću

Pater Josip Sremić, SJ u Kravarskom je 2. srpnja o. g. proslavio svoju zlatnu misu na kojoj je sudjelovalo više od tridesetak svećenika i sisački biskup mons. Vlado Košić.

Prisutnost tolikog broja svećenika iz cijele Hrvatske i BiH koji su došli na njegov svećenički jubilej sama po sebi govori o zlatomisniku koji je pastoralno djelovao na isusovačkim župama kao kateheta mladeži i kapelan u Zagrebu i Opatiji, ali je najveći dio radnog vijeka bio u odgojnom procesu budućih svećenika kao prefekt u Dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagrebu, duhovnik bogoslova u Sarajevu, duhovnik redovnica te voditelj Laičkog instituta u Dubrovniku gdje je bio i cijenjeni profesor. Svečanosti je nazočila brojna rodbina i bračni parovi Hrvatske zajednice bračnih susreta, jer je pater kroz 40 godina voditelj Bračnih vikenda, a kroz tri mandata bio je u vodstvu kao član Nacionalnog tima.

Već dulje od jednog desetljeća pater Josip živi u isusovačkoj rezidenciji u Opatiji gdje vodi duhovne vježbe za svećenike i laike, razne duhovne obnove, cijenjeni je ispovjednik koji duhovno krijepi brojne svećenike, redovnike i vjernike koji mu dolaze

Ovaj tekst je originalno objavljen u Glasniku Srca Isusova i Marijina, a Bitno.net ga objavljuje s dopuštenjem.